gospon profesor
srijeda, 20.04.2011.
O aktualnim zbivanjima
“Ako tko zapali tvoju kuću, ti njegovu čuvaj, ako tko ubije tvoga oca, brata ili sestru, ti nemoj ni dirati njegova oca, brata ili sestru. Dapače, nemoj da se nikakvo zlo dogodi tvojim susjedima.“ (kardinal Franjo Kuharić, početkom 90-ih)
Kao što su redoviti čitatelji ovoga bloga mogli primijetiti, dnevnom, domaćom politikom rijetko se – ako uopće – bavim. Ne zato što me politika ne bi “tangirala“, ili je ne bih “pratio“; više stoga što političke teme na raznim portalima u pravilu izazivaju niske strasti komentatora pa nastojanja oko racionalne, ili barem pristojne rasprave brzo padnu u vodu. Jednostavno ih se en masse ignorira. Uvrede, psovke, vulgarnost i omalovažavanje su obavezni popratni sadržaj iznesenim argumentima, ukoliko takvih uopće ima. Uspostavljene su binarne opreke: domoljub/komunjara, katolik/ateist, Hrvat/jugonostalgičar i tome slično. To je dobrodošla (da ne kažem nužna) “štaka“ onima koji svijet oko sebe žele svesti na mjeru svoje ograničene percepcije. (Zlo je, kaže jedna definicija, “militantno neznanje“, ili, kaže druga definicija, “postavljanje partikularnog na razinu općeg“.) Svojim “djelovanjem“ u blogosferi nastojao sam, i sâm ograničenih uvida (ja to barem otvoreno sebi i drugima priznajem!), s tim u vezi, pridonijeti razbijanju stereotipa i rigidnih mentalnih obrazaca, “otvaranju vrata percepcije“, jasno, bez nekih uočljivijih rezultata u široj zajednici. Rezultata je bilo na blogu: sa zadovoljstvom mogu primijetiti da su se ovdje najčešće javljali ljudi koji su imali što pametno za reći i znali su to reći – pametno. Ufam se da će tako biti i dalje.
Dakle, glede dnevne politike, nisam imao namjeru komentirati presudu generalima, no neki dan sam primio e-mail jedne osobe koja me zamolila da ga objavim na blogu. Sadržaj e-maila vezan je uz komentare koji su se čuli u javnosti nakon izricanja presude. Prilično sam razmišljao da li da ga objavim ili ne, s obzirom na gore rečeno. Naime, u skladu s prevladavajućim hrvatskim crno-bijelim pristupom stvarnosti, jasno mi je bilo da bi to moglo izazvati niz isključivih komentara kakve možemo čitati na drugim blogovima ili u e-izdanjima novina: jedni viču “Izdaja!“, a drugi smatraju da “i naše zločine treba kazniti“. Jedni smatraju suradnju sa Sudom izdajom nacionalnih interesa, a drugi nastojanjem da se ostvari pravda. Ili-ili. Croatian way.
Problem je u tome što, kad je u pitanju taj prevladavajući mentalni sklop, nikakva argumentacija nije dovoljno dobra. Ljudi su toliko vezani za svoje stavove da im se čini da bi odreći ih se (ili ih čak samo preispitati, makar u osami svog dnevnog boravka) bilo jednako odricanju od, štojaznam, ruke ili noge. Potrebna je velika poniznost (koja nam svima uglavnom nedostaje) da bi se priznalo da možda nismo u pravu, ili da su u pravu, božesačuvaj, “oni drugi“. Potrebna je određena širina intelekta/duha da bi se prihvatilo da netko može biti, recimo, ateist i visokomoralni domoljub ili predani katolik vrhunskih umnih sposobnosti koji pravoslavce iskreno prihvaća kao braću u Kristu (hm, takvi bi katolici, pa i oni prosječnih umnih sposobnosti, po definiciji trebali biti...). Možda ovo nekome može zvučati banalno, ali kad čitam rasprave po forumima i blogovima, nemam dojam da većina razmišlja na ovaj način. Dapače, čim nisi jednoznačno i nedvosmisleno “za“ ili “protiv“, nisi “naš“. Čim se deklariraš kao, uzmimo, agnostik, odmah si i, uzmimo, “beogradska prišipetlja“, ili, čim se deklariraš kao rimokatolik, odmah si zatucana primitivčina.
Evo spomenutog e-maila. Nakon kratkog uvoda, autor piše:
Pustimo ih neka se deru
Otkad je međunarodni sud donio presudu, u Hrvatskoj se digla prava bura nezadovoljstva. Prosvjedi po gradovima, protesti, suze, čak se i zabavni TV show odgodio zbog presude. Čime su to Hrvati nezadovoljni i zašto? Neke zajedničke teme se provlače.
To je presuda cijelom hrvatskom narodu
Ne, to je presuda trojici generala, i šačici onih koji su s njima bili neposredno povezani.
