gospon profesor
utorak, 28.04.2009.
Pakpapir
Namjeravate li uskoro nekoga razveseliti poklonom, a usput izraziti i svoja politička uvjerenja, svakako će vam dobro doći ovaj pakpapir s poznatim licima domaće političke scene. Dizajnirala ga je gospođica Jasminka Končić.
Pakpapir "Premijer" za zamatanje skupljih poklona (satovi iznad 5000 eura, BMW-i i slično)
Pakpapir "Jadranka" (za zamatanje skromnijih poklona: šeširići, kompletići, kostimi...)
Pakpapir "Brko" (može poslužiti za zamatanje suhomesnatih proizvoda, ali i za šnicle, svinjske polovice i ostalo)
nedjelja, 26.04.2009.
Kupovina stolca – epilog
I kako je cijela priča završila?
Pa, gospođa profesorica, praktična kakva već jest, uviđajući da moje didaktične pričice i pristojne prijetnje neće polučiti rezultata, dosjetila se da zamolimo jednog njezinog rođaka, onako malo jačeg, da pođe s nama u taj nesretni salon, da malo popričamo s direktorom, pitamo ga za zdravlje i za našu 60% plaćenu fotelju. Rođak – čovjek inače sklon napetim situacijama, a sluteći jednu takvu – veselo je pristao, ter smo se nas troje jednog hladnog decembarskog popodneva, više od četiri mjeseca nakon potpisivanja ugovora, uputili u trgovinu namještajem na kraju grada.
Spremni na sve, ušli smo i krenuli ravno prema prostoriji u kojoj je sve započelo. Dočekao nas je onaj isti ljubazni mladić koji nam je prodao mačka u vreći. Nije nas prepoznao. Bio je jednako onako varljivo uljudan kao i zadnji put.
»Kako vam mogu pomoći?« upitao je smješkajući se.
Bez riječi sam mu pod nos tutnuo Zaključnicu broj 358/AM. Prvo se zbunio, zatim nas je malo bolje pogledao, ženu i mene, pa rođaka koji je malko popravio čvor na kravati, a onda je problijedio.
»Da, to smo mi«, rekao sam, »drugi kolovoza, žarki ilinštak, sunce ti žarko! Gdje je direktor, gospodin Ž.?«
Dečko je nešto propentao, a onda se okrenuo na petama i, u dva-tri kvantna skoka, nestao negdje na prvom katu. Tu minutu, koliko je direktoru trebalo da siđe, iskoristili smo da ošacamo izložene fotelje. Nakanili smo, naime, neku od njih jednostavno, štono riječ, eksproprirati. Eksproprijacija eksproprijatora. Poštena inteligencija izvlašćuje što joj po pravu pripada, u našem slučaju stolac.
Direktor se još sa stepenica počeo ispričavati svaljujući krivicu na Talijane, Slovence i carinu. »Da, a stolci se sklapaju u Hrvatskoj«, presjekao sam ga. Nije bio svjestan koliko znam o njihovoj ubogoj firmi. Stjerali smo ga u kut. »Ovako ćemo“, progovorila je glasom koji ne trpi suprotstavljanje moja supruga. »Lijepo ćemo uzeti jednu od ovih fotelja, odvesti je kući, pa ćemo vam je lijepo vratiti kad nam isporučite naš stolac.«
»Milane, ovu ćemo!« pokazao sam na simpatičnu fotelju s kotačićima, čak nije bila ni kožna.
»Kako to mislite?« zbunio se direktor, praveći čudne pokrete, kao da pleše na mjestu. Milan je popravio čvor na kravati očigledno uživajući u situaciji. »Idemo, Milane!« Milan je uhvatio naslon i počeo gurati fotelju prema izlazu. Čulo se kako kotačići ciguljaju.
»Hej, oprostite, ali ne možete tako, stanite…«, obigravao je gospodin Ž. oko nas. »Ne možemo?! Pa vidite da možemo. Guraj, Milane!«
»Ali ta fotelja je skuplja od one koju ste naručili!« zavapio je direktor.
»Daaa?« ironično je otegnula gospođa profesorica. »I?«
»Pa, čujte, trebate nadoplatiti, i, uostalom, ovo nije prodajni nego izložbeni salon, i…«, šeprtljao je diša.
»I što, buraz? Što ako ovo nije prodajni salon?« progovorio je i Milan, inače korpulentan momak, onako, kraće kose i debljeg vrata. Već smo se prilično približili ulazu/izlazu. Malo smo usporili. Direktor je izgledao očajno. Dakako, nije zaslužio da i jednu sekundu pregovaramo s njim, ali dobar kućni odgoj, građanska pristojnost, kršćanski svjetonazor i svijest o ljudskoj gluposti kao svemirskoj sili, sve to je odnijelo prevagu nad osvetoljubivom pravdoljubivošću u meni.
»Stani, Milane!« zamolio sam rođaka. »Da vidimo kako ćemo ovo riješiti.«
Neću vas daviti s detaljima oko uspoređivanja cijena, zbrajanja i oduzimanja; uglavnom, na kraju smo, premda je fotelja koju smo odabrali bila nešto skuplja od one koju smo naručili, doplatili onih preostalih 40% od ugovorene cijene.
Bez računa.
petak, 24.04.2009.
Niko ne sme...
Studentima poručujem: nitko vas ne smije dirati.
(Dragan Primorac, Jutarnji list, 24. travnja 2009.)
ponedjeljak, 20.04.2009.
Saloon namještaja
Ovo što slijedi stvarno se dogodilo.
Prije sedam godina odlučio sam kupiti uredski stolac. Budući da smo uselili u novi stan, a ja sam počeo sve više vremena provoditi ispred kompjutera, pomislio sam da trebam uložiti nešto u zdravlje, kičma i to, znate već.
U kasliću sam tih dana pronašao reklamni letak jednog od tzv. salona namještaja; letak je bio vizualno dojmljiv, vrlo šminkerski postmoderan, a namještaj (uključujući i uredske fotelje) zanimljivo dizajniran. Spomenute su i ugledne institucije koje su opremili. Gospođa profesorica i ja složili smo se da bi bilo u redu da odemo pogledati što se nudi. I tako smo, s jednog kraja grada na drugi, posjetili taj salon, smješten na periferiji. Nismo, kako to već biva, bili svjesni u što smo se upustili.
