gospon profesor
petak, 29.04.2011.
Jim "krasnoslovi"...
četvrtak, 28.04.2011.
Basna
Pitale lisice kokoši, "Kako hoćete da vas pojedemo?"
Kokoši su im odgovorile: "Uopće ne želimo da nas pojedete!"
"Ne izbjegavajte odgovor", rekoše im lisice.
Koja je pouka basne?
utorak, 26.04.2011.
Nesvjesni mentalni tragovi
Jedan stari post za nove čitatelje, uz mrvicu botoksa i faceliftinga...
Prošao je Uskrs.
Kako to već biva, stotine tona šunke i desetke milijuna jaja pojeli su za ovaj blagdan naši sugrađani. Poželio sam im dobar tek, i odlučio se osvrnuti na neke druge njegove aspekte. Naime, budući da mi nikad zapravo nije sjelo farbanje “uskrsnih“ jaja, a nisu mi ni kao djetetu bili jasni “uskrsni“ zečevi (osim što sam volio čokoladu kao takvu), već sam odavno – davno prije interneta – bio potražio razloge njihovu pojavljivanju u uskrsnom kontekstu. Jer, u djetinjstvu mi se na to pitanje odgovaralo kako se već odgovara(lo) na dosadna dječja pitanja, uglavnom na takav način da sam ih imao sve manje volje postavljati, bilo kod kuće, bilo u školi ili na vjeronauku. “Uvijek ti nešto pametuješ!“ Upućivan, kako-tako, u kršćanski Misterij s jedne strane, a istodobno okružen ljudima koji farbaju jaja i poklanjaju čokoladne antropomorfizirane zečeve upakirane u šarenu foliju s druge, zarana sam s tim u vezi počeo ćutjeti stanovitu nelagodu. Kakve veze ima onaj razapeti pa uskrsli Čovjek i Bog s pisanicama, zečevima i šunkama? “To su naši običaji“, bilo je najviše što sam mogao saznati od odraslih.
Pa, odakle ti “naši običaji“? Pomislio sam da bi bilo zanimljivo iznijeti neke spoznaje s tim u vezi, premda se dosta toga – uz recepte – može pročitati već i u dnevnom tisku. Prvo nešto o podrijetlu imena blagdana. Najuočljivija veza s pretkršćanskim vremenima vidljiva je u engleskom nazivu za Uskrs – Easter. Naime, ta suvremena engleska riječ razvila se iz staroengleske riječi Eastre (Eostre ili Eoaster) koja datira iz razdoblja prije 899. godine. A staroengleska riječ potječe od imena anglosaksonske božice Eostre koju se slavilo tijekom mjeseca posvećenog njoj u čast, mjeseca koji odgovara našem travnju. Prema nekim lingvistima, germanski pretkršćanski narodi istu su božicu zvali Ostara, a ukoliko zalazimo još dalje u vrijeme i prostor – ne odgovaram (niti to itko može) za apsolutnu točnost podataka – možemo spomenuti i litavsku Aušru, ili bliskoistočnu Astartu ili Ištar, pa sve do božice Ushas koja se spominje u Vedama, i do teoretske proto-indoeuropske božice zore Hausos. Vuku li sve spomenute božice, kao i grčka Eos i rimska Aurora, uistinu podrijetlo od nje, može se nagađati. Ono što je ovdje zanimljivo jest činjenica da se Uskrs na engleskom zove Easter, a na njemačkom Ostern. A također su zanimljive i teorije o povezanosti božice Eostre/Ostare sa zečevima (i jajima?). Jaja su inače bojali stari Perzijanci, vezano uz proslavu Nove Godine, koja je – vidi, vidi – padala negdje oko proljetne ravnodnevnice. Jaje su svetim simbolom smatrali i Babilonci. Postoji mit o golemom jajetu koje je palo s neba, a iz njega je izašla božica Aštarta. Encyclopaedia Britannica kaže: “Jaje kao simbol plodnosti i obnovljenog života vraća nas k drevnim Egipćanima i Perzijancima koji su imali običaj da boje i jedu jaja tijekom svoje proljetne proslave“. Jaja susrećemo i u misterijima boga Bakhusa i božice Cerere, štovali su ih i druidi, a bojali su ih i u starom Japanu.
