Gradska pahuljica

Buka

Čini li vam se nekad dok učite nešto što zahtijeva vrlo visoku koncentraciju i pažnju da je cijeli svijet zapravo jedan veliki stroj za proizvodnju buke? Koliko god se pokušali utišati u svojim mislima ne možemo ne čuti susjeda kako cijepa drva, mačke kako ne shvaćaju da je veljača prošla, djecu koja se rolaju po ulici, roditelje kako se prepiru oko postavljanja stola za ručak, piskutavi zvuk kojeg proizvodi lampa na stolu, zvuk zraka dok izdišemo... Sve je odjednom tako glasno, tako bučno, tako iritirajuće... Podsjeća me na dane u srednjoj školi kada se na satovima obrađivala avangarda. Kaos, nemir, bunt, krik. To smo naučili kao glavnu tematiku i obilježja (ili štogod već) u tom razdoblju. I odjednom razumijem. Kaos. Nemir. Potreba, nagon, želja za buntom. Krikom. Krik. Vrisak. Oh, kako bih željela vrisnuti. Vrisnuti dovoljno jako da sva ta buka nestane. Da taj stroj kojeg zovemo svijetom, životom utihne na tren. No što onda kad utihne. Nestane li nemir? Ili prelazi u tjeskobu? Kako pobjeći tom osjećaju... ne znam... Ali buka je i dalje tu, iako se malo smirila...

03.03.2007., 16:27 || Komentari (2) || Isprintaj || ^ || #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.