gaupe
nedjelja, 19.07.2009.
Jugoslaveni
Pitanje narodne pripadnosti.
Danas se gotovo niko ne smatra Jugoslavenom.
Nekada se u jugoslaviji manji dio stanovnika Hrvatske i ostalih yu republika tako narodno izjašnjavalo.
Danas se smatra da Jugoslaveni nikada nisu postojali.
Pitanje srodno i ekvivalentno pitanju jezika.
Jugolsveni ili pak Hrvati/Srbi/Bošnjaci itd....
Ovo ili daje naznaku da pojam na lijevoj strani isključuje pojmove na desnoj strani.
Zagovaratelji jednog naroda,jugoslavenskog, kao i njihovi "supranici" često navode citate iz prošlosti da bi dokazali kontinuitet ispravnosti svoji ideji.
Srž problema je u tome što su danas te dvije ideje nespojive,no nekada nisu bile. Danas se msatra da je narodnost pojedinca samo jedna. Pripadnost nekoj regiji, kraju je pak nešto drugo i tu se dopušta mogućnost dvostrukog identiteta.
No, nekada narodnost nije bila strogo definirana, nije postojala tako stroga odjeljenost pripadnosti narodu ili regiji.
Iz prošlosti vidimo da su mnogi zagovarali ideje identiteta koje su danas nespojive.
I današnji pojmovi hrvatstva , jugolsavenstva, pa i panslavenizma nisu bili međusobno isključujući. S druge pak strane vidimo kako mnogi pojedinci, koje bismo danas zvali Hrvatima, tj čiji su potomci Hrvati su se početkom prošlog stoljeća, dakle gotovo stoljeće nakon ilirskog preporoda nacionalno izjašnjavali kao Slavonci, Dalmatinci, Bokelji, Dubrovčani, Šokci.
Danas gorenavedeno nisu (više) nacionalne kategorije.
Pa ni u vrijeme ilirizma hravtski preporoditelji nisu baš bili toliko niti isključivi, niti su inzistirali na hrvatstvu. Čak ni na imenu, jer su ono što danas zovemo Hrvatima zvali i Hrvatima i Ilirima. Naziv Hrvati je ostao jedini, jer je naziv Iliri smetao Austrijancima. Da nije... ko zna šta bi bilo...
Također jezik su nazivali i hrvatskim, i hrvatsko-slavensko-ilirskim, i narodnim jezikom...
Ilirci dakle nisu izistirali na samostalnom jeziku, što im današnji nacionalisti imputiraju.
Također ni sam Gaj nije izistirao na Hrvatima kao narodu odvojenom od drgih Južnih Slavena niti ne negirao jugoslavenstvo.
Kod Crnogoraca je još jedna dodatna dilema; Crnogorci ili Srbi.
Današnji se Crnogorci djele na one srpske i one crnogorske nacionalnosti, o obje se grupe definiraju kao Crnogrci; za jedne je to naonalna, za druge regionalna pripadnost.
No, jedni i drugi su isključivi.
I jedni i drugi se pozivaju na iste uzore iz povijesti, i jedni i drugi uzimaju citate istih ljudi, ali različite citate.
Ti su citati u današnjem kontekstu kontradiktorni, ali u kontekstu onog vremena to nisu mogli biti.
Npr Njegoš se smatra Srbinom, ali istovremeno u potovnice državljana svoje države upisuje kao nacionalost Crnogorci (Montenegrin). Sebe smatra i sropskim vladarem , ali i crnogorskim. Crnu Goru smatra jedinim (od Turaka) slobodnim djelom Srbije.
Njegov potomakknjaz i kralj Crne Gore, Nikola u jednom te istom tekstu sebe naziva srpskim sokolom, Kraljevinu Crnu Goru srpskom državom, nasljednicu srpske države prije okupacije od strane Turaka, te sebe saljednikom Miloša Obilića.
No,u istom kontekstu i Srbe i Crnogorce naziva Jugoslavenima.
Evo citata:
"Brojno nadmoćije neprijatelja nije nas zaplašilo, već mismo mu Srbi odlučno na megdan izašli i, zagrijavani materinskom ljubavi velike Rusije, mi smo vjerovali u njenu zaštitu i moćnu pomoć.."
"Evo skoro godinu dana otkako mi Srbi slavodobitno odbijamo napade Ćesarovine"
"..a porazili smo ga na Biogradu. Od toga dana nastupilo je jedno zatišje na našem srpskom frontu..."
"...a mi očekujući bolje dane i ljepše za pohode, dobri srpski narod u Hercegovini, Bosni i Dalmaciji brižno očekuje pojavu dva srpska kralja i udružene..."
"Ali svi, braćo, zajedno vjerujmo i klanjajmo se bez razlike jednome istome oltaru velikog i svetog kulta narodnosti, kulta duševnog i nerazdjeljivog ujedinjenja Srpstva, koje će nam zajemčiti samostalnost, silu, snagu, krepost, poštovanje i bogatstvo. "
"A sad srećan sam, dragi Hercegovci, Bosanci i Dalmatinci, da su dva srpska kraljevstva stekla jaku još pomoć za uništenje našega neprijatelja."