Uglavnom, pretkršćanski germanski narodi slavili su blagdan Eostre/Ostare, kojoj su u pratnji bili zečevi. Zečevi su, zna se, neobično plodne životinjice: navodno zečica može začeti novo leglo dok još nije izlegla zečiće koje nosi. Stoga ne čudi što se baš zec nalazi uz božicu proljeća i novog života. E sad, o kristijanizaciji poganskih običaja već se podosta zna, a očito je da se o tome radi i ovdje. Jer, kao što zarana naslutih, jaja i zečevi – kao i ukrašavanje jelke – s onim Nazarećaninom nemaju nikakve veze, ali nekako mi se čini kao da zadnjih godina nadiru sa svih strana i u golemim količinama. A što ćemo kad narod to veseli! Prema nekim istraživanjima, uskrsni zeko vuče podrijetlo iz jugozapadne Njemačke gdje se kao takav spominje u 17. stoljeću. U Ameriku je stigao upravo s njemačkim doseljenicima tijekom 18. stoljeća. Prvi jestivi zečevi počeli su se izrađivati od tijesta početkom 19. stoljeća. A kako to biva i s ostalim fenomenima koji su nastali u Europi (razne varijante Djeda Mraza, Noć vještica…) pa su prenijeti u Ameriku, iz Novog svijeta vratili su nam se u ekstremno komercijaliziranom obliku…
Jasno je da su kršćanski misionari isprva često riskirali život evangelizirajući pripadnike sjevernoeuropskih plemena. Netko tko je došao u doba proljetnih svečanosti tijekom kojih se slavila božica plodnosti (a slavila se, po svoj prilici, vrlo konkretno), propovijedajući novu vjeru koja je veličala Boga utjelovljenog u muškom liku, Boga koji je ubijen i koji je uskrsnuo, nije baš mogao očekivati neko pretjerano oduševljenje. Štoviše, prije je mogao očekivati da ga objese na kakvom hrastu. Ipak, malo pomalo, misionari su naišli na nečije otvorene uši pa se čudna nova vjera počela širiti. No, po svoj prilici, uz izvjesne ustupke: OK, prihvaćamo pravoga Boga od pravoga Boga, ali ne dirajte nam naše zečeve i jaja! Ili je možda bilo obratno: misionari su zaključili da je (za njih u svakom slučaju) pametnije kršćansku poruku širiti tako što će ljudima ostaviti njihove praznike/običaje, ali uz uvjet da u njih unesu kršćanski sadržaj. I tako, ustupak ovdje, ustupak ondje, mic po mic, desetljeće po desetljeće, stoljeće po stoljeće, i evo srednjovjekovne kršćanske Europe. U anglosaksonskom području blagdan božice Eostre postao je Easter – Uskrs.
U slavenskim pak jezicima Uskrs se naziva Velikom noći (poljski: Wielkanoc, slovački: Vel’ká noc, češki: Velikonoce) ili Velikim danom (makedonski/ukrajinski/bugarski: Velikden). Što se tiče hrvatskog i srpskog (Vaskrs), naziv blagdana je teološki konotiran: uskrsnuće. Riječ ’uskrsnuti’ je pak navodno nastala od praslavenskog izraza koji je značio ’rasti’, ’razvijati se’. Postoji i naziv Vazam ili Vuzem (od staroslavenskog ’vzeti’, ’uzeti’). Postoji i teorija da su riječ ’uskrs’ Ćiril i Metod iskovali od riječi ’krsnuti’, ’oživjeti’.
Inače, s obzirom na tone šunke spomenute na početku teksta, možda bi nam bolje odgovarao mađarski naziv blagdana, Husvet, koji navodno znači doslovce “uzimanje mesa“, pri čemu se mislilo na kraj korizme.
“To su naši običaji.“ Da, to su običaji, ali kakve uistinu veze – ponavljam pitanje – ti “naši“ običaji (koji, vidjeli smo, vuku podrijetlo od neobično – mentalno, prostorno i vremenski – udaljenih naroda), imaju s mukom, smrću i, kako kršćani vjeruju, uskrsnućem Isusa Krista? Ne mislim sad na vezu tipa, “...paaa, kao što pile izlazi iz jajeta, tako i Krist uskrsava iz groba“. Ne mislim na molitvu iz 17. stoljeća, “Blagoslovi, o Gospodine, molimo te, ova jaja koja si stvorio, da mogu postati zdrava hrana tvojim slugama, koji ih jedu u znak sjećanja na našeg Gospodina Isusa Krista“. U znak sjećanja...?!
Ako dakle tu ima nešto važnije od uživanja u šunki i jajima (u ovo doba godine proda se bitno više jaja no ostalih mjeseci, o šunkama da ne govorimo) – protiv čega nitko osim samih nesilica, prasaca, vegetarijanaca/vegana ili, možda, adventista nema ništa – o čemu se zapravo radi? To, “o čemu se radi“, moglo bi se opisati na različite načine, a nalazim prikladnim citirati ovdje ulomak iz knjige Ljubav i Zapad (Nakladni zavod MH, 1974.), Denisa de Rougemonta. Premda tema knjige nije izravno u vezi s temom teksta, de Rougemontova je dijagnoza suvremenog Zapadnjaka pa tako i famoznih “naših običaja“, čini mi se, precizna:
“Jer svi mi, koliko nas ima, ne znajući vodimo život civiliziranog čovjeka u doslovce besmislenoj zbrci religija nikada sasvim mrtvih, a rijetko kad sasvim shvaćenih i prakticiranih… nepoznatih, ali tim djelotvornijih kompleksa, nagona mnogo manje naslijeđenih od neke životinjske naravi nego od običaja potpuno zaboravljenih koji su postali mentalnim tragovima, ožiljcima, sasvim nesvjesnim, te stoga često brkanim s nagonom“.
petak, 22.04.2011.
