gospon profesor
subota, 31.07.2010.
Sretna vijest
Odoh na more! Družimo se opet uskoro. Sve vas pozdravlja i voli vaš signor professore!
petak, 30.07.2010.
Što bi bilo...?
Sinoć mi je složenom igrom neurona, bez ikakve najave i predumišljaja, neposredno prije no što ću zaspati, palo na pamet sljedeće pitanje: što bi bilo da je Tito poživio do, recimo, 1995.?
Koliko se sjećam, nikad nigdje nisam pročitao niti čuo za takvu hipotezu, a eto, učinila mi se dovoljno intrigantnom da je podijelim s vama i čujem vaše mišljenje o mogućim povijestima koje se nisu odigrale.
Slutim da bi moglo biti kreativnih teorija...
četvrtak, 29.07.2010.
Bit
...bit društva je potiskivanje individuuma, a bit individuuma je potiskivanje samog sebe.
Norman O. Brown: Život protiv smrti – Psihoanalitički smisao povijesti (Naprijed, 1989.)
ponedjeljak, 26.07.2010.
Ode teta Mina
... Bog joj daj duši lehko.
petak, 23.07.2010.
Blasfemija
Čitam, na preporuku znanca znalca, izniman roman Agote Kristof, Velika bilježnica. Nisam ga još dočitao, ali sam naišao na poglavlje koje ću ovdje podijeliti s vama, ne bi li nekoga potaknulo da posegne za knjigom.
Kazalište
Ponekad, ako ljudi pozorno gledaju, ako nisu previše pijani ni previše bučni, predstavljamo im jedan od naših malih kazališnih komada, primjerice Priču o siromahu i bogatašu.
Jedan od nas glumi siromaha, drugi bogataša.
Bogataš sjedi za stolom i puši. Ulazi siromah:
»Nacijepao sam vaša drva, gospodine.«
»Tako, tako. Treba se kretati. Izvrsno izgledate. Obrazi su vam rumeni.«
»Ruke su mi se smrzle, gospodine.«
»Priđite bliže! Da vidim! Odvratno! Ruke su vam ispucale i pune gnojnih prišteva.«
»To su ozebline, gospodine.«
»Vi siromasi uvijek imate nekakve gadne bolesti. Prljavi ste, u tom je problem. Evo, za obavljeni posao.«
Baca kutiju cigareta siromahu koji jednu zapali i počne pušiti. Ali nema pepeljare tamo gdje on stoji, pokraj vrata, a ne usuđuje se prići stolu. Otresa pepeo cigarete na dlan svoje ruke. Bogataš, koji bi htio da siromah ode, hini da ne vidi kako ovome treba pepeljara. Ali siromah ne želi odmah otići, jer je gladan. Kaže:
»Fino miriše kod vas, gospodine.«
»Miriše na čistoću.«
»Miriše i na toplu juhu. Danas još ništa nisam jeo.«
»To nije dobro, treba jesti. Ja ću danas večerati u restoranu jer sam kuharu dao slobodno.«
Siromah njuši zrak:
»Pa ipak ovdje miriše na dobru vruću juhu.«
Bogataš viče:
»Kod mene ne može mirisati na juhu; nitko ne kuha juhu kod mene; to sigurno dolazi od susjeda, ili na juhu miriše u vašoj glavi! Vi, siromasi, mislite samo na svoj želudac; zato nikad nemate novca; sve što zaradite potrošite na juhu i na kobasice. Svinje, eto što ste vi, a sad još i prljate moj parket s pepelom cigarete! Nosite se van, da vas više nisam vidio!«
Bogataš otvara vrata, nogom udara siromaha koji se ispruži po pločniku.
Bogataš zatvara vrata, sjeda za tanjur juhe i kaže, sklopljenih ruku:
»Hvala ti, Isuse Kriste, na svim tvojim dobročinstvima.«
srijeda, 21.07.2010.
Umro je Tuli Kupferberg
Neki vjerojatno i znaju tko je bio Tuli Kupferberg, a za one koji ne znaju, evo nekoliko osnovnih informacija. Tuli je bio američki pacifist i anarhist, „kontrakulturni“ pjesnik, izdavač i suosnivač grupe The Fugs.
