Marketing
Sprave za mučenje – vrlo kratak uvod
Mučiti bližnjega svoga, kako to zvuči – ljudski! Jer, povijest čovječanstva je i povijest mučenja. Notorna je činjenica da nijedno drugo živo biće ne muči – s predumišljajem – pripadnike svoje ili neke druge vrste. Ne muče ljudi, dakako, samo druge ljude, nego patnju nanose obilato i neljudskim životinjama, neki bi rekli i biljkama, a grizu, u konačnici, i sami sebe.
Proučimo li, makar i površno, povijest mučenja i mučilâ, ono što zapanjuje je upravo nevjerojatna inventivnost kad je riječ o metodama i tehnikama nanošenja boli; očito je da su ljudi duboko razmišljali jer su neka "rješenja" u svojoj perverznoj opakosti na rubu neke mračne genijalnosti. Za dobar dio "izuma" može se reći da su plod timskog rada. Napraviti kakvu solidnu spravu za mučenje nije baš bilo jednostavno, posla su imali i tesari, i kovači, i kožari, a katkad i dreseri, kao primjerice u dijelovima jugoistočne Azije, gdje bi kažnjenika malo-pomalo gazio slon. Zloporaba životinja u te svrhe ogleda se i u nama bližem primjeru raščetvorivanja osuđenika pomoću konjâ, a manje je poznata uistinu jeziva tortura štakorom: čovjeku bi se na trbuh postavila metalna kutija sa štakorom koja bi se postupno zagrijavala pa bi glodavac u nekom času bio prisiljen proglodati prolaz kroz tijelo nesretnika… Iz stripova se pak sjećamo da su Indijanci "bljedolike", ako ih već nisu skalpirali, zakapali do grla u blizini kakvog mravinjaka, namazavši im prethodno glavu medom. Domišljati stari Grci smislili su spravu za smaknuće u obliku bakrenog bika, u čijoj bi utrobi čovjeka ispekli, a prve primitivne modele zamijenili su sve naprednijim verzijama sa složenim sustavom cijevi kako bi krikovi žrtve što više nalikovali mukanju razjarenog bika… Od egzotičnijih načina mučenja nemoguće je ne spomenuti Ling Chi, ili "smrt od tisuću rezova", oblik smrtne kazne koji se u Kini primjenjivao do 1905. Kao što naziv sugerira, osuđenog su rezuckali, skidajući s njega dio po dio tijela, dok ne bi iskrvario. Kinezi su, ali i Europljani, također osuđenike na smrt pilili napola, i to tako da bi žrtvu okrenuli naglavce i učvrstili je kako se ne bi micala dok je pile. I tako dalje, i tome slično. Razapinjanje, kuhanje, davljenje, spaljivanje, drobljenje, čupanje, probadanje, lomljenje, deranje, nabijanje, you just name it!
U zagrebačkom Arheološkom muzeju može se do 19. lipnja razgledati tematska putujuća izložba srednjovjekovnih sprava za mučenje – njih ukupno pedeset i četiri – čiji je autor Piotr Buczkowski, ekscentrični Poljak koji je devedesetih godina u Italiji otkupio zbirku mučila koju otada nadopunjuje novim eksponatima. Prije no što spomenem što se sve na izložbi može vidjeti, valja istaknuti da Buczkowski skuplja samo one predmete koji su bili, u svim krajevima Europe, zakonom dopušteni, štoviše propisani kao neophodni u dokaznom postupku. Većina sprava koristila se do 18. stoljeća (pa i dulje; poseban stolac na kome bi se osuđenog zadavilo koristio se u Španjolskoj do – ovo je za Ripleya – 1975.); polako su izlazile iz upotrebe s jenjavanjem progona heretika i vještica, i jačanjem prosvjetiteljskih ideja. (Premda torture s prosvjetiteljstvom nipošto nisu nestale, kako dobro znamo…)
Što se, dakle, može vidjeti?
Odmah na početku: vaga. Postojale su, naime, specijalne tablice u kojima se moglo provjeriti odgovara li masa osumnjičenika njegovoj tjelesnoj građi. Ukoliko je bio lakši no što je izgledao – a stručni da to procijene bili su autori tablica, inkvizitori – loše mu se pisalo. Značilo je to da je u kontaktu s Nečastivim, što je po svoj prilici ubrzo priznao. Možda je tako prelagana bila nesretna Marija Wukinetz (57), očito podrijetlom iz naših krajeva, koju je Anno Domini 1693. presvijetli gospodin sudac von Lampertisch u austrijskom Gutenbergu ispitivao poradi čarobnjaštva, a ona je pritom sjedila na tzv. vještičjem stolcu kojega također možete vidjeti na izložbi (i opipati šiljke kojima je načičkan).
