Moram priznati da sam bila prilično sigurna da će se on danas ujutro meni javiti... Obično on to i radi nakon naših svađica... Zapravo, u 95% slučajeva on to radi. To mi je valjda barem ono malo zadovoljstvo uvijek što ne moram biti ja ta koja se javlja. No, danas on to nije napravio. Čekala sam do pola 3, zna da je meni uvijek ručak u 2, njemu je ranije, i obično se čujemo između njih. Nije bio dobre volje. Je li na njega veći utjecaj imala naša svađa ili činjenica da je skužio da neće dobiti povrat poreza, ne bih znala. Nisam ni dalje znala što reći. Kako početi. Odlučila sam da će to u svakom slučaju biti mirno. Bez bijesa. Barem prividno. Pitala sam ga zar mi se ni danas nije imao namjeru javiti. Počeo je s onim standardnim... umoran je, ima puno posla, ja ga stalno gnjavim, zbog mene je pao ispit, ja sam prezahtijevna... bla bla bla... Govorio mi je da se ne derem na njega, a on je cijelo vrijeme vikao. I što sam ja pokušala mirnije s njim, on je bio agresivniji. I onda je napravio ono tipično za njega... šutio.
Uvijek mi to napravi. Baš sam s mamom neki dan pričala o tome. Ne želi razgovarati, svađati se, diskutirati... Jednostavno me odlučio po ne znam koji put ignorirati. Poklopila sam slušalicu nakon minute njegove šutnje i pokušala ga nazvati ponovno, no nije poklopio pa je linija bila jedno vrijeme zauzeta, a onda je počela "biti u kvaru". Na mobitel se nije također javljao. Ponovno me obuzeo takav bijes, uzela sam ključeve od auta i krenula prema njemu. Vrata kuće mi mora otvoriti jer ako on neće, njegova mama hoće. U ušima su mi odzvanjale riječi moje mame: "Moraš ga natjerati da razgovara s tobom". Osjećala sam se kao luđakinja. Cijelo vrijeme sam vozila bez muzike u autu i razmišljala što ja to radim. Želim ga razbijesniti. Ne želim se jedina ovako osjećati. Želim da vidi kako je to. Ne želi me vidjeti, pričati sa mnom? E, pa, ja želim. I ovaj put neće biti po njegovom. Već mi je nekoliko puta to napravio, i ja bih čekala da telefon zazvoni, no ne bi. A onda bi sutradan nazvao, ispričao se, odveo me na večeru, pokušao se iskupiti i zaboravili bismo na to. Zaboravili bismo na to da sam ja cijeli taj dan provela plačući, ignorirajući svijet oko sebe. Ali danas ne. Danas ćemo razgovarati. Danas će biti onako kako ja kažem, kako ja želim.
U njegovoj sobi sjela sam na kauč, a on se vratio za laptop. Nekoliko minuta me ignorirao, a onda sam mu ja rekla: "Mali, imaš pet minuta da se ispričaš." Nakon uvodnih "ti si ta koja se mora ispričati" gluposti, došao je do mene i počeo se migoljiti, gurati glavu u moje naručje, uzimati mi ruke i maziti se po kosi s njima... kao neko štene... Nasmijala sam se i rekla da ima još dvije minute. I iako sam na prvi tren popustila pod njegovim nježnostima, inzistirala sam na razgovoru. I dobila sam ga. Bio je težak, dugo je trajao, uključivao moje suze na njegovom ramenu, no mislim da ćemo nakon ovoga konačno uspjeti napraviti novi korak u našoj vezi. Vjerujem da je shvatio da se ne radi o mojoj zahtjevnosti, nego meni treba više nego što mi nudi u ovom trenutku. I mislim da je shvatio da bi me mogao izgubiti jer me dok sam plakala snažno zagrlio i šapnuo mi: "Voli me, molim te. Nemoj me ostaviti, ne želim ostati bez tebe." I znam da to misli. U svim našim svađama nikada nisam pomislila da me ne voli jer znam da voli, samo me nekad u ritmu ovog užurbanog vremena počinje uzimati zdravo za gotovo. Zaboravi da ljubav nije imenica, nego glagol. Na njoj se uvijek mora raditi inače uvene.
Inače, optužio me da sam se promijenila otkad sam "opet" na faksu, odnosno samo na faksu (bez da radim). Možda je to i istina. Teško mi je gledati prijateljice koje imaju aktivne veze, viđaju se svakodnevno, sve dijele, kao što smo mi nekoć sve dijelili kada smo oboje bili bezbrižni studenti. A onda je on počeo raditi i studirati. I ja. I sada je na postdiplomskom, i radi cijele dane. I nije stvar da ja nemam prijateljica jer sam ih zanemarivala u vezi, ma, imam ja puno prijateljica, no uglavnom su sve u vezama. A one koje nisu, uvijek je tu neki ispit, neka obiteljska obaveza... Viđam se ja sa svima njima, no to nije i ne može biti onako intenzivno kao u srednjoj školi kad smo dnevno sate provodile jedna s drugom. Meni ne nedostaje društvo općenito, nego on! Jer uživam u njegovom društvu, u njegovom zagrljaju... Zar nije normalno da to želim češće kad me to usrećuje? A znam da nema vremena više nego što mi daje, znam, no ne mogu si pomoći da me to ne rastužuje... Pogotovo kad mi netko ovako nasilu oduzme i naš vikend... U šali sam mu rekla da sam si sama kriva kad sam našla toliko starijeg dečka... A opet nije ništa zreliji :-)
Eh, ne znam što misliti o svemu ovome. Kad gledam svoje današnje ludilo, i dalje ne vjerujem da sam sjela u auto i otišla do njega. Nekako je opće pravilo ženskog ponašanja - ako tebe netko ignorira, vratiti mu istom mjerom. No u jednom trenu razbistrilo mi se... Ignorirajući ga dajem mu ono što on želi, i opet će biti po njegovom. Željela sam to sada razriješiti, dok sam puna osjećaja, a ne čekati da se sve slegne... I mislim da sam dobro postupila. Znam da sam napola zrela za psihijatriju, ali sada sam ipak mirnija. I opet vidim nadu. I vjerujem da će se i on sada prenuti. Jer oboje želimo istu stvar. Jedno drugo. Zauvijek. Samo prije toga oboje moramo odrasti :-)
Nadam se da ćete me nastaviti čitati, bez zabrinutosti za svoju dobrobit :-) Zahvalna sam vam na podršci, uistinu...
Post je objavljen 25.02.2007. u 22:40 sati.