Prenosim izjavu predsjednika Matice hrvatske.
Zorić je ustvrdio da, “ako se ne slažeš s nekom politikom, bavi se, brate, politikom pa odgovori politički”. “Ako se ne slažeš s nekim književnim ili publicističkim stavom, odgovaraj na taj način, ne na ovaj. Mislim da tu treba apsolutno stati uz književnika. Gospodin Jergović je važan, značajan hrvatski književnik, i treba mu u ovom slučaju dati podršku jer on je to očito osjetio kao osobnu prijetnju, a to nikomu nije ugodno”, dodao je.
Komentirao je Jergovićevu najavu da neće podizati tužbu protiv nepoznatog počinitelja složivši se da bi to bio, kako je rekao, jalov posao, puhanje u vjetar. “Protiv koga da podigne tužbu? To je posao državnih službi koje to trebaju istražiti i sustavno sprječavati da se takvo što ne događa. Ne samo gospodinu Jergoviću, nego bilo kome”, poručio je predsjednik Matice hrvatske Damir Zorić.
Još jedan mrzitelj svega hrvatskoga.
Oznake: Kultura, Književnost
Glavna opasnost afektivne duhovnosti krije se u tome što će postati subjektivizirana; počnemo pretpostavljati kako možemo postići da se duhovna iskustva dogode i nekako ih iskoristiti za zadovoljenje vlastitih narcističkih potreba. Pijetizam je legitiman povijesni duhovni put, ali došao je na loš glas u teološkim krugovima – a do neke mjere i u široj javnosti – upravo zato jer često pada u zamku te vrste subjektivizma. U nekim slučajevima krajnosti njegove afektivnosti i narcizma rezultiraju ozbiljno destruktivnim stavovima poput onoga „svetiji sam od tebe“.
Osnovna opasnost metafizičkog pristupa je gnosticizam, osjećaj da imamo pristup posebnom ezoteričnom znanju koje nam daje prednost pred ostatkom čovječanstva. Istina je da duhovne tradicije doista uključuju neke „posebne“ mudrosti i u daljnjim ćemo raspravama govoriti o nekoliko njih. No kad se te spoznaje upotrebljavaju za osobnu korist, ulazi se u zemlju čarolije, teritorij koji može biti iznimno opasan, za nas i za druge. (G. May, Psihologija volje)
Evo, uz Jergovića i Frljića, još jednog mrzitelja svega hrvatskoga. Neka se zna što takvi govore, i neka umru u patnji!
Dakle, filozof (čuj, filozof!) Boris Buden, trenutno s adresom u Austriji, za DW.
Na danas (ponovno) popularan poklič „ajmo, ajmo, ustaše!“, što on nalazi indikativnim, Buden odgovara pitanjem: „A kamo? U budućnost sigurno ne. Hrvatska nacija nema budućnosti. Izumrijet će do kraja ovog stoljeća. Generacija koja danas arlauče ovaj slogan, među zadnjima je. Znaju sve što je bilo, ali za njih više nitko neće znati.“
Ovaj teoretičar objašnjava zatim da je takvoj vrsti javnosti - prošlost sve što im je preostalo, jedina dimenzija u kojoj još mogu slobodno i suvereno oblikovati svoj život. Sve ostalo je po njemu u tuđim rukama: pitanje rata i mira, socijalne pravde i materijalnog blagostanja, prijetnja klimatske katastrofe i nuklearnog samouništenja.
„O svemu tome ni njih, ni njihovu naciju nitko više ništa ne pita. Ali zato je tu bolja prošlost. Tko to kaže, tko to laže da su ustaše izgubile Drugi svjetski rat? Povijest nikada nije bila hrpa objektivnih činjenica, nego stvarnost našeg aktualnog odnosa prema njoj. To je očigledno“, ukazuje Buden.
Stoga on primjećuje da novodobnim ustašama nisu potrebni ni Jugoslavija niti komunisti da bi potonje svakoga dana, u svakom pogledu, sve više pobjeđivali. „I to s lakoćom, kao kućni ljubimci vlasti, njezini mili pet black boysi koje ona pazi i mazi i čiji je ustašluk za nju samo benigni nestašluk. A tu je i moćno civilno društvo. Ne samo pocrnjela veteranska klijentela, nego i Hrvatska katolička crkva, realno egzistirajući dokaz konačnog trijumfa materijalističkog ateizma. Što će im Bog kad imaju Antu Pavelića, što će im sublimna istina vjere kad imaju nekretnine“, postavlja za kraj pitanje ovaj naš sugovornik.
