Napisala bih vam kako se osjećam, međutim ni sama ne mogu definirati... zadnja dva tjedna odvijala su se u nekoj magli i nisam ni svjesna većine stvari koja se dogodila, ili nije... Ne mogu reći zapravo da sam puno toga radila, nekako nisam imala volje, želje ni potrebe. A opet, ne mogu reći ni da se ništa nije dogodilo. Obuzeo me neki osjećaj kao da vidim svijet oko sebe da se miče, nastavlja, teče, a ja, iako sve to vidim, ne doživljavam ga... Jednostavno mi sve nije nekako sjelo na svoje mjesto, nisam promislila o svemu, našla mu mjesto, vrijeme i svrhu te ga na taj način unijela u svoju dugotrajnu memoriju. Zapravo, osjećam upravo suprotno, kako svi ti događaji lebde u mojoj kratkoročnoj memoriji, čekajući da im se ja posvetim na trenutak. No ja to ne radim, naprosto mi se ne da. Naprosto mi se ne da razmišljati, pamtiti, kalkulirati, smišljavati, tražiti razloge i rješenja, raspravljati, svađati... MISLITI... jednostavno mi se ne da misliti... Ni o čemu...
Jučer sam se stvarno naljutila na svog dragog, opet. Ova zadnja dva tjedna cijelo vrijeme jurca sim-tam, s posla na fax (počela su mu predavanja na postdiplomskom), pa s faxa na posao, pa doma... Ja nekako dosta često izvisim u cijeloj toj priči... A i kad jesmo zajedno, odsutan je, umoran... I koliko god pokušavam i želim samu sebe natjerati da imam razumijevanja, nekad jednostavno želim biti malo sebična. Želim malo pažnje. Želim se osjećati kao jedina, najljepša cura na svijetu za koju bi on bio spreman pomaknuti planine i skinuti zvijezde. Kako da to objasnim... Znam da me voli, ali je li to dovoljno? To saznanje?? Smijem li dozvoliti da u našoj vezi nestane strasti? Ili je to privremeno? Ali, koliko dugo će to privremeno trajati??
Stalno nešto čekam. Dok je studirao i radio, bio je gužvi i molio me da imam razumijevanja dok mu ne završe predavanja... Onda je došla civilka... I tad sam imala razumijevanja... Onda su otvorili novu firmu i novi core business, pa sam opet imala razumijevanja... Pa je bilo pred-božićno ludilo... Sada je postdiplomski... Hoće li ovaj niz ikada prestati? Ili će kod njega uvijek postojati neki nazovimo ga "razlog" da ja budem na, čak ne drugom, nego trećem mjestu...
I opet... je li mi dovoljno što mi kažeš "volim te" i što vjerujem da to misliš, ali da ne razumiješ što to znači... I nisi li ti zapravo taj koji je sebičan tražeći od mene stalno razumijevanje za sve to?? Zar nije prirodno i normalno da te želim kraj sebe, da se želim osjetiti voljenom, ali voljenom punim plućima, a ne samo u slobodno vrijeme (kojeg nemaš).
Već sam i sama sebi dosadna s ovim problemom, no kad mu ne vidim rješenja... Puca polako polako dok ne dođe do privremenog kraha, koji onda nakon nekoliko dana razgovora, emocija i svađa riješimo, obećamo jedno drugome mnogo toga, kratko smo neizmjerno sretni, a onda sve ispočetka...
I ja uistinu ne znam je li to nešto što možemo riješiti ili bismo ipak trebati stati svemu na kraj i krenuti dalje? Ne želim biti kukavica i pobjeći od nas, ali osjećam kao da idemo u suprotnim smjerovima... I nemam snage tjerati te, moliti i voditi na svoj put... Ako ti to sam ne napraviš, ne znam kako će ovo završiti...
Neki dan sam bila na netu i tražila nešto kada mi je moj (bivši) talijan poslao poruku preko MSN-a... U prvih desetak minuta nisam je ni skužila, i kad sam je vidjela, nisam mogla vjerovati da mi se javlja, budući da smo u zadnje 2 godine često online u isto vrijeme, no zbog komplicirane i nikad raspravljene prošlosti se ne javljamo jedno drugome... Nije zapravo ništa napisao, tipa bok, kako si, nego je samo poslao smajlić... Nakon što sam triput provjerila da je to uistinu neki post koji je on poslao tog dana (da ne budem jadnica koja reply-a na nešto od prije 2 godine), ležerno sam odgovorila "hey you..." na što me on pak nekakvim veselim tonom (ako se on može otkriti putem chata uopće) pozdravio i upitao me kako sam (na talijanskom, iako zna, odnosno trebao bi znati da ne pričam talijanski i ne volim ga). I dalje vrlo ležerno sam odgovorila kako sam super, i uzvratila istim protupitanjem, dodavši još jedno: dolazi li u Zg uskoro (jer zašto se inače javlja sada?). Samo je kratko odgovorio "not really... too busy in these times!", dodavši sljedeće minute "and you in italy", pa kasnije još "?". Sa smajlićem sam odgovorila možda kad malo zatopli. Dodala sam kako sam inače super, uživam u zadnjim studentskim danima budući da ću diplomirati ove godine... na što je on pak dodao "that's good.. you should enjoy yourself travelling..." Kad sam mu odgovorila da zapravo baš ove nedjelje idem na put, nije odgovorio. Tri minute. I onda je napisao kratko "great!!!", stisnuo enter tri puta i dodao "... I have to go now.. let me know of your great journey and think about us in the fog".
Osjećam da bih ovoj priči trebala dodati kontekst... Moj trenutašnji dragi i ja smo prekinuli prije sada skoro 3 godine, nakon nekoliko mjeseci hodanja jer on, kao svi muškarci, nije bio spreman na dugu ozbiljnu vezu. U tom trenutku pojavio se "moj" Talijan koji je bio pravi melem za ranu... I tako smo se mi nekoliko dana ljubili po cijelom gradu (razgledavajući spomenike :-)) kad je on samo jedan dan zahladio odnose. I nikad mi nije objasnio u čemu je stvar, nakon nekoliko dana vratio se u Milano uz dobre stare razgovore kako sam ja super cura, bla bla bla... Nije me to pretjerano pogodilo kad sam ionako znala da je to kratkotrajno (nisam ja za long-distance veze), no bilo mi je čudno to brzo zahlađenje. Nakon godinu dana, ponovno je posjetio Zagreb, i kad smo se sreli pitao me kako je moj "bivši" dečko... Tada sam skužila da su vjerojatno neki naši zajednički prijatelji njemu rekli da sam ja tada upravo prekinula s bivšim, no ni dan danas ne znam što je to njega točno nagnalo da me "ostavi" (kad smo se uredno mogli još tri dana ljubiti ;-)). Znam samo da smo se dva tjedna nakon što se on vratio u Milano, moj dragi i ja pomirili.
U svakom slučaju, od te večeri, moj talijan se meni nije javljao. Do sada.
I zato me sada ovo njegovo think about us in the fog totaln zbunilo... Koji "us"??
I tako sam se ja jučer zanijela maštanjem o svom talijanu do te faze razmišljanja da odem u Milano, doživim još jednom romansu svog života, i onda se vratim ovoj kolotečeni...
Naravno da to neću učiniti... Ali mi očajnički nedostaje onaj "spark" u životu... Nedostaje mi ono muško udvaranje, dijeljenje komplimenata, briga, ljubaznost, poljupci puni čežnje... Zar ja to nikad više neću imati?
Post je objavljen 02.02.2007. u 23:26 sati.