gospon profesor
nedjelja, 18.07.2010.
Varšavska - almost full report
Kao što sam sinoć najavio, danas nešto opširniji prikaz jučerašnjeg okupljanja na križanju Gundulićeve i Masarykove ulice u Zagrebu.
Primijetio sam inače, kako to obično biva u Hrvata, ostrašćeno svrstavanje na dvije ekstremno suprotstavljene strane. Ja sam takav neki Hrvat koji se ne bi radikalno svrstavao za i protiv (osim u nekim slučajevima), stvari nisu crno-bijele; ono iza čega pak decidirano stojim jest sljedeće: nisam protiv kvalitetno izvedene interpolacije, ali sam načelno protiv pretvaranja javnih pješačkih zona u garažne ulaze, tj. protiv prepuštanja gradskih ulica privatnicima, ma kako da je to "zakonski" izvedeno. Jednostavno to vidim kao nešto neprihvatljivo i kao mogući početak lošeg trenda: ako se legaliziralo jednom, zašto ne i sljedeći put? Zašto ne omogućiti svakome tko ima novaca da pomiče granicu zelenog pojasa u Parku prirode Medvednica? Zašto ne porušiti one platane na Zrinjevcu i iskoristiti taj prostor za neku privatnu građevinsku inicijativu? Nemoguće? Pa, vidimo da nije.
Evo nekoliko fotografija snimljenih jučer.
Nešto prije 19,00.
Tipična jugonostalgičara.
Zavedene purgerice.
Varšavska Antigona.
Gospon Oštrić.
Gospon Trokut.
Gospon Vidan, još jedan jugonostalgičar.
Policija, kako i treba, čuva ulaz na privatni posjed.
Kolega Ferić.
Indoktrinacija od malih nogu.
Neprijatelj napretka br. 1
Zavedeni građani u sit-in formaciji. (Molim mladu damu koja me tako milo gleda da mi se javi... :)
Plaćenici stranih centara moći.
Zavodnica i zavedeni.
Gospođa Lovrenčić - zar i ona?!
Sukus prijepora.
Poruka gradonačelniku.
Mladić u majici na kojoj je Che: krunski dokaz o čemu se ovdje radi.
Šačica prosvjednika kreće prema Ministarstvu graditeljstva.
No comment.
To je ujedno i posljednja fotografija koju sam snimio; naime, budući da nisam profesionalni fotoreporter, nego amater i diletant, uopće nisam imao na umu da bi mi se mogle isprazniti baterije.
Kako god, oko 2500 ljudi sakupilo se ispred zgrade Ministarstva graditeljstva gdje su mogli čuti kako žive Zagrepčani čiji su prozori doslovce zazidani i slične priče kakve mogu smisliti samo notorni mrzitelji svega hrvatskoga.
Nije sramota biti Hrvat, ali je peh.