Gradska pahuljica

Novi početak

Hm... gdje da počnem... Vratila sam se sinoć... oko ponoći... Iako sam se nadala nekom tulumarenju, u četvrtak, petak i subotu bila sam u krevetu već oko 1... Sa mnom su bili sve parovi, svi umorni od rada i svega, i jedan frend na "stand-byu" sa svojom curom koji je varirao između nabrijavanja na party i depresije... U nedjelju mi se javio jedan bivši kojeg sam srela i prošli put kad sam bila za dugi vikend... Znala sam da će doći, javila sam mu se u četvrtak da ipak dolazim... I željela sam ponovno biti s njim... Jer je s njim uvijek sve bilo jednostavno - čisto tjelesno... Lijepo nam je bilo zajedno, uvijek bez obaveza s obje strane... Nešto što mi je baš sada trebalo. Zamišljala sam kako bi bilo super ljubiti se s njim, pa čak i nešto više možda...

No, kad je došao trenutak da ga poljubim... nisam ništa osjećala... nisam se mogla opustiti. Nisam željela. On je pokušavao zavesti me, ljubio me po vratu... ali ništa. Kao da sam frigidna. Zamolila sam ga da me vozi doma. Bio je, naravno, vidno razočaran i uporan. Objasnila sam mu da jednostavno nisam spremna. I to je istina. Nisam. Koliko god željela biti... Tri godine moje tijelo je bilo samo njegove i još se osjećaju njegovi poljupci i dodiri na njemu... I seks na jednu, dvije ili tri noći neće to maknuti. Još mi je sve to presvježe...

Jučer mi je milijun puta pao na pamet. Ponovno sam bila tužna. Ponovno u nevjerici. Kao da mi je tek jučer došlo u glavu da je gotovo. Ovih zadnjih tjedan dana sam sama sebi punila raspored da ne stignem razmišljati o tome... I kad sam sad dobila dugi vikend slobodan, opet se sve malo vratilo... I opet sam bila tužna.

Noćas sam ga sanjala. Probudila sam se sva umorna jer sam sanjala da smo se jako svađali. Prvi put sam ga sada sanjala. Nakon dugo vremena... Upalila sam TV i ležala na kauču još u polu-snu kad je zazvonio mobitel. ON. Srce mi se stegnulo. Pričali smo dvije minute onako ležerno, kako sam, što ima novoga... Trebao mu je neki SC ugovor pa me pitao jesam li mu dignula te dal mu ga mogu dofurati. Dogovorili smo se naći navečer. Tijekom dana čuli smo se još tri-četiri puta radi dogovora i bilo mi je tako čudno pričati s njim kao da je sve po starome... I bila sam tako nervozna. Koliko god nisam željela biti, nisam si mogla pomoći. Nisam ništa očekivala od našeg susreta, no nadala sam se... Ne mogu ne nadati se...

Našli smo se oko 8 i otišli na pizzu jer nisam ništa jela cijeli dan. Bio je čudan. Nekako nesretan. Sjetan. Izgubljen. Zezala sam ga pa se malo nasmiješio... Pričali smo o svačemu, ali uglavnom sam ja pričala, a on je vrtio nervozno upaljačem u ruci. Nekako smo nespretno došli na temu nas. Bio je nesiguran. Nisam željela ništa direktno pitati ni komentirati. Pustila sam malo njega. No, nismo puno napredovali. Opet smo se malo zezali... i bilo mi je stvarno ugodno s njim... to sam mu i rekla, a i sam je osjetio... Poslije smo se krenuli prošetati. Zagrlio me jer mi je bilo hladno. Šetali smo po dječjem igralištu, sjeli u drveni avion i pravili se da ćemo otputovati daleko daleko... Grlio me... Rekao da mirišem... Dugo me grlio, a ja sam se bojala progovoriti, samo da ovaj osjećaj ne prestane... Bila sam tako sretna... kao da sanjam... i ne želim se probuditi... Krenuo me poljubiti, no stao je i pitao "što ćemo nas dvoje". Odgovorila sam da me može poljubiti pa vidjeti kamo će nas to odvesti. I poljubio me. Drhtala sam pa me zagrlio jače. Razgovarali smo, a onda me opet zagrlio i rekao "nemoj me nikada više ostaviti, molim te".

Još smo se malo ljubili i krenuli doma. Ali još uvijek mi djeluje nekako nesiguran, previše oprezan... Tako da sam odlučila krenuti polako... Ne kao da se ništa nije dogodilo, nego ispočetka... Da ponovno steknemo povjerenje jedno u drugo. Da nađemo novi put... Nadam se da će ovaj put biti bolje...


27.06.2007., 00:02 || Komentari (9) || Isprintaj || ^ || #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.