U filmu Obred možemo vidjeti prizor u kojem mladi, skeptični bogoslov Michael Kovak prisustvuje jednom u nizu egzorcizama što ih nad djevojkom u visokom stupnju trudnoće vrši iskusni otac Lucas. Dobro potkovan u psihologiji, malovjeran, nesiguran želi li uopće postati svećenik, a nekmoli egzorcist, na djevojčino stenjanje i kolutanje očima upućuje starom meštru blago ironično pitanje: "To je to?" Naviknut na nadobudne pametnjakoviće što mu ih svako toliko pošalju iz Kurije, velečasni Lucas odgovara s puno ironije: "A što si očekivao, zakretanje glava? Juhu od graška?" Osim što je scena sama po sebi duhovita, odašilje gledatelju jasan signal: ovo nije tek jedan od nastavaka Friedkinova Egzorcista, ovo je prava stvar.
Michael Kovak (Colin O’Donoghue), mladi je Amerikanac odrastao u dosadnom gradiću pomažući ocu (Rutger Hauer) u obiteljskom biznisu, manikiranju i šminkanju leševa. Rano je ostao bez majke i uz turobnog, suzdržanog oca, dnevice okružen mrtvima, stasao je u pomalo ukočenog mladića s vraški dobrim živcima. Premda posla, već po prirodi stvari, ima, želeći pobjeći od sumorne perspektive koja, osim preuzimanja salona, uključuje cirkanje piva s frendom nakon rekreativnog boksa, uz kakav neobavezni seks s konobaricom, smišlja plan: otići će u sjemenište na studij teologije što ga stipendira Crkva, a onda će se, prije zaređenja, ispisati. No, čovjek snuje, a Bog određuje. Premda se pred kraj studija pokuša izvući namjerno slabim ocjenama iz teoloških kolegija i obavještavanjem nadređenih o svojoj nedostatnoj vjeri, dekan mu diskretno daje do znanja da bi Crkva možda mogla tražiti povrat stipendije, istodobno mu nudeći odlazak u Rim na seminar o egzorcizmu. Uz to, sudionik je prometne nesreće u kojoj ga umiruća žena moli da je odriješi, što on, premda tek đakon, čini, u čemu dekan vidi znak. U Rimu prisustvuje predavanjima oca Xaviera (Ciarán Hinds) i upoznaje novinarku Angelinu (Alice Braga) koja piše o fenomenu istjerivanja đavola. Uočivši Kovakovu sumnjičavost, otac Xavier šalje ga da se u realnost opsjednutosti uvjeri iz prve ruke: upućuje ga ocu Lucasu (Anthony Hopkins) koji je usred višestrukih pokušaja da istjera demona/demone iz šesnaestogodišnje trudnice Rosarie (Marta Gastini). Nekonvencionalni otac Lucas s vragom se suočava kao s nekim o kome dosta toga zna, gotovo bi se moglo reći, kao sa starim znancem. Obredu pristupa rutinizirano, ali ne i naivno: odaje dojam duhovnog ratnika koji je prošao bezbroj bitaka. U nekoliko dijaloga naznačena je temeljna razlika u svjetonazorima. Dok stari svećenik ni najmanje ne dvoji oko toga s kim ima posla, mladi bogoslovac sve promatra iz psihološko-psihijatrijskog kuta. Nesumnjivo nadaren, vrlo brzo otkriva da je otac djevojčina djeteta upravo njezin otac i suprotstavlja se starijem kolegi teorijom o "internaliziranoj krivnji" na što ovaj posprdno frkne nosom: internalizirana krivnja, o