U salonu nas je dočekao ljubazni mladi prodavač. Sve je, uključujući i njega, bilo u skladu s reklamnim materijalom: ono, cool. Dečko je bio uistinu uslužan, sve je djelovalo kao da smo u najboljem mogućem salonu za namještaj i nije bilo razloga da ne naručimo stolac (jer to je bio samo izložbeni salon; roba se naručivala). I tako, tog 2. kolovoza 2002. naručili smo uredsku fotelju i platili predujam (60%), a rok isporuke bio je 15. rujna. Iste godine. Mjesec i pol: za tako lijep komad namještaja isplatilo se pričekati.
Prvi e-mail poslao sam 13. rujna 2002. Evo kako je glasio:
Poštovanje!
Dana 2.8.2002. potpisao sam u vašem salonu Zaključnicu broj 358/AM za kupovinu stolca Refleks koji mi je trebao biti isporučen do 15.9.2002. S obzirom da je to u nedjelju, pretpostavljam da se rok produžuje. Molim vas da me obavijestite kada će mi roba biti isporučena. Unaprijed zahvaljujem,
GP.
Istog dana stigao je odgovor:
Poštovani!
Vaša stolica će biti gotova sljedeći tjedan. Obavijestit ćemo Vas pravovremeno. Srdačan pozdrav,
Andrea
No, došao je i četvrtak, ali od „pravovremene“ obavijesti ni traga. Poslao sam sljedeći e-mail:
Draga Andrea,
„sljedeći tjedan“ je pri kraju. Sutra je petak. Obavijesti nema. Znači li to da ćemo (ja i moja kičma) morati čekati još tjedan dana? Poštivanje rokova – conditio sine qua non ulaska u Europu! Pozdrav,
GP.
Odgovora na to nije bilo. Poslao sam sljedeći e-mail:
Cijenjena gospođo/ice!
Prošlo je, eto, već deset dana otkako sam primio Vašu elektronsku poruku. Bio sam neobično sretan što sam u njoj pročitao da ću robu za koju sam predujam uplatio još 2. kolovoza dobiti sa zakašnjenjem od ciglih tjedan dana. No, na veliko razočaranje moje i mojih ukućana, to se nije dogodilo. Pitam se, zašto? Mislim, naprosto želim da poštujete Zaključnicu koju sam potpisao ja i jedan Vaš uposlenik. Roba je trebala biti isporučena 15. rujna. Sutra je 24. rujna. Što se događa? Nemam li pravo znati? Unaprijed se zahvaljujem na brzom odgovoru,
GP.
Više od dva tjedna kasnije, 10. listopada, stigao je e-mail sljedećeg sadržaja:
Poštovani gospodine,
ovim putem Vam se želimo duboko ispričati zbog kašnjenja isporuke radnog stolca kojega ste kod nas naručili i obavijestiti Vas o krajnjem roku isporuke istih.
Krajnji rok za isporuku stolca je 30.10.2002., ukoliko stolci budu i prije mi ćemo Vam ih isporučiti, ali ne želimo Vam reći kraći rok pa da on opet bude prekoračen.
Nama je jako žao što je do tako velikog prekoračenja došlo ali kao što i sami znate u poslu zna doći do poteškoća na koje ma koliko Vi to htjeli ne možete utjecati.
Molimo Vas još jednom da uvažite ovu našu ispriku i da se još malo strpite.
Zahvaljujemo Vam na velikom razumijevanju i strpljenju koje ste do sada pokazali.
Srdačan pozdrav
Sales department
Sales department. Ovo me oborilo, ti bokca! S obzirom da sam s dotičnim departmentom ne jednom razgovarao i telefonski, već sam se pomalo bio počeo uzrujavati. Tko ne bi?! Napisao sam, 11. listopada, ovaj e-mail:
Poštovanje!
Dakle, ako sam dobro razumio, nakon nekoliko e-mailova, oko desetak telefonskih poziva i odgođenog osobnog dolaska, saznao sam da je krajnji (koliko puta sam to čuo!) rok 30.10. Do sad sam također čuo da se stolac izrađuje u Sloveniji, Italiji, i, na kraju, u Hrvatskoj (G.). Netko nije govorio istinu. Prije vaše e-mail poruke, zadnji dogovor s čovjekom koji se javio na telefon bio je da ću stolac dobiti „prije Ambijente“ (što znači, najkasnije do 15.10.). Također sam rekao da ću, ne dobijem li robu, doći po svoje novce, s čime se dotični (s odjela stolaca) složio. Isti dan dolazi vaš e-mail. Stavljate me u pat poziciju.
Ispričat ću vam jednu istinitu priču. Proizvođač drvne galanterije iz Prigorja sklopio je poslovni ugovor s jednom njemačkom tvrtkom. Dogovorili su isporuku robe određenog dana do 13,00. Zakasnili su pola sata i zauvijek izgubili mogućnost poslovanja s tom tvrtkom. Nisu kasnili mjesec i pol. Kasnili su pola sata! To je, naime, Europa u koju idemo.
Privukao me vaš ukusno dizajnirani katalog. Salon je lijepo opremljen, osoblje je ljubazno. Ali, očito ima još prostora za poboljšanje poslovanja. Mislim, sjajno je raditi za Ministarstva, opremati ured europskih birokrata itd. No, nije li i individualni kupac važan? A to sam upravo ja.
Uplatio sam dvije trećine novca za naručenu robu. Taj novac je kod vas od 2.8. Dakle, bit će kod vas gotovo tri mjeseca. To znači da ćete zaraditi na kamatama. Hoću li dobiti popust zbog čekanja? Hoću li možda zbog strpljivosti dobiti kakav dodatni komad namještaja? Ili ćete mi isplatiti kamate? Pitam vas to posve ozbiljno. Naime, netko mora snositi odgovornost, pa i posljedice. Tko je, dakle, odgovoran?
Posljednjih sam dana najozbiljnije razmišljao o tome da o svemu obavijestim novinare Radija 101 ili neke druge, ili da napišem pismo svim dnevnim novinama. To je svakako i dalje otvorena mogućnost, no, odlučio sam napregnuti svoje živce, kičmu i strpljenje. Biste li, baš sada prije sajma namještaja, nakon svog uloženog truda u promociju, željeli negativnu reklamu u kojih tri stotine tisuća primjeraka Večernjaka, a potom, dan kasnije, Jutarnjeg? Tu je, dakako, i Vjesnik. Pisanje mi je posao. Znam napisati uvjerljiv tekst. Ipak, duboko sam uvjeren da to neće biti potrebno.
Očekujem da moj e-mail proslijedite gospodinu Ž., i da mi što prije odgovorite na pitanja.
