Gradska pahuljica

Uspomene

Proljeće je došlo u grad... :-) Subota je stvarno bio neki tmuran dan... sipila je ona grozna kišica, u zraku se osjećala neka težina, a još sam morala i učiti. Grozno. Jučer kad je svanulo sunce odmah sam ostavila knjigu da pričeka noć i krenula u grad... Došlo je proljeće :-) A znate što to znači... Uskoro će ljeto. Danas mi je sinulo kako bih mogla već sada početi planirati rođendanski party, iako je u sedmom mjesecu... Nikad nije loše biti dobro pripremljen, zar ne?
I iako proljeće vrlo loše utječe na moj ionako preniski tlak pa mi se većinu vremena vrti, spava ili mi je čak mučno, ipak ne mogu ne nasmiješiti se kad svuda oko sebe vidim cvijeće... Trešnje su procvjetale, i stalno mislim na našu staru trešnju koju smo imali u vrtu. Mogla sam posegnuti rukom s balkona i jesti trešnje, a miris i ljepota njenih malih roskastih cvjetića obasjala bi cijelu kuću. A onda bismo otišli na more do naše stare vikendice gdje je baka imala prekrasan vrt prepun cvijeća. Na jednom mjestu bio je travnjak u obliku ovalnog kruga u kojem sam se ja igrala sa svojim zamorcem. A smiješak mi na lice baci i činjenica kako mi se sve to činilo toliko velikim dok sam ja bila toliko mala. Bakin vrt činio mi se poput ogromnog labirinta, i trebalo je puno malih koraka napraviti da se cijeli obiđe. A bilo je bitno redovito ga cijelog obilaziti. Da ne bi negdje bilo nešto što ja nisam primijetila.
Uspomene me potom odvlače u Opatiju gdje sam provela mnoge zime u društvu roditelja, ili bake i djeda. Krala bih komade kruha s doručka i sušila ih na radijatoru u sobi kako bih hranila golubove. Očarala sam sve ulične prodavače tako da sam čak dobila i sliku na poklon u dobi od punih 3 i pol godina... Mama kaže da su me svi obožavali. Svake godine smo odlazili u isti hotel, a ja bih trčkarala okolo u svojim haljinicama i mrštila se povrću na tanjuru. Plašili su me da neću dobiti desert ako sve ne pojedem, no deda bi mi uvijek pomogao u tome :-) A onda bismo na vikendici brali ribizl i skidali jednu po jednu malu bobicu i stavljali u posudu. I smijali bi se. Bezbrižno i sretno.

Ponekad se poželim vratiti u te dane, dane potpune i bezbrižne sreće... Želim biti u Opatiji, sjediti i gledati suncem okupano more. Ima nešto stvarno bajno u njoj... Poseban je to osjećaj vidjeti je kako blista pod suncem, ali uistinu blista, tako da te gotovo oči zabole od gledanja...okružena zvukovima galebova i mirisom sreće... Da sam barem danas ondje... Kako bih sretna bila...

05.03.2007., 23:00 || Komentari (6) || Isprintaj || ^ || #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.