„Ni državom, ni školom se nisu zasitili, pa sad osvajaju ulice i stadione, koncerte i festivale, seks i rock 'n' roll. Uzvišeni kao dronovi nad Thompsonom. Svugdje ih je, osim u vjeri. Naposljetku, što je 'ajmo, ajmo ustaše!', ako ne sažeti poučak 30 godina duhovne obnove u Hrvata“, zaključuje Boris Buden.
Srećom pa je u Austriji, a ne u Novom Zagrebu.
Kada netko u raspravi nema dovoljno jakih argumenata, često pribjegava retoričkim trikovima, podrugivanju, ismjehivanju, omalovažavanju, zahodskom humoru... umjesto racionalnom obrazlaganju i pristojnom razgovoru. Najčešće se koriste osobni napadi (ad hominem), gdje se ne osporava stav nego se diskreditira osoba, primjerice tvrdnjom da sugovornik „ima problem s drugim spolom“, tj. nema redovite seksualne odnose. Tu se najčešće radi o projekciji; takve "argumente", zna svatko sa srednjoškolskim znanjem iz psihologije, potežu oni koji sami imaju problema s erekcijom. Česta je i psihologizacija, kada se sugovorniku pripisuje frustracija, kompleksi ili "nedojebanost", bez stvarnih dokaza. Uz to, pojavljuje se i etiketiranje (peder, lezba i sl.) te tu quoque, gdje se umjesto odgovora upućuje neargumentirana protuoptužba. Sve ove i slične strategije imaju zajednički cilj – skrenuti pažnju sa suštine rasprave na osobu, umjesto na argumente.
Kada se u raspravi pojave manipulacije umjesto argumenata, korisno je imati spremne smirene i jasne odgovore koji vraćaju fokus na temu. Ako netko iznese osobni napad poput, „Ti to kažeš jer imaš problem sa ženama“, odgovor može biti: „Moj osobni život nije tema, razgovarajmo o argumentima koje sam iznio.“ Na psihologiziranje tipa, „Ti samo projiciraš svoje frustracije“, najbolje je uzvratiti: „Moje emocije nisu dokaz pa predlažem da se držimo činjenica.“ U slučaju seksualiziranog omalovažavanja, npr. „Govoriš tako jer te žene ne žele“, možete reći: „Osobne insinuacije nisu odgovor na moje stavove. Vratimo se temi.“ Ako vas netko pokuša etiketirati, primjerice, „Ti si tipični homoseksualac/feministkinja/mrzitelj-svega-hrvatskoga“, korisno je odgovoriti: „Oznake ne mijenjaju činjenice. Hajde da raspravimo argumente.“
Ako je nečiji odgovor na ovo: Stvari s ekstremizmom i ekstremistima stoje ovako. Kad dovoljno ojača i omasovi, i kad se obračuna s „očitim“ neprijateljima, na red dolaze oni koji su taj ekstremizam neizravno podupirali ili na njega nisu reagirali, jer, iz perspektive ekstremista, sada ni oni nisu dovoljno „nacionalno/ideološki osviješteni“. U srži ekstremizma je ideja „čišćenja“; uvijek je potrebno iznova provjeravati koliko je nečija ljubav prema domovini velika i „čista“, koliko je netko „pravi domoljub“ prema standardima koje postavljaju ekstremisti. U tom smislu, svi oni koji se prave blesavi spram događaja kojima svjedočimo (kojim događajima, pitaju se), koliko sutra mogli bi se naći u situaciji da se i njihova „čistoća“ i domoljublje dovedu u pitanje. Tada će biti prekasno, jer će, makar se i ne slagali sa sve ekstremnijim standardima ekstremista, morati, iz straha i oportunizma, te standarde prihvatiti. Ili… Ekstremizam naposljetku počinje „čistiti“ svoje redove, i obično u toj fazi započinje njegov kolaps, samo što u međuvremenu napravi nemjerljivu štetu zajednici do koje mu je, navodno, stalo, e stari moj, nisi ti pičke u životu vidio, onda je ipak zapravo najpametnije čovjeka pustiti da se valja u svom blatu, i nastaviti sveudilj raditi na dobrobiti svoje Domovine.
Oznake: Kultura, Obrazovanje
Postoje pojedinci i skupine u društvu koji pokazuju snažnu sklonost prema antiintelektualizmu, zazirući od dubokog promišljanja, elokvencije i kompleksnosti. Umjesto da se upuštaju u složene rasprave i razmatraju nijanse, takvi pojedinci često pribjegavaju prostačkom i pojednostavljenom izražavanju. Njihov otpor prema intelektualizmu proizlazi iz različitih razloga. Ponekad je to strah od onoga što ne razumiju, osjećaj inferiornosti pred obrazovanijim sugovornicima ili jednostavno prezir prema onome što smatraju "elitizmom".