Bio je također i američki židov iz – što bi rekao Norman Mailer – Yew Yorka. Krajem pedesetih pokrenuo je časopis Birth u kojem su radove objavljivali bitnici, primjerice Allan Ginsberg. To je ta ekipa.
Postoji priča da je Tuli jednom skočio s Brooklynškog mosta. Pitali su ga je li to istina. „Da“, odgovorio je, „zaista jesam.“ „Pa, zašto?“ „Mislio sam da sam izgubio sposobnost da volim pa sam shvatio da bih isto tako mogao biti mrtav. I onda sam jedne večeri otišao na most i nakon nekoliko minuta skočio.“ „Pa to je nevjerojatno!“ „Da“, rekao je Tuli, „ali ništa se nije dogodilo. Pao sam u vodu i nisam umro. I onda sam otplivao do obale, otišao doma, istuširao se i otišao u krevet. Nitko nije čak ni primijetio.“
Mislio sam da sam izgubio sposobnost da volim pa sam shvatio da bih isto tako mogao biti mrtav. Vrijedi razmisliti o ovoj rečenici.
Napisao je i objavio naslove poput 1001 Ways to Live Without Working, o čijem bi hrvatskom izdanju trebalo porazmisliti, a u krepkoj dobi od 76 godina objavio je zbirku stripova pod naslovom Teach Yourself Fucking. Tuli se pojavljuje u filmu Dušana Makavejeva W.R. – Misterije organizma. Ima toga još, ali postoji jedna pjesma koje se sjećam iz studentskih dana, a koja sjajno odražava duh vremena u kojem je nastala, kao i način na koji je Tuli Kupferberg vidio stvarnost. Premda postoji srpski prijevod, evo je u originalu (ograda: pjesma možda nije za svakoga).
To masturbate is human… to fuck divine
I say the purpose of the revolution
is to eliminate masturbation.
I say fucking is holy
I say the revolution is holy
I say the family that lays together
stays together
I say that God & fucking are one
I say that sick sexless souls cause war
I say fuck or die
I say the Catholic Church is antifuck
& the Jewish Church
& The Church
I say governments oppose fucking
because old men oppose fucking
I say anyone who hates this poem is jealous
I say come all ye fuckful
I say fuck is beauty
Fuck is God
Možda to nekome zvuči sablažnjivo (i ne dijelim Tulijevu teologiju), ali činjenica jest da mnogi u trenutku orgazma viču, o, Bože!. Mogli bismo se zapitati: zašto?
Prilog uz raspravu
Kod blogerice odmak razvila se živa diskusija na temu, što bi rekao don Živko, domovina: mit ili misterij. Pade mi pritom na um poznata pjesma Borisa Marune...
Bilo je lakše voljeti te iz daljine
Pour Bernadette
Bilo je lakše voljeti te iz daljine,
Biti s tobom u noćima beskrajnih književnih rasprava
Dok se magla dizala na moru i odmah ruke otklanjao
Ona pamćenja što se nisu uklapala
U rečenične nizove čežnje:
Ništa nije moglo narušiti predodžbu o tebi.
Sad izbliza siliš me da te osjećam kao truli zub
Otvorenu ranu, čekićanje živca, živo meso besmisla
Bolest pred kojom smo bespomoćni i ti i ja
Kao pred kakvim istinskim proglasom
Propasti.
A nekad je ljubav bila čist i doslovan
Doživljaj samoće.
Osobe i krajobrazi koje je dozivalo sjećanje
Kao morska trava pokretana valovima.
Dani daleko od tebe, beskrajne literarne noći
Svijet bez zbilje ali svoj i konačan
Poput dobre pjesme čvrsto zatvoren sa svih strana
I ja u dimu lule za šankom dalekih mora
Što nas dijele u svakom času admiral
Svojih priviđenja.
utorak, 20.07.2010.
Jamming...
...na srpski način.
ponedjeljak, 19.07.2010.
Poziv gradonačelniku!
nedjelja, 18.07.2010.
