Izgleda da sam živjela u iluziji... Da, sve je bilo u redu. Viđali smo se svakoga dana, zezali se, šetali gradom, išli na kave, nalazili se s prijateljima... Sve je bilo super. Kao da smo krenuli ispočetka, naša veza bila je intenzivna baš kao onda, kada smo se upoznali i zavoljeli. I onda jučer... pufff... naša sreća još jedanput rasplinula se u sitne čestice i nestala u magli koja je obuzela grad.
Opet sam slušala riječi: umoran sam, nisam se naspavao, mama me probudila u 9... nemoj biti dosadna... A onda je izrekao definitivno krivu stvar: "Ne da mi se ići kod tebe doma, ležati na krevetu i gledati televiziju."
IDEMO ISPOČETKA. Ne da ti se sa mnom ležati i gledati TV, ali ti se da ići sam doma i napraviti istu stvar. Kome ti prodaješ one jadne glupe priče "ti me smiruješ", "osjećam se tako opušteno s tobom"... Ma sranja... I sad bih ja trebala razmišljati cijeli dan što sam rekla, napravila da si se ti promijenio? OPET???
Znam što - NIŠTA. Pustila sam te na miru, nisam te gnjavila, bila sam dobra cura puna razumijevanja. Koja reagira na tvoje depresivne trenutke tako da ti pruža podršku. Ma zaguraj si tu podršku znaš gdje... Meni je već stvarno dosta macho frajera koji ne razgovara o svojim problemima, ali padne u depresiju svakih 10 dana. Ne treba mi to...
Željela sam mu sve to reći. No, umjesto toga, rekla sam kratko "ne želim uopće pokušavati razgovarati s tobom". Sjela sam u auto (njegov) i odvezao me doma. Šutke smo se vozili, a ja ga nisam htjela ni pogledati. Ne mogu više. Ne mogu više imati razumijevanja za njega. Ne danas. Sada sam ja umorna.
Kada smo došli ispred moje kuće, rekla sam samo "bok, hvala na prijevozu" i izašla. Ponovno ga nisam pogledala u oči. Ne bih mogla podnijeti vidjeti njegov ravnodušni sebični pogled. Ne ovaj put.
I danas te neću zvati.
I ako ti nazoveš, oprostit ću ti.
Ali hoću li zaboraviti?
Može li osoba ikad zaboraviti kako se osjećala u nekim trenucima?
Post je objavljen 31.12.2006. u 13:30 sati.