Gradska pahuljica

Ideali

Kako netko može reći "volim te, ali ne da mi se pričati s tobom", "nemam ti što reći"... Kakva je to ljubav? Je li moja ideja o ljubavi pogrešna?

U redu, pustit ću te. Samog. Razmišljaj, odmaraj se, budi sam sa sobom. Javit ćeš se, znam. Ali hoće li to onda meni biti dovoljno? Bi li mi smjelo biti dovoljno? Koja je ona granica stvari koje ne bih smjela zaboraviti? Odnosno oprostiti, jer zaboraviti neću nikada.

I ako ti oprostim, je li to zato jer te volim ili sam jednostavno glupača koja se daje natezati? Toliko puta sam ti oprostila. A opet, svaki put ti uspiješ učiniti stvari takvima da ja tražim grešku u sebi, da sam ja kriva za sve, da ja tebe molim za oprost.

Gdje da nađem snagu da te odbijem? I trebam li te odbiti? Ili ja to opet sve preosobno shvaćam? I patim bezveze. Patiš li ti? Ne vjerujem. Željela bih da osjetiš to što ja osjećam, željela bih da pokušaš razumijeti što je to što mi radiš. Ti egocentrični gade. Kojeg i dalje volim. Jer se sjećam svih onih divnih trenutaka. I zajedničkih planova.

Je li moguće biti s nekim bez proživljavanja ovih mučnih situacija? Neka mi netko molim Vas odgovori. Postoji li idealna veza? Uvijek sretna, zadovoljna, puna ljubavi. Prestaje li ljubav uistinu ili može trajati vječno?

17.12.2006., 17:44 || Komentari (1) || Isprintaj || ^ || #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.