Bijes....
Ljudi, ne ide meni ovaj optimizam... službeno polako odustajem... ljudi oko mene su svi tak nekak... svi kao da znaju da pokušavam biti sretna pa mi uporno nabacuju probleme pred nos da bi to onemogućili... a i PMS me šora... znat ćete koliko je grozno kad vam kažem da me ni palačinke nisu danas razveselile... Ispiti mi se gomilaju, ovaj jučer je bio tak... mislim, gotovo 100% ću proći, ali kad mi se ne da primati loše ocjene... imala sam takav super plan u rujnu skupiti sve petice ove godine, dobit dekanovu nagradu, ili čak dvije... a onda me obuzela neka lijenost i nikako da se prihvatim knjige... a i dalje bih petice... baš sam prava... di su oni dobri stari dani kada smo se mogli izvući s dobrom ocjenom bez puno muke? Svi su govorili kako će treća i četvrta godina biti lakše, a ono... nula bodova. I tak, rezultati su mi u četvrtak, i mogu odgovarati za ocjenu više, ali moram učiti jedan drugi ispit (ultra-boring) koji imam u ponedjeljak... I danas sam imala cijeli dan za učenje, no provela sam ga ležeći jer, da, ovih dana nisam to baš puno radila... Ljuta sam sama na sebe što toliko besposličarim, no ne mogu si pomoći. Razmišljala sam čak da se zaposlim pošto sam kratka s novcima, no s faksom bi situacija ostala ista, ako ne i gora, tako da ne vidim smisla... samo bih otegla taj studij duže nego što želim.
A opet, baš sam pričala s frendom koji je isto uvijek turao prosjek i često odbija ocjene i kaže kako se to rijetko isplati... učiš ispočetka nešto što te ne zanima... odbiješ tri, sljedeći put dobiješ 4... velikog pomaka... odbiješ 2, zapamti te, sljedeći put izmuči na usmenom, i jedva navučeš 3... i sretan si! Iskreno, nikad nisam odbila ocjenu, iako sam često razmišljala o tome... Ali eto, na prvoj godini nisam imala hrabrosti, a poslije su se sve nizale četvorke, koje mi je uvijek nekako neugodno odbiti, iako me rijetko razvesele... baš sam djetinjasta, zar ne? Pa četvorke su super... Ali kad sam ja takva, imam prosjek 4,5 i umjesto da budem sretna, meni je neugodno!!! Što je tako malen! I znam da sam luda, ali kad ja znam toliko ljudi s većim prosjekom... I vidite da nisam dobila stipendiju! Nedovoljno sam dobra, a što je najgore, sama sam sa svojom ljenošću kriva za to!! I iako sam svjesna toga, u ovom slučaju mi to i dalje nije motivacija da se primim knjige... ufffff.....
U svakom slučaju ustala sam danas relativno dobre volje... Moj dragi je danas išao s ekipom s posla na team building i iako sam bijesna na tog njegovog kretena od šefa što mi krade vikende (a oni su jedino što imam otkako traje njegov postdiplomski), bila sam puna podrške svojoj ljubavi ne želeći i njemu upropastiti dan. I uspjela sam sama sebe nekako uvjeriti da mi to ne smeta i da mi je drago što će provesti ugodan dan družeći se s kolegama, opustiti se... (yeah right). I tako sam ga ujutro nazvala, sve je bilo super... Dok mi mama nije bacila bubu u uho pitajući jel idem van danas. Tek tada mi je sinulo da se možemo vidjeti popodne, pa ionako su otišli samo do Karlovca, to je pola sata od Zagreba! I pošaljem ja svom dragom najslađu porukicu pitajući kada se vraća, i koliko mi fali, bla bla bla... Sat vremena, ne javlja se. Zovem, ne javlja se... I tako drugi put, treći, četvrti, peti... Nakon tri (!!!) sata ne znam jesam li zabrinuta, ljuta ili BIJESNA gdje je, što mu se dogodilo, i zašto se ne javlja.
