gospon profesor
nedjelja, 27.03.2011.
Restorani i vjera
Zamislite sljedeći prizor. Uđete u restorančić, pet stolova sa po četiri stolca, vitrina sa slasticama, blagajna… Čisto, uredno, pristojno. No, na zidovima vise slike s prizorima iz katoličkog imaginarija i biblijski prizori: Djevica Marija, Isus, sveci… Znate već, one saharinske, ultrakičaste slike kakve se mogu i danas nabaviti u prošteništima i na kirbajima. Uz to, dok vas simpatična konobarica pita što biste pojeli, u pozadini prilično glasno svira novi CD Zlatka Sudca, Put, istina i život, a povremeno puste i koju tradicionalnu marijansku himan. I dok čekate svoje štrukle, puricu s mlincima ili pašticadu, možete posegnuti za novim brojem Glasa Koncila, ili prolistati štogod od ponuđene teološke literature, novu knjigu pape Benedikta i slično. Bi li vam to bilo neobično? Bi li vam smetalo?
Takav restoran, ispravite me ako griješim, ne postoji. Može se, dakako, naići na križ/raspelo, ali nisam siguran da bi se glazbeni repertoar vrtio oko uspješnica Uskrs festa ili kršćanskog rocka. S druge strane, jučer sam jeo u restorančiću, čistom, urednom i pristojnom, u kojem na zidovima vise prizori iz života Gospoda Kršne, koji je prikazan u Svom transcendentalnom izvornom obliku kao sveprivlačna vječno mlada osoba u ljudskom liku, sa Svojom vječno mladom i sveprivlačnom ženskom inkarnacijom Šrimati Radharani, kao izrazu vječne ljubavi, pripadanja i obožavanja. I dok sam naručivao svoj seitan, tofu i gomashio, uz klice i alge, u pozadini se čula vesela poskočica o Siti i Rami, a dok sam čekao da mi jelo stigne, listao sam knjige Swamija Prabhupade. Bi li vam to bilo neobično? Bi li vam smetalo?
utorak, 22.03.2011.
Tko proizvodi stvarnost?
Naišao sam na vrlo zanimljiv članak koji detaljno objašnjava tko su vlasnici medija u Hrvatskoj.
Ukoliko vas tema zanima, članak pročitajte ovdje.
ponedjeljak, 21.03.2011.
Bach na prvi dan proljeća
Ima još ljudi koji se razvesele prvom danu proljeća, a i onih koji se razvesele kad čuju J. S. Bacha, kojemu je danas i rođendan... I, što bi rekli dečki iz Drugog načina, Opet sam ovdje, opet slušam Bacha... Gdje si ti? :)
srijeda, 16.03.2011.
Sprave za mučenje – vrlo kratak uvod
Mučiti bližnjega svoga, kako to zvuči – ljudski! Jer, povijest čovječanstva je i povijest mučenja. Notorna je činjenica da nijedno drugo živo biće ne muči – s predumišljajem – pripadnike svoje ili neke druge vrste. Ne muče ljudi, dakako, samo druge ljude, nego patnju nanose obilato i neljudskim životinjama, neki bi rekli i biljkama, a grizu, u konačnici, i sami sebe.
