My way...
Moram priznati da sam bila prilično sigurna da će se on danas ujutro meni javiti... Obično on to i radi nakon naših svađica... Zapravo, u 95% slučajeva on to radi. To mi je valjda barem ono malo zadovoljstvo uvijek što ne moram biti ja ta koja se javlja. No, danas on to nije napravio. Čekala sam do pola 3, zna da je meni uvijek ručak u 2, njemu je ranije, i obično se čujemo između njih. Nije bio dobre volje. Je li na njega veći utjecaj imala naša svađa ili činjenica da je skužio da neće dobiti povrat poreza, ne bih znala. Nisam ni dalje znala što reći. Kako početi. Odlučila sam da će to u svakom slučaju biti mirno. Bez bijesa. Barem prividno. Pitala sam ga zar mi se ni danas nije imao namjeru javiti. Počeo je s onim standardnim... umoran je, ima puno posla, ja ga stalno gnjavim, zbog mene je pao ispit, ja sam prezahtijevna... bla bla bla... Govorio mi je da se ne derem na njega, a on je cijelo vrijeme vikao. I što sam ja pokušala mirnije s njim, on je bio agresivniji. I onda je napravio ono tipično za njega... šutio.
Uvijek mi to napravi. Baš sam s mamom neki dan pričala o tome. Ne želi razgovarati, svađati se, diskutirati... Jednostavno me odlučio po ne znam koji put ignorirati. Poklopila sam slušalicu nakon minute njegove šutnje i pokušala ga nazvati ponovno, no nije poklopio pa je linija bila jedno vrijeme zauzeta, a onda je počela "biti u kvaru". Na mobitel se nije također javljao. Ponovno me obuzeo takav bijes, uzela sam ključeve od auta i krenula prema njemu. Vrata kuće mi mora otvoriti jer ako on neće, njegova mama hoće. U ušima su mi odzvanjale riječi moje mame: "Moraš ga natjerati da razgovara s tobom". Osjećala sam se kao luđakinja. Cijelo vrijeme sam vozila bez muzike u autu i razmišljala što ja to radim. Želim ga razbijesniti. Ne želim se jedina ovako osjećati. Želim da vidi kako je to. Ne želi me vidjeti, pričati sa mnom? E, pa, ja želim. I ovaj put neće biti po njegovom. Već mi je nekoliko puta to napravio, i ja bih čekala da telefon zazvoni, no ne bi. A onda bi sutradan nazvao, ispričao se, odveo me na večeru, pokušao se iskupiti i zaboravili bismo na to. Zaboravili bismo na to da sam ja cijeli taj dan provela plačući, ignorirajući svijet oko sebe. Ali danas ne. Danas ćemo razgovarati. Danas će biti onako kako ja kažem, kako ja želim.
U njegovoj sobi sjela sam na kauč, a on se vratio za laptop. Nekoliko minuta me ignorirao, a onda sam mu ja rekla: "Mali, imaš pet minuta da se ispričaš." Nakon uvodnih "ti si ta koja se mora ispričati" gluposti, došao je do mene i počeo se migoljiti, gurati glavu u moje naručje, uzimati mi ruke i maziti se po kosi s njima... kao neko štene... Nasmijala sam se i rekla da ima još dvije minute. I iako sam na prvi tren popustila pod njegovim nježnostima, inzistirala sam na razgovoru. I dobila sam ga. Bio je težak, dugo je trajao, uključivao moje suze na njegovom ramenu, no mislim da ćemo nakon ovoga konačno uspjeti napraviti novi korak u našoj vezi. Vjerujem da je shvatio da se ne radi o mojoj zahtjevnosti, nego meni treba više nego što mi nudi u ovom trenutku. I mislim da je shvatio da bi me mogao izgubiti jer me dok sam plakala snažno zagrlio i šapnuo mi: "Voli me, molim te. Nemoj me ostaviti, ne želim ostati bez tebe." I znam da to misli. U svim našim svađama nikada nisam pomislila da me ne voli jer znam da voli, samo me nekad u ritmu ovog užurbanog vremena počinje uzimati zdravo za gotovo. Zaboravi da ljubav nije imenica, nego glagol. Na njoj se uvijek mora raditi inače uvene.
