gaupe
utorak, 23.12.2008.
Povijesni kompleks i (među)nacionalna mržnja
Zašto Hrvati mrze? Pa mržnja na nacionalnoj osnovi najčešće dolazi zbog kompleksa. Ne onih na osobnoj razini, nego na nekakvoj kolektivnoj, socialno psihološkoj, a najčešće se radi o kompleksima koji su vezani za povijest i gospodarstvo/socialu.
Hrvatski nastavni sistem, a tu sigurno spada i povijest, a ona nacionalna je previše vezana za politiku i jako je subjektivna. Nacionalistička bismo mogli slobodno reći. Naši vladari, političari, vojskovođe i sl... su uvjek prikazani kao nekakvi junaci iz narodnih legendi. Uvjek pravedni. A jedina mana im je što su bili predobri i prenaivni u odnosu na druge. U svakom sukobu kroz povijest mi smo ti koji smo bili pravednici, good guys, a svi ostali s kojima smo bili u sukobu su bili bad guys. Povijest jesu datumi i neke kvantitativne činjenice, ali tu je jako bitna interpretacija istih. Naša nac. povijest iste situacije interpetira na razl. načine, ovisno o tome kako više paše za nas. Spomenut ću samo dva primjera, iako ih ima mnogo. Npr ban Jelačić kada je išao kao bečki poslušnik u krvi zatrti nacionalno buđenje i vapaj za slobodom Mađara, nešto što bi mogli biti paralelno sa našim ilirskim pokretom.
Nakon što je pokret ugušen, državom je zavladala jača stega. Kako se to interpetira u našoj nac. povijesti? Pa tako da smo opet ispali žrtve. Kao mi se borili u interesu Beča, a oni nas kazne zbog toga. OK! Ne kažem, ni takav kut gledišta nije potpuno promašen. Ali onda treba i iz tog kuta interpretirati i neke druge događaje, kao npr Hedervaryija i sl. Kada nas Mađari tlače, mi smo opet ti koji smo pošteni i nadrapamo, kad mi tlačimo Mađare, opet ispada da smo mi ti koji smo žtve.
Slična stvar je i za teritorij. Sve što je ikada bilo pod upravom Banske Hrvatske, ili nekog drugog entiteta koji je kasnije uklopljen u Hrvatsku, poput Istre, djela Koruške, Dalmacije, Slavonije,Međimurja, Vojne Krajine, Bosne, Hercegovine, Boke Kotorske, Vojvodine ... smatramo prirodno našim teritorijem. Kao to su povijesno hrvatski prostori, ali smo neke od njih izgubili jer su nam stalno otimali i kroz povijest.
S druge strane (naša nacionalna!) povijest "zaboravlja" da neki od teritorija koji su danas u Hrvatskoj nisu uvjek bili u sastavu Hrvatske, odnosno interpretira ih na način da je to tada bila okupacija, a sada to nije.
Dakle, totalno neujednačeni kriteriji. što je "naše", a što "njihovo", računa se nekad pod ovim kriterijima, nekad pod onima; nekad je to narodnosni sastav, nekad je su to državno-pravne tvorbe, nekad jezik, nekad kulturni zapisi. A istovremeno se negiraju takvi argumenti kad se ne uklapaju u priželjkivani zaključak.
Iz svega toga slijedi jedan veliki politički mit; a to je da kroz povijest nikad nismo od nikoga ništa uzeli, a non stop su drugi uzimali od nas. To je jako opasan politički mit.
Paralela toga bi mogla biti kod Talijana kad jednače današnju Italiju i nekadašnje Rimsko Carstvo, i to u svojim max. okvirima naravno, iako ne postoji neposredna veza između te dvije države, pa čak niti etnička, kulturna i lingvistička.
Da se još malo vratim na naše junake iz povijesti. Svi su oni bili žrtve koje su se žrtvovale za vlastiti narod.