Proučimo li, makar i površno, povijest mučenja i mučilâ, ono što zapanjuje je upravo nevjerojatna inventivnost kad je riječ o metodama i tehnikama nanošenja boli; očito je da su ljudi duboko razmišljali jer su neka "rješenja" u svojoj perverznoj opakosti na rubu neke mračne genijalnosti. Za dobar dio "izuma" može se reći da su plod timskog rada. Napraviti kakvu solidnu spravu za mučenje nije baš bilo jednostavno, posla su imali i tesari, i kovači, i kožari, a katkad i dreseri, kao primjerice u dijelovima jugoistočne Azije, gdje bi kažnjenika malo-pomalo gazio slon. Zloporaba životinja u te svrhe ogleda se i u nama bližem primjeru raščetvorivanja osuđenika pomoću konjâ, a manje je poznata uistinu jeziva tortura štakorom: čovjeku bi se na trbuh postavila metalna kutija sa štakorom koja bi se postupno zagrijavala pa bi glodavac u nekom času bio prisiljen proglodati prolaz kroz tijelo nesretnika… Iz stripova se pak sjećamo da su Indijanci "bljedolike", ako ih već nisu skalpirali, zakapali do grla u blizini kakvog mravinjaka, namazavši im prethodno glavu medom. Domišljati stari Grci smislili su spravu za smaknuće u obliku bakrenog bika, u čijoj bi utrobi čovjeka ispekli, a prve primitivne modele zamijenili su sve naprednijim verzijama sa složenim sustavom cijevi kako bi krikovi žrtve što više nalikovali mukanju razjarenog bika… Od egzotičnijih načina mučenja nemoguće je ne spomenuti Ling Chi, ili "smrt od tisuću rezova", oblik smrtne kazne koji se u Kini primjenjivao do 1905. Kao što naziv sugerira, osuđenog su rezuckali, skidajući s njega dio po dio tijela, dok ne bi iskrvario. Kinezi su, ali i Europljani, također osuđenike na smrt pilili napola, i to tako da bi žrtvu okrenuli naglavce i učvrstili je kako se ne bi micala dok je pile. I tako dalje, i tome slično. Razapinjanje, kuhanje, davljenje, spaljivanje, drobljenje, čupanje, probadanje, lomljenje, deranje, nabijanje, you just name it!
U zagrebačkom Arheološkom muzeju može se do 19. lipnja razgledati tematska putujuća izložba srednjovjekovnih sprava za mučenje – njih ukupno pedeset i četiri – čiji je autor Piotr Buczkowski, ekscentrični Poljak koji je devedesetih godina u Italiji otkupio zbirku mučila koju otada nadopunjuje novim eksponatima. Prije no što spomenem što se sve na izložbi može vidjeti, valja istaknuti da Buczkowski skuplja samo one predmete koji su bili, u svim krajevima Europe, zakonom dopušteni, štoviše propisani kao neophodni u dokaznom postupku. Većina sprava koristila se do 18. stoljeća (pa i dulje; poseban stolac na kome bi se osuđenog zadavilo koristio se u Španjolskoj do – ovo je za Ripleya – 1975.); polako su izlazile iz upotrebe s jenjavanjem progona heretika i vještica, i jačanjem prosvjetiteljskih ideja. (Premda torture s prosvjetiteljstvom nipošto nisu nestale, kako dobro znamo…)
Što se, dakle, može vidjeti?
Odmah na početku: vaga. Postojale su, naime, specijalne tablice u kojima se moglo provjeriti odgovara li masa osumnjičenika njegovoj tjelesnoj građi. Ukoliko je bio lakši no što je izgledao – a stručni da to procijene bili su autori tablica, inkvizitori – loše mu se pisalo. Značilo je to da je u kontaktu s Nečastivim, što je po svoj prilici ubrzo priznao. Možda je tako prelagana bila nesretna Marija Wukinetz (57), očito podrijetlom iz naših krajeva, koju je Anno Domini 1693. presvijetli gospodin sudac von Lampertisch u austrijskom Gutenbergu ispitivao poradi čarobnjaštva, a ona je pritom sjedila na tzv. vještičjem stolcu kojega također možete vidjeti na izložbi (i opipati šiljke kojima je načičkan).
Zabilježeno je da je tvrdoglava Marija izdržala jedanaest dana i noći (?!) dok su joj palili stopala i tjerali je da prizna – umrla je tijekom mučenja, ne priznavši ništa. (Što se također smatralo znakom da je vještica.) Uglavnom, nekako bi i ovo dostajalo da čovjeku – pokuša li si predočiti prizor – pozli, ali to su tek prva dva izloška… Slijedi bukačeva frula, zgodna spravica za kaštiganje loših muzičara, i grablje za kidanje kože i mesa s kostiju. Nekoliko naprava za sputavanje: alzaška cipela, sidro, željezna čizma: ljude bi se ostavilo da danima ili tjednima budu u nekom manje-više nemogućem položaju, što je dovodilo do trajnih oštećenja kralježnice, uz još poneke teškoće. Može se vidjeti i standardna oprema poput razapinjača – stola za rastezanje. Žrtvu bi produljili za kojih trideset centimetara, pri čemu su joj pucali mišići. Ili bi je na silu nalijevali vodom udarajući je potom po trbuhu. Slijede vrlo popularni kotači. Na nekima su bila sječiva: jednostavno bi se bacali osuđenom na nogu ili ruku. Na nekima bi žrtvama lomili udove i ostavili ih da izdišu u mukama, ili bi sve skupa zapalili…
Tako je, 1614., skončao vandrokaš Wolfgang Zellwieser, zbog "sklapanja ugovora s vragom i uzrokovanja olujâ" (sud u Lienzu). Jedna od posebice jezivih naprava je tzv. kruška, pomno ukrašen metalni artefakt – plod zanatskog umijeća i bolesne mašte. Povelika sprava ugurala bi se – odbijam zamišljati prizor! – u žensko spolovilo/muški rektum/nečija pogana usta, a zatim bi se zavrtanjem vijka taj ugurani kruškoliki dio sa šiljatim vrhovima rastvarao u tri "kriške", razdirući okolno tkivo.