Pozdravljam vas, i želim vam daljnji uspjeh u radu!
GP.
Odgovor dolazi tri dana kasnije, 14. listopada:
Poštovani gospodine N.,
primili smo Vaš mail u kojem Vi izražavate svoje viđenje cijelog slučaja, mi Vam se prije svega želimo ispričati zbog svega i zahvaliti Vam na razumijevanju i strpljenju koje ste do sad pokazali.
Naime razjasnit ćemo Vam i to zašto je do nekih različitih informacija došlo. Naime naša tvrtka u G. doista ima proizvodnju stolaca koju Vam možemo na kraju kad sve završi i pokazati, a ta je tvrtka mješovito vlasništvo nas i Konus d.o.o. iz Ljubljane. Većina komponenti dolazi iz Italije jer u našoj domovini nažalost nema proizvođača za mehanizme i druge malo kompliciranije komponente i zbog toga ste čuli da se spominje Italija, Slovenija i Hrvatska. Mi smo do sada te iste stolce uvozili iz Slovenije, ali je od 1.9.2002. konačno počela proizvodnja i u G. Ali smo u samom početku imali određene poteškoće koje su jednostavno takve da nismo ma koliko htijeli mogli utjecati na njih. Sad je to sve ispravljeno i u buduće sigurno neće dolaziti do takvih stvari.
Molimo Vas da se još malo strpite i sve ćemo na kraju riješiti da bude dobro.
Nastojimo da što prije riješimo sve zaostatke prema strankama i da dalje nastavimo raditi bez mrlja jer znamo i sami da je to jedini pravi put.
Srdačan pozdrav!
Ako se sjećate, u e-mailu koji sam primio 10. listopada, pisalo je da je „krajnji rok za isporuku stolca… 30.10.2002.“ Dan kasnije, 31.10., šaljem e-mail, ovaj put vrlo kratak:
???
Na to nije bilo reakcije. Pored ove prepiske, zvao sam veći broj puta. Tražio sam razgovor s direktorom, g. Ž. Ili je netom izašao, ili je bio na sastanku. Nakon svih pokušaja, posljednje razgovore vodio sam 14. studenoga. Prvi razgovor tekao je otprilike ovako. Pitao sam što je s mojom robom. Čovjek mi je odgovorio da je stolac na carini i da danas stiže. Zamolio sam ga da provjeri. Vratio se malo kasnije i rekao kako je u pitanju zabuna: moj stolac nije na carini i ne zna kad stiže. Rekao sam da netko laže, jer mi je rečeno da se stolac proizvodi u Hrvatskoj. Također sam tražio direktora, kojega, pogađate, nije bilo. Rečeno mi je da nazovem kasnije taj dan. Kad sam to učinio, direktor je, pogađate, bio na sastanku. Na moj komentar da ću doći po svoj novac, čovjek mi je odgovorio da bi to bilo najbolje rješenje.
petak, 17.04.2009.
Od Franje Josipa do Josipa i Franje
Čitam ovih dana kulturni magazin Gordogan (zima-jesen 2007.), br. 11-14. Najveći dio zauzima „temat“ Branka Matana, Povijest u stihovima. Uglavnom, gospon Matan mjesecima je boravio u NSK gdje je iščitavao periodiku, zbirke pjesama i ostali tiskani materijal, a sve u potrazi za, ponajprije, pjesmama napisanima u čast brojnih vlastodržaca na ovim prostorima, od 19. stoljeća naovamo. Budući da se radi o materijalu koji je i inače dostupan korisnicima NSK, ovdje ću navesti nekoliko karakterističnih pjesama, u kojim je sažeta hrvatska povijest od Franje Josipa, do Josipa i Franje. Premda sam zabilježio uglavnom tipične ulomke, ipak si uzmite dovoljno vremena da u miru pročitate stihove koji slijede. Neki od njih su upravo antologijski primjeri, rekli bi cinici, analnog alpinizma (ili, radije, speleologije), a zanimljivo je da su isti ljudi pjevali različitim vladarima, uvijek jednako oduševljeno. Kako se mijenjao režim, tako su se mijenjali i oni. Ne pada mi na pamet da nekoga osuđujem; ovo je puko iznošenje činjenica i poticaj na promišljanje: gdje mi to zapravo živimo? Ovdje je možda prikladno citirati gospona Junga koji je zaključio sljedeće: „Tko jednom nauči apsolutno se podvrgnuti kolektivnom vjerovanju odrekavši se individualne odgovornosti, ustrajat će u tome stavu i uspijevat će istom uvjerljivošću i istom nekritičnošću ići u suprotnom smjeru kada se druga i očito ’bolja’ vjera nametne njegovom pretpostavljenom idealizmu“ (Neotkriveno jastvo, Fabula Nova, 2008.). Ono što također upada u oči je neko neprekidno moljakanje: pjesnici – a oni najbolje odražavaju narodni duh – usrdno mole da nam dragi Vođa riješi naše probleme. Po mogućnosti sve. Izražavaju vjeru da će Vođa to i učiniti. Često zahvaljuju Svevišnjemu i mole Ga da nadahne Vođu (u rješavanju problema koji muče narod). Nema tu poticaja na individualnu akciju, samo ponizno moljakanje i ulagivanje autoritetu. Često se spominje i to da će nam taj novi Vođa napokon donijeti „slobodu“. I tako iz režima u režim.
Dakle, ovo je tek nekoliko primjera; u Gordoganu, koji zaista preporučam, toga ima daleko više, a, ako sam dobro shvatio, Branko Matan priprema i knjigu.
Evo mog izbora. Prvo slijede tri pjesme posvećene Franji Josipu I., a potom jedna posvećena „hrvatskom“ kralju Karlu IV.
Hugo Badalić: Pozdrav kralju – Himna o dolasku Nj. c. i kr. apoštolskog Veličanstva Franje Josipa I. u glavni grad Zagreb dne 14. listopada 1895.
(ulomak)
Dobro došo, svietli kralju,
Nek Te sreća prati;
Iskren pozdrav danas šalju
Vjerni Ti Hrvati.
Kad na ovu zemlju vjernu
Tvoja stupi noga,
Poslat ćemo molbu smjernu
Dvoru višnjeg Boga:
Bože, čuvaj snagom svom
Našeg kralja, Njegov dom!
S.S. Kranjčević: Njegovomu veličanstvu caru i kralju Franji Josipu I. prigodom previšnjeg rođendana u odjek vjernih srdaca Bosne i Hercegovine (1986.)