No, je li to bilo baš tako? Tako crno-bijelo sigurno ne. Koju boju sivoga tko od njih zaslužuje, danas je jako teško reći. No, svi su oni bili, današnjim rječnikom rečeno političari. Današnjim rječnikom Stjepana Radića bismo mogli nazvati kameleonom. Jelačića foteljašem. Na koliko je ono fotelja " sjedio" istovremeno?
Da li su Zrinskom i Frankopanu pale glave jer su htjeli učiniti dobro svome narodu, ili pak zbog svojih prevelikih političkih ambicija?
Jesu li im motivi bili žrtva za nacionalno dobro, tj za svoj narod, ili osbne političke ambicije?
Sami si odgovorite, jer toliko to nije ni bitno za ovu temu. Bitno je to da smo ih okarakterizirali kao nekakve polubogove. Termin "Otac domovine" je dovoljan da kaže koliko je to mit.
I kakve sad to sve skupa ima veze s time koga i zašto Hrvati mrze? Hrvati kao i svaki drugi narod mrze nepravdu. Naravno, nije situacija slična, ali u slučajevima krize kao što je velika gospd. kriza i/li rat, takvi kolektivni kompleksi mogu eskalirati.
Tako su i Njemci išli ispravljati "kirve Drine", tj "oslobađati" se od Židova,ili pak Evropu od genetski i kulturno primitivnijih "rasa" i kultura kao što su Slaveni ili Romi.
Bliski Istok divlja zbog nacionalnih kompleksa; i kod muslimana/Arapa , ali i kod Židova. Svi bi oni ispravljali "krive Drine" odnosno povijesne nepravde.
Naravno, kod nas nije tako, no ponavljam, nacionalni kompleks u vremenu dok nije kriza je tih, ali u slučaju prevrtljivih vremena može jednostavno podivljati.
Kod nas na sreću ili žalost takvi se nac. kompleksi manifestiraju u prevrtanju autiju, jeb.. majki turististima, ali čak i na institucinalnoj razini se "vraća povijesni dug". Sjetimo se samo presude kada je jedan čuvjek kažnjen ne samo zato jer je napravio to i to, nego i u ime svojih predaka koji su "tlačili hrvatski narod zajedno sa Turcima 500 godina".
Naravno, tu su neizostavni i hravtski navijači (tu ne mislim naravno na sve ljude koji navijaju za hrv. reprezentaciju, nego na samoimenovane "glasnogovornike" svih navijača), koji se po potrebi sjete i Hedervariya, o o kojem praktički ništa ni ne znaju.
Svi vi koji kažete da ne mrzite nikoga ja vam vjerujem. Kod većine ne postoji ta mržnja na dnevnoj bazi, kao nekakvo životno opredjeljenje ili vaša temeljna karakteristika.
Ali svako od ima nekakve stereotipe o različitima od nas. Koliko su oni intenzivni, među ostalim ovisi i o nacionalnim mitovima koje širi školski sistem i mediji.
U paksi to izgleda kod većine ljudi ovako; ne mrzi nikoga, ne razmišlja o tome na dnevnoj bazi, čak ni kad vidi turistu iz te države se ne sjeti uvjek tih mitova...
No, kad u kriznim situacijama, ne mora to biti rat, mogu to biti i dnevnopolitičke trzavice naše države i neke druge, najčešće susjedne, čega smo svjedoci i ovom trenutku i u takvoj situaciji se normalnom čovjeku malo digne tlak, i to na one druge, jer običan čovjek prati samo domaće medije, u kojima su opet samo ovi drugi krivi.
Normalan čovjek će se u tom afektu sjetiti mitova iz školskih udžbenika, medija i popularne kulture. Tad će mu se tlak još više dignuti. Mislit će u sebi, "OK prošlost je prošlost, sve vam je oporšteno, možemo biti prijatelji, a ako ne bar OK si sujsedi, ali nemojte nas je...t opet! Dosta više toga! Šta je previše je previše; sve ima svoju granice, pa tako i naša tolerancija! Ja sam protiv sukoba, ali ovo ne može ovako više....stvarno ne može više ovako!!!"
