Life is good :))
Ovaj tjedan, i onaj iza i onaj iza :-))) sam sama u Zagrebu :-))) I moram vam priznati, super mi je ovaj samački život!!! Prvo sam se malo bojala, ono sama u stanu, provalnici, kukci... pa sam stalno "bježala" od doma negdje van, ali sada... ma super mi je... malo pospremim stan, nešto si skuham, malo gledam TV, malo učim, rašpam nokte, otvorila sam si bocu vina :-)) Prvi put u životu uživam sama sa sobom!
U četvrtak sam bila vani na nekom party-u (bez dečka, s curama) i baš mi je bilo dobro! Vozila sam pa sam popila samo jedan koktelčić, ali bilo je puno poznatih ljudi koje nisam sada neko vrijeme vidjela, i vjerojatno ni neću do jeseni pa mi je bilo baš zanimljivo... Došla sam doma oko pola 4 :-)) A mislila sam da ću bit najkasnije u 1 u krevetu :-)) Spontanost, he he ....
Jučer sam s frendicom, njenim dečkom i dragim išla u jedan klub, svirao je neki Australac na gitari, onako jazz stvari više... popili smo buteljicu vina, došli k meni.... bilo je baš zabavno :))
Danas dragi ide sa svojom ekipom negdje, meni će doći frendica, gledat ćemo malo TV, papat kolače... Ne da nam se opet ići van kad smo bile dva dana zaredom... a i ne volim izlazit subotom... previše svega je vani subotom... djece, delikvenata :-))
Tako da, cure moje, ja uživam u životu punim plućima :-) Super mi je ova kombinacija, jedan dan si uzmem za sebe, jedan za cure, jedan za njega... S ničim ne pretjerujem i to mi baš odgovara... Jedino još muku mučim s dogovorima za ljeto, ali valjda bu se i to sredilo :-))
p.s. Dobila sam poklon od njega za rođendan... onaj kaj mi je poslao poštom još dok smo bili na prekidu... Posvojio mi je delfina na Lošinju :-))) To sam uvijek htjela i baš mi je super kaj se sjetio :-))
Novi početak
Hm... gdje da počnem... Vratila sam se sinoć... oko ponoći... Iako sam se nadala nekom tulumarenju, u četvrtak, petak i subotu bila sam u krevetu već oko 1... Sa mnom su bili sve parovi, svi umorni od rada i svega, i jedan frend na "stand-byu" sa svojom curom koji je varirao između nabrijavanja na party i depresije... U nedjelju mi se javio jedan bivši kojeg sam srela i prošli put kad sam bila za dugi vikend... Znala sam da će doći, javila sam mu se u četvrtak da ipak dolazim... I željela sam ponovno biti s njim... Jer je s njim uvijek sve bilo jednostavno - čisto tjelesno... Lijepo nam je bilo zajedno, uvijek bez obaveza s obje strane... Nešto što mi je baš sada trebalo. Zamišljala sam kako bi bilo super ljubiti se s njim, pa čak i nešto više možda...
No, kad je došao trenutak da ga poljubim... nisam ništa osjećala... nisam se mogla opustiti. Nisam željela. On je pokušavao zavesti me, ljubio me po vratu... ali ništa. Kao da sam frigidna. Zamolila sam ga da me vozi doma. Bio je, naravno, vidno razočaran i uporan. Objasnila sam mu da jednostavno nisam spremna. I to je istina. Nisam. Koliko god željela biti... Tri godine moje tijelo je bilo samo njegove i još se osjećaju njegovi poljupci i dodiri na njemu... I seks na jednu, dvije ili tri noći neće to maknuti. Još mi je sve to presvježe...
Jučer mi je milijun puta pao na pamet. Ponovno sam bila tužna. Ponovno u nevjerici. Kao da mi je tek jučer došlo u glavu da je gotovo. Ovih zadnjih tjedan dana sam sama sebi punila raspored da ne stignem razmišljati o tome... I kad sam sad dobila dugi vikend slobodan, opet se sve malo vratilo... I opet sam bila tužna.