Varšavska - almost full report
Kao što sam sinoć najavio, danas nešto opširniji prikaz jučerašnjeg okupljanja na križanju Gundulićeve i Masarykove ulice u Zagrebu.
Primijetio sam inače, kako to obično biva u Hrvata, ostrašćeno svrstavanje na dvije ekstremno suprotstavljene strane. Ja sam takav neki Hrvat koji se ne bi radikalno svrstavao za i protiv (osim u nekim slučajevima), stvari nisu crno-bijele; ono iza čega pak decidirano stojim jest sljedeće: nisam protiv kvalitetno izvedene interpolacije, ali sam načelno protiv pretvaranja javnih pješačkih zona u garažne ulaze, tj. protiv prepuštanja gradskih ulica privatnicima, ma kako da je to "zakonski" izvedeno. Jednostavno to vidim kao nešto neprihvatljivo i kao mogući početak lošeg trenda: ako se legaliziralo jednom, zašto ne i sljedeći put? Zašto ne omogućiti svakome tko ima novaca da pomiče granicu zelenog pojasa u Parku prirode Medvednica? Zašto ne porušiti one platane na Zrinjevcu i iskoristiti taj prostor za neku privatnu građevinsku inicijativu? Nemoguće? Pa, vidimo da nije.
Evo nekoliko fotografija snimljenih jučer.
Nešto prije 19,00.
Tipična jugonostalgičara.
Zavedene purgerice.
Varšavska Antigona.
Gospon Oštrić.
Gospon Trokut.
Gospon Vidan, još jedan jugonostalgičar.
Policija, kako i treba, čuva ulaz na privatni posjed.
Kolega Ferić.
Indoktrinacija od malih nogu.
Neprijatelj napretka br. 1
Zavedeni građani u sit-in formaciji. (Molim mladu damu koja me tako milo gleda da mi se javi... :)
Plaćenici stranih centara moći.
Zavodnica i zavedeni.
Gospođa Lovrenčić - zar i ona?!
Sukus prijepora.
Poruka gradonačelniku.
Mladić u majici na kojoj je Che: krunski dokaz o čemu se ovdje radi.
Šačica prosvjednika kreće prema Ministarstvu graditeljstva.
No comment.
To je ujedno i posljednja fotografija koju sam snimio; naime, budući da nisam profesionalni fotoreporter, nego amater i diletant, uopće nisam imao na umu da bi mi se mogle isprazniti baterije.
Kako god, oko 2500 ljudi sakupilo se ispred zgrade Ministarstva graditeljstva gdje su mogli čuti kako žive Zagrepčani čiji su prozori doslovce zazidani i slične priče kakve mogu smisliti samo notorni mrzitelji svega hrvatskoga.
Nije sramota biti Hrvat, ali je peh.
subota, 17.07.2010.
Varšavska – intro
... opširnije sutra.
petak, 16.07.2010.
Stari, ali aktualni
Sami smo (ili o uzajamnosti interesa)
Često, ničim izazvan – a bolno svjestan vlastitih spoznajnih, intelektualnih i inih ograničenja – pokušavam proniknuti u dubinske razloge određene pojave. Tako sam u postu Prije i Drugdje pokušao razraditi tezu o uzrocima višestoljetnog pasivnog trpljenja u Hrvata (proizašlog iz rijetkih brutalno skršenih pokušaja artikulirane masovne akcije, odgoja za patnju i izbjegavanje konfrontacije s (lažnim) autoritetima, i tome slično) i suvremene dezorijentiranosti i potrage za identitetom. Promatrajući desetljećima zbornice u kojima sam radio kao svojevrsnu „Hrvatsku u malom“, zaključio sam da su određeni mentalni obrasci duboko ukorijenjeni, da je navika uzrujanog brundanja i besplodnog jadikovanja toliko raširena koliko je raširena i nevoljkost za poduzimanje konkretnih koraka za rješavanje određenih problema. Odakle sve to? Zašto smo MI takvi (kažem „mi“ jer se, htjeli to ili ne, nesvjesno krčkamo u zajedničkoj „psihološkoj juhi“)? Pokušavajući se domisliti odgovorima, shvatio sam da dio njih proizlazi iz šireg konteksta, povijesnih i zemljopisnih okolnosti, kulturološkog i religijskog okruženja itd., a dio iz posve osobnih iskustava, obiteljskih mitova i trauma, psihološkog i duhovnog nasljeđa, itd. Dakle, kompleksni fenomen kakav je mentalitet nekog naroda (ili, primjerice, važnost nastavničke ili liječničke profesije) višeslojne je naravi i nije svediv (osim za potrebe manipuliranja ili vrijeđanja) na pojednostavljene crno-bijele obrasce.