Za trajno oštećenje ženskih genitalija koristio se i vještičji jarac, piramidalni stup na koji bi se nabila osumnjičena (što je u praksi značilo i osuđena) žena, ruku i nogu opterećenih utezima. O efikasnosti govori podatak da je sud u Bormiju 1673. četiri mjeseca neuspješno – koliko su se ti ljudi namučili – ispitivao Magdalenu Lazari, a na jarcu je sve priznala (znate već, općenje s vragom, jedenje male djece, nedavni pomor kokoši u mjestu, možda i impotencija članova suda…?) za tri sata! Ipak su je zadržali još pet sati da ne ispadne da je priznala tek toliko da se oslobodi, a zatim su je brzo skratili za glavu (nakon čega je u Bormiju zacijelo nastupilo razdoblje posvemašnjeg sklada). Cjepačima koljena i tijescima za glavu i prste lomilo se te dijelove tijela, a da bi se žrtve spriječilo da svojim neumjesnim vrištanjem ometaju tijek misli nazočnih juridičkih i teoloških autoriteta, osmišljene su zgodne sprave nalik kacigama čiji bi se jedan dio ugurao u usta, katkad s dodacima koji su probijali nepce. Nerijetko se to koristilo i kad su u pitanju bili heretici (dakle, kršćani koji su mislili često samo za nijansu drugačije o biblijskoj hermeneutici od kršćana u čije su ruke dospjeli, što sve dakako s Kristovim učenjem nije imalo veze); nosio je to na lomači nepokajani panteist, intelektualna oholica Giordano Bruno, a valjalo je spriječiti i vještice da u kritičnom momentu ne bace čini na nezaštićene istražitelje. Sličnu funkciju je imala i heretička vilica: pisni ako smiješ!
Od predmeta što ih je svaki istražni tim imao tu je niz kliješta, među kojima se izdvaja španjolski pauk, namijenjen ponajprije za kidanje ženskih grudi – ta specijalna kliješta bi se prije postupka usijala. Usijano željezo se općenito rado koristilo, a na izložbi se može vidjeti i roštilj te nekoliko žigova za žigosanje prijestupnika. Potonje se općenito može smatrati lakšom kaznom, kao i različite nakaradne metalne maske koje su nosile, primjerice, svadljive žene. Svakako treba spomenuti i nirnberšku djevicu, sarkofag sa, pogađate, šiljcima, strateški raspoređenima da žrtvu ne ubiju – odmah. Zanimljivo bi bilo saznati razloge zbog kojih se zanatlija koji je kovčeg izdjeljao potrudio na njemu izrezbariti djevojačko lice. Smisao za humor? Za estetiku? Od preostalih izložaka tu su kolijevka za mučenje, roda ili smetlareva kći te pokajničke halje, i last but not least, pojas nevinosti. Svaki eksponat popraćen je reprodukcijama starih crteža na kojima se vidi primjena pojedine sprave, uz informativni tekst. Emocije se tijekom obilaska izložbe kreću od mučnine, nevjerice, bijesa, tuge pa do tuposti.