Zabilježeno je da je tvrdoglava Marija izdržala jedanaest dana i noći (?!) dok su joj palili stopala i tjerali je da prizna – umrla je tijekom mučenja, ne priznavši ništa. (Što se također smatralo znakom da je vještica.) Uglavnom, nekako bi i ovo dostajalo da čovjeku – pokuša li si predočiti prizor – pozli, ali to su tek prva dva izloška… Slijedi bukačeva frula, zgodna spravica za kaštiganje loših muzičara, i grablje za kidanje kože i mesa s kostiju. Nekoliko naprava za sputavanje: alzaška cipela, sidro, željezna čizma: ljude bi se ostavilo da danima ili tjednima budu u nekom manje-više nemogućem položaju, što je dovodilo do trajnih oštećenja kralježnice, uz još poneke teškoće. Može se vidjeti i standardna oprema poput razapinjača – stola za rastezanje. Žrtvu bi produljili za kojih trideset centimetara, pri čemu su joj pucali mišići. Ili bi je na silu nalijevali vodom udarajući je potom po trbuhu. Slijede vrlo popularni kotači. Na nekima su bila sječiva: jednostavno bi se bacali osuđenom na nogu ili ruku. Na nekima bi žrtvama lomili udove i ostavili ih da izdišu u mukama, ili bi sve skupa zapalili…
Tako je, 1614., skončao vandrokaš Wolfgang Zellwieser, zbog "sklapanja ugovora s vragom i uzrokovanja olujâ" (sud u Lienzu). Jedna od posebice jezivih naprava je tzv. kruška, pomno ukrašen metalni artefakt – plod zanatskog umijeća i bolesne mašte. Povelika sprava ugurala bi se – odbijam zamišljati prizor! – u žensko spolovilo/muški rektum/nečija pogana usta, a zatim bi se zavrtanjem vijka taj ugurani kruškoliki dio sa šiljatim vrhovima rastvarao u tri "kriške", razdirući okolno tkivo.
Za trajno oštećenje ženskih genitalija koristio se i vještičji jarac, piramidalni stup na koji bi se nabila osumnjičena (što je u praksi značilo i osuđena) žena, ruku i nogu opterećenih utezima. O efikasnosti govori podatak da je sud u Bormiju 1673. četiri mjeseca neuspješno – koliko su se ti ljudi namučili – ispitivao Magdalenu Lazari, a na jarcu je sve priznala (znate već, općenje s vragom, jedenje male djece, nedavni pomor kokoši u mjestu, možda i impotencija članova suda…?) za tri sata! Ipak su je zadržali još pet sati da ne ispadne da je priznala tek toliko da se oslobodi, a zatim su je brzo skratili za glavu (nakon čega je u Bormiju zacijelo nastupilo razdoblje posvemašnjeg sklada). Cjepačima koljena i tijescima za glavu i prste lomilo se te dijelove tijela, a da bi se žrtve spriječilo da svojim neumjesnim vrištanjem ometaju tijek misli nazočnih juridičkih i teoloških autoriteta, osmišljene su zgodne sprave nalik kacigama čiji bi se jedan dio ugurao u usta, katkad s dodacima koji su probijali nepce. Nerijetko se to koristilo i kad su u pitanju bili heretici (dakle, kršćani koji su mislili često samo za nijansu drugačije o biblijskoj hermeneutici od kršćana u čije su ruke dospjeli, što sve dakako s Kristovim učenjem nije imalo veze); nosio je to na lomači nepokajani panteist, intelektualna oholica Giordano Bruno, a valjalo je spriječiti i vještice da u kritičnom momentu ne bace čini na nezaštićene istražitelje. Sličnu funkciju je imala i heretička vilica: pisni ako smiješ!
Od predmeta što ih je svaki istražni tim imao tu je niz kliješta, među kojima se izdvaja španjolski pauk, namijenjen ponajprije za kidanje ženskih grudi – ta specijalna kliješta bi se prije postupka usijala. Usijano željezo se općenito rado koristilo, a na izložbi se može vidjeti i roštilj te nekoliko žigova za žigosanje prijestupnika. Potonje se općenito može smatrati lakšom kaznom, kao i različite nakaradne metalne maske koje su nosile, primjerice, svadljive žene. Svakako treba spomenuti i nirnberšku djevicu, sarkofag sa, pogađate, šiljcima, strateški raspoređenima da žrtvu ne ubiju – odmah. Zanimljivo bi bilo saznati razloge zbog kojih se zanatlija koji je kovčeg izdjeljao potrudio na njemu izrezbariti djevojačko lice. Smisao za humor? Za estetiku? Od preostalih izložaka tu su kolijevka za mučenje, roda ili smetlareva kći te pokajničke halje, i last but not least, pojas nevinosti. Svaki eksponat popraćen je reprodukcijama starih crteža na kojima se vidi primjena pojedine sprave, uz informativni tekst. Emocije se tijekom obilaska izložbe kreću od mučnine, nevjerice, bijesa, tuge pa do tuposti.