Dogodi se katkad da se moje nepovezane misli i naslućeni odgovori materijaliziraju u suvislom obliku u nečijem tekstu pa sam na (dio) pitanja o uzrocima čudnih reakcija i postupaka bližnjih kojima svakodnevno godinama svjedočim djelomice dobio odgovor čitajući knjigu Riječi, riječi, riječi publicista Marka Grčića. Evo kako na pitanja koja si postavljam(o) odgovara on:
Dakako, svaki pokušaj da se shvati neki historijski proces neizbježivo zahvaća i poneki dio naše intime; svaki pokušaj da se rasvijetli neki dio intime nužno čovjeka vodi kroz retrospektivne procese, a oni imaju i historijska obilježja. No, pod intimizacijom historije i historizacijom intime ja razumijem nešto mnogo stvarnije i uhvatljivije kad je riječ o našoj sredini, tj. stanoviti privatni i društveni circulus vitiosus iz kojega kao da se rijetko kad oslobađamo kao pojedinci, jer je to prvi uvjet da, emancipirajući se iz kolektiva, otkrijemo vlastiti identitet, a s njime i identitet drugoga.
Nije, dakako, ovdje posrijedi puka pojedinačna ili društvena nezrelost: posrijedi je, čini mi se, tako munjevita izmjena povijesnih ciljeva u našoj sredini da ona, neizbježivo, izaziva neku vrstu kolektivne shizofrenije, pa, često, i dubinsku osobnu pometenost.
Čitate li redovito postove, primijetit ćete da svako toliko istaknem da je svaki od njih tek djelić mozaika, pokušaj izdvajanja pojedinih simptoma te „kolektivne shizofrenije“ i „osobne pometenosti“. Mene, osim čiste (samo)refleksije – nužne želim li se emancipirati iz spomenutog circulusa vitiosusa – zanima postavljanje dijagnoze (gdje sam/smo realno?), a potom i propisivanje terapije (što mi/nam je činiti?). Ne utvaram si pritom da znam precizno odrediti bilo jedno ili drugo, ali mukotrpno („Svijest ne nastaje bez bola“, kaže Jung) probijanje kroz slojeve zbunjujućih fenomena (na osobnoj i društvenoj razini) čini mi se neusporedivo boljim od crno-bijelog simplificiranja ili kolektivnog pasivnog fatalističkog jadanja.
Dakle, za dio zbunjenosti kod svakoga ponaosob te u društvu općenito i u obrazovanju posebno „zaslužna“ je i nevjerojatno učestala izmjena društvenopolitičkih uređenja na ovim prostorima tijekom posljednjih stotinjak godina (a, nota bene, svaka vlast imala je i svoju viziju obrazovnih ciljeva). „Zaslužni“ su globalizacijski procesi. „Zaslužna“ je intelektualna i duhovna inertnost (tko bi to sve pratio?) itd.
Sami smo. Kao pojedinci i kao narod. Na osobnoj razini premnogi među nama ne žele se suočiti s nužnošću prihvaćanja vlastite samoće. Pred neizbježnim bolom koji ta spoznaja – neophodna za osobno psihološko osamostaljenje – sa sobom donosi, premnogi među nama bježe u, just name it, sve moguće oblike ovisnosti (emocionalnih, psiholoških, duhovnih, tjelesnih…), onemogućujući tako samima sebi otkrivanje vlastitog identiteta, a omogućujući „vječito vraćanje istog“.
