Eh, imale ste pravo cure, unatoč lošem početku, ovaj vikend je bio naprosto prekrasan... Neću u detalje, bez brige, ali uistinu sam uživala... Sjetila sam se zašto se mi toliko volimo, i koliko smo zapravo prekrasan par... Neobično mi je to. Nas dvoje kad smo zajedno funkcioniramo kao jedno. U potpunosti smo si komplementarni, nadopunjujemo se, ispunjavamo jedno drugome želje, pričamo, zezamo se, ležimo šutke jedno kraj drugoga, naguravamo se ispod poplona, kuhamo zajedno, pospremamo zajedno, pijemo kavu, doručkujemo... Bez svađa, bez ljutnji, bez ružnih riječi i tužnih pogleda... Naprosto uživamo jedno u drugome. I zato svaki put kad se ovako rastanemo uvjerena sam da želi provesti ostatak svog života u njegovom naručju. Vjerujem da je on najdivniji muškarac na svijetu i presretna sam što sam ga našla.
Uhvatila sam uzorak... Naši problemi uvijek izviru iz nedostatka vremena... Što smo duže odvojeni, to se više svađamo. Kao da smo jedno drugome neka vrsta droge koja izaziva sreću, i koja počinje popuštati našom odvojenošću... I ne znam je li to dobro ili loše? Bojim se, moram priznati, kako će to, kako ćemo mi u budućnosti izgledati... A predugo smo mi zajedno da ne bih razmišljala o tome. Nemam više 16 godina... Ove godine ću diplomirati. Postati svoja žena. Gotovo je s djevojčicom... Nakupine celulita su mi to već pokušale dokazati. Sve je sada drugačije. Više ne izgubim 5 kila ako tri dana ne večeram kao prije, svaki gram sada mukotrpno silazi. Ten odjednom treba više njegovati... Noći tulumarenja, i nije više samo tako sakriti podočnjake... A bogme ni biti budan do 6 ujutro nije više tako jednostavno... Starim... Kako grozno... Gledam frendicu, ima 31 godinu, nije udana, nema djece, tri dana izlazimo, ona četvrti dan više ne može... Strgana je... Zar to i mene čeka? Zar ne bi ovaj period nakon faksa, početnog osamostaljenja trebao biti najžešći?? Vlastiti stan, vlastiti novac, vlastiti život?? Izgleda da je istina što kažu, studentski dan su najljepši...
I ono što mene dodatno brine jest kako ćemo se nas dvoje snaći u tome neredu zvanom samostalni život? Kredit za stan, auto, režije, troškovi, posao, brige... Hoće li na vidjelo izaći ona dobra, brižna, samouvjerena strana mog prekrasnog dečka koji će preuzeti ulogu muškarca, zagrliti me i voditi kroz život (mislim psihički, ne financijski) ili će postati onaj turoban, nervozan, premoren dečko koji nema snage ni volje za mene?? Nadam se ovo prvo. Nadam se da je istina ono što kaže, da ja izvlačim ono najbolje iz njega. Da će uvijek ostati opušten i sretan uz mene, da ćemo si uvijek moći vjerovati, da će uvijek ostati moj najbolji prijatelj... Jer on to i je. Nadam se... Eh, koliko sam samo puta ponovila danas tu riječ... Nešto slično kao ona vjera o kojoj sam čitala na jednom odličnom blogu ;-) Izgleda da je to jedino što nam preostaje... Nadati se i vjerovati... I svim silama se truditi ispuniti vlastite snove, a ne čekati da to netko drugi učini... Moje srce mi kaže da ćemo biti sretni, i ja sam odlučila slijediti... još jednom, što god se dogodilo...
Post je objavljen 18.02.2007. u 23:51 sati.