Ovo pojednostavljivanje i opiranje dubljim temama mogu imati značajne posljedice na društvo, stvarajući polarizaciju, potičući predrasude i sprječavajući napredak. Na taj način, umjesto da se prihvati bogatstvo znanja i raznolikost mišljenja, prednost se daje plitkim, a često i vulgarnim "rješenjima" i "objašnjenjima". U takvom okruženju, javni diskurs se svodi na populističke parole i jeftine dosjetke, dok se kritičko razmišljanje i nijansirana argumentacija gube u buci. Ljudi postaju sve skloniji povjerovati u jednostavne laži prije nego u složene istine, što dodatno produbljuje jaz između onih koji traže znanje i onih koji ga odbacuju. Prostačenje i vulgarnost postaju oružje za namjerno srozavanje debate, služeći kao štit od zahtjeva za logičkom argumentacijom. Psovka zamjenjuje razlog, a sirovi humor postaje sredstvo za diskvalifikaciju neistomišljenika, stvarajući klimu u kojoj je intelektualna iskrenost slabost, a sirova snaga riječi jedina valuta.
Oznake: Kultura, Obrazovanje, politika
Prevladavajuća razina kolektivne svijesti u suvremenom društvu uvelike korespondira s onim što Piaget naziva predoperativnim stadijem kognitivnog razvoja – fazom u kojoj dominira egocentričnost, nedostatak apstraktnog mišljenja i ograničena sposobnost sagledavanja šireg konteksta. Analogno tome, na moralnoj razini društvo često ne nadilazi konvencionalne obrasce, pri čemu odgovornost ostaje heteronomna, vezana uz vanjski autoritet, a ne integrirana u autonomni etos. Takva struktura svijesti sprječava uspostavljanje stabilnih, postkonvencionalnih sustava koji bi mogli jamčiti koherentnost u složenom globalnom okruženju.
Ovaj fenomen nije izoliran na razini pojedinačnih zajednica; uočavamo ga i na planetarnoj skali. Umjesto progresije prema univerzalističkoj etici i diskurzivnoj racionalnosti, svjedočimo regresiji prema partikularističkim oblicima identiteta koji podsjećaju na plemensku organizaciju. Teorija spiralne dinamike to opisuje kao oscilaciju između tradicionalno-hijerarhijskih i modernističko-ambicioznih vrijednosnih sustava, uz povremene recidive u impulzivne, prema moći orijentirane strukture svijesti. Kada se globalna nestabilnost intenzivira, lako se otvara prostor za još arhaičnije obrasce – ono što poznajemo kao predracionalne moduse, a što povijesno prepoznajemo u logici horde. Na toj razini normativnost se doživljava kao prijetnja slobodi nagona, što Girard prepoznaje kao dinamiku mimetičkog nasilja, gdje nestanak čvrstih normi otvara prostor eskalaciji sukoba i žrtvenim mehanizmima.
Ovakva regresija ima dalekosežne implikacije za politiku i tehnologiju. Umjesto da digitalna infrastruktura djeluje kao katalizator integrativnih vrijednosti, ona u praksi često amplificira tribalizam putem algoritamskih filtara i afektivnog angažmana. Tehnologija, umjesto da ubrza tranziciju prema višim razinama svijesti, često paradoksalno omogućuje masovno repliciranje arhaičnih obrazaca u digitalnom prostoru. Politika, suočena s time, oscilira između tehnokratskog upravljanja i populističkog apeliranja na plemenske instinkte, čime se zatvara krug regresije.
Ako kolektivna svijest ostane zarobljena u ovim nižim razinama, suočit ćemo se s paradoksom visoke tehnološke sofisticiranosti i niske etičke zrelosti – stanjem koje povijesno nikada nije postojalo u takvom intenzitetu. Upravo zato ključno pitanje 21. stoljeća nije tehnološki napredak sam po sebi, nego razvoj svijesti sposoban da integrira kompleksnost bez povratka u logiku horde.
Oznake: Kultura, politika, Obrazovanje
Uoči gostovanja Brešanova Hamleta u Šibeniku u 1976. predsjednik SUBNOR-a zaprijetio je da će na pozornicu baciti bombu jer mu je netko rekao da je on prikazan u predstavi.