Jednom sam čuo za neku TV-emisiju popularnu u zapadnoj Europi (mislim da se radilo o zemljama Beneluxa), u kojoj je prikazivan život različitih čudaka i ekscentrika, nešto poput Globalnog sijela ili Noćne more, pretpostavljam. Uglavnom, u jednoj od emisija prikazan je, kao nešto potpuno bizarno, tridesetogodišnjak koji živi s roditeljima. Kod nas je zamalo čudo ako se netko do tridesete godine uspije (barem fizički, što je i prvi korak prema psihološkoj emancipaciji) odvojiti od roditelja! Naravno da postoje objektivne okolnosti itd., itd. Ipak, da ne ulazim preduboko u stvar, rekao bih da je u pitanju kombinacija psiholoških (neosviještenih) navezanosti i strahova koji prečesto posluže i kao racionalizacija za pasivno prihvaćanje statusa quo.
Uglavnom, pomalo karikirano, kao što može biti zbunjen i izgubljen psihološki i emocionalno nesamostalan – jer tko nas uči pravoj samostalnosti? – mlad (ili ne tako mlad) čovjek koji ostane bez majke i njezine kuhinje (jer se oženio i nekako došao do novca za vlastiti stan) te nema jasnog pojma tko je zapravo i što sad da radi s tom novom ženom u svom životu pa ubrzo počinje upadati u krize (jer mu supruga – i sama ne baš osviještena – ne želi biti ono što mu je bila mama) koje onda „rješava“ pokušavajući živjeti kao da je i dalje „dečko“, sve dok se, u kaosu i suzama, ne razvede i vrati u zagrljaj majci, u „sigurnost“ poznatog roditeljskog okruženja, tako i narod, koji takoreći nikad kroz povijest nije bio uistinu samostalan, nego vazda u nekakvim nadnacionalnim „obiteljima“ čiji su „roditelji“ bili strogi, ali su i postavljali jasne okvire, sad, kad je ostao sam, nije baš posve siguran što bi točno sa sobom napravio pa također upada u afektiranje. Dakako, ne mora biti tako, ni na osobnom niti na kolektivnom planu. Bolan proces osobnog osamostaljenja fantastična je prigoda za učenje i rast, kao što bismo, kao zajednica, mogli napokon početi osvješćivati uzajamnost interesa.
Jednom riječju, mogli bismo se polako transformirati u samostalne, osviještene individue sposobne za rad na općem dobru.
četvrtak, 15.07.2010.
Pjesma dana
Za Anne Gregory
Nikad neće mladić neki,
U očaj dok ga baca
Boje meda bedem meki
Što pada ti niz rame,
Voljet te zbog tebe same,
A ne tvoje žute prame.
Ja mogu, ako mi se sviđa,
Obojit kosu bilo kako,
Da bude crna, smeđa, riđa,
Očajni mladići da me
Vole radi mene same,
A ne moje žute prame.
Sinoć baš izjavio je
Neki religiozni starac
Da spis za dokaz našao je
Da samo Bog bi mogo, draga
Voljet te zbog tebe same,
A ne tvoje žute prame.
srijeda, 14.07.2010.
Svit se konča, 2. dio
...2. dio zato jer sam svojedobno objavio post pod tim naslovom, a ovaj put jedan video-spot s izabranim prizorima filmskih apokalipsi, uz sjajnu glazbu REM-a. Pjesmu posvećujem Vladi naše Republike, poimence ministru financija Šukeru. Go, Johnny, go!
ponedjeljak, 12.07.2010.
Deja Vu
Premda ima jako mnogo albuma koje bih volio ugurati među "pet ili deset najboljih", pri samom vrhu, ako ne i na njemu, našao bi se album Deja Vu Crosbyja, Stillsa, Nasha & Younga, čije snimanje je započelo tijekom srpnja 1969., a završilo u prosincu iste godine, dok je album službeno izdan u ožujku 1970.
I nakon bezbroj preslušavanja tog glazbenog materijala iznova me oduševi duh zajedništva glazbenika koju su ga stvorili, a koji mi je takoreći opipljiv. Na čemu god da su bili, dobro im je činilo.
Evo jedne od najpoznatijih pjesama (ipak je ovo "pedagoški" blog:), Teach You Children
subota, 10.07.2010.
Čuvanje morala – kamenovanjem?!