Nameće se logično pitanje: kako je to bilo (i jest) moguće? Fenomenu torture može se prići iz brojnih kutova, a ovdje ću u kratkim crtama ponuditi jednu moguću hipotezu (koja zasigurno ne objašnjava mučenje u svim njegovim aspektima i povijesno-geografskim specifičnostima), baziranu na Jungovom konstruktu Sjene, nesvjesnog (neosviještenog) dijela ličnosti koji sadrži nepriznate/nespoznate osobine nas samih. Premda se, prema Jungu, u Sjeni kriju i veliki potencijali, talenti i slično, ona je ponajprije skladište u koje su ljudi pobacali one svoje značajke kojih se srame, koje preziru i koje sami sebi ne žele priznati (ubojite misli, požudu, pohlepnost, sebičnost, lijenost…, jednom riječju, svih sedam smrtnih grijeha zajedno pa i gore od toga), a sve to si ne žele priznati jer žele o sebi razmišljati kao o, možda ne baš savršenim, a ono barem zrelim ljudima koji stvari (posebice svoju spolnost) imaju pod kontrolom. I da stvar bude gora, skloni su sadržaje svoje Sjene projicirati na ljude oko sebe. Tu negdje bi se moglo tragati za objašnjenjem kako su ljudi, po svoj prilici ugledniji i obrazovaniji članovi zajednice (pravnici, svećenici), dakle, nipošto nekakvi besprizorni luđaci, mogli sudjelovati u najokrutnijim postupcima, duboko uvjereni da provode društvenu profilaksu i Božju volju. Svoje osobne demone (mješavinu mizoginije, strahova, fanatizma, potisnute seksualnosti…) projicirali su na prokazane članice i članove zajednice, pomno pretražujući ženske dojke i međunožja u potrazi za "đavoljim pečatima". Jung spominje i fenomen enantiodromije, koji bi također mogao baciti nešto svjetla na tu opskurnu praksu. Sam pojam je preuzeo od Heraklita koji je uočio da sve stvari i pojave posjeduju neku unutarnju težnju da se pretvore u svoju suprotnost. Jung je to sažeo ovako: "Svaka psihološka krajnost potajno sadržava svoju suprotnost ili je prema njoj u nekoj vrsti bliskog i bitnog odnosa… Ne postoji tako sveti običaj koji se u nekoj prigodi ne bi mogao okrenuti u svoju suprotnost, i što je neka pozicija ekstremnija, to lakše možemo očekivati enantiodromiju, obrat nečega u svoju suprotnost". Na tom tragu, primjer iz zapadnoeuropske povijesti: u Provansi su se tijekom 12. stoljeća pojavili trubaduri koji su slavili i veličali žensku ljepotu, tu je superpopularni Petrarca s mnoštvom epigona, Danteova Beatrice, viteštvo…, uglavnom, o ženama sve najljepše, te lijepe, te divne, te krasne, upravo idealne! Među vjernicima se paralelno razvijao kult Marije, uvijek djevice, Bogorodice, uzvišenog uzora svim ženama (hint: treba pritom imati na umu da trubadursko-petrarkistički koncept nije uključivao i tjelesnu bliskost s idealiziranom gospom, a poznat je zazoran odnos spram tijela i seksualnosti onodobnih crkvenih ljudi). I, nisi još stigao izgovoriti "enantiodromija", eto ti poznatog bogobojaznog dvojca, Heinricha Institorisa i Jacoba Sprengera, autorâ notornog inkvizicijskog priručnika Malleus maleficarum, tj. Malj koji ubija vještice (objavljen 1486. godine). Sezona lova je bila otvorena pa smo, nakon dva-tri stoljeća apsolutno neumjerenog idealiziranja praktički bestjelesnih ženâ, odjednom svjedocima dva-tri stoljeća apsolutno neumjerenog sotoniziranja praktički isključivo tjelesnih ženâ. Jasno, zamisao Institorisa i Sprengera bila je krajnje pozitivna, naime, oni su zapravo htjeli pomoći ljudima, toliko su im jako htjeli pomoći da su, kao i tisuće njihovih kolega širom kontinenta, postali žrtvom enantiodromije.
četvrtak, 10.03.2011.
demos kratein
srijeda, 09.03.2011.
Hank
Danas je godišnjica smrti Charlesa Bukowskog pa evo jednog njegovog teksta.
12. rujna 1994.