(ulomak)
Vedra kruno!
Zlatni su plodovi mira. Divno li cvjeta grana
Tebi uz prijestô slavni, oče i gospodaru!
Više se sušit ne će; u osvit vedrijih dana
Svježija sve će cvjetat na svojem korijenu staru.
Svetim pod deblom ovim pružaju braća ruke,
Hvataju kolo staro momci naši i mome;
Sretan i velik svijet, što ga gojile muke,
Ugađa divnu pjesmu: Svoj je došao svome!
Geniju svete pravde, narode koji kreće,
U oku bliješti suza od milja i od sreće.
Stjepan Radić: Nova Habsburžka himna (1914.)
(ulomak)
Bože živi, blagoslovi
Glavu Doma Habsburžkog,
Red i pravo da obnovi
Usred kopna evropskog:
Hrvatsku da ujedini,
Kruni Češkoj vrati sjaj,
Negve skine Ukrajini,
Mukam Poljske učini kraj.
Stjepan Širola: Pozdrav hrvatskomu kralju Karlu IV. (1916.)
(ulomak)
Oj, zdravo da si, hrvatski naš kralju,
Na hapsburškome slavnom tronu!
Hrvati vjerni – pozdrav Tebi šalju,
Što vjerom nikad ne kreću, ne klonu;
Od Dunava sve – sinjeg do Jadrana
Pozdravlja narod kralja krunisana.
Đuro Arnold: 29. listopada 1918.
(Hrvatski sabor je tog dana donio je odluku o razrješenju svih državnopravnih veza Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije s Carevinom Austrijom i Kraljevinom Ugarskom. Time je Hrvatska izašla iz Austro-Ugarske Monarhije. Vlast je preuzelo Narodno vijeće. Hrvatski krajevi sljedeća su 33 dana bili formalnopravno suvereni – sve do 1. prosinca 1918, kada je osnovana Kraljevina SHS.
(ulomak)
Svoji na svom! Da si zdravo, dane,
Kroz stoljeća iščekivan vruće!
Pred zimu nam prolistale grane,
Skršile se negve kao pruće.
Dajte gusle amo da zagudim,
Nek domajom gromka pjesma hrli –
Njom i one hoću da probudim,
Što su dosle kao roblje mrli.
…
Tako ćemo proslavit slobodu,
Što je vječna Božja prada skroji
I naviestit cielog ljudstva rodu:
Da smo eto na svom svoji!
Trideset i tri dana bili smo „svoji na svome“, ali, uskoro…:
Marko S. Vekarić: Na dan dolaska srpske vojske u Dalmaciju – 20. studenoga 1918. (1920.)
Dobro došli, sokolovi,
roda našeg ponos, dika!
Vi nam ime proslaviste
širom sveta svakolika.
Po Vami smo, sve što jesmo:
Narod hrabar, svestan, ceo;
Srbin, Hrvat i Slovenac
tri imena – jedno telo.
Dobro došli, orli beli!
To je pozdrav dece male,
babajka im, pa i maje.
Dobro došli, orli smeli!
To je pozdrav naših žala,
to je pozdrav sa Jadrana.
Vladimir Nazor pisao je u čast Kraljevini SHS, u čast NDH, u čast Titu… Idemo kronološkim redom:
Vladimir Nazor: SHS (1918.)
(ulomak)
Urežite taj znak
U moje srce, ko što se urezuje
U meku koru lipovu
Imena onih, što ih je ljubav vezala
U tvrdi, vječni čvor.
Urežite duboko, sve do kor’jena
Mog bića, sve do jezgre moje nutarnje
Pismena ona plamena!
Jer stoimeno, ali bezimeno,
Mi dosad krdo bijasmo.
I svačije i ničije;
Bez svog znaka i bez svog biljega,
Jer mi smo dosad lutali
Ko one lađe uklete,
Bez sidra vjere i bez jedra spasenja itd.
Pjevalo se u i u čast Stjepana Radića:
Antun Dražić: Pjesma mirotvorna (1923.)
(ulomak)
Kakvu ćemo pjesmu zapjevati?
Od izbora i od razgovora,
Od Radića, našeg dobrotovora,
Vođe stranke republike naše,
Koju vole svi narodi svieta
Od iztoka do zapada sunca,
Bilo koje vjeroizpoviesti.
Oj Radiću, biseru i cvieće!
Sav se narod za tobom okreće,
Moli tebe kao svoga brata,
Da mu skineš jaram iza vrata.
Da raskineš sve okove naše,
Da se više Hrvati ne plaše
Od kundaka i od bajunete
I od sile nada sve proklete,
Od harača i od otimača.
A Stipica Radić, nakon što je, pročitali smo, napisao Novu Habsburžku himnu, napisao je i ovaj panegirik Aleksandru Karađorđeviću:
Stjepan Radić: Živio kralj! Živjela kraljica! (1925.)
Hrvatski sokol sad k Tebi leti
Zvijezdo Karađorđeva doma
Iznad oblaka, munja i zvona,
Pozdrav će tebi donijeti.
Pozdrav od roda Hrvata
Roda seljaka, ribara,
Koji nauk povijesti shvata
I seljačku državu stvara.
Stvara ju sa srpskim džinom
Slavenskoga uma dubinom,
Slavenskog asrca šironom,
Sokolskoga lijeta visinom.
Na tisućljetne duvanjske dveri
Tomislava, kralja seljaka,
Karađorđeva zvijezda treperi
Snagom sunčanih zraka.
Novi su dani, novo je doba,
Tirana nema, nema ni roba.
Pjesme se poju, pletu se vijenci
Složni Hrvati, Srbi, Slovenci.
Do zvijezda kruže ko sokolovi
Novo je doba, dani su novi
Pravice, mira i rada.
A Ti nas Bože sve blagoslovi,
Sporazum vječno da vlada.
Jedna pjesma posvećena gosponu Mačeku:
St. Dobozić: Hrvatskim borcima (1936.)
Živio, dični naš vođa Vlatko
Borbeno ime vazda slatko.
Ponosni smo, karakter ga krasi,
Uman, pošten pokraj sijedih vlasi.
Živio nam doktor Maček
Zore naše svijetli traček!
Tebe ljube svi uzor Hrvati,
Za slobodu i život će dati.
Živio Pernar, živio i Ante
Stari Trumbić kog’ dobro poznate!
Slijedi nekoliko pjesama posvećenih prvacima dvaju totalitarnih režima.