Inače, optužio me da sam se promijenila otkad sam "opet" na faksu, odnosno samo na faksu (bez da radim). Možda je to i istina. Teško mi je gledati prijateljice koje imaju aktivne veze, viđaju se svakodnevno, sve dijele, kao što smo mi nekoć sve dijelili kada smo oboje bili bezbrižni studenti. A onda je on počeo raditi i studirati. I ja. I sada je na postdiplomskom, i radi cijele dane. I nije stvar da ja nemam prijateljica jer sam ih zanemarivala u vezi, ma, imam ja puno prijateljica, no uglavnom su sve u vezama. A one koje nisu, uvijek je tu neki ispit, neka obiteljska obaveza... Viđam se ja sa svima njima, no to nije i ne može biti onako intenzivno kao u srednjoj školi kad smo dnevno sate provodile jedna s drugom. Meni ne nedostaje društvo općenito, nego on! Jer uživam u njegovom društvu, u njegovom zagrljaju... Zar nije normalno da to želim češće kad me to usrećuje? A znam da nema vremena više nego što mi daje, znam, no ne mogu si pomoći da me to ne rastužuje... Pogotovo kad mi netko ovako nasilu oduzme i naš vikend... U šali sam mu rekla da sam si sama kriva kad sam našla toliko starijeg dečka... A opet nije ništa zreliji :-)
Eh, ne znam što misliti o svemu ovome. Kad gledam svoje današnje ludilo, i dalje ne vjerujem da sam sjela u auto i otišla do njega. Nekako je opće pravilo ženskog ponašanja - ako tebe netko ignorira, vratiti mu istom mjerom. No u jednom trenu razbistrilo mi se... Ignorirajući ga dajem mu ono što on želi, i opet će biti po njegovom. Željela sam to sada razriješiti, dok sam puna osjećaja, a ne čekati da se sve slegne... I mislim da sam dobro postupila. Znam da sam napola zrela za psihijatriju, ali sada sam ipak mirnija. I opet vidim nadu. I vjerujem da će se i on sada prenuti. Jer oboje želimo istu stvar. Jedno drugo. Zauvijek. Samo prije toga oboje moramo odrasti :-)
Nadam se da ćete me nastaviti čitati, bez zabrinutosti za svoju dobrobit :-) Zahvalna sam vam na podršci, uistinu...
Bijes....
Ljudi, ne ide meni ovaj optimizam... službeno polako odustajem... ljudi oko mene su svi tak nekak... svi kao da znaju da pokušavam biti sretna pa mi uporno nabacuju probleme pred nos da bi to onemogućili... a i PMS me šora... znat ćete koliko je grozno kad vam kažem da me ni palačinke nisu danas razveselile... Ispiti mi se gomilaju, ovaj jučer je bio tak... mislim, gotovo 100% ću proći, ali kad mi se ne da primati loše ocjene... imala sam takav super plan u rujnu skupiti sve petice ove godine, dobit dekanovu nagradu, ili čak dvije... a onda me obuzela neka lijenost i nikako da se prihvatim knjige... a i dalje bih petice... baš sam prava... di su oni dobri stari dani kada smo se mogli izvući s dobrom ocjenom bez puno muke? Svi su govorili kako će treća i četvrta godina biti lakše, a ono... nula bodova. I tak, rezultati su mi u četvrtak, i mogu odgovarati za ocjenu više, ali moram učiti jedan drugi ispit (ultra-boring) koji imam u ponedjeljak... I danas sam imala cijeli dan za učenje, no provela sam ga ležeći jer, da, ovih dana nisam to baš puno radila... Ljuta sam sama na sebe što toliko besposličarim, no ne mogu si pomoći. Razmišljala sam čak da se zaposlim pošto sam kratka s novcima, no s faksom bi situacija ostala ista, ako ne i gora, tako da ne vidim smisla... samo bih otegla taj studij duže nego što želim.
A opet, baš sam pričala s frendom koji je isto uvijek turao prosjek i često odbija ocjene i kaže kako se to rijetko isplati... učiš ispočetka nešto što te ne zanima... odbiješ tri, sljedeći put dobiješ 4... velikog pomaka... odbiješ 2, zapamti te, sljedeći put izmuči na usmenom, i jedva navučeš 3... i sretan si! Iskreno, nikad nisam odbila ocjenu, iako sam često razmišljala o tome... Ali eto, na prvoj godini nisam imala hrabrosti, a poslije su se sve nizale četvorke, koje mi je uvijek nekako neugodno odbiti, iako me rijetko razvesele... baš sam djetinjasta, zar ne? Pa četvorke su super... Ali kad sam ja takva, imam prosjek 4,5 i umjesto da budem sretna, meni je neugodno!!! Što je tako malen! I znam da sam luda, ali kad ja znam toliko ljudi s većim prosjekom... I vidite da nisam dobila stipendiju! Nedovoljno sam dobra, a što je najgore, sama sam sa svojom ljenošću kriva za to!! I iako sam svjesna toga, u ovom slučaju mi to i dalje nije motivacija da se primim knjige... ufffff.....
U svakom slučaju ustala sam danas relativno dobre volje... Moj dragi je danas išao s ekipom s posla na team building i iako sam bijesna na tog njegovog kretena od šefa što mi krade vikende (a oni su jedino što imam otkako traje njegov postdiplomski), bila sam puna podrške svojoj ljubavi ne želeći i njemu upropastiti dan. I uspjela sam sama sebe nekako uvjeriti da mi to ne smeta i da mi je drago što će provesti ugodan dan družeći se s kolegama, opustiti se... (yeah right). I tako sam ga ujutro nazvala, sve je bilo super... Dok mi mama nije bacila bubu u uho pitajući jel idem van danas. Tek tada mi je sinulo da se možemo vidjeti popodne, pa ionako su otišli samo do Karlovca, to je pola sata od Zagreba! I pošaljem ja svom dragom najslađu porukicu pitajući kada se vraća, i koliko mi fali, bla bla bla... Sat vremena, ne javlja se. Zovem, ne javlja se... I tako drugi put, treći, četvrti, peti... Nakon tri (!!!) sata ne znam jesam li zabrinuta, ljuta ili BIJESNA gdje je, što mu se dogodilo, i zašto se ne javlja.