Nameće se logično pitanje: kako je to bilo (i jest) moguće? Fenomenu torture može se prići iz brojnih kutova, a ovdje ću u kratkim crtama ponuditi jednu moguću hipotezu (koja zasigurno ne objašnjava mučenje u svim njegovim aspektima i povijesno-geografskim specifičnostima), baziranu na Jungovom konstruktu Sjene, nesvjesnog (neosviještenog) dijela ličnosti koji sadrži nepriznate/nespoznate osobine nas samih. Premda se, prema Jungu, u Sjeni kriju i veliki potencijali, talenti i slično, ona je ponajprije skladište u koje su ljudi pobacali one svoje značajke kojih se srame, koje preziru i koje sami sebi ne žele priznati (ubojite misli, požudu, pohlepnost, sebičnost, lijenost…, jednom riječju, svih sedam smrtnih grijeha zajedno pa i gore od toga), a sve to si ne žele priznati jer žele o sebi razmišljati kao o, možda ne baš savršenim, a ono barem zrelim ljudima koji stvari (posebice svoju spolnost) imaju pod kontrolom. I da stvar bude gora, skloni su sadržaje svoje Sjene projicirati na ljude oko sebe. Tu negdje bi se moglo tragati za objašnjenjem kako su ljudi, po svoj prilici ugledniji i obrazovaniji članovi zajednice (pravnici, svećenici), dakle, nipošto nekakvi besprizorni luđaci, mogli sudjelovati u najokrutnijim postupcima, duboko uvjereni da provode društvenu profilaksu i Božju volju. Svoje osobne demone (mješavinu mizoginije, strahova, fanatizma, potisnute seksualnosti…) projicirali su na prokazane članice i članove zajednice, pomno pretražujući ženske dojke i međunožja u potrazi za "đavoljim pečatima". Jung spominje i fenomen enantiodromije, koji bi također mogao baciti nešto svjetla na tu opskurnu praksu. Sam pojam je preuzeo od Heraklita koji je uočio da sve stvari i pojave posjeduju neku unutarnju težnju da se pretvore u svoju suprotnost. Jung je to sažeo ovako: "Svaka psihološka krajnost potajno sadržava svoju suprotnost ili je prema njoj u nekoj vrsti bliskog i bitnog odnosa… Ne postoji tako sveti običaj koji se u nekoj prigodi ne bi mogao okrenuti u svoju suprotnost, i što je neka pozicija ekstremnija, to lakše možemo očekivati enantiodromiju, obrat nečega u svoju suprotnost". Na tom tragu, primjer iz zapadnoeuropske povijesti: u Provansi su se tijekom 12. stoljeća pojavili trubaduri koji su slavili i veličali žensku ljepotu, tu je superpopularni Petrarca s mnoštvom epigona, Danteova Beatrice, viteštvo…, uglavnom, o ženama sve najljepše, te lijepe, te divne, te krasne, upravo idealne! Među vjernicima se paralelno razvijao kult Marije, uvijek djevice, Bogorodice, uzvišenog uzora svim ženama (hint: treba pritom imati na umu da trubadursko-petrarkistički koncept nije uključivao i tjelesnu bliskost s idealiziranom gospom, a poznat je zazoran odnos spram tijela i seksualnosti onodobnih crkvenih ljudi). I, nisi još stigao izgovoriti "enantiodromija", eto ti poznatog bogobojaznog dvojca, Heinricha Institorisa i Jacoba Sprengera, autorâ notornog inkvizicijskog priručnika Malleus maleficarum, tj. Malj koji ubija vještice (objavljen 1486. godine). Sezona lova je bila otvorena pa smo, nakon dva-tri stoljeća apsolutno neumjerenog idealiziranja praktički bestjelesnih ženâ, odjednom svjedocima dva-tri stoljeća apsolutno neumjerenog sotoniziranja praktički isključivo tjelesnih ženâ. Jasno, zamisao Institorisa i Sprengera bila je krajnje pozitivna, naime, oni su zapravo htjeli pomoći ljudima, toliko su im jako htjeli pomoći da su, kao i tisuće njihovih kolega širom kontinenta, postali žrtvom enantiodromije.
Post je objavljen 16.03.2011. u 21:10 sati.