Danas nisam otišao na hipodrom. Osjećam se čudnovato normalno. Sasvim mi je jasno zašto je Hemingway odlazio gledati borbe s bikovima, takav mu je ugođaj popravljao raspoloženje, podsjećao ga je na bit stvari, na samu srž. Ponekad na to zaboravljamo, plaćajući račune za gorivo, promjenu ulja u kolima itd. Većina ljudi nije spremna za smrt, svoju ili bilo čiju. Šokira ih, užasava. Ona je poput velikog iznenađenja. Ali nikad ne bi trebala biti iznenađenje. Ja nosim smrt u svom lijevom džepu. Ponekad je izvadim i razgovaram s njom: "Zdravo, mala, kako si? Kada dolaziš po mene? Bit ću spreman."
Plakati zbog smrti isto je što i plakati zbog procvjetalog cvijeta. Ono što me užasava nije sama smrt, već životi koje ljudi žive ili, bolje, koje ne žive sve do smrti. Oni ne poštuju vlastite živote, oni se pišaju po svojim životima. Nevjerojatni glupani. Odviše su opsjednuti jebačinom, filmovima, novcem, zajednicom, jebačinom. Glave su im ispunjene vatom. Oni se pale na Boga bez imalo razmišljanja, oni se pale na domoljublje bez imalo razmišljanja. Ubrzo zaboravljaju razmišljati vlastitom glavom, dopuštaju drugima da razmišljaju umjesto njih. Glave su im ispunjene vatom. Izgledaju ružno, razgovaraju ružno, koračaju ružno. Svirajte im sjajnu glazbu stoljećima, ali oni je neće čuti. Smrti većine ljudi obična su varka. U njima nije imalo što umrijeti.
utorak, 08.03.2011.
Dragim blogericama...
i ostalim ženama želim sretan Dan žena!
subota, 05.03.2011.
KKK – katolici kontra Kontre…
…ili Kontra kontra katolika, svejedno.
Primio sam nedavno e-mail sljedećeg sadržaja:
ZA SVE KATOLIKE U ZAGREBU – VAŽNO SE ODAZVATI – ILI ĆE NAS LEZBIJKE PODUČAVATI VJERI, DEMOKRACIJI I PSIHOLOŠKI TERORIZIRATI
Županijski sud u Zagrebu, Zrinjevac 5 u ponedjeljak 7. ožujka, između 8,20 i 8,30
Prosljeđujem i podržavam!
Mirno okupljanje pred Županijskim sudom u Zagrebu, protiv Kršćanofobije!!!
Ovaj ponedjeljak, 7. 3. 2011. u 8,30 sati
O čemu se radi:
1. Lezbijska udruga Kontra (njihova odvjetnica je Sanja Bezbradica) je podigla privatnu tužbu. Prvooptužena je Jelena Mudrovčić, vjeroučiteljica u OŠ „Bartol Kašić“ na zagrebačkom Jarunu.
2. Optužena je da je 2009. godine u 8. razredu za vrijeme vjeronauka izrekla da je homosekualnost bolest. Jedan učenik koji inače ne ide na vjeronauk je 'nešto' izrekao mami, a ona je nazvala udrugu Kontra i evo – suđenje na temelju Zakona o suzbijanju diskriminacije.
3. Jelena se brani kao prvo da tako nešto nije izjavila te drugo da se držala sadržaja iz plana i programa za vjeroučitelje službeno prihvaćenim od Ministarstva znanosti i obrazovanja.
4. Kontra nema velike pravne osnove da dobije ovu parnicu. Ovo je za njih način promoviranja i gaženja po Katoličkoj Crkvi i njezinom moralnom učenju.
5. Takve udruge žele katolike diskvalificirati i zastrašiti. Njihov govor je govor mržnje i diskriminacije protiv katolika.
Kamo doći i što napraviti:
Kamo: ispred Županijskog suda u Zagrebu, Zrinjevac
Kada: u ponedjeljak 7. ožujka
Sati: okupljanje između 8,20 i 8,30
Dobit ćete bedževe i naljepnice s porukom „Stop kršćanofobiji“. Naljepnice nalijepiti preko usta. Mirno druženje i mimohod ispred ulaza suda. Bit će prisutni mediji.
Onda tko može, neka uđe u sudnicu:
Suđenje: u 9,15, dvorana B (pozvati se kao javnost u suđenju Kontra protiv Čorić-Mudrovčić)
Bit će saslušani 'svjedoci' od strane Kontre.
Važno da nas ima veliki broj kao psihološka i duhovna brana protiv zlobnih namjera i mobbinga ovih grupacija.