Nakon izvedbe "grupa Dalmatinaca preživjelih boraca sa Sutjeske" proglasila je autora i Vjerana Zuppu, ravnatelja Teatra &TD koje je tu farsu prikazivalo, "banditima i bandom provokatora koji ruše samoupravni socijalizam i socijalizam uopće".
Oznake: Kultura, Provokacija, Zabrane
Stvari s ekstremizmom i ekstremistima stoje ovako. Kad dovoljno ojača i omasovi, i kad se obračuna s „očitim“ neprijateljima, na red dolaze oni koji su taj ekstremizam neizravno podupirali ili na njega nisu reagirali, jer, iz perspektive ekstremista, sada ni oni nisu dovoljno „nacionalno/ideološki osviješteni“. U srži ekstremizma je ideja „čišćenja“; uvijek je potrebno iznova provjeravati koliko je nečija ljubav prema domovini velika i „čista“, koliko je netko „pravi domoljub“ prema standardima koje postavljaju ekstremisti. U tom smislu, svi koji se prave blesavi spram događaja kojima svjedočimo (kojim događajima, pitaju se), koliko sutra mogli bi se naći u situaciji da se i njihova „čistoća“ i domoljublje dovedu u pitanje. Tada će biti prekasno, jer će, makar se i ne slagali sa sve ekstremnijim standardima ekstremista, morati, iz straha i oportunizma, te standarde prihvatiti. Ili… Ekstremizam naposljetku počinje „čistiti“ svoje redove, i obično u toj fazi započinje njegov kolaps, samo što u međuvremenu napravi nemjerljivu štetu zajednici do koje mu je, navodno, stalo.
Oznake: ekstremizam, domoljublje, Standardi
"Opća militarizacija europskih društava najgluplja je moguća zajednička strategija veličanstvene zajednice nacija stvorene, podsjetimo, za mir. Lobisti industrije oružja u sprezi s trenutačno dominantnim političkim opcijama stopostotno uspješno plasiraju politički narativ u kojem se oružje izjednačava s temeljnim vrijednostima te predstavlja kao nužni alat obrane europskih liberalnih demokracija. Radi se, naravno, o sramotnoj militarističkoj laži", piše u Jutarnjem listu kolumnist G. Drljača, glasom vapijućega u pustinji, i dodaje, između ostalog i ovo: "Militarizacija EU proces je koji se već počinje otimati bilo kakvoj suvisloj političkoj kontroli... Količine oružja koje se planiraju proizvoditi potpuno su sumanute; primjerene za opći, svjetski rat... Proizvodnja alata za ubijanje forsira se svugdje."
Proizvođači i trgovci oružjem su u trajnoj morbidnoj orgazmičkoj groznici, pridružuju im se političari, većina medija i mase na plemenskom nivou svijesti spremne, kad im se da znak, prihvatiti poziv na međusobno klanje. Svjedočimo još jednom sumraku pameti, nalik onome prije cca 85 godina.
Eventualno bi nam Bog mogao pomoći kad Ga uglavnom ne bismo doživljavali kao svog plemenskog idola; s obzirom da svako pleme misli da je "bog" na njegovoj strani, potreban je samo "casus beli" pa da se na ratni poklič poglavice i plemenskih vračeva i šamana krene u krvavu kupku.
Ne, Bog Otac, Sin i Duh Sveti, i Djevica Marija, i općinstvo svetih i svi anđeli i arkanđeli NISU na "našoj strani". Kraljica Hrvata je i Kraljica Srba, Kongoanaca, Francuza i Bugara, Pigmeja i Albanaca... U redu: BOG I HRVATI. Ali i: Bog i Srbi. Bog i Rusi. Bog i Norvežani. Bog i Kinezi. Bog i Aboridžini. Bog i Nepalci. Bog i Filipinci. Bog i Bosanci. Bog i Iranci. Bog i Paragvajci... Bog i Darko, Marko, Petar, Marica i Barica. Bog i mački, peseki, voleki i osleki, pčelice i kravice, muhe i buhe... Bog i leptoni i muoni, kvarkovi i bozoni... Bog i Mliječna staza, Andromeda i Magellanovi oblaci... Bog i Bog.
Što se naoružanja tiče, samo naprijed. Poslovna prilika ne smije se propustiti. Zašto ne bi i naši dronovi neko ljudsko biće raznijeli na komadiće.
Što se mene tiče, moji su literarni uzori Don Quijote, knez Miškin, Candide..., i ljudi poput Dietricha Bonhoeffera, Franza Jägerstättera ili Sophie Scholl, koji mi sada prvi padaju na pamet. Oni su autentični sveci i mučenici. Sve racionalizacije koje ljudi konstruiraju kako bi sebi i drugima opravdali proizvodnju i upotrebu oružja su, u usporedbi sa životom i smrću tih ljudi, meni sablazan.