Imam potrebu dodatno objasniti svoju neurozu kada je riječ o njemu i njegovom šefu u tandemu. Ta osoba inače ima 30 i nešto godina, i nema NIKOGA na svijetu osim svog dvosjeda kabrioleta (zamjena za ženu) i psa (zamjena za dijete). Ili obrnuto. I kad ode nekamo, nema se kome javiti, ne žuri mu se jer se nema kome vratiti. I iako moj dragi u većini (kada je u normalnom pojavnom stanju) uviđa da tom čovjek ne treba zavidjeti, nego ga žaliti, ponekad mu se, kao i svakom prokletom muškarcu, svidi taj način života, i vrlo brzo se uživi u njega. Tako su jednom otišli na konferenciju u Rumunjsku. Trebali su se vratiti u četvrtak. Došli su u NEDJELJU U 23 SATA!!! Ne znam uopće mogu li riječima opisati koliko sam bila bijesna tada na njih oboje, i nikad mu to neću zaboraviti. I iako se pokušao iskupiti na milijun načina (naravno, prvo je pokušao s forom "ja ne razumijem u čemu je problem što smo ostali par dana dulje", ali iz vatre koja je siktala iz mojih očiju uvidio je da je bolje ne šaliti se sa mnom na taj način i promijenio ploču u isprike i poklone), ja si ne mogu pomoći da mislim najgore svaki put kad njih dvoje idu negdje.
I tako se gospodin javi nakon mojih 3 i pol sata čekanja, od kuće. Bio mu je mobitel u torbi. Zašto se ja brinem? Zacrnilo mi se pred očima. I sad mi se crni kad se sjetim tog njegovog tona. Rekla sam da uopće ne želim razgovarati s njim i poklopila mu. Ne mogu više. Bijesna sam i ne želim to skrivati, zanijekati, sputavati... Želim jednostavno taj bijes izbaciti iz sebe!!!! (zato vas sve jadne mučim... sorry)
Inače, razmišljam da bih trebala na neki "anger management" tečaj... Nekad se stvarno jako razbijesnim, i bojim se da ću jednog dana nekoga ozbiljno ozlijediti... i da će taj netko biti moj "dragi"
I znam da ćete mi pokušati dati neke pametne savjete kako da riješim probleme u svojoj vezi, no kad se sve svodi na to da ja mrzim to muško ponašanje!! A svi su oni takvi! Znam, jer vidim da je i moj brat gad, i moji prijatelji, i moj tata... Svi ti muškarci imaju te svoje glupe osobine i to nikad neću moći promijeniti. Ali trebat će mi stvarno puno da se priviknem na to. Ne znam... gledam svoju mamu kako je ravnodušna prema svemu... tate mi nema doma, gotovo je 23 sata, nju boli briga... a ja sam već sva nervozna! ufff.... ne znam kako da smirim samu sebe i ne ljutim se na te neke stvari. Pogotovo kad kod mene (nas) nema tih stvari koje njih ljute. Barem se ja ne sjećam da sam njega kada tako razbijesnila kao on mene. I ili je on ravnodušan prema meni (što opet nije fer) ili u svim muško-ženskim odnosima postoji jedan neravnomjerni odnos naljućivanja. Želim da i on nekad bude ovako nervozan i bijesan, a ne samo ja!!! Grrrrrr............
I ne znam da li da ga sutra ignoriram, zašamaram, zagrlim ili štogod četvrto!
Tješi me jedino činjenica da nisam jedina luda ovih dana. Moj brat recimo je putovao danas skoro 500 km, potrošio 150tak kuna na cestarinu da bi vidio more, popio kavu i vratio se u Zagreb. Jer sutra imaju goste. Ne znam dal da se sada opustim, ili zabrinem da je riječ o genetskoj deformaciji :-)
Petak... :-)
Danas se opet baš dobro osjećam, i jučer isto, iako sam kronično neispavana pa sam jučer u 23h zaspala čim sam položila glavu na jastuk. I ne, razlozi mojoj neispavanosti nisu slatke prirode, već nešto u potpunosti suprotno.
1. imam danas poslijepodne, točnije za 2 i pol sata ispit pa sam (kao) učila kasno noću
2. svaki (prokleti) dan telefon počne zvoni ujutro u 9 sati... grrrr....
3. moj tata (u svom ne baš psihički najnormalnijem stanju) ide miksati mrkvu i luk (?!?!?) za ručak u 7.55 ujutro (?!??!?!)