I agree, I accept
Čitate li ikada one Terms of condition tekstove? Dugački su, napisani na engleskom... Ili automatski pritisnete I agree ili I accept pa idete dalje? Možda smo tako već svi prodali duše vragu ili barem bubrege; znate, ono, točka ugovora 1123: Pristajem da se nakon smrti moja duša strovali direktno u pakao. I agree, I accept. Continue.
Da, zezam se. Ali, čitali ste danas po dnevnom tisku: vaš predragocjeni iPhone bilježi u neku tajnu datoteku vaše kretanje, što je prilično nezgodno već samo po sebi, a još je nezgodnije što tu "opciju" ne možete isključiti. Apple ne radi ništa protuzakonito: prihvativši Terms of condition pristali ste na to.
Biste li ga kupili da ste znali? Hoćete li ga kupiti ako još niste?
srijeda, 20.04.2011.
O aktualnim zbivanjima
“Ako tko zapali tvoju kuću, ti njegovu čuvaj, ako tko ubije tvoga oca, brata ili sestru, ti nemoj ni dirati njegova oca, brata ili sestru. Dapače, nemoj da se nikakvo zlo dogodi tvojim susjedima.“ (kardinal Franjo Kuharić, početkom 90-ih)
Kao što su redoviti čitatelji ovoga bloga mogli primijetiti, dnevnom, domaćom politikom rijetko se – ako uopće – bavim. Ne zato što me politika ne bi “tangirala“, ili je ne bih “pratio“; više stoga što političke teme na raznim portalima u pravilu izazivaju niske strasti komentatora pa nastojanja oko racionalne, ili barem pristojne rasprave brzo padnu u vodu. Jednostavno ih se en masse ignorira. Uvrede, psovke, vulgarnost i omalovažavanje su obavezni popratni sadržaj iznesenim argumentima, ukoliko takvih uopće ima. Uspostavljene su binarne opreke: domoljub/komunjara, katolik/ateist, Hrvat/jugonostalgičar i tome slično. To je dobrodošla (da ne kažem nužna) “štaka“ onima koji svijet oko sebe žele svesti na mjeru svoje ograničene percepcije. (Zlo je, kaže jedna definicija, “militantno neznanje“, ili, kaže druga definicija, “postavljanje partikularnog na razinu općeg“.) Svojim “djelovanjem“ u blogosferi nastojao sam, i sâm ograničenih uvida (ja to barem otvoreno sebi i drugima priznajem!), s tim u vezi, pridonijeti razbijanju stereotipa i rigidnih mentalnih obrazaca, “otvaranju vrata percepcije“, jasno, bez nekih uočljivijih rezultata u široj zajednici. Rezultata je bilo na blogu: sa zadovoljstvom mogu primijetiti da su se ovdje najčešće javljali ljudi koji su imali što pametno za reći i znali su to reći – pametno. Ufam se da će tako biti i dalje.
Dakle, glede dnevne politike, nisam imao namjeru komentirati presudu generalima, no neki dan sam primio e-mail jedne osobe koja me zamolila da ga objavim na blogu. Sadržaj e-maila vezan je uz komentare koji su se čuli u javnosti nakon izricanja presude. Prilično sam razmišljao da li da ga objavim ili ne, s obzirom na gore rečeno. Naime, u skladu s prevladavajućim hrvatskim crno-bijelim pristupom stvarnosti, jasno mi je bilo da bi to moglo izazvati niz isključivih komentara kakve možemo čitati na drugim blogovima ili u e-izdanjima novina: jedni viču “Izdaja!“, a drugi smatraju da “i naše zločine treba kazniti“. Jedni smatraju suradnju sa Sudom izdajom nacionalnih interesa, a drugi nastojanjem da se ostvari pravda. Ili-ili. Croatian way.