Oznake: politika, religija, militarizacija
Zacijelo vjerujete da imate posve slobodnu volju, i da upravljate svojim životom u tom smislu 100 %. Na stranu sad eksperiment Benjamina Libeta, evo jednog zgodnog ulomka na tu temu pa zaključite koliko ste zaista "slobodni".
...
Tijekom stoljeća mnogo se raspravljalo među filozofima i teolozima o tome imaju li ljudska bića “slobodnu volju” ili nemaju.
No istina u tom pitanju – koju nipošto nije uvijek lako dokučiti – glasi da slobodna volja nije nešto što automatski imamo, kao što imamo dvije ruke i dvije noge. To je nešto na čemu moramo raditi, nešto što moramo zaraditi. U većini nas, većinu vremena, ona postoji samo kao potencijal koji se često ne pretvara u konkretnu činjenicu. Bavim se svojim svakodnevnim poslovima, radim, govorim, jedem, spavam, zamišljajući da odlučujem raditi sve to, da to “hoću”. No u pravilu ne činim ništa takvo. Većina takozvanih mojih “akcija” zapravo su reakcije, uvjetovane mojim tjelesnim i mentalnim ustrojem, mojom poviješću, društvenim i kulturnim okolišem u kojem sam odrastao i raznim stimulansima, ugodnim ili neugodnim, koje možda u sadašnjem trenu osjećam. Ta moja takozvana “akcija” za koju mislim da sam je odabrao slobodnom voljom, zapravo je uglavnom stvar navike i automatike; robot sam koji naprosto funkcionira u skladu s programiranjem i uvjetovanjem koje sam primio.
U trenutku kada počnemo stjecati bilo kakvo istinsku samospoznaju zapanjit će nas i užasnuti koliko je od onoga što smatramo našim “vlastitim” životom, mislima i osjećajima, tek robotska reakcija na uvjetovanje. To vrijedi i za naš unutarnji, osobni život; koji nam se ljudi sviđaju ili ne sviđaju, kakva politička i vjerska uvjerenja imamo, kakve stvari volimo jesti, kakvom se rekreacijom volimo baviti i tako dalje. Predrasude i mržnja, bilo rasna, vjerska ili klasna, kakva danas razdire moderni svijet, uglavnom su posljedica pasivne reakcije na uvjetovanje; istinski “slobodnim čovjekom” takvo što ne upravlja. K tome, ne možemo se nadati da ćemo ukinuti društvenu i političku neslogu sve dok ostajemo pasivni u odnosu na utjecaje koji je izazivaju, sve dok ostajemo robovi svoje uvjetovanosti. (Cyprian Smith, "Put paradoksa")
Čovjek se fura na ljubav prema domovini, a svoj je restoran nazvao "THE FAMILY" (zašto ne "OBITELJ"?).
Štoviše: "The Family – Restoran & Experience", što je, jezično i pravopisno gledano, besmislica. Naime, ili je "Restaurant & Experience", ili je "Restoran i iskustvo". "Shop" da ne spominjemo ("...najbolje iz Hrvatske – bilo da se radi o pomno odabranoj selekciji proizvoda u našem shopu...").
Što kažu autori Zakona o hrvatskom jeziku, zna li se šta?
Nije problem kužiti se u loptanje po livadi, a ne kužiti se u vlastiti jezik. Problem je ne pitati nekoga tko se kuži, i prozivati "glasnu manjinu" da nisu "pravi" domoljubi. S tim u vezi, pitanje je tko je zaista "glasna manjina".
Oznake: pravopis, jezik, ugostiteljstvo
| < | kolovoz, 2025 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Eksperimentalna
autobiografska fikcija.
Dobro je imati na umu
moguću razliku
između blogera
gospona profesora
i autora kao privatne osobe.
Škola je zjenica svih društvenih ustanova,
a učitelj je zjenica te zjenice.
Sartre
Prvo podignemo prašinu,
a zatim se tužimo da ne vidimo.
Berkeley
Put van vodi kroz vrata.
Zašto nitko neće upotrijebiti taj izlaz?
Konfucije
Cilj mi je naučiti vas da od prikrivene besmislice
napredujete do nečega što je očito besmisleno.
Wittgenstein
Ma koliko bilo izazovno istraživati nepoznato,
još je izazovnije propitivati poznato.
Kaspar
Neuroza je zamjena za legitimnu patnju.
Jung
Ni budućnost više nije što je nekad bila
Valery