Noćas sam ga sanjala. Probudila sam se sva umorna jer sam sanjala da smo se jako svađali. Prvi put sam ga sada sanjala. Nakon dugo vremena... Upalila sam TV i ležala na kauču još u polu-snu kad je zazvonio mobitel. ON. Srce mi se stegnulo. Pričali smo dvije minute onako ležerno, kako sam, što ima novoga... Trebao mu je neki SC ugovor pa me pitao jesam li mu dignula te dal mu ga mogu dofurati. Dogovorili smo se naći navečer. Tijekom dana čuli smo se još tri-četiri puta radi dogovora i bilo mi je tako čudno pričati s njim kao da je sve po starome... I bila sam tako nervozna. Koliko god nisam željela biti, nisam si mogla pomoći. Nisam ništa očekivala od našeg susreta, no nadala sam se... Ne mogu ne nadati se...
Našli smo se oko 8 i otišli na pizzu jer nisam ništa jela cijeli dan. Bio je čudan. Nekako nesretan. Sjetan. Izgubljen. Zezala sam ga pa se malo nasmiješio... Pričali smo o svačemu, ali uglavnom sam ja pričala, a on je vrtio nervozno upaljačem u ruci. Nekako smo nespretno došli na temu nas. Bio je nesiguran. Nisam željela ništa direktno pitati ni komentirati. Pustila sam malo njega. No, nismo puno napredovali. Opet smo se malo zezali... i bilo mi je stvarno ugodno s njim... to sam mu i rekla, a i sam je osjetio... Poslije smo se krenuli prošetati. Zagrlio me jer mi je bilo hladno. Šetali smo po dječjem igralištu, sjeli u drveni avion i pravili se da ćemo otputovati daleko daleko... Grlio me... Rekao da mirišem... Dugo me grlio, a ja sam se bojala progovoriti, samo da ovaj osjećaj ne prestane... Bila sam tako sretna... kao da sanjam... i ne želim se probuditi... Krenuo me poljubiti, no stao je i pitao "što ćemo nas dvoje". Odgovorila sam da me može poljubiti pa vidjeti kamo će nas to odvesti. I poljubio me. Drhtala sam pa me zagrlio jače. Razgovarali smo, a onda me opet zagrlio i rekao "nemoj me nikada više ostaviti, molim te".
Još smo se malo ljubili i krenuli doma. Ali još uvijek mi djeluje nekako nesiguran, previše oprezan... Tako da sam odlučila krenuti polako... Ne kao da se ništa nije dogodilo, nego ispočetka... Da ponovno steknemo povjerenje jedno u drugo. Da nađemo novi put... Nadam se da će ovaj put biti bolje...
Wake up call
Jučer sam se posvađala s mamom... Mrzim kad je takva... Krivi mene što me nikad nema doma s njom, a tata je na moru (imamo radove na vikendici), što neću ostati s njom na moru... Kao ona meni ništa ne znači... i takve gluposti.
Baš mi je to glupo njeno ponašanje. Pokušala sam joj objasniti da ja njoj nisam neka "družica" i da bi trebala imati razumijevanja budući da sam joj u petak dva sata plakala na ramenu i bila stvarno destruirana. Trebala bi biti ponosna što se nisam zatvorila u kuću i cmizdrila cijeli vikend... A ne bacati mi ovu krivnju koja je sasvim neosnovana.
Pitala sam je "zar misliš da je meni lako? zaboraviti u 4 dana nekoga koga si volio 4 godine?" I kako sam to izrekla, sve mi se urušilo. Suze su počele, evo, teku i sada dok pišem te riječi. Pobjegla sam u sobu, malo isplakala i pogledala par epizoda Sex & The City (znate da sam ovisnik).
No, jutros me jedan od komentara na mom blogu otrijeznio. Nisam sigurna da bi se usudila nastaviti sama. Usudila?
Prvo mi je proletjelo kroz glavu... nemam izbora...
A onda, opet... Pa ovo je i moj izbor! Ne samo da se usuđujem, nego sam i ponosna i sretna što ću imati priliku krenuti sama svijetom, dokazati sebi i drugima da ja to mogu... Mislim, ja sam uvijek za sebe smatrala da sam emancipirana i da neću ovisiti ni o kakvim muškarcima, pogotovo ne financijski, i ovo mi je sada prilika... Svijet je cijeli preda mnom... I ne da se samo usuđujem, nego mu se veselim!