Andrija Ilić: Poglavniku (1941.)
Ustašâ Vođo, što smrti se ne boje,
hrabri Tvorče naših dragih ideala,
Vođo svih što za kruh muče se i znoje,
za herojstvo Tvoje vječita Ti hvala!
Poglavniče dični, vjerujemo u Te!
Ta je vjera željnu slobodu donijela
hrvatske nam majke tužne, rastrgnute
vjera u Te srca naša je zanijela…
Dok uz Tebe hrabri ustaše stoje,
neće biti ropstva hrvatskoga roda.
Nema sile, koje ustaše se boje:
Ti si sila, sreća, radost i sloboda!
Ivan Evanđelist Šarić: Poglavniku (1941.), Oda
(ulomak)
Poglavnik: »Za Dom!«
Svi Hrvati: »Spremni!«
Ono u Bazilici svetog Petra
Vidje Tebe u Vječnom Gradu pjesnik,
Njemu s Tobom zagrljaj drag je bio
Ko Dom naš mio.
…
Dobar Genij, dubok si kao mistik,
Zalud vuci urliču sa svih strana,
Ti ko prorok gorom i dolom vičeš:
»Bog i Hrvati!«
…
Doktor Ante Pavelić ime drago,
Ima u njem Hrvatska s neba blago:
Nek Te On, Kralj Nebeski, vazda prati,
Vođo naš zlatni!
Kata Hanić (seljakinja iz Lojana): Vođi njemačkog naroda (1941.)
Bože mili što Hrvati kliču,
Velikanu njemačkome viču:
Adolf Hitler, Bog ga poživio!
Hrvatskoj je dobra učinio.
Sa svojim dobrim junacima
Spasi nas od srpskih batina.
Od zatvora i srpskog režima,
Spasio je hrvatskoga sina,
Od svih divljih zvjeradi,
Pa sad seljak mirno poso radi.
Zato molimo Svevišnjega Boga:
Da sačuva roda njemačkoga!
Daj mu Bože one silne moći,
Pa da može do svog cilja doći!
Daj mu Bože što mu srce želi,
Pratili ga svud Božji anđeli!
Ja čestitam hrabrom velikanu,
Koji svrši rata na Balkanu.
Pobijedio balkanske države,
Hrvatica lijep mu pozdrav šalje.
Pa pozdravljam i njemačke majke,
Koj’ odhrane te hrabre junake.
Braću, sestre, ostalu rodbinu,
Koji žarko ljube domovinu.
Karamfile, mirisavo cvijeće,
Nijemca Hrvat zaboravit ne će!
Ivan Bakota Kljajić: Nek posluša, koji želi znati… (1942.)
Sad ću moju braću zamoliti
Sve njemačke sile pozdraviti,
Ponajprije Hitlera junaka,
Koga pozna do sad zemlja svaka,
On se bori na kopunu i vodi,
Od nevolje svakog oslobodi,
Svakom Hitler mio i prav bio,
Ovo zemlje kud je prolazio.
Čestitam mu, vladar je svakudi
I svakoga po zasluzi sudi.
Sada hoću ovdje završiti,
Poglavnika našeg pozdraviti!
Vladimir Nazor: Pjesma o pesti (1943.)
(ulomak)
Uz Tita i Staljina,
dva junačka sina,
nas ne će ni Pakao
smest;
mi dižemo čelo,
mi kročimo smjelo
i čvrsto stiskamo
pest.
Jure Kaštelan: Pjesma o Titu (1949.)
(ulomak)
U ovoj zemlji živi čovjek i drug i vođa
Josip Broz Tito.
I svi koji vole slobodu –
njega vole.
I svi koji se bore za pravdu –
njegovo ime znaju.
Vlatko Pavletić: Stihovi o domovini, Partiji i Titu (1949.)
(ulomak)
Po osam u redu, s parolama i zastavama,
Stupamo, kličući Titu.
Na javi živimo snove.
A kad usta presuše od klicanja
Još jedan trostruki: Hura!
Što krošnje savija
I plaši golubove,
Još jedan gejzir ljubavi, koja nema
Granica:
NAROD – TITO – PARTIJA
Pisalo se, dakako, i o Lenjinu…:
Ervin Šinko: Lenjinova riječ (1947.)
(ulomak)
Dobra je kao kruh
I nježna kao dlanovi majke,
Sigurna u se ko sunce na svodu,
Čista ko iz prepunog srca prelita riječ.
…i o Staljinu (barem do 1948.):
Ivica Jurac: Sloboda (1945.)
(ulomak)
Ipak nam sunce sinu
I rastjera tminu.
Tito! Staljine!
Zemljo naša i Rusijo mati –
Mi smo vaši i vaši ćemo ostati!
Zanimljiva je i pjesma posvećena Radi Končaru objavljena 1947., a napisao ju je poznati jezikoslovac, tada dvadesetogodišnjak:
Dalibor Brozović: Pjesma o lučonoši
(ulomak)
Tvornica tvoja, Rade, nove centrale će dati,
I plima sretnog svjetla rasti će svakog dana,
U svakoj novoj žarulji tvoje će ime sjati,
I pet ljeta što naviru bit će pet pobjeda plana.
A iz statističkih cifara elektrifikacije rasti će svijetao lik,
Drug Rade Končar – heroj i div-svjetionik!
Na kraju, evo i pjesme što ju je Milivoj Slaviček posvetio doktoru Franji Tuđmanu, 1997.:
Moj Franjo Tuđman
Poglavaru moje države
Rode se, ti ljudi, s vremena na vrijeme
na stoljeće, gledano statistički – jedan, dvojica
oni poznaju prošlost, sanjaju budućnost, siju sjeme
koje onda, prije ili kasnije, nikne: bude klica
što se razbukti u urotu, pogibiju, program ili spis
Il, napokon, u gotov čin: u državu – zaštitnicu domovine
I on onda budne novom nadom, vođom kakvim, uostalom
Bijaše i Krist
Jave se nada i dragost, odlaze, polako, strahovi i tmine
Netko će reći: gle panegirika li kakve već znamo!
U redu. Neka! Znamo i mnoge ljubavne strofe
pa ih uvijek iznova pišemo, uvijek iznova pred fatamorganom
koja sada više to nije: na vratima smo naše epohe!
Tako: Franjo Josip – Josip Franjo... Ipak, nakon ovog potonjega pojavio se jedan koji se prozvao predsjednikom-građaninom. Opatijski rocker pjeva mu ovako:
Ja nisam vidio Tita maršala,
Nisam baš znao Franju generala,
Ali zato se dobro znam sa Stipom,
Stvarno mi je cool s tim tipom…
srijeda, 15.04.2009.