da, svakako, ali ne zaboravimo očev sotonizam! Jer, naposljetku, jedno je internalizacija krivnje, a drugo iskašljavanje čavala. Ipak, ni čavli niti činjenica da mu se opsjednuta obraća na tečnom engleskom nisu mu dovoljno uvjerljivi, premda ne može objasniti kako mlada Talijanka zna stanovite detalje o djevojci-samoubojici koju je prije više godina u očevoj mrtvačnici bio pripremao za pokop. Maloljetna trudnica nedugo zatim u bolnici umire skupa s djetetom, a otac Lucas očajava: pobjedu je ovaj put odnio "ubojica ljudi od početka" (Ivan 8,44). Kovak rezignirano napušta bolnicu, a nakon što sazna da mu otac umire, odluči se vratiti u Sjedinjene Države. Da je vrag ipak odnio šalu shvaća u trenutku kada telefonski razgovara s ocem nakon čega se veza prekida, e da bi mu se tren kasnije javio liječnik koji mu izražava sućut i obavještava ga da mu je otac preminuo prije nekih šest sati. Odlazi s Angelinom do oca Lucasa koji pokazuje znakove opsjednutosti i moli ih da dovedu oca Xaviera da nad njim izvrši obred egzorcizma, no – ko za vraga! – ovaj je otputovao iz Rima. Pokazuje se da su Božji putovi da nekoga dovede do spoznaje o vlastitom poslanju čudni: đakon Kovak shvaća da mu nema druge nego da se sâm prihvati propisanog obreda. No, dok demon u velečasnom Lucasu divlja, šaljući Kovaku pozdrave preminulog oca iz pakla, očitim postaje da će ključnu ulogu u uspješnom egzorcizmu imati – vjera. U presudnom trenutku, kad se čini da će Gospodar muha prevladati, Kovak priznaje da vjeruje u prisutnog demona, a to onda također znači samo jedno – da vjeruje i u Boga! U čije ime i čijim autoritetom onda i oslobađa starog svećenika đavola koji se predstavlja kao "Baal". Film završava prizorom u kojem novopečeni otac Kovak sjedi u ispovjedaonici i sprema se saslušati ispovijed svoje župljanke, negdje nedaleko Chicaga.
Obred je film koji se najavljuje kao horor, no on to zapravo nije. Zbog razumljivih medijsko-komercijalnih razloga upakiran je u žanrovski pakung i, premda u njemu nema zelene bljuvotine, tu su svi uobičajeni rekviziti prisutni i u Egzorcistu iz 1973., ili, primjerice, u Egzorcizmu Emily Rose (2005.): raspela, svijeće, blagoslovljena voda... Premda nema zakretanja glavâ, nemogućih položaja tijela i levitiranja, ima sasvim dojmljivih abnormalnih trzaja, režanja, drastičnih promjena na koži i utrostručenja fizičke snage. Naglasak je manje na blasfemičnosti demonâ, a više na njihovoj ciničnosti i sarkazmu, manje na specijalnim efektima, više na jezovitim koincidencijama. Za poklonike žanra premalo, ali rekao bih da film i nije primarno namijenjen njima. Redatelj Hafström – koji je za potrebe snimanja prisustvovao egzorcizmima u Rimu – izjavio je da ga je zaintrigiralo da će se baviti činjenicama, a ne nečijom imaginacijom, dakle, ovaj put se fenomenu željelo pristupiti bez suvišne patetike i senzacionalizma, željelo se prikazati pravu stvar.