Problem je u tome što, kad je u pitanju taj prevladavajući mentalni sklop, nikakva argumentacija nije dovoljno dobra. Ljudi su toliko vezani za svoje stavove da im se čini da bi odreći ih se (ili ih čak samo preispitati, makar u osami svog dnevnog boravka) bilo jednako odricanju od, štojaznam, ruke ili noge. Potrebna je velika poniznost (koja nam svima uglavnom nedostaje) da bi se priznalo da možda nismo u pravu, ili da su u pravu, božesačuvaj, “oni drugi“. Potrebna je određena širina intelekta/duha da bi se prihvatilo da netko može biti, recimo, ateist i visokomoralni domoljub ili predani katolik vrhunskih umnih sposobnosti koji pravoslavce iskreno prihvaća kao braću u Kristu (hm, takvi bi katolici, pa i oni prosječnih umnih sposobnosti, po definiciji trebali biti...). Možda ovo nekome može zvučati banalno, ali kad čitam rasprave po forumima i blogovima, nemam dojam da većina razmišlja na ovaj način. Dapače, čim nisi jednoznačno i nedvosmisleno “za“ ili “protiv“, nisi “naš“. Čim se deklariraš kao, uzmimo, agnostik, odmah si i, uzmimo, “beogradska prišipetlja“, ili, čim se deklariraš kao rimokatolik, odmah si zatucana primitivčina.
Evo spomenutog e-maila. Nakon kratkog uvoda, autor piše:
Pustimo ih neka se deru
Otkad je međunarodni sud donio presudu, u Hrvatskoj se digla prava bura nezadovoljstva. Prosvjedi po gradovima, protesti, suze, čak se i zabavni TV show odgodio zbog presude. Čime su to Hrvati nezadovoljni i zašto? Neke zajedničke teme se provlače.
To je presuda cijelom hrvatskom narodu
Ne, to je presuda trojici generala, i šačici onih koji su s njima bili neposredno povezani.
Nemaju veze svi oni koji su se časno borili, oni koji su odbili pucati na civile, oni koji nisu ni sudjelovali u ratu, nemaju veze djeca rođena nakon toga... preciznije, 4,5 milijuna Hrvata nema s tim ama baš nikakve veze.
Kad bi netko i htio osuditi sve Hrvate, to bi bilo pravno nemoguće, nacionalna krivnja naprosto ne postoji kao pravni pojam. Tko nas to želi uvjeriti u suprotno, i zašto?
To je presuda domovinskom ratu
Svoje mišljenje o tome su europske države dale u trenutku kad su priznale Hrvatsku u njenim granicama. To je konačan čin, svaka daljnja rasprava je bespredmetna.
Uostalom, ICTY eksplicitno navodi da se bave samo pojedinačnim slučajevima, i da presuda nije ocjena pravednosti rata. Zašto mi tvrdimo suprotno?
Generali sigurno nisu krivi
Na žalost, ne znam dovoljno o pravu, niti imam dokaze na raspolaganju. Možda su krivi, možda nisu. U jedno sam siguran - ako nisu krivi, imaju tim odvjetnika koji će to dokazati. Treba napraviti analizu presude, pronaći slabe točke i žaliti se. Deranje po prosvjedima sigurno neće pomoći.
Vlada nije smjela poslati topničke dnevnike i transkripte
Skrivanje dokaza ne čini krivca manje krivim. Skrivanje dokaza o zločinu je samo po sebi zločin. Ako to rade drugi, to nije opravdanje za nas.
Svjetske vlade štite svoje službenike, ali to ne čine zato da bi narodu bilo dobro, nego zato da bi oni sami bili sigurniji. Zašto bi ih narod podržavao u tome?
Zašto se onda diže tolika buka
Zato što ima onih kojima cijela ta ideja prava i pravnog poretka nije baš sjela. Ako generali nisu krivi, netko drugi jest. Ima puno onih koji nikako ne bi htjeli da se kopa po prošlosti, po zločinima, privatizaciji, mutnim poslovima...
Pustimo ih neka se deru - tako ih je najlakše prepoznati.
To je, dakle, komentar jednoga od nas. Već je za pretpostaviti da će ga – a možda i, ma koliko to bilo apsurdno, mene – dio čitatelja svrstati među komunjare/ateiste/jugonostalgičare. Nemam ni najmanju iluziju da ću ih u tome razuvjeriti. Ipak, padaju mi na um neka pitanja (napominjem pritom da je moj uvid u konkretne činjenice “s terena“ ograničen pa pozivam one koji znaju više da me/nas s njima upoznaju.)
Među nama žive oni koji su ubili nekoliko stotina ljudskih bića, Srba koji su odbili odazvati se pozivu svojih lokalnih vođa i masovnoj psihozi “seobe“, i odlučili ostati u svojim domovima. Dapače, odlučili su povjerovati pozivu tadašnjih hrvatskih vlasti da ne napuštaju svoju domovinu jer im se ništa neće dogoditi. Dogodilo im se: ostali su bez doma i života. Dakle, činjenica jest da je netko prvo poubijao ljude u njihovim domovima, zatim po svoj prilici otuđio štogod iz tih domova i odnio u svoj dom ili prodao, a potom te domove zapalio. Ovo zadnje nekih 20 000 puta, a prvo nekih šestotinjak puta.