Gospon Maruna
Ovih dana, točnije 13. travnja, obljetnica je rođenja hrvatskog pjesnika Borisa Marune. Ukratko, kao dvadesetogodišnjak 1960. emigrirao je u Italiju, a sljedećih desetljeća živio je kojekuda: u Argentini, Velikoj Britaniji, Sjedinjenim Državama, Španjolskoj… U Hrvatsku se vratio 1990. Nažalost prvi i nažalost posljednji put uživo sam ga slušao na jednoj književnoj večeri u Zaprešiću, negdje 1995. (ili ’96.?). Umro je 14. lipnja 2007., uvelike rezigniran – bilo je lakše voljeti je iz daljine – hrvatskom zbiljom. Izabrao sam za ovu priliku jednu njegovu pjesmu (ne, neće to biti Hrvati mi idu na jetra), zove se Govorim na sav glas. Nije „aktualna“ u strogo dnevnopolitičkom smislu (napisana je 1972.), ali mutatis mutandis, moglo bi je se čitati kao takvu.
Govorim na sav glas
Govorim vama koji uvijek imate spremne odgovore
Govorim vama koji gazite kroz krv i još vam nije dosta
Govorim grčkim pukovnicima, brazilskim generalima i maršalu Titu osobno
Govorim američkom pragmatizmu i carskom snu u sovjetskim glavama
Govorim ubiračima poreza na bijedu i onima koji skupljaju sindikalnu članarinu
Govorim Miss Yugoslaviae kao takvoj
Govorim svima koji planiraju sutrašnjicu i na njen račun žive u sadašnjici
Govorim lovcima na ljudske glave
Govorim apostolskom nunciju u Beogradu
Govorim Savezu boraca: nosiocima Karađorđeve zvijezde i Spomenice iz 1941.
Govorim Igorima Mandićima i Marinu Franičeviću doslovno
Govorim općenito Narodnim herojima, Rankovićevim ljudima i Josipu Vrhovcu
Govorim državnom fondu za penzije
Govorim središtima financijske moći
Govorim Timeu Pravdi Borbi Politici i Vjesniku u srijedu
Govorim crvenom telefonu Washington – Moskva
Govorim kurvama iz potrebe i kurvama jer su kurve
Govorim gospođi Milki Planinc
Govorim hrvatskim lavovima Vladimiru Bakariću i Jakovu Blaževiću
Govorim u bradu generalima Ljubičiću i Jovaniću
Govorim Supu i Narodnoj miliciji
Govorim poslanstvima i konzularnim predstavništvima
Govorim Milovanu Đilasu također
Govorim eksporterima radne snage i importerima gume za žvakanje
Govorim Genexu i Poljobanci
Govorim lješinarima i punoglavskim filozofima
Govorim dijalektičkim trgovcima na malo
Govorim ustavnoj komisiji i statističkom godišnjaku
Govorim povjesničarima koji oslobođenje pišu velikim slovom
Govorim radiju Moskva i Glasu Amerike na srpskohrvatskom
Govorim SK Hrvatske kao slijepom crijevu SK Jugoslavije
Govorim još jednom maršalu Titu sa svim njegovim dužnostima i s dužnim poštovanjem
Govorim na sav glas u ime radnih ljudi i u svoje vlastito ime:
IDITE SVI U TRI P… MATERINE!
(Boris Maruna: Govorim na sav glas, Knjižnica Hrvatske revije, München–Barcelona, 1972.)
utorak, 14.04.2009.
Novi broj na kioscima!
Novi magazin, dvojezično izdanje. Dostupno i on-line! (Svakako pročitajte Pismo urednice;)
Jeste li već nabavili svoj primjerak?
nedjelja, 12.04.2009.
Uskrsna priča
Prolog
Jinx: Na zapadu
sve, sve zaboravi sve/pljuni laž, progutaj poruke/jutro briše tragove/nitko ništa ne razumije/na zapadu/na zapadu…
Uskrs je.
Kako to već biva, „čak milijun kilograma šunke i 75 milijuna jaja" pojest će za ovaj blagdan naši sugrađani. Želim im dobar tek, a ja ću se ipak osvrnuti na neke druge njegove aspekte. Naime, budući da mi nikad zapravo nije sjelo farbanje „uskrsnih“ jaja, a nisu mi ni kao djetetu bili jasni „uskrsni“ zečevi (osim što sam volio čokoladu kao takvu), već sam odavno – davno prije interneta – bio potražio razloge njihovu pojavljivanju u uskrsnom kontekstu. Jer, u djetinjstvu mi se na to pitanje odgovaralo kako se već odgovara(lo) na dosadna dječja pitanja, uglavnom na takav način da sam ih imao sve manje volje postavljati, bilo kod kuće, bilo u školi ili na vjeronauku. „Uvijek ti nešto pametuješ!“ Upućivan, kako-tako, u kršćanski Misterij s jedne strane, a istodobno okružen ljudima koji farbaju jaja i poklanjaju čokoladne antropomorfizirane zečeve upakirane u šarenu foliju s druge, zarana sam s tim u vezi počeo ćutjeti stanovitu nelagodu. Kakve veze ima onaj razapeti pa uskrsli Čovjek i Bog s pisanicama, zečevima i šunkama? „To su naši običaji“, bilo je najviše što sam mogao saznati od odraslih.