Za onoga tko se nakon gledanja filma dodatno zainteresira za fenomen, a želi izbjeći petparačko trućanje – jedna od knjiga irskog teologa, svećenika (isusovac), autora brojnih studija, egzorcista s tridesetogodišnjim stažem i profesora na vatikanskom Pontifikalnom biblijskom institutu (doktorirao je semitske jezike, arheologiju i orijentalnu povijest, a studirao je i psihologiju) Malachija B. Martina nosi naslov Hostage to the Devil (Talac đavola) (HarperOne, 2. izdanje 1992.; dijelove možete pročitati ovdje); u njoj se, intelektualno sofisticirano, bavi opisima procesâ opsjednuća i egzorcizama petero suvremenih Amerikanaca. Knjiga je prvi put objavljena 1976., u doba popularnosti filma Egzorcist, kad se sve skupa smatralo dobrim poslovnim potezom, ali autor upozorava da je opsjednutost stvaran fenomen i da u doba u kojem se pojavljuje drugo izdanje Amerikanci više nisu tako bezbrižni. Naime, prema Martinovim spoznajama, "u pedeset američkih država trenutno postoji preko osam tisuća sotonističkih kovena. Znamo da je u svakom većem američkom gradu moguće prisustvovati crnoj misi… svakoga tjedna najmanje jednom, i to na nekoliko lokacija. Znamo da se prosječni članovi kovena vrbuju iz svih zanimanja, kako među političarima, tako i među klerom i religioznim osobama". Ovo potonje naročito upada u oči, ali, kao što je to netko dobro primijetio, ako zlo postoji, neće li se pokušati sakriti tamo gdje ga najmanje očekujemo? Nadalje, "znamo da među tim kovenima postoji izvjesna ’specijalizacija’. Na primjer, pojedinac može izabrati heteroseksualni ili homoseksualni koven. U najmanje tri glavna grada, članovi klera mogu izabrati najmanje jedan pedofilski koven kojega sačinjavaju i održavaju ekskluzivno članovi klera, za kler. Religiozne (sic!) žene mogu pronaći lezbijski koven koji se održava na sličan način". Ali to nije sve: "Znamo, također, da je u mnogim javnim školama u bilo kojem glavnom gradu praktički izvjesno da postoji najmanje jedna grupa tinejdžera uključenih u ritualni sotonizam. I iako znamo veoma malo – iz očiglednih razloga – o žrtvovanju ljudi kao elementu ritualnog sotonizma, znamo da je u određenim kovenima u kojima je tajnost – po cijenu života – apsolutan uvjet, kazna za pokušaj napuštanja kovena ritualna smrt, po jedan ubod nožem za svaku godinu života optuženog člana".
Kao zaključak, Martin piše: "…još je šokantnija spoznaja da u današnjoj Americi, Americi devedesetih godina, pojedinac nikada nije daleko od centra gdje se takve aktivnosti rutinski obavljaju. Nitko ne živi daleko od nekog zemljopisnog područja gdje se prakticira neki oblik ritualnog sotonizma. Ritualni sotonizam i njegova neizbježna posljedica, demonska opsjednutost, sastavni su dio atmosfere života u Americi".
Ma što tko mislio o svemu ovome, teško je ne složiti se s postojanjem fenomenâ što ih autor navodi kao potencijalne i stvarne uzroke navodne raširenosti sotonizma (u SAD-u): "Opustošenost naše kulture – svojevrsna agonija besciljnosti udružena s prevladavajućim egoizmom – dokumentirana nam je u raspadanju naših obitelji. U propadanju našeg obrazovnog sustava. U iščezavanju društveno prihvaćenih pravila pristojnosti u govoru, odijevanju i ponašanju. U životima naše mladeži, posvuda deformiranim omamljujućim nasiljem i iznenadnom smrću; maloljetničkom trudnoćom; ovisnošću o drogi i alkoholu; bolešću; samoubojstvom; strahom. Amerika je sada po svemu sudeći najnasilnija među takozvanim razvijenim nacijama svijeta". I tako dalje.
Film Obred temelji na knjizi The Making of a Modern Exorcist čiji je autor Matt Baglio, a koja je nedavno prevedena i kod nas (Obred – Istinita priča o suvremenomu egzorcistu, Verbum, 2011.). Baglio je na vatikanskom seminaru o egzorcizmu upoznao američkog svećenika Garyja Thomasa kojega je poslao biskup, i koji je isprva bio skeptičan, no nakon što je prisustvovao egzorciranjima opsjednutih, shvatio je da se radi o – stvarnosti. Inače, film su producirali Tripp Vinson i Beau Flynn, producenti Egzorcizma Emily Rose, a scenarij je napisao Michael Petroni, jedan od scenarista Plovidba broda Zorogaza iz ciklusa Narnijskih kronika. U prilog tvrdnji o pravoj stvari ide i izjava oca Thomasa, koji je bio savjetnik na setu, da su egzorcizmi u filmu prikazani "veoma precizno". Film je, dâ se zaključiti, dosta loše prošao kod kritike, no uopće ne dvojim da izvrsno prolazi među (katoličkim) vjernicima. Bilo bi ipak pretjerano otpisati ga kao puku propagandu i ne pogledati ga: već sama činjenica da glumi Anthony Hopkins dostatna je da se ode u kino.
Post je objavljen 16.04.2011. u 17:49 sati.