gospon profesor
srijeda, 09.03.2011.
Hank
Danas je godišnjica smrti Charlesa Bukowskog pa evo jednog njegovog teksta.
12. rujna 1994.
Danas nisam otišao na hipodrom. Osjećam se čudnovato normalno. Sasvim mi je jasno zašto je Hemingway odlazio gledati borbe s bikovima, takav mu je ugođaj popravljao raspoloženje, podsjećao ga je na bit stvari, na samu srž. Ponekad na to zaboravljamo, plaćajući račune za gorivo, promjenu ulja u kolima itd. Većina ljudi nije spremna za smrt, svoju ili bilo čiju. Šokira ih, užasava. Ona je poput velikog iznenađenja. Ali nikad ne bi trebala biti iznenađenje. Ja nosim smrt u svom lijevom džepu. Ponekad je izvadim i razgovaram s njom: "Zdravo, mala, kako si? Kada dolaziš po mene? Bit ću spreman."
Plakati zbog smrti isto je što i plakati zbog procvjetalog cvijeta. Ono što me užasava nije sama smrt, već životi koje ljudi žive ili, bolje, koje ne žive sve do smrti. Oni ne poštuju vlastite živote, oni se pišaju po svojim životima. Nevjerojatni glupani. Odviše su opsjednuti jebačinom, filmovima, novcem, zajednicom, jebačinom. Glave su im ispunjene vatom. Oni se pale na Boga bez imalo razmišljanja, oni se pale na domoljublje bez imalo razmišljanja. Ubrzo zaboravljaju razmišljati vlastitom glavom, dopuštaju drugima da razmišljaju umjesto njih. Glave su im ispunjene vatom. Izgledaju ružno, razgovaraju ružno, koračaju ružno. Svirajte im sjajnu glazbu stoljećima, ali oni je neće čuti. Smrti većine ljudi obična su varka. U njima nije imalo što umrijeti.