U petak kad sam bila u svom destruiranom stanju pomislila sam, a i prije, kad bih samo mogla pomaknuti vrijeme unazad... na dan one svađe... da mu nisam izgovorila one stvari... da nisam rekla "mi više nismo zajedno"...
No sada ne mislim tako. Ja sam se borila za svoju sreću. Možda sam trebala biti sretna i zadovoljna s onime što sam dobivala. Ali nisam. I ne mogu to promijeniti. Bila sam nesretna. I zato smo se posvađali. I ne bih promijenila ništa. Meni treba ljubav koja je snažna, potpuna, iznad svega... Ako mi je on nije mogao pružiti, onda uistinu ništa ne žalim.
utorak...
Eto, prošao je i utorak... moram priznati da mi dani sve brže i brže prolaze... pokušavam uopće ne misliti na njega, a sve lijepe trenutke spremiti u neku dugotrajnu memoriju da ne izlaze svako malo van...
Moram priznati da me malo izluđuje što mi svi sada govore: "ma, skužit će on da je glup i vratiti ti se" i slično, jer me muče takva razmišljanja. Pokušavam uvjeriti samu sebe da je kraj, i ne želim buditi neke lažne nade. Iako bih više od ičega željela da se vrati... Moram biti iskrena. Ali vjerojatno neće.
Imam još par stvarčica kod njega doma, no ne znam kada bih trebala ići po njih... Ovaj tjedan ne sigurno, jer idem na more u četvrtak, no sljedeći?? Onaj tjedan iza mi je rođendan... I već znam da ću čekati da mi se on javi... Razmišljam zato otići u Graz taj dan, isključiti mobitel i provesti dan u tišini shopping centra :-) Vjerujem da je to jedini način...
I razmišljam kako provesti ovo ljeto... Mi nismo zapravo ni radili nikakve planove za ovo ljeto, nasreću, obično bi pustili i u zadnji tren odlučili kamo ćemo... Voljela sam tu njegovu spontanost... Sada gledam kojim frendicama bih se ubacila u njihove planove... Ove jedne su mi malo "prelude" i nisam spremna za tako nešto još... malo mi je to i naporno, iskreno... Druge će se ovo ljeto raštrkati jer su u vezama... Treće još nemaju konkretne planove... a mislim da ću se njima "uvaliti"... Ne želim biti sama cijelo ljeto... iako imam veliko društvo, ali svi su više-manje u vezama, a i postoji ograničen broj dečki koje možeš zbariti na istoj lokaciji :-)) A ovo ljeto, cure moje, rušim sve rekorde... Mislim da mi jedino ljetni flingovi mogu pomoći da ga izbacim iz misli...
Eto... Našvrljala sam sve i svašta... Ako ne stignem svratiti sutra, čitamo se tek u ponedjeljak... Uživajte u dugom vikendu...
hsfsvbrh
Ne znam što da vam kažem... naš razgovor tijekao je od toga da bi možda mogli probati još jednom, do volim te ali mi nismo jedno za drugo, pa ne želim te povrijediti, pa daj mi vremena da još razmislim, pa na kraju: računaj da je gotovo.
I ja računam da je. Iako mi nije lako. I zapravo mi je najteže kad me netko pita što je bilo. Svega je bilo. I lijepih, prekrasnih trenutaka... i puno suza... Jesam li ovo željela? Ne. Ali nemam izbora. Je li ovako bolje? Vrijeme će pokazati. Valjda je.
Misli mi bježe između toga da uistinu ovo je bolje, do toga da čekam trenutak da on shvati grešku i javi se. Baš sam patetična. Žao mi je njega. Jer znam da me voli, no zabrijao je da ne želi biti ovisan ni o kome, da ne želi voljeti, da ne želi biti otvoren povređivanju na taj način. A to je nemoguće. I znam da će i njemu biti teško. I znam da me to nimalo ne bi trebalo zabrinjavati. Ali eto. Ne mogu osjećaje paliti - gasiti kao na daljinskom zvuk. Još prekjučer sam ga voljela više od svega. Ne mogu mu danas željeti loše. I ne želim.