4. veljača je... i mačke mi vrište ispod prozora svaku (prokletu) noć
Tako da sam danas opet dosta pospana i umorna, a da ne pričam da mi je zlo od silne količine kakao šnita kojih sam u ova posljednja tri dana pojela... Toliko mi je zlo da uistinu mislim da neću jesti ništa sljedećih nekoliko dana...
Ali, sunce je vani, petak je... nadam se da ste svi veseli... pozdrav...
Danas mi treba samo jedna stvar... čokolada
Prema očekivanjima, moj jučerašnji nalet optimizma danas je lagano pao, no nije se još u potpunosti izgubio. I iako je dan dobro počeo... našla sam parking iz prve, to je uvijek dobar znak :-) Nekako je završio nekako... sjetno... ne znam koju bih riječ upotrijebila. Nisam tužna - tužna, nego sam tužna što nam okruženje u kojem živimo ne dozvoljava da budemo sretnima. Jednostavno je teško provoditi dane ushićeno kada su svi oko nas zabrinuti, nervozni ili još gore - inertni. Željela sam danas ići u Samobor... Kupila sam krila i aureolu, dečku šešir i masku Zoro... On me još prošlog tjedna odbio... Ajde, opravdano, sutra mu je prvi ispit na poslijediplomskom. Frendice su prvo bile oduševljene idejom, a onda, kako to uvijek biva, sve su jedna po jedna odustale. Zašto se ljudima toliko teško odlučiti na neku malu-malu promjenu?? Kao da je Samobor drugi kraj svijeta. Čak sam se nudila i da vozim. A isprike su... prehlađena sam; imam ispite ovaj tjedan; moram paziti na majstore (?!?!?)... gluposti! Zašto su ljudi toliko inertni i tako ih je teško pokrenuti iz te čahure u kojoj žive... A najsmiješnije je što se mene uvijek napada da sam "stara baba u dugoj vezi" jer mrzim tradicionalne izlaske subotom na nakrcana mjesta gdje se NIKAD NITKO dobro ne zabavi. A zapravo sam ja ta koja uvijek pokrećem ljude, ali ne... ne daj Bože mijenjati tradiciju... srijeda - Gjuro, četvrtak - klape, petak - Piranha (ili opet Gjuro), nedjelja - pogodite, kino! I tako opet i opet i opet i opet....
Izuzev mog propalog izlaska, kojeg sam predvidila pa nije toliki bed (poznajem ja svoje frendice), dogodilo se još nešto... moj dragi je opet preokrenuo ploču. Eh, i to smo predvidjeli, da, vjerujem negdje u nedjelju predvečer. Kako i ne bi, sutra je taj "ISPIT", nismo se vidjeli dva dana, cijele dane radi, nema vremena, bla bla bla... sve sam to već čula. A svađa je izbila jer... ovo morate čuti... pitala sam ga kako doći do neke ulice koja je blizu njegovog posla jer moram otići tamo u četvrtak ujutro, na što mi je on rekao kako vozi bus s Kvatrića. Kako ja živim totalno daleko od Kvatrića (i da, nakon 3 i pol godine on zna gdje ja živim) rekla sam da ja ne bi tako i da sigurno postoji još neki bus, ili čak i tramvaj koji idu tamo, naglasivši kako mi Kvatrić nije usput. Da bih potom čula da neće on sa mnom razgovarati kad ja imam taj ton, nema on vremena za to, i poklopio.
!!!
I onda neka mi netko kaže da su žene lude. Sva sreća da sam počela samu sebe previše voljeti da se uznemirujem oko toga, tako da mi je ovo sada više smiješno nego uznemiravajuće. Poslala sam mu sms da je stvarno budala jer izmišlja svađu gdje je nema i bezveze se dodatno uzrujava pred ispit, ali da je i pitanje koliko dugo ću ja praštati takve gluposti... Naime, ja ozbiljno razmišljam o poslijediplomskom u Argentini koji traje dvije godine, i u principu upravo je on jedan od razloga zašto bih radije ostala ovdje. Ali ako tako nastavi, meni se ne da igrati ping-pong s njime svako malo....
No, kao što rekoh čak me ni to nije toliko pogodilo, već činjenica da su objavili listu kandidata za stipendiju... I da ja nisam na njoj. Razmažena kakva jesam, nekako sam navikla dobivati sve što želim, i baš sam se nadala ovoj stipendiji jer je 6-7 puta veća od ove koju sada imam, a otkad ne radim, naknap sam s novcima... A najgore je što sam stekla navike da si mogu priuštiti neke sitne luksuze bez da pitam mamu odobrenje... A sada toga nema... Ali eto, što je, tu je. Najgore mi je što znam te neke ljude koji su dobili tu stipendiju, i ok, oni imaju malo veći prosjek od mog također prilično velikog prosjeka, no nisu dali hrpu ispita, i nemaju nikakve izvannastavne aktivnosti! I nekako sam se nadala da će skužiti da im se više isplati pomoći nekome kao što sam ja -- netko tko je od prvog dana faksa radio sa strane u studentskim udrugama, pa u različitim firmama da bih radila čak godinu i pol puno radno vrijeme, dala sve ispite i dalje održala super prosjek! Ali, nije to tako. Znala sam i to, ali ipak sam se nadala. Kod tih administrativnih stvari gledaju se samo brojke, a ne kontekst.