Pa, odakle ti „naši običaji“? Nisam etnolog, folklorist niti antropolog pa ne trebate očekivati nekakvu stručnu analizu podrijetla uskrsnih običaja, ali pomislio sam da bi bilo zanimljivo iznijeti neke spoznaje s tim u vezi, premda se već dosta toga – uz recepte – može pročitati čak i u dnevnom tisku. Prvo nešto o podrijetlu imena blagdana. Najuočljivija veza s pretkršćanskim vremenima vidljiva je u engleskom nazivu za Uskrs – Easter. Naime, ta suvremena engleska riječ razvila se iz staroengleske riječi Eastre (Eostre ili Eoaster) koja datira iz razdoblja prije 899. godine. A staroengleska riječ potječe od imena anglosaksonske božice Eostre koju se slavilo tijekom mjeseca posvećenog njoj u čast, mjeseca koji odgovara našem travnju. Prema nekim lingvistima, germanski pretkršćanski narodi istu su božicu zvali Ostara, a ukoliko zalazimo još dalje u vrijeme i prostor – ne odgovaram (niti to itko može) za apsolutnu točnost podataka – možemo spomenuti i litavsku Aušru, ili bliskoistočnu Astartu ili Ištar, pa sve do božice Ushas koja se spominje u Vedama, i do teoretske proto-indoeuropske božice zore Hausos. Vuku li sve spomenute božice, kao i grčka Eos i rimska Aurora, uistinu podrijetlo od nje, ne znam. Možda zna gospon Ježić, indolog. Ono što mene ovdje zanima jest činjenica da se Uskrs na engleskom zove Easter, a na njemačkom Ostern. A također su zanimljive i teorije o povezanosti božice Eastre/Ostare sa zečevima (i jajima?). Jaja su inače bojali stari Perzijanci, vezano uz proslavu Nove Godine, koja je – vidi vraga – padala negdje oko proljetne ravnodnevnice. Jaje su svetim simbolom smatrali i Babilonci. Postoji mit o golemom jajetu koje je palo s neba, a iz njega je izašla božica Aštarta. Encyclopaedia Britannica kaže: „Jaje kao simbol plodnosti i obnovljenog života vraća nas k drevnim Egipćanima i Perzijancima koji su imali običaj da boje i jedu jaja tijekom svoje proljetne proslave“. Jaja susrećemo i u misterijima boga Bakhusa i božice Cerere, štovali su ih i druidi, a bojali su ih i u starom Japanu. Uglavnom, pretkršćanski germanski narodi slavili su blagdan Eastre/Ostare, kojoj su u pratnji bili zečevi. Zečevi su, čuli ste, neobično plodne životinjice: navodno zečica može začeti novo leglo dok još nije izlegla zečiće koje nosi. Stoga ne čudi što se baš zec nalazi uz božicu proljeća i novog života. E sad, kristijanizacije poganskih običaja već sam se bio dotakao u postu Putovanje maga, a očito je da se o tome radi i ovdje. Jer, kao što zarana naslutih, jaja i zečevi – kao i ukrašavanje jelke – s onim Nazarećaninom nemaju nikakve veze, ali nekako mi se čini kao da ovih godina nadiru sa svih strana i u golemim količinama. A što ćemo kad narod to veseli! Prema nekim istraživanjima, uskrsni zeko vuče podrijetlo iz jugozapadne Njemačke gdje se kao takav spominje u 17. stoljeću. U Ameriku je stigao upravo s njemačkim doseljenicima tijekom 18. stoljeća. Prvi jestivi zečevi počeli su se izrađivati od tijesta početkom 19. stoljeća. A kako to biva i s ostalim fenomenima koji su nastali u Europi (razne varijante Djeda Mraza, Noć vještica…) pa su prenijeti u Ameriku, iz Novog svijeta vratili su nam se u ekstremno komercijaliziranom obliku…
No, dobro.
Jasno je da su kršćanski misionari isprva često riskirali život evangelizirajući pripadnike sjevernoeuropskih plemena. Netko tko je došao u doba proljetnih svečanosti tijekom kojih se slavila božica plodnosti (a slavila se, po svoj prilici, vrlo konkretno), propovijedajući novu vjeru koja je veličala Boga utjelovljenog u muškom liku, Boga koji je ubijen i koji je uskrsnuo, nije baš mogao očekivati neko pretjerano oduševljenje. Štoviše, prije je mogao očekivati da ga objese na kakvom hrastu. Ipak, malo pomalo, misionari su naišli na nečije otvorene uši pa se čudna nova vjera počela širiti. No, po svoj prilici, uz izvjesne ustupke: ok, prihvaćamo pravoga Boga od pravoga Boga, ali ne dirajte nam naše zečeve i jaja! Ili je možda bilo obratno: misionari su zaključili da je (za njih u svakom slučaju) pametnije kršćansku poruku širiti tako što će ljudima ostaviti njihove praznike/običaje, ali uz uvjet da u njih unesu kršćanski sadržaj. I tako, ustupak ovdje, ustupak ondje, mic po mic, desetljeće po desetljeće, stoljeće po stoljeće, i evo srednjovjekovne kršćanske Europe. U anglosaksonskom području blagdan božice Eastre postao je Easter – Uskrs.
U slavenskim pak jezicima Uskrs se naziva Velikom noći (poljski: Wielkanoc, slovački: Vel’ká noc, češki: Velikonoce) ili Velikim danom (makedonski/ukrajinski/bugarski: Velikden). Što se tiče hrvatskog i srpskog (Vaskrs), naziv blagdana je teološki konotiran: uskrsnuće. Riječ ’uskrsnuti’ je pak navodno nastala od praslavenskog izraza koji je značio ’rasti’, ’razvijati se’. Postoji i naziv Vazam ili Vuzem (od staroslavenskog ’vzeti’, ’uzeti’). Postoji i teorija da su riječ ’uskrs’ Ćiril i Metod iskovali od riječi ’krsnuti’, ’oživjeti’. Tko će ga znati? Ako imate neke dodatne/preciznije informacije…
Inače, s obzirom na milijun kilograma šunke spomenutih na početku teksta, možda bi nam bolje odgovarao mađarski naziv blagdana, Husvet, koji navodno – ne znam mađarski – znači doslovce „uzimanje mesa“, pri čemu se mislilo na kraj korizme.
„To su naši običaji.“ Da, to su običaji, ali kakve uistinu veze – ponavljam pitanje – ti „naši“ običaji (koji, vidjeli smo, vuku podrijetlo od neobično, mentalno, prostorno i vremenski, udaljenih naroda), imaju s mukom, smrću i, kako kršćani vjeruju, uskrsnućem Isusa, Krista? Ne mislim sad na vezu tipa, „paaa, kao što pile izlazi iz jajeta, tako i Krist uskrsava iz groba“. Ne mislim na molitvu iz 17. stoljeća, „Blagoslovi, o Gospodine, molimo te, ova jaja koja si stvorio, da mogu postati zdrava hrana tvojim slugama, koji ih jedu u znak sjećanja na našeg Gospodina Isusa Krista“.