Pitanje: kako se osjećaju ti ljudi, ti koji su ubili i ti koji su krali i ti koji su palili, kako se dakle osjećaju sada kad znaju da zbog toga, zbog toga što su oni učinili, netko drugi, netko tko im je po svoj prilici zapovijedio da to ne čine, čami u četiri zida, i čamit će desetljećima? Zbog njih? Umjesto njih?
Pitanje: kako se osjećaju oni koji poznaju te ljude, koji znaju što su učinili, koji su bili s njima dok su to činili, ili su od njih kupili kakav regal ili frižider, kako se osjećaju kad pomisle da znaju tko je ubijao i palio, kad znaju da zbog njih i umjesto njih netko čami u uzama, znaju, a šute? Zašto šute?
Kad ulovim nekog učenika da prepisuje, najčešće se brani izjavom: “I drugi prepisuju!“ Obično iskoristim priliku pa ga poučim da je znak zrelosti preuzimanje odgovornosti za sebe i svoje postupke, i da to što i “drugi to rade“ nije razlog da i on tako treba raditi niti da je zbog toga manje pogrešno to što radi, ili da je manje kriv. To je stvar zrelosti. No, jasno je da kronološka dob ne korespondira nužno s emocionalnom, psihološkom ili duhovnom zrelošću: dio ljudi zavazda ostane na razini: “I drugi to rade“, uzimajući to kao opravdanje za vlastite grijehe.
Kardinal Kuharić se ne bi složio s njima.
subota, 16.04.2011.
Obred
U filmu Obred možemo vidjeti prizor u kojem mladi, skeptični bogoslov Michael Kovak prisustvuje jednom u nizu egzorcizama što ih nad djevojkom u visokom stupnju trudnoće vrši iskusni otac Lucas. Dobro potkovan u psihologiji, malovjeran, nesiguran želi li uopće postati svećenik, a nekmoli egzorcist, na djevojčino stenjanje i kolutanje očima upućuje starom meštru blago ironično pitanje: "To je to?" Naviknut na nadobudne pametnjakoviće što mu ih svako toliko pošalju iz Kurije, velečasni Lucas odgovara s puno ironije: "A što si očekivao, zakretanje glava? Juhu od graška?" Osim što je scena sama po sebi duhovita, odašilje gledatelju jasan signal: ovo nije tek jedan od nastavaka Friedkinova Egzorcista, ovo je prava stvar.
Michael Kovak (Colin O’Donoghue), mladi je Amerikanac odrastao u dosadnom gradiću pomažući ocu (Rutger Hauer) u obiteljskom biznisu, manikiranju i šminkanju leševa. Rano je ostao bez majke i uz turobnog, suzdržanog oca, dnevice okružen mrtvima, stasao je u pomalo ukočenog mladića s vraški dobrim živcima. Premda posla, već po prirodi stvari, ima, želeći pobjeći od sumorne perspektive koja, osim preuzimanja salona, uključuje cirkanje piva s frendom nakon rekreativnog boksa, uz kakav neobavezni seks s konobaricom, smišlja plan: otići će u sjemenište na studij teologije što ga stipendira Crkva, a onda će se, prije zaređenja, ispisati. No, čovjek snuje, a Bog određuje. Premda se pred kraj studija pokuša izvući namjerno slabim ocjenama iz teoloških kolegija i obavještavanjem nadređenih o svojoj nedostatnoj vjeri, dekan mu diskretno daje do znanja da bi Crkva možda mogla tražiti povrat stipendije, istodobno mu nudeći odlazak u Rim na seminar o egzorcizmu. Uz to, sudionik je prometne nesreće u kojoj ga umiruća žena moli da je odriješi, što on, premda tek đakon, čini, u čemu dekan vidi znak. U Rimu prisustvuje predavanjima oca Xaviera (Ciarán Hinds) i upoznaje novinarku Angelinu (Alice Braga) koja piše o fenomenu istjerivanja đavola. Uočivši Kovakovu sumnjičavost, otac Xavier šalje ga da se u realnost opsjednutosti uvjeri iz prve ruke: upućuje ga ocu Lucasu (Anthony Hopkins) koji je usred višestrukih pokušaja da istjera demona/demone iz šesnaestogodišnje trudnice Rosarie (Marta Gastini). Nekonvencionalni otac Lucas