Prema očekivanjima, moj jučerašnji nalet optimizma danas je lagano pao, no nije se još u potpunosti izgubio. I iako je dan dobro počeo... našla sam parking iz prve, to je uvijek dobar znak :-) Nekako je završio nekako... sjetno... ne znam koju bih riječ upotrijebila. Nisam tužna - tužna, nego sam tužna što nam okruženje u kojem živimo ne dozvoljava da budemo sretnima. Jednostavno je teško provoditi dane ushićeno kada su svi oko nas zabrinuti, nervozni ili još gore - inertni. Željela sam danas ići u Samobor... Kupila sam krila i aureolu, dečku šešir i masku Zoro... On me još prošlog tjedna odbio... Ajde, opravdano, sutra mu je prvi ispit na poslijediplomskom. Frendice su prvo bile oduševljene idejom, a onda, kako to uvijek biva, sve su jedna po jedna odustale. Zašto se ljudima toliko teško odlučiti na neku malu-malu promjenu?? Kao da je Samobor drugi kraj svijeta. Čak sam se nudila i da vozim. A isprike su... prehlađena sam; imam ispite ovaj tjedan; moram paziti na majstore (?!?!?)... gluposti! Zašto su ljudi toliko inertni i tako ih je teško pokrenuti iz te čahure u kojoj žive... A najsmiješnije je što se mene uvijek napada da sam "stara baba u dugoj vezi" jer mrzim tradicionalne izlaske subotom na nakrcana mjesta gdje se NIKAD NITKO dobro ne zabavi. A zapravo sam ja ta koja uvijek pokrećem ljude, ali ne... ne daj Bože mijenjati tradiciju... srijeda - Gjuro, četvrtak - klape, petak - Piranha (ili opet Gjuro), nedjelja - pogodite, kino! I tako opet i opet i opet i opet....
Izuzev mog propalog izlaska, kojeg sam predvidila pa nije toliki bed (poznajem ja svoje frendice), dogodilo se još nešto... moj dragi je opet preokrenuo ploču. Eh, i to smo predvidjeli, da, vjerujem negdje u nedjelju predvečer. Kako i ne bi, sutra je taj "ISPIT", nismo se vidjeli dva dana, cijele dane radi, nema vremena, bla bla bla... sve sam to već čula. A svađa je izbila jer... ovo morate čuti... pitala sam ga kako doći do neke ulice koja je blizu njegovog posla jer moram otići tamo u četvrtak ujutro, na što mi je on rekao kako vozi bus s Kvatrića. Kako ja živim totalno daleko od Kvatrića (i da, nakon 3 i pol godine on zna gdje ja živim) rekla sam da ja ne bi tako i da sigurno postoji još neki bus, ili čak i tramvaj koji idu tamo, naglasivši kako mi Kvatrić nije usput. Da bih potom čula da neće on sa mnom razgovarati kad ja imam taj ton, nema on vremena za to, i poklopio.
!!!
I onda neka mi netko kaže da su žene lude. Sva sreća da sam počela samu sebe previše voljeti da se uznemirujem oko toga, tako da mi je ovo sada više smiješno nego uznemiravajuće. Poslala sam mu sms da je stvarno budala jer izmišlja svađu gdje je nema i bezveze se dodatno uzrujava pred ispit, ali da je i pitanje koliko dugo ću ja praštati takve gluposti... Naime, ja ozbiljno razmišljam o poslijediplomskom u Argentini koji traje dvije godine, i u principu upravo je on jedan od razloga zašto bih radije ostala ovdje. Ali ako tako nastavi, meni se ne da igrati ping-pong s njime svako malo....
No, kao što rekoh čak me ni to nije toliko pogodilo, već činjenica da su objavili listu kandidata za stipendiju... I da ja nisam na njoj. Razmažena kakva jesam, nekako sam navikla dobivati sve što želim, i baš sam se nadala ovoj stipendiji jer je 6-7 puta veća od ove koju sada imam, a otkad ne radim, naknap sam s novcima... A najgore je što sam stekla navike da si mogu priuštiti neke sitne luksuze bez da pitam mamu odobrenje... A sada toga nema... Ali eto, što je, tu je. Najgore mi je što znam te neke ljude koji su dobili tu stipendiju, i ok, oni imaju malo veći prosjek od mog također prilično velikog prosjeka, no nisu dali hrpu ispita, i nemaju nikakve izvannastavne aktivnosti! I nekako sam se nadala da će skužiti da im se više isplati pomoći nekome kao što sam ja -- netko tko je od prvog dana faksa radio sa strane u studentskim udrugama, pa u različitim firmama da bih radila čak godinu i pol puno radno vrijeme, dala sve ispite i dalje održala super prosjek! Ali, nije to tako. Znala sam i to, ali ipak sam se nadala. Kod tih administrativnih stvari gledaju se samo brojke, a ne kontekst.
Tako da... danas se nekako nakupilo dosta toga. Ali, nisam tužna... Samo... sjetna. Bit će bolje sutra. Ispeći ću ujutro neki kolač od čokolade :-)
Post je objavljen 21.02.2007. u 00:11 sati.