To je, dakle, taj e-mail. Pomislio sam kako to u biti vodi samo u smjeru sve većeg antagoniziranja ionako žestoko antagoniziranih svjetonazora (od kojih se svaki iz svojih razloga osjeća ugroženim). Pomislio sam i na podijeljene osjećaje vjernika koji su homoseksualci (zar je tako nešto moguće?!) i na podijeljene osjećaje vjernika koji ne smatraju da ih lezbijke „psihološki teroriziraju“ (ma je li moguće da i takvih ima?!). Premda sam svjestan da je to u našoj sredini, takvoj kakva je, moguće jedino u teoriji, pomislio sam – idealistički i naivno – kako bi možda učinkovitije bilo da su organizatori mirnog okupljanja pokušali organizirati kakvo druženje u prostorijama u Palmotićevoj na koje bi lijepo, ljudski, u kršćanskom duhu, pozvali članice Kontre, ili njihove muške pandane pa s njima pili čaj i razgovarali kao s Božjim stvorenjima čija je seksualnost tek jedan vid njihovih kompleksnih bićâ. Također bi to moglo djelovati blagotvorno na percepciju lezbijki/gejeva koji bi se eventualno odazvali; možda bi se iznenadili kad bi vidjeli da ti vjernici nisu samo fanatizirani homofobni progonitelji koji ih na silu žele promijeniti, nego da su i oni također kompleksna stvorenja, čija je religioznost tek jedan njihova bića. OK, uopće se ne slažu oko nekih pitanja, ali to nije razlog da ne provjere ima li možda nečega što im je zajedničko. Ono, jesi izopačena lezba, ali kakve fantastične kolače pečeš! Ili, jesi zatucani vjernik, ali kad je dizajn interijera u pitanju, ukusi su nam identični! Da, jasno mi je da je takvo što u nas ne-mo-gu-će, i da će mnogi moju fantaziju ismijati. Vjernici će reći da ne uviđam moralno zlo koje razara tkivo društva, a gejevi da nisam pri sebi jer ne vidim kakvoj su harangi izloženi. No, znam za jedan slučaj koji se odigrao na Novom Zelandu, gdje je skupina predanih kršćana (na čelu s Davidom Pierceom, koji je gostovao i u Hrvatskoj) sudjelovala na tamošnjem Gay Prideu. Stupili su u kontakt s organizatorima, rekli tko su i što su, i ponudili da će im pomoći oko tehničkih stvari, čišćenja WC-a i smeća i slično, a tražili su da mogu imati svoj štand i naprosto biti prisutni, naprosto razgovarati s prisutnima, družiti se i sklapati poznanstva. Znali su, naime, da je to jedini način da ih homići čuju, da čuju što im žele reći o Isusu i vjeri itd. Iskustva su dobra, svi i dalje misle svoje, ali su odnosi opušteniji, tenzije su nestale, suživot je moguć. Duboko sumnjam da će Sanja Juras poželjeti doći na seminar fra Linića nakon što vidi sve one mirne prosvjednike s bedževima Stop kršćanofobiji, kao što teško mogu zamisliti neke naše katolike koji bi na bilo kojoj razini surađivali s dečkima iz Iskoraka. Ne, bolje je ovako: susreti pred sudovima, strah, prezir i rovovski rat.
srijeda, 02.03.2011.
Dijalektika u Hrvata
1991. SOCIJALIZAM? NE, HVALA!
2011. KAPITALIZAM? NE, HVALA!
utorak, 01.03.2011.
Za Ivana Pernara
You say you want a revolution
Well, you know
We all want to change the world
You tell me that it's evolution
Well, you know
We all want to change the world
But when you talk about destruction
Don't you know that you can count me out
Don't you know it's gonna be all right
all right, all right
You say you got a real solution
Well, you know
We'd all love to see the plan
You ask me for a contribution
Well, you know
We're doing what we can
But when you want money
for people with minds that hate
All I can tell is brother you have to wait
Don't you know it's gonna be all right
all right, all right
Ah
ah, ah, ah, ah, ah...
You say you'll change the constitution
Well, you know
We all want to change your head
You tell me it's the institution
Well, you know
You better free you mind instead
But if you go carrying pictures of chairman Mao
You ain't going to make it with anyone anyhow
Don't you know it's gonna be all right
all right, all right
all right, all right, all right
all right, all right, all right