Imam potrebu dodatno objasniti svoju neurozu kada je riječ o njemu i njegovom šefu u tandemu. Ta osoba inače ima 30 i nešto godina, i nema NIKOGA na svijetu osim svog dvosjeda kabrioleta (zamjena za ženu) i psa (zamjena za dijete). Ili obrnuto. I kad ode nekamo, nema se kome javiti, ne žuri mu se jer se nema kome vratiti. I iako moj dragi u većini (kada je u normalnom pojavnom stanju) uviđa da tom čovjek ne treba zavidjeti, nego ga žaliti, ponekad mu se, kao i svakom prokletom muškarcu, svidi taj način života, i vrlo brzo se uživi u njega. Tako su jednom otišli na konferenciju u Rumunjsku. Trebali su se vratiti u četvrtak. Došli su u NEDJELJU U 23 SATA!!! Ne znam uopće mogu li riječima opisati koliko sam bila bijesna tada na njih oboje, i nikad mu to neću zaboraviti. I iako se pokušao iskupiti na milijun načina (naravno, prvo je pokušao s forom "ja ne razumijem u čemu je problem što smo ostali par dana dulje", ali iz vatre koja je siktala iz mojih očiju uvidio je da je bolje ne šaliti se sa mnom na taj način i promijenio ploču u isprike i poklone), ja si ne mogu pomoći da mislim najgore svaki put kad njih dvoje idu negdje.
I tako se gospodin javi nakon mojih 3 i pol sata čekanja, od kuće. Bio mu je mobitel u torbi. Zašto se ja brinem? Zacrnilo mi se pred očima. I sad mi se crni kad se sjetim tog njegovog tona. Rekla sam da uopće ne želim razgovarati s njim i poklopila mu. Ne mogu više. Bijesna sam i ne želim to skrivati, zanijekati, sputavati... Želim jednostavno taj bijes izbaciti iz sebe!!!! (zato vas sve jadne mučim... sorry)
Inače, razmišljam da bih trebala na neki "anger management" tečaj... Nekad se stvarno jako razbijesnim, i bojim se da ću jednog dana nekoga ozbiljno ozlijediti... i da će taj netko biti moj "dragi"
I znam da ćete mi pokušati dati neke pametne savjete kako da riješim probleme u svojoj vezi, no kad se sve svodi na to da ja mrzim to muško ponašanje!! A svi su oni takvi! Znam, jer vidim da je i moj brat gad, i moji prijatelji, i moj tata... Svi ti muškarci imaju te svoje glupe osobine i to nikad neću moći promijeniti. Ali trebat će mi stvarno puno da se priviknem na to. Ne znam... gledam svoju mamu kako je ravnodušna prema svemu... tate mi nema doma, gotovo je 23 sata, nju boli briga... a ja sam već sva nervozna! ufff.... ne znam kako da smirim samu sebe i ne ljutim se na te neke stvari. Pogotovo kad kod mene (nas) nema tih stvari koje njih ljute. Barem se ja ne sjećam da sam njega kada tako razbijesnila kao on mene. I ili je on ravnodušan prema meni (što opet nije fer) ili u svim muško-ženskim odnosima postoji jedan neravnomjerni odnos naljućivanja. Želim da i on nekad bude ovako nervozan i bijesan, a ne samo ja!!! Grrrrrr............
I ne znam da li da ga sutra ignoriram, zašamaram, zagrlim ili štogod četvrto!
Tješi me jedino činjenica da nisam jedina luda ovih dana. Moj brat recimo je putovao danas skoro 500 km, potrošio 150tak kuna na cestarinu da bi vidio more, popio kavu i vratio se u Zagreb. Jer sutra imaju goste. Ne znam dal da se sada opustim, ili zabrinem da je riječ o genetskoj deformaciji :-)
