Gradska pahuljica

Nastavak... ili kasnonoćna nesanica?

Dok sam se vozila u autu, slušala sam jednu pjesmu koja je toliko savršeno opisivala ono što želim, ono što valjda svaka cura/žena želi čuti jednom u životu... Ne, nisu to riječi volim te, nego neka vrsta zahvale i priznanja za sva ta silna nesebična žrtvovanja koja sve mi radimo, neke manje, a neke možda i previše... Jer mi smo sretne kad su oni sretni, a oni... Primijećuju li oni sve što mi radimo za njih? Naš trud, naše strpljenje, našu ljubav? Ako da, zašto im je teško reći nam tako nešto? Nešto što mi toliko želimo čuti...

I cried a tear, you wiped it dry
I was confused, you cleared my mind
I sold my soul, you bought it back for me
And held me up and gave me dignity
Somehow you needed me

You gave me strength
To stand alone again
To face the world out
On my own again
You put me high up on a pedestal
So high that I could almost
See eternity
You needed me

And I can´t believe it´s you
I can't believe it's true
I needed you and you were there

And I´ll never leave
Why should I leave, I´d be a fool
´Cause I´ve finally found someone
Who really cares

You held my hand when it was cold
When I was lost
You took me home
You gave me hope
when I was at the end
And turned my lies back into truth again
You even called me friend...


p.s. Vjerujem da sam na neki način mu i dala ultimatum. I vjerujem da ću dobiti ono što želim - ispriku. Ali također vjerujem da me naknadno dobivena isprika neće ni usrećiti. A vrijeme nažalost ne možemo vratiti...

08.03.2007., 00:57 || Komentari (9) || Isprintaj || ^ || #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.