Iran je zemlja u kojoj preljubnike kamenuju. Ovih dana slušamo o pozivima iranskim vlastima, odaslanima s raznih strana svijeta, da ne zatuku kamenjem moju vršnjakinju Sakineh Mohamadi-Aštiani, a tim se pozivima evo i ja pridružujem i molim Njegovu Ekselenciju predsjednika Mahmuda Ahmadinedžada da Sakineh radije protjera iz zemlje. Jer, priča se da bi smrtna kazna kamenovanjem mogla biti – zbog pritiska svjetske javnosti – zamijenjena „humanijom“ smrtnom kaznom vješanjem pa je u tom smislu izgon iz zemlje poželjna alternativa.
Inače, zakon o kamenovanju nalaže da kamenje treba biti određene veličine, naime, takvo koje mrskog zločinitelja/icu neće ubiti prebrzo, ali niti presporo. Također, da sam preljubnik koji živi u Iranu, imao bih prednost pred preljubnicom jer u zakonu isto tako stoji da se muškarca zakopa do pojasa, a ženu do vrata, što bi mi omogućilo da pokušam iskoristiti „rupu“ u zakonu koja kaže da će osuđenik/ica biti oslobođen/a ukoliko se tijekom kamenovanja uspije iskobeljati, tj. sam/a sebe iskopati.
Pretpostavljam da nitko od komentatora koji će se javiti ne podržava praksu kamenovanja (hvala Isusu!), no, možda se nađe i netko takav pa bi bilo zanimljivo čuti njegove argumente. S druge strane, a što ako se nesretni preljubnici zapravo iskreno – vole? Naime, to je posve moguće i sam Bog zna da se nerijetko i događa. Ovim se pitanjem otvara kompleksna tema sveprisutne krize braka kao institucije: zašto bi netko uopće počinio preljub ako mu je u braku dobro? Bit će zanimljivo čuti vaša razmišljanja na tu temu.
četvrtak, 08.07.2010.
Živite li i vi...
tek imitaciju života? Pitanje uopće nije banalno niti je puka najava pjesme. Je li to zaista život kakvim želite živjeti? A što vas priječi da nešto promijenite?
srijeda, 07.07.2010.
Nije Remetinec...
nego San Quentin, ali Johnny Cash je jedan i jedini.
ponedjeljak, 05.07.2010.
Inverzija
Naišao sam danas na sljedeću misao, naime, da »životno pravilo da djeca moraju poštovati roditelje, a roditelji moraju voljeti djecu treba čitati obrnuto: roditelji su ti koji moraju poštovati djecu – njihov stvaran svijet i vatrenu prirodu koja je spremna uvrijediti se svakog trenutka. A djeca trebaju samo voljeti roditelje – i ona će ih svakako voljeti čim osjete to poštovanje prema sebi«.
subota, 03.07.2010.
Jim is not dead...
...he just smells funny, piše – između ostalog – na Morrisonovom grobu na groblju Pere Lachaise u Parizu. Nedavno sam naišao na podatak da kralj guštera zapravo nije umro od srčanog udara u kadi, nego u toaletu obližnjeg kafića odakle su mu tijelo prebacili u stan da izbjegnu komplikacije s policijom. Kako god da je bilo, dogodilo se to na današnji dan, 1971., a opširan nekrolog objavio sam na današnji dan prošle godine.
Proljetos je pak u distribuciju krenuo film When You're Strange, dokumentarac sastavljen od ranije neobjavljenih snimaka iz rada grupe The Doors.
Evo i trailera:
I ne zaboravite (ili: i sjetite se), ako se vrata percepcije pročiste, sve će pred vama biti kakvo jest, beskrajno.
petak, 02.07.2010.
Budizam za zagorske brege ili "niškoristi se skup, aliti nirvana"
Bliži se godišnjica rođenja Miroslava Krleže (7. srpnja) pa se prisjetih njegovog, meni osobno jednog od najboljih hrvatskih romana (u svakom slučaju, po mnogočemu paradigmatičnog), Na rubu pameti. Slijedi citat, monolog osebujnog Valenta Žganca, zvanog Vudriga, u kojem on iz zagorsko-budističke perspektive govori o tome što život, sve u svemu, jest.