s vragom se suočava kao s nekim o kome dosta toga zna, gotovo bi se moglo reći, kao sa starim znancem. Obredu pristupa rutinizirano, ali ne i naivno: odaje dojam duhovnog ratnika koji je prošao bezbroj bitaka. U nekoliko dijaloga naznačena je temeljna razlika u svjetonazorima. Dok stari svećenik ni najmanje ne dvoji oko toga s kim ima posla, mladi bogoslovac sve promatra iz psihološko-psihijatrijskog kuta. Nesumnjivo nadaren, vrlo brzo otkriva da je otac djevojčina djeteta upravo njezin otac i suprotstavlja se starijem kolegi teorijom o "internaliziranoj krivnji" na što ovaj posprdno frkne nosom: internalizirana krivnja, o da, svakako, ali ne zaboravimo očev sotonizam! Jer, naposljetku, jedno je internalizacija krivnje, a drugo iskašljavanje čavala. Ipak, ni čavli niti činjenica da mu se opsjednuta obraća na tečnom engleskom nisu mu dovoljno uvjerljivi, premda ne može objasniti kako mlada Talijanka zna stanovite detalje o djevojci-samoubojici koju je prije više godina u očevoj mrtvačnici bio pripremao za pokop. Maloljetna trudnica nedugo zatim u bolnici umire skupa s djetetom, a otac Lucas očajava: pobjedu je ovaj put odnio "ubojica ljudi od početka" (Ivan 8,44). Kovak rezignirano napušta bolnicu, a nakon što sazna da mu otac umire, odluči se vratiti u Sjedinjene Države. Da je vrag ipak odnio šalu shvaća u trenutku kada telefonski razgovara s ocem nakon čega se veza prekida, e da bi mu se tren kasnije javio liječnik koji mu izražava sućut i obavještava ga da mu je otac preminuo prije nekih šest sati. Odlazi s Angelinom do oca Lucasa koji pokazuje znakove opsjednutosti i moli ih da dovedu oca Xaviera da nad njim izvrši obred egzorcizma, no – ko za vraga! – ovaj je otputovao iz Rima. Pokazuje se da su Božji putovi da nekoga dovede do spoznaje o vlastitom poslanju čudni: đakon Kovak shvaća da mu nema druge nego da se sâm prihvati propisanog obreda. No, dok demon u velečasnom Lucasu divlja, šaljući Kovaku pozdrave preminulog oca iz pakla, očitim postaje da će ključnu ulogu u uspješnom egzorcizmu imati – vjera. U presudnom trenutku, kad se čini da će Gospodar muha prevladati, Kovak priznaje da vjeruje u prisutnog demona, a to onda također znači samo jedno – da vjeruje i u Boga! U čije ime i čijim autoritetom onda i oslobađa starog svećenika đavola koji se predstavlja kao "Baal". Film završava prizorom u kojem novopečeni otac Kovak sjedi u ispovjedaonici i sprema se saslušati ispovijed svoje župljanke, negdje nedaleko Chicaga.
Obred je film koji se najavljuje kao horor, no on to zapravo nije. Zbog razumljivih medijsko-komercijalnih razloga upakiran je u žanrovski pakung i, premda u njemu nema zelene bljuvotine, tu su svi uobičajeni rekviziti prisutni i u Egzorcistu iz 1973., ili, primjerice, u Egzorcizmu Emily Rose (2005.): raspela, svijeće, blagoslovljena voda... Premda nema zakretanja glavâ, nemogućih položaja tijela i levitiranja, ima sasvim dojmljivih abnormalnih trzaja, režanja, drastičnih promjena na koži i utrostručenja fizičke snage. Naglasak je manje na blasfemičnosti demonâ, a više na njihovoj ciničnosti i sarkazmu, manje na specijalnim efektima, više na jezovitim koincidencijama. Za poklonike žanra premalo, ali rekao bih da film i nije primarno namijenjen njima. Redatelj Hafström – koji je za potrebe snimanja prisustvovao egzorcizmima u Rimu – izjavio je da ga je zaintrigiralo da će se baviti činjenicama, a ne nečijom imaginacijom, dakle, ovaj put se fenomenu željelo pristupiti bez suvišne patetike i senzacionalizma, željelo se prikazati pravu stvar.