"Sada ali ikad! Zgoda je! Sjetite se koliko se pokoljenja našega roda na potlačenoj i mukom namučenoj ovoj srpskoj kori zemlje izmijenilo u želji da im ovakav dan osvane, da svoje dugo robovanje, patnje i krvave uvrede osvete."
"Na noge sinovi Hercegovine, Bosne i Dalmacije, na noge ako Boga znate za carem slavjanskijem i za dva mlada srpska sokola, sestrićem i ujakom od krvi Karađorđa i roda vladike Danila"
"od riječi samoga Cicerona, s kojima je nanio čast svemu jugoslovenskom narodu pred sv. ocem papom i cijelim vrhovnim duhovnim poglavarstvom svega rimokatoličkog svijeta? "
"Da li dopire odlijeganje groma ruskoga i srpskog topa Hrvatskom i cijelim Jugoslovenstvom, i zna li se tamo što navješćuje taj gospodareći glas – navješćuje slobodu i jedinstvo slavenskog juga, pa k njemu ko je junak, ko ljubi oružje, ko ljubi slobodu! "
Isto tako zavrijeme vladavine njegovog unuka ALeksandra Karađorđevića javlja se ideja jugolsavenskog unitarizma, tj ideje da je narod jedan jedini, jugolsavenski, a istovremeno sebe smatra Crnogorcem. Naravno da sebe smatra i Srbinom.
Strossmyer koji porjeklom ni nije Hrvat u svojim idejama ujedinjuje i hrvatsku i jugoslavensku ideju.
Gaj također prihvaća jugoslavensku ideju, msatrajući je komplementarnom hrvatskoj ideji.
Poslije drugog svjetskograta (1948g) 90% Crnogoraca se izjašnjava Cnogorcima po nacionalnosti, a 10% Srbima. Danas oko 2/3 se tako izjašnjavuju, a prije samo 20 godina je odnos bio obratan.
To samo dokazuje koliko su neodređeni.
O tome srpska wikipediapiše ovako:
"Nakon završetka II svjetskog rata zvaničan stav skupštine Crne Gore glasi: crnogorska nacija je najčistija etnička grupa među Srbima[2]. Jugoslovenska država je Crnogorce priznala kao posebnu naciju, različitu od Srba i drugih Slovena, i dala im je sopstvenu statističku šifru prilikom popisa stanovništva iz 1948. godine, na kome se oko 90% stanovnika Crne Gore izjasnilo kao Crnogorci."
Općenito Crnogorci su definirani ovako: "Crnogorci, južnoslovenski narod, koji pretežno živi u Crnoj Gori, gde čini relativnu nacionalnu većinu od 43,16%. Crnogorci su većinom pravoslavne vere, a govore većinom srpski jezik i jedan deo u Crnoj Gori službeni crnogorski jezik.[1] Crnogoraca ima ukupno oko 599.000, od toga u Crnoj Gori oko 273.000, a u Srbiji oko 69.000 (na popisu iz 2002. godine se 69.049 građana Srbije izjasnilo kao Crnogorci). Prema evidenciji Vlade Srbije iz 2005. godine, u Srbiji ima oko 264.000 crnogorskih državljana, koji su većinom nacionalno opredeljeni kao Srbi. Pojam Crnogorci u regionalnom smislu takođe označava sve stanovnike Crne Gore, bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost."
O Njegošu i jugoslavenskoj ideji: "
Svoj prvi spoljnopolitički program Srbija dobija tzv. Načertanijem („Nacrtom“) Ministarstva spoljnih poslova Ilije Garašanina, čovjeka koji je takođe sanjao o obnovi srpske carevine prilično nerealnih razmjera, koji su pripremali brojni češki sveslavisti u Srbiji. Program se pozivao na istorijsku slavu Srpskog carstva i njegovu obnovu, zajednički rad na oslobođenju sa Bugarima i povezivanje sa Bosnom i Hercegovinom, Starom Srbijom i crnogorskim krajevima. Ovaj program, koji je zamišljao da Srbija bude nosilac i pokretač ideja o Balkanu bez Turaka, vladika Njegoš je prihvatio čim ga je nabavio. Formalni predlog Cetinjskoj Mitropoliji je od srpske vlade stigao 1848. godine o stvaranju južnoslovenske konfederalne države, gdje se prvi put nazire ne isključivo srpska, već šira ideja u pokretima za ujedinjenje Crne Gore i Srbije. Plan je predviđao Bugarsku, Srpsku i Hrvatsku narodnu jedinicu, sa svojim unutrašnjim samoupravama, koje bi bile formirane dogovorom i na etničkom principu. Njegoš je u načelu prihvatio ovu ideju, ali ga je opravdano zabrinulo pitanje sukoba koje može nastupiti među Južnim Slovenima, tražeći da se prvi stvori jedinstvena srpska država, koja bi potom krenula u oslobođenje i ugovorno ujedinjenje sa Hrvatskom i Bugarskom, stav koji se kasnio dokazao vrlo realnim"