Želim samo da mi prestanu navirati suze na oči kad me netko pita za njega. Da povjerujem da ću naći sreću s nekim drugim.
Ali, bit ćete ponosni na mene, nisam provela vikend u suzama. U subotu sam došla do frendice, pile smo kavu, išle u shopping (kupila haljinu), srela jednog drugog "bivšeg" (koji je u principu samo "ljetni brijač"), kuhale ručak, išle na kvarcanje, čitale Vlatkinu tragediju po časopisima, gledale Free Willy... Danas smo dangubile po gradu... Sad sam počela raditi na diplomskom... pa je došao brat s mora... i bacio me natrag s pitanjem "zašto ste prekinuli".
Zašto ljudi to pitaju??? Zato što je to jedna od osoba htjela. I kad kažu ljudi da su oboje to htjeli, brijem da je to brutalna laž. I šta žele čuti?? Spucala sam tog idiota? ili Ostavljena sam ko pas? Ide mi to pitanje fakat na živce... Pitanje "kako si" još ajde... iako je i to... jadno... kako se drukčije možeš držati?
Ah, koji nepovezan post... sorry... idem dalje... bacit se malo na knjigu da zaboravim :-)
...
Gotovo je... Prekinuli smo.
Nemam snage sada išta pisati, moram prvo to "isplakati"... pa vam se vratim...
zatišje pred buru
Iz nekog čudnog razloga osjećam se malo smirenije... Ne znam zašto. Pogotovo što mi je crna mačka lijepo pravocrtno prešla put danas kad sam se vozila... Nije da imam pozitivan osjećaj oko rješenja ove situacije, jednostavno sam nekako malo smirenija.
Stvarno se nadam da ćemo se uistinu naći u petak. Željela bih ga vidjeti... Baš bih to željela. Pa kako god to završilo.
Inače, nečega sam se sjetila... Velika većina njegovih frendova je u dugim vezama. I znalo se zalomiti da mu se koji javi da je prekinuo s curom. I svaki put - ali baš svaki - njegova reakcija je bila: Ma, pomirit će se oni. I u velikoj većini slučajeva to se i dogodi. Hoće li i nama?
Danas sam izgledala idealno. U haljinici, oprala sam kosu... Imala sam neke obaveze na faksu i ne mogu lagati - nadala sam se sresti ga. Ali nisam. Srela sam njegove kolege iz grupe, popričala s njima, ali njega nije nigdje bilo. Vjerojatno nije ni došao danas na faks... budući da ima neku važnu prezentaciju sutra na poslu.
A ja sutra imam tu svoju apsolventsku večer... pripremila sam haljiinicu, sutra idem na frizuru jer se ionako moram malo pošišati prije ljeta... Tako da će dan brzo proći. A onda nam dolazi petak... Ne znam kako vi, ali ja jedva čekam... I dalje se nadam najboljem...
samo na tren
Na tren se zaboravim... pa ga poželim nazvati, zaboravivši da ne mogu... Recimo maloprije, dobila sam mailom obavijest da sam dobila peticu iz jednog predmeta koji mi je dušu uzeo ovaj semestar... Već se dugo nisam toliko namučila oko nečega, i bojala sam se moram priznati kako će to završiti... Jer ovo je jedini kolegij gdje se ocjene nisu dijelile na temelju novostečenog znanja i truda... Ne, nego na... inteligenciju. Dobili bi temu o kojoj ništa ne znamo, tjedan dana da je istražimo i napišemo "rješenje". I svaki put ko idiot gledaš u komad papira pred tobom... i nemaš pojma što on tebe pita. I onda počneš... Wikipedia, Internet, baze podataka, NSB... svaki put se jednako trudiš... nekad je dobro, nekad nije. Kažem, ne nagrađuje se trud... Nego jesi li našao rješenje na temu koja nije dosad bila obrađivana od strane stručnjaka. Ubijala sam se. Konačno izazov preda mnom. Znala sam pisati te eseje dok zora ne svane i mama mi ne upadne u sobu spremajući se za posao. I iskreno sam se bojala za ocjenu. Kao da mi upravo ona može reći imam li dovoljno snage i inteligencije za uspjeh. I dobila sam 5. Već se dugo nisam toliko veselila ocjeni.