Za onoga tko se nakon gledanja filma dodatno zainteresira za fenomen, a želi izbjeći petparačko trućanje – jedna od knjiga irskog teologa, svećenika (isusovac), autora brojnih studija, egzorcista s tridesetogodišnjim stažem i profesora na vatikanskom Pontifikalnom biblijskom institutu (doktorirao je semitske jezike, arheologiju i orijentalnu povijest, a studirao je i psihologiju) Malachija B. Martina nosi naslov Hostage to the Devil (Talac đavola) (HarperOne, 2. izdanje 1992.; dijelove možete pročitati ovdje); u njoj se, intelektualno sofisticirano, bavi opisima procesâ opsjednuća i egzorcizama petero suvremenih Amerikanaca. Knjiga je prvi put objavljena 1976., u doba popularnosti filma Egzorcist, kad se sve skupa smatralo dobrim poslovnim potezom, ali autor upozorava da je opsjednutost stvaran fenomen i da u doba u kojem se pojavljuje drugo izdanje Amerikanci više nisu tako bezbrižni. Naime, prema Martinovim spoznajama, "u pedeset američkih država trenutno postoji preko osam tisuća sotonističkih kovena. Znamo da je u svakom većem američkom gradu moguće prisustvovati crnoj misi… svakoga tjedna najmanje jednom, i to na nekoliko lokacija. Znamo da se prosječni članovi kovena vrbuju iz svih zanimanja, kako među političarima, tako i među klerom i religioznim osobama". Ovo potonje naročito upada u oči, ali, kao što je to netko dobro primijetio, ako zlo postoji, neće li se pokušati sakriti tamo gdje ga najmanje očekujemo? Nadalje, "znamo da među tim kovenima postoji izvjesna ’specijalizacija’. Na primjer, pojedinac može izabrati heteroseksualni ili homoseksualni koven. U najmanje tri glavna grada, članovi klera mogu izabrati najmanje jedan pedofilski koven kojega sačinjavaju i održavaju ekskluzivno članovi klera, za kler. Religiozne (sic!) žene mogu pronaći lezbijski koven koji se održava na sličan način". Ali to nije sve: "Znamo, također, da je u mnogim javnim školama u bilo kojem glavnom gradu praktički izvjesno da postoji najmanje jedna grupa tinejdžera uključenih u ritualni sotonizam. I iako znamo veoma malo – iz očiglednih razloga – o žrtvovanju ljudi kao elementu ritualnog sotonizma, znamo da je u određenim kovenima u kojima je tajnost – po cijenu života – apsolutan uvjet, kazna za pokušaj napuštanja kovena ritualna smrt, po jedan ubod nožem za svaku godinu života optuženog člana".
Kao zaključak, Martin piše: "…još je šokantnija spoznaja da u današnjoj Americi, Americi devedesetih godina, pojedinac nikada nije daleko od centra gdje se takve aktivnosti rutinski obavljaju. Nitko ne živi daleko od nekog zemljopisnog područja gdje se prakticira neki oblik ritualnog sotonizma. Ritualni sotonizam i njegova neizbježna posljedica, demonska opsjednutost, sastavni su dio atmosfere života u Americi".
Ma što tko mislio o svemu ovome, teško je ne složiti se s postojanjem fenomenâ što ih autor navodi kao potencijalne i stvarne uzroke navodne raširenosti sotonizma (u SAD-u): "Opustošenost naše kulture – svojevrsna agonija besciljnosti udružena s prevladavajućim egoizmom – dokumentirana nam je u raspadanju naših obitelji. U propadanju našeg obrazovnog sustava. U iščezavanju društveno prihvaćenih pravila pristojnosti u govoru, odijevanju i ponašanju. U životima naše mladeži, posvuda deformiranim omamljujućim nasiljem i iznenadnom smrću; maloljetničkom trudnoćom; ovisnošću o drogi i alkoholu; bolešću; samoubojstvom; strahom. Amerika je sada po svemu sudeći najnasilnija među takozvanim razvijenim nacijama svijeta". I tako dalje.
Film Obred temelji na knjizi The Making of a Modern Exorcist čiji je autor Matt Baglio, a koja je nedavno prevedena i kod nas (Obred – Istinita priča o suvremenomu egzorcistu, Verbum, 2011.). Baglio je na vatikanskom seminaru o egzorcizmu upoznao američkog svećenika Garyja Thomasa kojega je poslao biskup, i koji je isprva bio skeptičan, no nakon što je prisustvovao egzorciranjima opsjednutih, shvatio je da se radi o – stvarnosti. Inače, film su producirali Tripp Vinson i Beau Flynn, producenti Egzorcizma Emily Rose, a scenarij je napisao Michael Petroni, jedan od scenarista Plovidba broda Zorogaza iz ciklusa Narnijskih kronika. U prilog tvrdnji o pravoj stvari ide i izjava oca Thomasa, koji je bio savjetnik na setu, da su egzorcizmi u filmu prikazani "veoma precizno". Film je, dâ se zaključiti, dosta loše prošao kod kritike, no uopće ne dvojim da izvrsno prolazi među (katoličkim) vjernicima. Bilo bi ipak pretjerano otpisati ga kao puku propagandu i ne pogledati ga: već sama činjenica da glumi Anthony Hopkins dostatna je da se ode u kino.
četvrtak, 14.04.2011.
The Wall, Zagreb, 13. 4. 2011.