I OK, tako pet minuta gunđa u sebi ili sa prijateljem/ženom na kavi ili na poslu i nakon max. pol ure razmišlja o ručku, sexu , vremenu ili o nekoj drugoj svakodnevnoj temi. I sve pet, sve to prođe i nema nekih teških poslijedica.
No, ako su takvi međudržavni/međupolitički sukobi periodički ili još gore stalni, onda i mediji trube o tome non stop, počinju kružiti uvredljivi vicevi za taj narod, takav sukob sve više i više ulazi u život običnog pojedinca, kompleks dolazi do izražaja sve više i više te samim time sve više i više zaokuplja tog pojedinca. Kod nekih pojedinaca to može izazvati da mu taj kompleks pređe u glavnu okopaciju, bitniju od svojeg domaćinstva, posla i obitelji. Da, i normalni ljudi mogu takvi postati. Emocije su tu sve jače i jače, a razum i racionalno prosuđivanje sve slabije i slabije.
Ponekad posljedice problema mogu postati i veći problem od samog početnog problema. Da, može doći do međunac. mržnje, a to je definitivno veći problem nekakvog graničnog nesparazuma koji ne iznosi ni 1% teritorija jedne i/li druge države.
Čak da se ni ne desi ono najgore (što vjerujem da neće bar u slijedećih 50 god.), takav politički sukob plus nac. kompleks koji ne traje od danas do sutra se negativno odražava na gospodarstvo i socialu, pa ako oćete i na promet, turizam, kulturu i sport (pod ovim turizam, promet i sport ne misilim na gospodarske grane i profit, nego nešto vezano za kvalitetu života pojedinca)
dakle, sve je super i bez dugoročnih posljedica ako se stvar zaustavi na bojkotu proizvoda od dva dana ili na pljuvanju u jelo turistu od stane konobara/kuhara.
Ako se politika smiri, za deset godina niko normalan se neće sjetiti današnjih čarki kad vidi nekoga pripadnika onog drugog naroda. Ona nenormalna manjina hoće, ali pustimo sad njih...
Isto kao što kad danas normalan Hrvat vidi npr Monicu Belluci se neće sjetiti nekih nepravdi iz povijesti, nadam se da za desetak godina ga nekakva Karleuša ili Đoković neće podsjetiti na događaje nevezane za njih osobno, iako će u dvije države i dalje postojati različite interpretacije tih istih događaja, i iako će u obje države ti događaji i dalje biti dio nac. kompleksa.
Da ne bi sad isplao da ovaj moj post nema glave i repa, tu pišem rep, tj zaključak; povijesni kompleks, nastao stvaranjem političkog mita koji ulazi i u oficielnu nacionalnu povijest, dakle znanost, i samim time u školstvo, tj odgoj/socializaciju ljudi, pa i u popularne kulturu i medije ostavlja traga na pojedicu. Ukoliko je svakodnevica tog pojedinca više-manje OK, povijesni kompleks ostaje u podsvjesti pojedinca gdje "spava" i nikada se neće manifestirati, osim na razini daljnje socializacije novih članova (mama/tata odgovaraju na pitanje djeteta Koji su ti Mađari ili pak šta je bilo prije nego li sam se ja rodio, ili kad prof. u školi prepričava oficielnu nac. povijest).
No, u sklučaju manih krizi može se manifestirati na psovanju majki ili eventualno tuče u kafiću, ali u slučaju većih trauma na nacionalnoj razini nacionalni kompleks može razdivljati.
Kod ovog zadnje zanimljivo je da kako sukobu više ekskalira , mijenjaju se i izrazi ljubavi/mržnje.
Volim ih- dragi su mi - OK- briga me za njih- idu mi na jetra-ne volim ih - mrzim ih - sve bi ih pobio.
Koliko sukob više eskalira, a nacionalni kompleks je jače izražen kod pojedinca, toliko će se i emocije brže kretati na gornjoj skali sa lijeva na desno.