Tako da... danas se nekako nakupilo dosta toga. Ali, nisam tužna... Samo... sjetna. Bit će bolje sutra. Ispeći ću ujutro neki kolač od čokolade :-)
You will when you believe....
Imate pravo cure, potrebno je samo odlučiti biti sretan i onda nekako sve krene svojim tokom. Sjećam se davnih srednjoškolskih dana kada sam čitala Alkemičara i mislila si... da, sigurno... Kad nešto uistinu želiš, cijeli svijet se uroti da to i dobiješ... (slobodan prijevod :-) nemojte me napasti ako je krivo)
Većinu svog života moram priznati nisam bila najsretnija... Iako sam imala sve što sam poželjela, ništa me nije zadovoljavalo... Stalno sam nešto čekala... Kad budem išla u školu, moći ću ovo; kad nađem dečka, moći ću ono; kad dođem na fax, moći ću...; kad diplomiram... Stalno neki kada... Kaže mi mama da sam se oduvijek imala neki tužan pogled u očima... Uvijek sam bila ozbiljnija od svih, uvijek sam planirala unaprijed... Zaboga, pa ja sam u vrtiću znala da ću ići na faks! I računala 8 godina OŠ + 4 godine SŠ + 4 godine faks = PUNO :-)
Ali promijenila sam se. Odlučila sam se promijeniti. Želim se promijeniti. Biti sretna SADA. Uživati SADA. Ne čekati sutra. SADA.
Odlučila sam raditi na sebi.
Prvo, fizički. Aerobic, pilates, ples... sve po malo...
Drugo, intelektualno. Upisala sam ponovno španjolski nakon 2 godine pauze. Obožavam taj jezik, i ograničavam se nekim - "nemam vremena", "puno je to novaca" i sličnim glupostima.
Treće, psihički. Frendica me nije dva dana nazvala? Nazovem ja nju. Dečko nema vremena? Odem do njega da mu odnesem sendvič u pauzi. Želim nešto? Kupim si sama... čekanje da netko zapamti da ja želim baš to i kupi mi za rođendan manje su nego dobitak na lutriji.
I sada nekako sve izgleda jednostavnije...
A što je najbolje, ovako sretna i "jednostavna" privlačim dobru energiju, dobre ljude, sve pozitivnije...
I znate što, još uvijek ne znam što ću raditi kad diplomiram. Ali ima toliko mogućnosti... A svaka predstavlja novi izazov! A ako pogriješim? Moja obitelj, moji prijatelji i moj dragi će me uhvatiti u padu i pomoći mi ponovno ustati na noge...
Istina je da putovanja šire vidike. Upoznala sam ljude koji su sretni, koji uživaju u životu. I nadam se da ću uspijeti taj životni optimizam uvesti i u Hrvatsku. Svakako ću pokušati. Jer život treba živjeti...
Nadam se da ćete mi i vi podsjetiti na ove optimistične trenutke ako padnem opet u iskušenje pesimizma... zapravo, sigurna sam u to :-)) Pozdrav svima
Blaženi osmijeh
Eh, imale ste pravo cure, unatoč lošem početku, ovaj vikend je bio naprosto prekrasan... Neću u detalje, bez brige, ali uistinu sam uživala... Sjetila sam se zašto se mi toliko volimo, i koliko smo zapravo prekrasan par... Neobično mi je to. Nas dvoje kad smo zajedno funkcioniramo kao jedno. U potpunosti smo si komplementarni, nadopunjujemo se, ispunjavamo jedno drugome želje, pričamo, zezamo se, ležimo šutke jedno kraj drugoga, naguravamo se ispod poplona, kuhamo zajedno, pospremamo zajedno, pijemo kavu, doručkujemo... Bez svađa, bez ljutnji, bez ružnih riječi i tužnih pogleda... Naprosto uživamo jedno u drugome. I zato svaki put kad se ovako rastanemo uvjerena sam da želi provesti ostatak svog života u njegovom naručju. Vjerujem da je on najdivniji muškarac na svijetu i presretna sam što sam ga našla.
Uhvatila sam uzorak... Naši problemi uvijek izviru iz nedostatka vremena... Što smo duže odvojeni, to se više svađamo. Kao da smo jedno drugome neka vrsta droge koja izaziva sreću, i koja počinje popuštati našom odvojenošću... I ne znam je li to dobro ili loše? Bojim se, moram priznati, kako će to, kako ćemo mi u budućnosti izgledati... A predugo smo mi zajedno da ne bih razmišljala o tome. Nemam više 16 godina... Ove godine ću diplomirati. Postati svoja žena. Gotovo je s djevojčicom... Nakupine celulita su mi to već pokušale dokazati. Sve je sada drugačije. Više ne izgubim 5 kila ako tri dana ne večeram kao prije, svaki gram sada mukotrpno silazi. Ten odjednom treba više njegovati... Noći tulumarenja, i nije više samo tako sakriti podočnjake... A bogme ni biti budan do 6 ujutro nije više tako jednostavno... Starim... Kako grozno... Gledam frendicu, ima 31 godinu, nije udana, nema djece, tri dana izlazimo, ona četvrti dan više ne može... Strgana je... Zar to i mene čeka? Zar ne bi ovaj period nakon faksa, početnog osamostaljenja trebao biti najžešći?? Vlastiti stan, vlastiti novac, vlastiti život?? Izgleda da je istina što kažu, studentski dan su najljepši...