I prvi instinkt mi je bio - nazvati njega. Na tren sam sasvim zaboravila da ne bih smjela. Upisala sam njegov kućni broj, javila se njegova mama. Veselo smo pričale 3 minute kad sam shvatila što sam napravila. Nasreću ili nažalost nije ga bilo doma. Nije se još vratio s predavanja na postdiplomskom... Dobro, dobro je prošlo. A onda, pola sata kasnije, sjetila sam se - ona će mu reći da sam zvala. Ispast ću glupo jer ne zna da je to samo zbog te ocjene. Uzela sam mobitel u ruke i napisala mu poruku. Da sam ga zvala jer sam dobila tu peticu. Zna koliko sam se mučila. Napisala sam mu da njemu moram također zahvaliti jer bez njegove pomoći i podrške, možda je ne bih ni dobila.
Poslala sam je. No, njegov mobitel već je bio isključen. Znači, došao je doma. Čuo da sam zvala. I ugasio mobitel.
Ne mogu opisati koliko mi se srce para kad je takav. Ne mogu si ni zamisliti da on možda mene mrzi. Da me ne želi nikako u svom životu... Sjećate se da mi je prije koji mjesec rekao da će me voljeti i za 30 godina, pa makar samo kao prijateljicu?? Kamo je sve to nestalo? I koliko će meni trebati vremena da shvatim da njega nema više u mom životu?
Vjerujem dosta. Ovaj put neće biti tako jednostavno. S njim sam djelila sve. Snove, strahove, uspjehe... Baš kao u pjesmi od Olivera... Bez njega... pobjede i porazi na isto se svode...
Znam... Vrijeme će izlječiti sve rane... No kada će to vrijeme proći? Kada?
Kao što vidite, raspoloženje mi varira iz trena u tren. No, još jednom, znam da moram biti hrabra i snažna. Znam. Dugujem to sebi. Samo nije jednostavno, stvarno nije.
Samo na tren
Na tren se zaboravim... pa ga poželim nazvati, zaboravivši da ne mogu... Recimo maloprije, dobila sam mailom obavijest da sam dobila peticu iz jednog predmeta koji mi je dušu uzeo ovaj semestar... Već se dugo nisam toliko namučila oko nečega, i bojala sam se moram priznati kako će to završiti... Jer ovo je jedini kolegij gdje se ocjene nisu dijelile na temelju novostečenog znanja i truda... Ne, nego na... inteligenciju. Dobili bi temu o kojoj ništa ne znamo, tjedan dana da je istražimo i napišemo "rješenje". I svaki put ko idiot gledaš u komad papira pred tobom... i nemaš pojma što on tebe pita. I onda počneš... Wikipedia, Internet, baze podataka, NSB... svaki put se jednako trudiš... nekad je dobro, nekad nije. Kažem, ne nagrađuje se trud... Nego jesi li našao rješenje na temu koja nije dosad bila obrađivana od strane stručnjaka. Ubijala sam se. Konačno izazov preda mnom. Znala sam pisati te eseje dok zora ne svane i mama mi ne upadne u sobu spremajući se za posao. I iskreno sam se bojala za ocjenu. Kao da mi upravo ona može reći imam li dovoljno snage i inteligencije za uspjeh. I dobila sam 5. Već se dugo nisam toliko veselila ocjeni.
I prvi instinkt mi je bio - nazvati njega. Na tren sam sasvim zaboravila da ne bih smjela. Upisala sam njegov kućni broj, javila se njegova mama. Veselo smo pričale 3 minute kad sam shvatila što sam napravila. Nasreću ili nažalost nije ga bilo doma. Nije se još vratio s predavanja na postdiplomskom... Dobro, dobro je prošlo. A onda, pola sata kasnije, sjetila sam se - ona će mu reći da sam zvala. Ispast ću glupo jer ne zna da je to samo zbog te ocjene. Uzela sam mobitel u ruke i napisala mu poruku. Da sam ga zvala jer sam dobila tu peticu. Zna koliko sam se mučila. Napisala sam mu da njemu moram također zahvaliti jer bez njegove pomoći i podrške, možda je ne bih ni dobila.
Poslala sam je. No, njegov mobitel već je bio isključen. Znači, došao je doma. Čuo da sam zvala. I ugasio mobitel.
