Na tren se zaboravim... pa ga poželim nazvati, zaboravivši da ne mogu... Recimo maloprije, dobila sam mailom obavijest da sam dobila peticu iz jednog predmeta koji mi je dušu uzeo ovaj semestar... Već se dugo nisam toliko namučila oko nečega, i bojala sam se moram priznati kako će to završiti... Jer ovo je jedini kolegij gdje se ocjene nisu dijelile na temelju novostečenog znanja i truda... Ne, nego na... inteligenciju. Dobili bi temu o kojoj ništa ne znamo, tjedan dana da je istražimo i napišemo "rješenje". I svaki put ko idiot gledaš u komad papira pred tobom... i nemaš pojma što on tebe pita. I onda počneš... Wikipedia, Internet, baze podataka, NSB... svaki put se jednako trudiš... nekad je dobro, nekad nije. Kažem, ne nagrađuje se trud... Nego jesi li našao rješenje na temu koja nije dosad bila obrađivana od strane stručnjaka. Ubijala sam se. Konačno izazov preda mnom. Znala sam pisati te eseje dok zora ne svane i mama mi ne upadne u sobu spremajući se za posao. I iskreno sam se bojala za ocjenu. Kao da mi upravo ona može reći imam li dovoljno snage i inteligencije za uspjeh. I dobila sam 5. Već se dugo nisam toliko veselila ocjeni.
I prvi instinkt mi je bio - nazvati njega. Na tren sam sasvim zaboravila da ne bih smjela. Upisala sam njegov kućni broj, javila se njegova mama. Veselo smo pričale 3 minute kad sam shvatila što sam napravila. Nasreću ili nažalost nije ga bilo doma. Nije se još vratio s predavanja na postdiplomskom... Dobro, dobro je prošlo. A onda, pola sata kasnije, sjetila sam se - ona će mu reći da sam zvala. Ispast ću glupo jer ne zna da je to samo zbog te ocjene. Uzela sam mobitel u ruke i napisala mu poruku. Da sam ga zvala jer sam dobila tu peticu. Zna koliko sam se mučila. Napisala sam mu da njemu moram također zahvaliti jer bez njegove pomoći i podrške, možda je ne bih ni dobila.
Poslala sam je. No, njegov mobitel već je bio isključen. Znači, došao je doma. Čuo da sam zvala. I ugasio mobitel.
Ne mogu opisati koliko mi se srce para kad je takav. Ne mogu si ni zamisliti da on možda mene mrzi. Da me ne želi nikako u svom životu... Sjećate se da mi je prije koji mjesec rekao da će me voljeti i za 30 godina, pa makar samo kao prijateljicu?? Kamo je sve to nestalo? I koliko će meni trebati vremena da shvatim da njega nema više u mom životu?
Vjerujem dosta. Ovaj put neće biti tako jednostavno. S njim sam djelila sve. Snove, strahove, uspjehe... Baš kao u pjesmi od Olivera... Bez njega... pobjede i porazi na isto se svode...
Znam... Vrijeme će izlječiti sve rane... No kada će to vrijeme proći? Kada?
Kao što vidite, raspoloženje mi varira iz trena u tren. No, još jednom, znam da moram biti hrabra i snažna. Znam. Dugujem to sebi. Samo nije jednostavno, stvarno nije.
Post je objavljen 13.06.2007. u 00:17 sati.