To bi biti imalo, ak se pravzaprav zeme, ono kagbirekli, kaj su pri pedeset i trečoj trumbentali kakti "ab-blazen": a tak i je, ak se prav zeme, kak veli ovaj Kinez: niškoristi se skup, aliti nirvana! Človeka zvlečeju z maternice kak pesa krvavog, a gda su ga prestali boleti zubi, javlaju se križa, a če ga nisu obesili, vumre kak pošten človek. Srab preboleti mora, na kolec se našpranjiti alpak na trn nabosti takaj mora (kajti prez toga mudrosti biti nemre), kača ga fpiknuti mora, sečka bu mu vre palec zdrobila, a onda kaj? Hižu si zazida, curu mladu v krevet povleče, a kaj ž nje postane? Cmizdrava baba, erdegata, kaj mu živeti neda i furt ga zafrkavajuč krv mu pije, a temu onda veliju kakti: dobro mu je, oženjen je, ima ženu, bog mu daj duši lehko, vumrl je kak pošten človek i se je lepo svojoj ženi ostavil. A kaj bi človek mogel z ženom početi? Če joj je pišče krepalo, je cmizdrila, a gda su pak mene kak raubšica prviput z šume donesli krvavog i našpikanog z šprihi, kak ultimatulu, kaj je napravila? Počela mi je boge kresati, da sem fakin i lopov, i da bum kakti na galgama završil. A gda je onda zgledalo tak kagdabi papke otegnuti mogel (kajti mi je lugar slezenu prestrelil), onda je baba zdehnula:
»Bog moj, kud svi Turki tud i čelavi Mujo!«
»Baba, čkomi, ak boga znaš«, tak sem joj povedal, »nit sem Turčin, nit sem fala dragem bogu čelav, niti mi veliju Mujo, pa kaj hočeš z menum, ak boga znaš? Neg daj mi rajše drožđenke polič, da se zvračim.«
»Kaj mislite, dragi gospon doktor, da mi je baba dala drožđenke?«
»A kaj bu ostalo za vračtvo če se zbetežamo, ak su drožđenku popiješ?«
Onda sem se stal, babu sem naharil, hižu razlupal i tak sem se kagbirekli zvračil. Nehče obrne drek pod cekin, a nehče cekin pod drek.
Bila je, bog moj, lepa kak drvena Marija, a štrukle je pekla takšne da ih ni piceki pozobati hteli nisu (gda sem ih hitil na dvorišče, te proklete babje štrukle) i bila je, kak se veli, fajn ženska, al bi bolše bilo da sem ju triput zgubil neg jemput našel. Hmrla mi je mam posle rata od Španjolke, sem joj dal lepi hrastov križ napraviti (jedanajst forinti me je koštal), i tak stojim nad otprtim grobom i mislim si: osel buš nad oslima če si opet vraga natrpaš, i kaj misliju, dragi gospon doktor, povlekel sem drugu sebi v krevet vre okolo fašnika i prav veli Kinez: človek je črevo z devet lukni, a deveta je gluha i slepa. Se kaj muž, pravzaprav, ima je klet i v kleti bučkuriša hekto, a če taj ocet popije, onda mu tak veliju da je pijani prasec i fakin! A kak muž pravzaprav živi, ak se prav zeme? Na sejem prasca tira, a fileke si privuščiti, bogibogme, nemre, ali kravi svojoj papke z oljem maže i vole frizjera i kobile kristera i pod rep im s temjanom kadi, a sam pak, pravzaprav, kak marha nad marhami krepavle, i ak to marhašag ni, kaj onda je život kmetski? Baš prav veli Kinez: če misliš da hekto bučkuriša nekaj vredi, varaš se, dragec! Če misliš da z mlade cure nebu "striženo-košeno" postalo, znova si v zabludi. A ja im velim, gospon doktor: se to denes kaj se z luctvom događa je veliki oselski sprevod – ni repa, ni glave!
četvrtak, 01.07.2010.
Svima želim raj za sve...
... ime je albuma grupe Mayales, albuma koji smatram jednim od najboljih u posljednja dva desetljeća.
Uživajte!