Ne mogu opisati koliko mi se srce para kad je takav. Ne mogu si ni zamisliti da on možda mene mrzi. Da me ne želi nikako u svom životu... Sjećate se da mi je prije koji mjesec rekao da će me voljeti i za 30 godina, pa makar samo kao prijateljicu?? Kamo je sve to nestalo? I koliko će meni trebati vremena da shvatim da njega nema više u mom životu?
Vjerujem dosta. Ovaj put neće biti tako jednostavno. S njim sam djelila sve. Snove, strahove, uspjehe... Baš kao u pjesmi od Olivera... Bez njega... pobjede i porazi na isto se svode...
Znam... Vrijeme će izlječiti sve rane... No kada će to vrijeme proći? Kada?
Kao što vidite, raspoloženje mi varira iz trena u tren. No, još jednom, znam da moram biti hrabra i snažna. Znam. Dugujem to sebi. Samo nije jednostavno, stvarno nije.
Mršavljenje je uspjelo :-)
Do prije sat vremena ležala sam u krevetu pokušavajući misliti pozitivno... a onda sam skužila da neću nikad promisliti pozitivno buljeći u sladunjave filmove, serije, strop, oblake... Ustala sam i iz nekog razloga uzela jednu haljinu iz ormara koju sam kupila na našem slavnom putovanju u veljači... Kupila sam je za 1 kunu, 100% svila, prekrasna... samo... malo mi je bila premala... Ali sada... Sada stanem u nju :-) I izgledam prej**eno u njoj! Ne želim zvučati prepotentno, svjesna sam svojih nedostataka, ali ova haljina njih sve sakriva i sada sam toliko sretna... Znam da je površan razlog za slavlje, ali... baby steps...
Haljina je smeđa s nekim uzorkom, u principu je kao dugačka košulja do iznad koljena, no kad se na bokove stavi remen, malo se podigne u minicu.... sakrije moje bokove i istakne duge noge... Ma, sjajna je... I, da, pogađate, oblačim baš nju u petak...
Napravila sam već plan... Nalazimo se u 20h kod njega u kvartu, ako ne pođe po planu, idem odmah dalje s frendicama van da izbjegnem cjelonoćno plakanje...
Moram priznati da se polako pokušavam naviknuti na ideju da je gotovo između nas. Pokušavam vratiti sve one naše svađe u misli, i zaboraviti lijepe stvari... Nije mi lako, ali vjerujem da ću do petka biti spremna.
Izvadila sam stare ljetne cipelice iz ormara, pripremila haljinu za sutra i shvatila da jedan remen koji sam kupila davno ide idealno na nju (prigoda: čuvam ispite na faksu... he he...), i prekosutra (prigoda: apsolventska večer... nešto kao maturalna...)... Možda ako mislim na oblekicu, neću misliti na njega... moram cijeli ormar ionako pretresti...
Kad će taj petak?
Teško mi je objasniti vam kako se osjećam... možda sam hrabra, možda jadna... Ne znam. Slušam svoj razum. I on mi govori da ne odustajem tako lako. Kažete da on ne bi odustao od mene da me voli... Kako da ja onda napravim to isto? Bila sam vani u srijedu, četvrtak, petak i subotu... I upucavali su mi se svakakvi dečki, i koliko god mi to imponira, ja i dalje želim njega nazad. Kako da vam objasnim da su te tri i pol godine najljepše godine u mom životu... Gledajući globalno, zanemarujući sitne svađe, nikad nisam bila sretnija. Kako da to pustim zbog gluposti??
Čekat ću petak. To je jedino što mogu. Vjerujte mi, ako ja čujem iz njegovih usta da je gotovo, ostat će na tome. Ali godine veze ne mogu završiti putem telefona. A ja mislim da zato on odugovlači naš susret... jer ne može to izgovoriti... No, do petka ću se pripremiti na sve opcije. Teško mi je, ali pokušat ću biti snažna.