Ako dakle tu ima nešto važnije od uživanja u šunki i jajima (u ovo doba godine proda se 30% više jaja no ostalih mjeseci, o šunkama da ne govorimo) – protiv čega nitko osim samih nesilica, vegetarijanaca/vegana ili, možda, adventista nema ništa – o čemu se zapravo radi? To, „o čemu se radi“, moglo bi se opisati na različite načine (vidi drugi po redu komentar!, g.p.), a budući da ovih dana čitam čudesnu knjigu Denisa de Rougemonta Ljubav i Zapad (Nakladni zavod MH, 1974.), nekako mi se učinilo prikladnim citirati ovdje kraći ulomak. Premda tema knjige nije u vezi s temom posta, de Rougemontova dijagnoza suvremenog Zapadnjaka je, čini mi se, precizna:
„Jer svi mi, koliko nas ima, ne znajući vodimo život civiliziranog čovjeka u doslovce besmislenoj zbrci religija nikada sasvim mrtvih, a rijetko kad sasvim shvaćenih i prakticiranih… nepoznatih, ali tim djelotvornijih kompleksa, nagona mnogo manje naslijeđenih od neke životinjske naravi nego od običaja potpuno zaboravljenih koji su postali mentalnim tragovima, ožiljcima, sasvim nesvjesnim, te stoga često brkanim s nagonom“.
Epilog
Jinx: Na zapadu
sve, sve zaboravi sve/pljuni laž, progutaj poruke/jutro briše tragove/nitko ništa ne razumije/na zapadu/na zapadu…
utorak, 07.04.2009.
Isus i NATO
ZAGREB - Vojni ordinarij Juraj Jezerinac uputio je uskrsnu poruku vjernicima, pripadnicima Vojnog ordinarijata u Republici Hrvatskoj u kojoj ističe da se ulaskom u NATO-savez "pruža još veća mogućnost ostvarenja našeg katolištva".
"Poštujući svačije uvjerenje, mi kršćani u vojno-redarstvenim snagama po svom krštenju želimo s radošću živjeti svoje poslanje u svijetu izvršavajući sve svoje obveze ne poradi straha, nego po savjesti jer smo povjerovali Isusu Kristu svjesni da time njemu služimo", navodi u poruci Jezerinac.
Kako napominje upravo "u tome vidimo i radost našeg ulaska u NATO asocijaciju, gdje nam se pruža još veća mogućnost ostvarenja našeg katolištva jer upravo u tim asocijacijama otkrivamo, na opipljiv način, pripadnost velikoj obitelji naroda".
Po njegovim riječima, to je prisutno u mirovnim misijama gdje sudjelujemo, gdje, služeći se istom crkvom, svatko na svojem jeziku slavi Boga i stvara zajedništvo i bratstvo "sinova Božjih".
Vojni ordinarij Juraj Jezerinac zaželio je svim pripadnicima Vojnog blagoslovljen Uskrs te da pridonesu dobru Oružanih snaga i redarstvenih služba Republike Hrvatske. (H)
Ne znam kako vi, ali ja sam na ovo ostao bez komentara.
P.S. Rasprava koja se razvila ispod prethodnog posta ovime se ne prekida. Jedva čekam nove komentare!
subota, 04.04.2009.
NATO
Danas na prosvjedu kontra ulaska Hrvatske u NATO, u organizaciji Antiimperijalističke akcije, okupilo se – zašto nisam iznenađen? – tek između pedeset i stotinu ljudi. Daleko više ih je po obližnjim kafićima opušteno, osjećajući da smo napokon sigurni, ispijalo kave.
Na letku koji sam dobio piše:
NATO – 60 godina je dosta!
Na Cvjetnom trgu u subotu, 4. travnja, s početkom u 13 sati, prosvjedujemo povodom obljetnice 60 godina od osnutka NATO-pakta – vojne alijanse zapadnog imperijalizma i hegemonije predvođene SAD-om. Na ovaj način također želimo izraziti svoje ogorčenje i nezadovoljstvo uključivanjem Hrvatske u vojni savez čije je opravdanje za postojanje svršetkom Hladnog rata nestalo, kao i zabrinutost nad samom anti-demokratskom procedurom priključivanja bez referenduma.
Mirovne, antiratne demonstracije su izraz volje svjetskog mirovnog pokreta da se ukine NATO i ukloni permanentna ratna opasnost s mogućnošću izbijanja nuklearnog sukoba, te iznese perspektiva mirnog rješavanja sukoba.
Za razliku od prosvjednika u Strazbourgu, ovi zagrebački nisu pokušali zapaliti hotel Dubrovnik, a nitko čak nije pokušao razbiti izlog obližnjeg Benettona, premda su se vijorile crveno-crne anarhističke zastave, a bilo je i ponešto zamaskiranih mladih ljudi. Snimio sam nekoliko fotografija za koje se nadam da će vam donekle približiti cijeli događaj.
General-pjesnik zamišljeno promatra:
Rječita poruka:
NATO bombardira, buržuj profitira ili:
Motto okupljanja:
Klasna borba, sjećate se?
Gospon Oštrić i aktivistica:
Jedan u uniformi...
...jedan u civilu:
Gospon Puhovski:
Gospon Matula:
Poruka ovima što okolo piju kave:
Ljepotom protiv NATO-a:
Gospođa Genov:
Što kratica zapravo znači:
Miss prosvjeda:
Mladi anarhist:
Gost iz Beograda:
Drago Mlinarec 21. stoljeća:
Nikad robom!
Pa, drage moje, dragi moji, osjećate li se od danas sigurnije? Hoćete li noćas mirnije spavati?
petak, 03.04.2009.
Gospon Eliot, po treći put
Šapati besmrtnosti
Webster je bio opsjednut smrću,
Pod kožom je gledao lubanju;
Bezprsa bića leže pod zemljom,
Bez usta se cere i rugaju.
Znao je da im lukovice
Zure iz očnih duplji slijepih.
Misao, ustežuć slast i raskoš,
Uz mrtve udove se lijepi.
Donne, mislim, bje još jedan koji
Ne nađe zamjenu za čuvstva,
I prodirati kuša do dna;
Stručnjak za stvari van iskustva.
On znao je tjeskobu kičme
I groznicu u suhom rebru;
Nijedan dodir moguć mesu
Ne može stišat kosti febru.
...
Zgodna je Griškina: rusko oko
Podvučeno je, čar da veća je;
Podatna bista bez korzeta
Slast pneumatičnu obećaje.
Brazilski jaguar dok leži
Opčinjava majmunčicu
Suptilnim fluidom mačke;
A Griškina ima kućicu;
Brazilski vitki jaguar
U mraku šumskome ne vonja
Toliko oštrim mačjim dahom
Ko Griškina sred svog salona.
Čak i Apstraktni Entiteti
Oko njena se šarma viju;
Nema kroz suha rebra pužu
Da metafiziku nam griju.