Neuroze i traume nevjerojatan su poticaj za umjetničko stvaranje (jasno, uz nužan talent i rad).The Wall je, u tom smislu, zapravo priča o nesretnom djetinjstvu starog Rogera (premda je dva sata, uz pauzu od dvadeset minuta, skakao po pozornici, uočljivo je da se radi o dedi): tata mu je poginuo u ratu, mama ga je toliko voljela da nikad nije razriješio Edipov kompleks, učitelji su bili zli, prave svinje... Odatle cijeloga života strahovi, nesigurnost, problemi u intimnim odnosima, potcjenjivanje formalnog obrazovanja. Kaže da je prije trideset godina, kad je snimljen album, bio "uplašeni mladi čovjek" (s 36), a sada (sa 67) kaže da "nikad nije prebolio nedostatak oca". The Wall je, dakle, svojevrsna autobiografija, a nadogradio ju je stanovitim, na momente isforsiranim, društvenim angažmanom: poruke koje su odaslane glase: ne vjeruj samoprozvanim (vjerskim, političkim, institucionalnim...) autoritetima (stih iz pjesme Mother, Mother should I trust the Government?, popraćen je golemom porukom projiciranom na Zid: NEMA JEBENE (Š)ANSE/NO FUCKING WAY.); korporacije, države, religije uzroci su patnje milijuna ljudi (iz bombardera ispadaju prvo bombe, a onda vjerski simboli, križevi, polumjeseci, Davidove zvijezde, srp i čekić..., a potom i simboli dolara, Shellova školjka...) Fox News ga je nedavno optužio za antisemitizam, a Waters spomenute simbole objašnjava ovako: "The point I am trying to make in the song is that the bombardment we are all subject to by conflicting religious, political, and economic ideologies only encourages us to turn against one another, and I mourn the concommitant loss of life. In so far as The Wall has a political message it is to seek to illuminate our condition, and find new ways to encourage peace and understanding, particularly in the Middle East." Slažem se, iako sam svjestan Watersove naivnosti: reptili ne mare.
Koncert je bio veseo, ono, Waters, ja i 30 000 bliskih prijatelja. Lijepo nas je pozdravio na hrvatskom, nakon nastupa dječjeg zbora iz Zagreba rekao je da su "djeca bila sjajna", publika je sjajno reagirala... Glazba Pink Floyda prati me već trideset i kusur godina pa je to bila i prigoda za samorefleksiju: a) odakle dolazim, b) tko sam i c) kamo idem? a) prije tridesetak godina milicajci su me ganjali zbog kredom ispisanih znakova mira i poruka tipa ANOTHER BRICK IN THE WALL na zidu naše palanačke škole; b) danas nastojim biti ljudsko lice institucionalnog obrazovanja (prema povratnim informacijama koje dobivam od učenika, u tome prilično uspijevam: prije bi se reklo da sam ANOTHER HOLE IN THE WALL (ili možda another freak in the hall?;), kroz koju ulazi svjež zrak ;). Kao i deda Waters, c) hrvam se s osobnim traumama i neurozama; sudeći po njemu, to je cjeloživotna borba. Svakoga od nas.
Suvremena tehnologija iskorištena je do maksimuma i koncert je doista bio (i) vizualno spektakularan: njemačka štuka se, uz eksplozije, zabija u zid, goleme lutke zloga gospona profesora, žene-bogomoljke i hiperprotektivne majke, vepar koji lebdi usred dvorane, gotovo trodimenzionalne projekcije na Zidu...
Na koncu, desetominutna snimka sa sinoćnjeg koncerta (pjesme: Vera / Bring The Boys Back Home / Comfortably Numb) nepoznatog fana objavljena na YT. Ako niste ljubitelj, ipak obratite pažnju na devetu minutu snimke; Pink Floyd su uvijek znali iskoristiti suvremenu tehnologiju...
utorak, 12.04.2011.
Zid u Zagrebu
U srijedu, 13., stiže nam Roger Waters (ex Pink Floyd). Premda će svirati (koliko znam) isključivo stvari s albuma The Wall, evo, kao dobar podsjetnik što je progresivna rock glazba, skladbe Time s legendarnog The Dark Side of the Moon.
utorak, 05.04.2011.
Zla sudbina, Prosvjeta, 1911.
Evo jedne preporuke za čitanje objavljene prije stotinu godina. Objavljena je u učiteljskom časopisu Preporod br. 3, od 12. ožujka 1911.
Franjo Sudarević: ZLA SUDBINA. Crtica iz života. Izdala Prosvjeta, društvo za naobrazbu pučanstva u Osijeku. Naš drug opisuje život Janoša Šarge, koji je napokon došao u tamnicu, doživotno. Pričanje je zanimljivo, a tako udešeno, da je vrsno narod potaknuti na razmišljanje pa neka učiteljstvo ovu knjižicu nabavi za knjižnice i rasturi u narod.