Zamislite sljedeći prizor. Uđete u restorančić, pet stolova sa po četiri stolca, vitrina sa slasticama, blagajna… Čisto, uredno, pristojno. No, na zidovima vise slike s prizorima iz katoličkog imaginarija i biblijski prizori: Djevica Marija, Isus, sveci… Znate već, one saharinske, ultrakičaste slike kakve se mogu i danas nabaviti u prošteništima i na kirbajima. Uz to, dok vas simpatična konobarica pita što biste pojeli, u pozadini prilično glasno svira novi CD Zlatka Sudca, Put, istina i život, a povremeno puste i koju tradicionalnu marijansku himan. I dok čekate svoje štrukle, puricu s mlincima ili pašticadu, možete posegnuti za novim brojem Glasa Koncila, ili prolistati štogod od ponuđene teološke literature, novu knjigu pape Benedikta i slično. Bi li vam to bilo neobično? Bi li vam smetalo?
Takav restoran, ispravite me ako griješim, ne postoji. Može se, dakako, naići na križ/raspelo, ali nisam siguran da bi se glazbeni repertoar vrtio oko uspješnica Uskrs festa ili kršćanskog rocka. S druge strane, jučer sam jeo u restorančiću, čistom, urednom i pristojnom, u kojem na zidovima vise prizori iz života Gospoda Kršne, koji je prikazan u Svom transcendentalnom izvornom obliku kao sveprivlačna vječno mlada osoba u ljudskom liku, sa Svojom vječno mladom i sveprivlačnom ženskom inkarnacijom Šrimati Radharani, kao izrazu vječne ljubavi, pripadanja i obožavanja. I dok sam naručivao svoj seitan, tofu i gomashio, uz klice i alge, u pozadini se čula vesela poskočica o Siti i Rami, a dok sam čekao da mi jelo stigne, listao sam knjige Swamija Prabhupade. Bi li vam to bilo neobično? Bi li vam smetalo?
Post je objavljen 27.03.2011. u 19:07 sati.