Danas sam puno razmišljala. Ne samo o svojoj vezi, nego o svom životu općenito. Čitala stare postove. Odluka je prvi korak prema uspjehu, zar ne? To smo dosad naučile. I donijela sam je. Odluka da nešto treba promijeniti. Poslala sam mail prijateljici/poznanici za koju sam mislila da bi možda mogla znati Tina. Naime, skužila sam još prije da je on bio član jedne od mnogobrojnih studentskih udruga, a ta frendica je totalno brijala na tu udrugu pa bi ga mogla znati. I tako, poslala sam mail. To je jednostavnije nego poruka, i puno jednostavnije nego poziv. Odgovor možda dođe tek nakon nekoliko dana, dotad ću se možda i ohladiti. No, prst sudbine je igrao i danas. Ona je bila online. I tako sam u nekoliko minuta doznala da ga ne poznaje, no kad sam joj dala neke informacije koje sam znala o njemu (ono najbitnije za cure, naravno: horoskop, godište, lokacija :-)) saznale smo preko baze podataka te udruge (hvala Bogu na računalima) njegovo prezime. Kako ga ona ne poznaje, za detaljnije informacije morat ću pričekati... dan-dva... Ona je, naime, poput mene, u dugoj vezi, i svaka prilika za malo uzbuđenja u životu kao ovakva policijska istraga uvijek je dobrodošla. U isto vrijeme, javila sam drugoj frendici ime i prezime pa da se i ona raspita. Još ću sutra zagnjaviti i treću, išli su u istu srednju, mogla bi znati nešto ;-) Tako. Mislim da će tri biti dovoljne za neke informacije i slučajni susret.
Korak 2. Poslala sam sms starom frendu iz srednje. On me najbolje tada poznavao i treba mi da promijenim malo perspektivu. Također, nedavno je prekinuo svoju dugu dugogodišnju vezu (mislim da je oko 5 godina, ako ne i više) pa me zanima kako je to biti sam nakon toliko vremena, kada je skužio da ne štima (dobro, nije, jer je ona njega ostavila zbog drugog) i slično. Također, poznaje i mog dragog pa mi može dati iskreno mišljenje o mom problemu. Njemu sam poslala SMS. To je u njegovom slučaju učinkovitije od maila, a i dalje jednostavnije od poziva. Poslat će mi SMS natrag, dogovorit ćemo se za kavu tijekom tjedna, imam se vremena pripremiti. No, opet, prst sudbine... Nazvao je. Dok sam šetala gradom gledajući praznu Ilicu i izloge s prekrasnim, i preskupim, sandalama. Inače, nikad ne čujem mobitel. Ne bih ni sada, da ga nisam izvadila iz torbe da pogledam koliko je sati jer sam kasnila i u tom trenutku je počeo zvoniti. Tako da smo odmah i kavu dogovorili. Okvirno.
Korak 3. Nazvala sam dragog i tražila susret. Pokušala sam s novom, ali ovaj put iskrenom, taktikom. Bez ljutnje, bez svađe, tužan, umoran pogled koji želi svog najboljeg prijatelja natrag -- njega. Nakon prvo nezgodnog okolišanja, pa potom duge šutnje i značajnih pogleda, pokušala sam mu reći da se ne želim svađati, prepucavati i okrivljavati jedno drugog te da mi treba vremena da posložim neke stvari u glavi. Nije to dobro prihvatio. Bio je sav zelen. Nije dobro ni reagirao. Htio mi je, kao, olakšati i prekinuti stvar govoreći kako bolje mogu razmišljati kad on nije u blizini. Mirnim tonom objasnila sam mu kako i dalje mislim ono što sam mu davno rekla -- da, bez obzira na to jesmo li ili nismo u vezi, željela bih ga zadržati kao prijatelja. I stvarno to mislim. Ja sam se u njega zaljubila zbog toga kakva je osoba, a ne kako izgleda ili kakav je ulet imao. I uvijek sam mogla razgovarati s njim. O svemu. I ne bih željela izgubiti takvog prijatelja. Nije ni na to predobro reagirao. Izvlačio se kako nemamo o čemu razgovarati aludirajući na nesnosnu tišinu od maloprije. Razgovarali smo. I opet nekako razriješili stvari. Objasnila sam da se bojim graditi budućnost s njim, bojim se da će biti kao njegov tata koji nikada nije pored njegove mame, i nemaju neki topli odnos za razliku od mojih roditelja koji su i danas zaljubljeni ko blesavi. Nisam ga, moram priznati, nikad vidjela tako shrvanog. Primio me za ruku, a ja sam ga nesigurno pitala hoće li me voljeti i nakon 30 godina... Stisnuo mi je ruku i odgovorio: Hoću. Pa makar samo kao prijateljicu.
Zaklopila sam oči da ne počnem plakati. I sada kad ovo pišem suze mi naviru. Možda je to blesavo, ali ta rečenica mi je bila toliko značajna. Voli me dovoljno da me pusti ukoliko ja to poželim.
A ja moram sama saznati želim li. Inače ću se pitati do kraja života. Moram dovršiti započeto u koracima 1 i 2... iako sada više i nemam toliku želju za upoznavanjem Tina... No, učinit ću to. Vjerujem da će mi i to nešto značiti. I našu vezu će ili prekinuti ili ojačati. Tko zna... možda Tin uistinu i je neki kreten, kao i svi muškarci iz naših iluzija... Ali dugujem sebi, i dugujem nama, da pokušam saznati...
Post je objavljen 12.03.2007. u 00:12 sati.