Nemaju veze svi oni koji su se časno borili, oni koji su odbili pucati na civile, oni koji nisu ni sudjelovali u ratu, nemaju veze djeca rođena nakon toga... preciznije, 4,5 milijuna Hrvata nema s tim ama baš nikakve veze.
Kad bi netko i htio osuditi sve Hrvate, to bi bilo pravno nemoguće, nacionalna krivnja naprosto ne postoji kao pravni pojam. Tko nas to želi uvjeriti u suprotno, i zašto?
To je presuda domovinskom ratu
Svoje mišljenje o tome su europske države dale u trenutku kad su priznale Hrvatsku u njenim granicama. To je konačan čin, svaka daljnja rasprava je bespredmetna.
Uostalom, ICTY eksplicitno navodi da se bave samo pojedinačnim slučajevima, i da presuda nije ocjena pravednosti rata. Zašto mi tvrdimo suprotno?
Generali sigurno nisu krivi
Na žalost, ne znam dovoljno o pravu, niti imam dokaze na raspolaganju. Možda su krivi, možda nisu. U jedno sam siguran - ako nisu krivi, imaju tim odvjetnika koji će to dokazati. Treba napraviti analizu presude, pronaći slabe točke i žaliti se. Deranje po prosvjedima sigurno neće pomoći.
Vlada nije smjela poslati topničke dnevnike i transkripte
Skrivanje dokaza ne čini krivca manje krivim. Skrivanje dokaza o zločinu je samo po sebi zločin. Ako to rade drugi, to nije opravdanje za nas.
Svjetske vlade štite svoje službenike, ali to ne čine zato da bi narodu bilo dobro, nego zato da bi oni sami bili sigurniji. Zašto bi ih narod podržavao u tome?
Zašto se onda diže tolika buka
Zato što ima onih kojima cijela ta ideja prava i pravnog poretka nije baš sjela. Ako generali nisu krivi, netko drugi jest. Ima puno onih koji nikako ne bi htjeli da se kopa po prošlosti, po zločinima, privatizaciji, mutnim poslovima...
Pustimo ih neka se deru - tako ih je najlakše prepoznati.
To je, dakle, komentar jednoga od nas. Već je za pretpostaviti da će ga – a možda i, ma koliko to bilo apsurdno, mene – dio čitatelja svrstati među komunjare/ateiste/jugonostalgičare. Nemam ni najmanju iluziju da ću ih u tome razuvjeriti. Ipak, padaju mi na um neka pitanja (napominjem pritom da je moj uvid u konkretne činjenice “s terena“ ograničen pa pozivam one koji znaju više da me/nas s njima upoznaju.)
Među nama žive oni koji su ubili nekoliko stotina ljudskih bića, Srba koji su odbili odazvati se pozivu svojih lokalnih vođa i masovnoj psihozi “seobe“, i odlučili ostati u svojim domovima. Dapače, odlučili su povjerovati pozivu tadašnjih hrvatskih vlasti da ne napuštaju svoju domovinu jer im se ništa neće dogoditi. Dogodilo im se: ostali su bez doma i života. Dakle, činjenica jest da je netko prvo poubijao ljude u njihovim domovima, zatim po svoj prilici otuđio štogod iz tih domova i odnio u svoj dom ili prodao, a potom te domove zapalio. Ovo zadnje nekih 20 000 puta, a prvo nekih šestotinjak puta.
Pitanje: kako se osjećaju ti ljudi, ti koji su ubili i ti koji su krali i ti koji su palili, kako se dakle osjećaju sada kad znaju da zbog toga, zbog toga što su oni učinili, netko drugi, netko tko im je po svoj prilici zapovijedio da to ne čine, čami u četiri zida, i čamit će desetljećima? Zbog njih? Umjesto njih?
Pitanje: kako se osjećaju oni koji poznaju te ljude, koji znaju što su učinili, koji su bili s njima dok su to činili, ili su od njih kupili kakav regal ili frižider, kako se osjećaju kad pomisle da znaju tko je ubijao i palio, kad znaju da zbog njih i umjesto njih netko čami u uzama, znaju, a šute? Zašto šute?
Kad ulovim nekog učenika da prepisuje, najčešće se brani izjavom: “I drugi prepisuju!“ Obično iskoristim priliku pa ga poučim da je znak zrelosti preuzimanje odgovornosti za sebe i svoje postupke, i da to što i “drugi to rade“ nije razlog da i on tako treba raditi niti da je zbog toga manje pogrešno to što radi, ili da je manje kriv. To je stvar zrelosti. No, jasno je da kronološka dob ne korespondira nužno s emocionalnom, psihološkom ili duhovnom zrelošću: dio ljudi zavazda ostane na razini: “I drugi to rade“, uzimajući to kao opravdanje za vlastite grijehe.
Kardinal Kuharić se ne bi složio s njima.
