Gradska pahuljica

Dvostruki standardi

Završila sam s drugom sezonom Sex & The City... I počela sam ponovno razmišljati o nama ženama, muškarcima, očekivanjima... Mi žene volimo da se muškarci bore za nas, da dokažu da im je stalo na neki neandertalski, samo muškarcima sličan način jer nam to diže samopoudanje i na neki blesav način usrećuje nas. No, samo tada smije se naš muškarac uistinu ponašati kao neandertalac - kad brani svoj teritorij - odnosno nas. U svakom drugom slučaju, neandertalsko ponašanje nas užasno ljuti.

No, što se događa kad se mi trebamo boriti za njih? Smatramo to vlastitim poniženjem i radije bismo ih pustili "nek ih voda nosi" nego se izborile za ono što volimo - a to su oni. I vrlo rijetko odlučujemo se boriti. Iako bismo možda trebale i češće. Carrie se trebala izboriti za njega u 2. sezoni, a ne tjerati nas i sebe da čekamo kraj 6.

Kontinuirano se borimo protiv dvostrukih standarda oko posla, izlazaka, kućnih poslova i sličnih stvari, a namjerno ubacujemo dvostruke standarde u vezama. Jer, koliko god mi pokušavale biti emancipirane, ipak želimo kraj sebe snažnog muškarca uz kojeg ćemo se osjećati zaštićeno. I koji će nam tu i tamo na svoj neandertalski način pokazati nam da nas voli.

Ili se varam? Postoje li neke stvari na koje ikad pronađemo odogovor?

23.12.2006., 20:33 || Komentari (2) || Isprintaj || ^ || #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.