I ono što mene dodatno brine jest kako ćemo se nas dvoje snaći u tome neredu zvanom samostalni život? Kredit za stan, auto, režije, troškovi, posao, brige... Hoće li na vidjelo izaći ona dobra, brižna, samouvjerena strana mog prekrasnog dečka koji će preuzeti ulogu muškarca, zagrliti me i voditi kroz život (mislim psihički, ne financijski) ili će postati onaj turoban, nervozan, premoren dečko koji nema snage ni volje za mene?? Nadam se ovo prvo. Nadam se da je istina ono što kaže, da ja izvlačim ono najbolje iz njega. Da će uvijek ostati opušten i sretan uz mene, da ćemo si uvijek moći vjerovati, da će uvijek ostati moj najbolji prijatelj... Jer on to i je. Nadam se... Eh, koliko sam samo puta ponovila danas tu riječ... Nešto slično kao ona vjera o kojoj sam čitala na jednom odličnom blogu ;-) Izgleda da je to jedino što nam preostaje... Nadati se i vjerovati... I svim silama se truditi ispuniti vlastite snove, a ne čekati da to netko drugi učini... Moje srce mi kaže da ćemo biti sretni, i ja sam odlučila slijediti... još jednom, što god se dogodilo...
Tough start
Moram priznati da mi dani lete ovdje u Zagrebu, što od prekomjerne količine spavanja zbog predugog putovanja i prevelike vremenske razlike, što zbog puno događanja, ljudi i svega...
Moji roditelji su otišli na fašnik u Rijeku za vikend tako da sam home alone, i naravno, pripremam se vec satima za pocetak ugodnog vikenda... vrlo ugodnog... Naime, zbog spleta različitih okolnosti nismo vodili ljubav (ili nazovite to kako hoćete) već gotovo mjesec dana i moram priznati da zadnjih tjedan dana mi je teško suzdržati se nasred ceste, u kafiću, ma bilo gdje... U svakom slučaju, dogovor je bio da dragi dođe oko 12, međutim ujutro je nazvao i rekao da će doći tek u 1 jer "mora na kavu odmoriti se od učenja". Za ne povjerovati... I tako ja u svilenoj haljinici, čipkastom donjem vešu i samostojećim čarapicama čekam da sat otkuca 13 sati kada on nazove... eh, frend je kod njega baš došao, dao mu je poklon s puta, evo sad će krenuti... 13.29 dragi stiže... ali bez potrebne "opreme" koju zbog nesretnog spleta već prije spomenutih okolnosti moramo ponovno koristiti... I tako drage moje, ja i dalje sjedim jednako obučena (dobro, ogrnuta kaputem jer mi nije pretoplo) i pišem vama post čekajući da mi se dragi vrati iz dućana... I moram priznati da me "napaljenost" lagano prolazi... Nikako da me sreća krene... Uff...
... javim sutra kako je prošao vikend... možda malo alkohola pomogne ;-)
p.s. hvala na podršci i komentarima :-)
SRETNO VALENTINOVO!
Hej cure...
Evo, vratih se danas, i htjela sam va samo poželjeti sretno valentinovo!
Put je bio prekrasan, pišem vam uskoro....
pusa
Čudovište
Ne znam jesam li trenutno tužna, ljuta ili jednostavno razočarana ponašanjem svog dečka... Danas sam došla kod njega, nazvala ga pola sata prije da javim da ubrzo krećem, veselo dotrčala do vrata, pozvonila, uspela se stepenicama... i dočekala me njegova majka. Pozdravila sam je, ušla u stan, u njegovu sobu, on je kratko podigao pogled s laptopa i dodao "a, to si ti" i nastavio raditi na laptopu. Trenutak sam stala ne znajući što da kažem, a onda sam mu ozbiljnim i napola prijetećim tonom rekla: "Mali, imaš li ti namjeru dići se i pozdraviti me? Nisi me vidio tri dana, a sad se nećeš ni ustati i pozdraviti me? Kako se ti to ponašaš?!?!" Shvativši ozbijnost situacije ustao je i zagrlio me, poljubio i glumio (ili nije) nježnost, no ovo me totalno izbezumilo... Cijeli ovaj tjedan proveli smo 2,5 sata zajedno, od toga pola vremena u automobilu kad me slučajno dvaput vozio doma s faxa (to se inače ne događa baš često), a njemu ravno puca k*** (da ne budem prosta) što sam ja sada konačno tu, kraj njega...