Inače, večeras sam saznala nešto što me izbacilo iz takta... Nazvala me cura dečkovog best frenda... Rekao mu je da smo prekinuli. Ne da smo u svađi. Nego da smo prekinuli. Moram priznati da me to šokiralo. I sad sam lagano spremna na najgore u petak. Iako se nadam najboljem. No, obećajem vam, obećajem sebi, što god bude, I WILL SURVIVE... I izaći ću jača. Iako ću si uzeti pravo da plačem nekoliko dana... Znam da ćete me razumijeti.
Idem sada pokušati zaspati... Kad bih barem mogla prespavati ovaj tjedan... Samo da prođe...
Misli...
Evo mene, provela sam dugi vikend na moru, morala sam se malo maknuti od svega... Odmorila se jesam, a napredak... nismo se imali kada vidjeti u međuvremenu, no čuli smo se danas i dogovorili naći se u petak.. Bez pretjeranih emocija pa ne znam hoće li to biti pozitivno ili ne. Ali moram priznati da jedva čekam vidjeti ga... To je sve što mogu reći...
Subota, 9. lipnja 2007.
- Nisam imala pristup netu, ali sam nešto našvrljala, pa eto...
Koliko pogrešaka u životu dobijemo? Da nam se oproste? Jedna za drugom idu, i kako prolaze mi griješimo ponovno i ponovno... Postoji li neki limit? Sigurno postoji. No kako ga otkriti? I kako onda vratiti vrijeme i ispraviti tu zadnju kobnu pogrešku? Kako vratiti povjerenje?
Ne odgovara mi na poruke. Pitala sam ga da mi odgovori kratko i jasno je li mu stalo do mene... Nisam dobila odgovor. Poslala sam sinoć još jednu, dugu. Rekoh da ne želim igrati igrice, da ga volim, da mi je žao, da mi nedostaje... Da mi odgovori može li mi oprostiti i dati meni, nama još jednu šansu. Mobitel mu je isključen. Nije je vidio. A ova noć je meni bila stvarno mukotrpna. Sanjala sam... O, Bože, teško mi je uopće prisjećati se toga... Sanjala sam da mi je odgovorio kako ima simpatiju... Sviđa mu se druga... Nazvala sam ga u nevjerici i on mi je potvrdio. Sviđa mu se druga. Viđa se s njom. Još nije ništa ozbiljno, ali s njom može razgovarati... Hej... Pa i sa mnom možeš razgovarati, zar ne? Uvijek si mogao. Što se sada promijenilo? Ne...Vrati vrijeme unatrag. Molim te pusti me na miru, bile su njegove riječi. Osjetila sam takvu bol u grudima, stiskanje... od te boli sam se i probudila. Još nekoliko minuta trebalo mi je da shvatim da je to bio samo san i da ta nesnosna bol prođe.
Koliko je meni stalo do njega. To ne mogu nikakvim riječima opisati. I trudim se ne gledati na mobitel. A opet, pogledam svako malo. Isključen je. Željela bih da vidi moju poruku. Da odgovori. Da mi oprosti. Da zaboravimo na sve, da ga vidim, da ga zagrlim i poljubim. Da bude kraj mene.
Posvađala sam se danas još i s mamom. Bože kako ona zna biti teška osoba. Zar sam ja kao ona nekada? Ne daj, molim te, da jesam. Oprosti mi ljubavi sve, i odvedi me odavde. Negdje gdje ćemo biti sami ti i ja, graditi svoju sudbinu, svoju sreću. Jer znam da je možemo imati. Vjerujem u to.
Jasan pogled
Cijelu subotu provela sam s frendicom raspredajući moguće taktike... kako se ponašati, zvati - ne zvati, što reći... Svako malo smo se vraćale na zaključak... što god ja u ovom trenutku napravila, kako god se ponašala, on pobjeđuje. Ne želi me čuti. Ako ga ne zovem, dobiva što želi. Ako ga zovem, opet pobjeđuje jer ne samo da me ne čuje, nego i zna da ga tražim. A ja ga želim čuti. I ne mogu. Dakle, gubim.
Naše misli prekinuo je komentar njenog brata. Upitao me vrlo jednostavnim neosuđujućim suosjećajnim tonom: Zar je bitno tko pobjeđuje? Zar je ovo igra ili rat?
I ima pravo. To nije veza. Ljubav nije igra. Zašto smatramo gubitkom iskrenost? Reći volim te. Oprosti. Želim te. Zar je boriti se za ljubav ponižavajuće? Ili je hrabro?
