Ne znam jesam li trenutno tužna, ljuta ili jednostavno razočarana ponašanjem svog dečka... Danas sam došla kod njega, nazvala ga pola sata prije da javim da ubrzo krećem, veselo dotrčala do vrata, pozvonila, uspela se stepenicama... i dočekala me njegova majka. Pozdravila sam je, ušla u stan, u njegovu sobu, on je kratko podigao pogled s laptopa i dodao "a, to si ti" i nastavio raditi na laptopu. Trenutak sam stala ne znajući što da kažem, a onda sam mu ozbiljnim i napola prijetećim tonom rekla: "Mali, imaš li ti namjeru dići se i pozdraviti me? Nisi me vidio tri dana, a sad se nećeš ni ustati i pozdraviti me? Kako se ti to ponašaš?!?!" Shvativši ozbijnost situacije ustao je i zagrlio me, poljubio i glumio (ili nije) nježnost, no ovo me totalno izbezumilo... Cijeli ovaj tjedan proveli smo 2,5 sata zajedno, od toga pola vremena u automobilu kad me slučajno dvaput vozio doma s faxa (to se inače ne događa baš često), a njemu ravno puca k*** (da ne budem prosta) što sam ja sada konačno tu, kraj njega...
Pokušala sam mu objasniti da mu ovo nije prvi put da me razbjesnio ovog tjedna i da se ne može tako ponašati, na što je on odgovarao s nekim tepajućim riječima gurajući svoju glavu u moje naručje da bih ga podragala... U svakom slučaju, nije želio raspravljati. A budući da sutra putujemo zajedno na 10 dana, nije se ni meni raspravljalo. Ovo definitivno nije pravo vrijeme za svađe.
Ostatak vremena proveli smo u društvu prijatelja, i sve je bilo u redu. Kad su otišli te smo krenuli razgovarati, opet je sve palo u vodu... Možda sam ja preosjetljiva, ali u zadnje vrijeme on se izuzetno trudi biti pravi muški primitivac. Iako inače nije takav. Ili je, pa je cijelo vrijeme dosad glumio i odjednom odlučio prestati?!? Anyway, sutra idemo na put s njegovim prijateljem i njegovom curom, dakle nas četiri. Komentirala sam kako ću se sutra čuti s tom curom i dogovoriti u koliko sati ćemo se svi naći na aerodromu zajedno, na što je on onako posebnim primitivnim tonom odgovorio: "pa u pola 6". Zakolutala sam očima budući da je let u 17.55 i on zna da treba doći sat vremena ako ne i ranije(nije primitivac prvi put u avionu) i pokušala popraviti situaciju pitajući ga zar ne misli kako bi bilo možda dobro da se svi zajedno nađemo (s obzirom na zanimljivu činjenicu da su naše avionske karte kod njih!!!). Na što je on (!!!) zakolutao očima i rekao: "ne, zašto bi?".
Nisam si mogla pomoći. Nije mi se dalo razgovarati, uvjeravati ga, diskutirati, ma nije mi se dalo gledati ga više kad je takav!!! Ustala sam se bez riječi, uzela stvari i izašla iz stana. Kratko sam rekla bok i odjurila. Najradije bih vrištala na njega, udarila ga s nečim, pljusnula ga da se vrati u stvarnost i vrati mi mog divnog, brižnog, uvijek veselog i nasmijanog dečka i makne ovo čudovište ispred mojih očiju!!!
Ja uistinu ne poznajem ovog novog primitivca koji je odjednom zavladao njegovim tijelom i duhom... I ne želim ga upoznavati... Jer je zao, mrgudan, pesimističan, bezobrazan i ono najgore - totalno bezvoljan... Ali ne znam postoji li onaj dragi dečko još uvijek ondje negdje... i ako postoji, kako ga vratiti??
Post je objavljen 04.02.2007. u 01:54 sati.