Pokušala sam mu objasniti da mu ovo nije prvi put da me razbjesnio ovog tjedna i da se ne može tako ponašati, na što je on odgovarao s nekim tepajućim riječima gurajući svoju glavu u moje naručje da bih ga podragala... U svakom slučaju, nije želio raspravljati. A budući da sutra putujemo zajedno na 10 dana, nije se ni meni raspravljalo. Ovo definitivno nije pravo vrijeme za svađe.
Ostatak vremena proveli smo u društvu prijatelja, i sve je bilo u redu. Kad su otišli te smo krenuli razgovarati, opet je sve palo u vodu... Možda sam ja preosjetljiva, ali u zadnje vrijeme on se izuzetno trudi biti pravi muški primitivac. Iako inače nije takav. Ili je, pa je cijelo vrijeme dosad glumio i odjednom odlučio prestati?!? Anyway, sutra idemo na put s njegovim prijateljem i njegovom curom, dakle nas četiri. Komentirala sam kako ću se sutra čuti s tom curom i dogovoriti u koliko sati ćemo se svi naći na aerodromu zajedno, na što je on onako posebnim primitivnim tonom odgovorio: "pa u pola 6". Zakolutala sam očima budući da je let u 17.55 i on zna da treba doći sat vremena ako ne i ranije(nije primitivac prvi put u avionu) i pokušala popraviti situaciju pitajući ga zar ne misli kako bi bilo možda dobro da se svi zajedno nađemo (s obzirom na zanimljivu činjenicu da su naše avionske karte kod njih!!!). Na što je on (!!!) zakolutao očima i rekao: "ne, zašto bi?".
Nisam si mogla pomoći. Nije mi se dalo razgovarati, uvjeravati ga, diskutirati, ma nije mi se dalo gledati ga više kad je takav!!! Ustala sam se bez riječi, uzela stvari i izašla iz stana. Kratko sam rekla bok i odjurila. Najradije bih vrištala na njega, udarila ga s nečim, pljusnula ga da se vrati u stvarnost i vrati mi mog divnog, brižnog, uvijek veselog i nasmijanog dečka i makne ovo čudovište ispred mojih očiju!!!
Ja uistinu ne poznajem ovog novog primitivca koji je odjednom zavladao njegovim tijelom i duhom... I ne želim ga upoznavati... Jer je zao, mrgudan, pesimističan, bezobrazan i ono najgore - totalno bezvoljan... Ali ne znam postoji li onaj dragi dečko još uvijek ondje negdje... i ako postoji, kako ga vratiti??
Gdje je nestala čežnja?
Napisala bih vam kako se osjećam, međutim ni sama ne mogu definirati... zadnja dva tjedna odvijala su se u nekoj magli i nisam ni svjesna većine stvari koja se dogodila, ili nije... Ne mogu reći zapravo da sam puno toga radila, nekako nisam imala volje, želje ni potrebe. A opet, ne mogu reći ni da se ništa nije dogodilo. Obuzeo me neki osjećaj kao da vidim svijet oko sebe da se miče, nastavlja, teče, a ja, iako sve to vidim, ne doživljavam ga... Jednostavno mi sve nije nekako sjelo na svoje mjesto, nisam promislila o svemu, našla mu mjesto, vrijeme i svrhu te ga na taj način unijela u svoju dugotrajnu memoriju. Zapravo, osjećam upravo suprotno, kako svi ti događaji lebde u mojoj kratkoročnoj memoriji, čekajući da im se ja posvetim na trenutak. No ja to ne radim, naprosto mi se ne da. Naprosto mi se ne da razmišljati, pamtiti, kalkulirati, smišljavati, tražiti razloge i rješenja, raspravljati, svađati... MISLITI... jednostavno mi se ne da misliti... Ni o čemu...
Jučer sam se stvarno naljutila na svog dragog, opet. Ova zadnja dva tjedna cijelo vrijeme jurca sim-tam, s posla na fax (počela su mu predavanja na postdiplomskom), pa s faxa na posao, pa doma... Ja nekako dosta često izvisim u cijeloj toj priči... A i kad jesmo zajedno, odsutan je, umoran... I koliko god pokušavam i želim samu sebe natjerati da imam razumijevanja, nekad jednostavno želim biti malo sebična. Želim malo pažnje. Želim se osjećati kao jedina, najljepša cura na svijetu za koju bi on bio spreman pomaknuti planine i skinuti zvijezde. Kako da to objasnim... Znam da me voli, ali je li to dovoljno? To saznanje?? Smijem li dozvoliti da u našoj vezi nestane strasti? Ili je to privremeno? Ali, koliko dugo će to privremeno trajati??
Stalno nešto čekam. Dok je studirao i radio, bio je gužvi i molio me da imam razumijevanja dok mu ne završe predavanja... Onda je došla civilka... I tad sam imala razumijevanja... Onda su otvorili novu firmu i novi core business, pa sam opet imala razumijevanja... Pa je bilo pred-božićno ludilo... Sada je postdiplomski... Hoće li ovaj niz ikada prestati? Ili će kod njega uvijek postojati neki nazovimo ga "razlog" da ja budem na, čak ne drugom, nego trećem mjestu...