Asocirat ću se natrag na Sex i grad, u 4. sezoni kada Carrie priznaje Aidanu da ga još voli i želi biti s njime. Riskira? Da. Ali s pretpostavkom da ta druga osoba ima osjećaja prema tebi, zar se onda uistinu treba bojati da ćemo se poniziti? Svi želimo da muškarci ponize sebe, da dođu s cvijećem i medvjedićem pred naš ulaz. Da kleknu. Priznaju da su pogriješili. Da trče za nama. A opet. Govorimo kako smo emancipirane. Ne želimo živjeti u srednjem vijeku gdje muškarac vodi glavnu riječ.
E pa ja to isto ne želim. Djevojke, ovaj tjedan mi je razbistrio sve. Ne znam je li to samoća, druženje s frendicama, tonik za detoksikaciju, dijeta ili činjenica da sam očistila 4. godinu... ali sve mi je jasno. Znam što želim. Što i gdje želim raditi kad diplomiram. Što moram učiniti po tom pitanju. Želim ići na postdiplomski van jer mi to treba, samo meni. Želim raditi na sebi. Želim naučiti španjolski savršeno, pa makar to zahtijevalo boravak od mjesec dana u Španjolskoj. Želim ponovno smršaviti, ići na frizuru kod svog Davora, otići u solarij, potrošiti svu ušteđevinu u Grazu na rasprodajama, i organizirati davršen rođendanski party... moj zadnji studentski party... Događaj za pamćenje. Želim okupiti sve prijatelje i oprostiti se od ovog dijela svog života. Želim napisati savršeni diplomski rad, dobiti dekanovu nagradu i javiti se za stipendiju za magisterij u Nizozemskoj. Sve mi je bistro. Sve što želim. I kako to ostvariti. I namjeravam ih ostvariti. Na bilo koji mogući način.
Ali, želim i njega natrag. Jedino ja znam sve što se događalo u ove 3 i pol godine veze. I to nije navika. I nije poniženje. Znam što želim, i želim to dobiti. Biti ću strpljiva. Ali biti će po mome. Mora. Odlučila sam. Prvi korak je napravljen.
Čuli smo se u nedjelju. Dogovorili se naći ovaj tjedan. Moji pozivi više nisu blokirani. Iako mi se još ne javlja za točan dogovor. Ali hoće. Znam to. Osjećam. A onda... onda ću kreirati sve onako kako ja želim.
Ja u ljubav vjerujem
Neću pisati ništa... jer nemam odgovore... samo ću vam reći... nisam izgubila vjeru... i dalje vjerujem u ljubav... i dobila sam tračak nade za koji se držim svim snagama...
I am thinking of you
In my sleepless solitude tonight
If it’s wrong to love you
Then my heart just won’t let me right
Cause I’ve drowned in you
And I won’t pull through
Without you by my side
I’d give my all to have
Just one more night with you
I’d risk my life to feel
Your body next to mine
Cause I can’t go on
Living in the memory of our song
I’d give my all for your love tonight
Baby can you feel me
Imagining I’m looking in your eyes
I can see you clearly
Vividly emblazoned in my mind
And yet you’re just so far
Like a distant star
I’m wishing on tonight
I’d give my all to have
Just one more night with you
I’d risk my life to feel
Your body next to mine
Cause I can’t go on
Living in the memory of our song
I’d give my all for your love tonight
Give my all for your love
Tonight
Izgubljeno...
Necete vjerovati... ni sama ne vjerujem... ovo nisam zamislila ni u jednoj od svih misli koje su mi prošle kroz glavu, a bilo ih je zaista mnogo. Blokirao je moje pozive na mobitelu. I od kuće, i s oba moja broja. Zvala sam ga s faksa, no nije mi se javljao, zna i taj broj. Poslala sam mu poruku da mi se javi, nije. Ne vjerujem da mi se ovo događa. I znam da je ovo grozno, i da bih ga trebala mrziti i zaboraviti, ali ja sam sada prvi put ozbiljno zabrinuta da sam ga izgubila. Sada kada sam shvatila koliko mi znači. I ne znam, ali stvarno ne znam što napraviti.