I opet... je li mi dovoljno što mi kažeš "volim te" i što vjerujem da to misliš, ali da ne razumiješ što to znači... I nisi li ti zapravo taj koji je sebičan tražeći od mene stalno razumijevanje za sve to?? Zar nije prirodno i normalno da te želim kraj sebe, da se želim osjetiti voljenom, ali voljenom punim plućima, a ne samo u slobodno vrijeme (kojeg nemaš).
Već sam i sama sebi dosadna s ovim problemom, no kad mu ne vidim rješenja... Puca polako polako dok ne dođe do privremenog kraha, koji onda nakon nekoliko dana razgovora, emocija i svađa riješimo, obećamo jedno drugome mnogo toga, kratko smo neizmjerno sretni, a onda sve ispočetka...
I ja uistinu ne znam je li to nešto što možemo riješiti ili bismo ipak trebati stati svemu na kraj i krenuti dalje? Ne želim biti kukavica i pobjeći od nas, ali osjećam kao da idemo u suprotnim smjerovima... I nemam snage tjerati te, moliti i voditi na svoj put... Ako ti to sam ne napraviš, ne znam kako će ovo završiti...
Neki dan sam bila na netu i tražila nešto kada mi je moj (bivši) talijan poslao poruku preko MSN-a... U prvih desetak minuta nisam je ni skužila, i kad sam je vidjela, nisam mogla vjerovati da mi se javlja, budući da smo u zadnje 2 godine često online u isto vrijeme, no zbog komplicirane i nikad raspravljene prošlosti se ne javljamo jedno drugome... Nije zapravo ništa napisao, tipa bok, kako si, nego je samo poslao smajlić... Nakon što sam triput provjerila da je to uistinu neki post koji je on poslao tog dana (da ne budem jadnica koja reply-a na nešto od prije 2 godine), ležerno sam odgovorila "hey you..." na što me on pak nekakvim veselim tonom (ako se on može otkriti putem chata uopće) pozdravio i upitao me kako sam (na talijanskom, iako zna, odnosno trebao bi znati da ne pričam talijanski i ne volim ga). I dalje vrlo ležerno sam odgovorila kako sam super, i uzvratila istim protupitanjem, dodavši još jedno: dolazi li u Zg uskoro (jer zašto se inače javlja sada?). Samo je kratko odgovorio "not really... too busy in these times!", dodavši sljedeće minute "and you in italy", pa kasnije još "?". Sa smajlićem sam odgovorila možda kad malo zatopli. Dodala sam kako sam inače super, uživam u zadnjim studentskim danima budući da ću diplomirati ove godine... na što je on pak dodao "that's good.. you should enjoy yourself travelling..." Kad sam mu odgovorila da zapravo baš ove nedjelje idem na put, nije odgovorio. Tri minute. I onda je napisao kratko "great!!!", stisnuo enter tri puta i dodao "... I have to go now.. let me know of your great journey and think about us in the fog".
Osjećam da bih ovoj priči trebala dodati kontekst... Moj trenutašnji dragi i ja smo prekinuli prije sada skoro 3 godine, nakon nekoliko mjeseci hodanja jer on, kao svi muškarci, nije bio spreman na dugu ozbiljnu vezu. U tom trenutku pojavio se "moj" Talijan koji je bio pravi melem za ranu... I tako smo se mi nekoliko dana ljubili po cijelom gradu (razgledavajući spomenike :-)) kad je on samo jedan dan zahladio odnose. I nikad mi nije objasnio u čemu je stvar, nakon nekoliko dana vratio se u Milano uz dobre stare razgovore kako sam ja super cura, bla bla bla... Nije me to pretjerano pogodilo kad sam ionako znala da je to kratkotrajno (nisam ja za long-distance veze), no bilo mi je čudno to brzo zahlađenje. Nakon godinu dana, ponovno je posjetio Zagreb, i kad smo se sreli pitao me kako je moj "bivši" dečko... Tada sam skužila da su vjerojatno neki naši zajednički prijatelji njemu rekli da sam ja tada upravo prekinula s bivšim, no ni dan danas ne znam što je to njega točno nagnalo da me "ostavi" (kad smo se uredno mogli još tri dana ljubiti ;-)). Znam samo da smo se dva tjedna nakon što se on vratio u Milano, moj dragi i ja pomirili.
U svakom slučaju, od te večeri, moj talijan se meni nije javljao. Do sada.
I zato me sada ovo njegovo think about us in the fog totaln zbunilo... Koji "us"??
I tako sam se ja jučer zanijela maštanjem o svom talijanu do te faze razmišljanja da odem u Milano, doživim još jednom romansu svog života, i onda se vratim ovoj kolotečeni...
Naravno da to neću učiniti... Ali mi očajnički nedostaje onaj "spark" u životu... Nedostaje mi ono muško udvaranje, dijeljenje komplimenata, briga, ljubaznost, poljupci puni čežnje... Zar ja to nikad više neću imati?
