Fressssssh

Jingle bells

Bilo je božićno jutro, negdje prije svitanja, kažu da je tada tama najgušća, kad sam pozvonio na vrata intenzivne na neonatologiji kabecea.

Nisam mogao podnijeti da naš mali dječak bude tamo sam na Božić, prošao sam već rutinski kroz sobu za dezinfekciju dezinficirato se i navukao onaj jednokratni kombinezon.

Intenzivna je bila jedna velika prostorija s nekoliko staklenih boksova, u jednom od njih predzadnjem s desne strane bio je moj Duje.

U polumraku sobe, vidio sam ga kako maše ručicom, dok je u drugoj držao hobotnicu, svoju prvu igračku koju je dobio u bolnici, a koju su napravile žene iz udruge Palčići.

Dodirnuo sam to malo biće, i to ga je smirilo, kao da mu je dodir olakšavao boli, tada sam se već bio navikao na zvukove koje proizvode medicinski uređaji, koji su u početku bili užasno uznemirujući.

Dnevna svjetlost je jačala sve više, i po intenzivnoj je krenuo sve jači muving, iako sam bio koncentriran na Duju, i brojke na onom uređaju na kojeg je bio prikopčan, činilo mi se da čujem praporce kroz zvukove alarma na uredajima koji su se oglašavali svaki put kad neki od parametara ne bi bio zadovoljavajući.

U nekom trenutku sam odlučio da moram doma po sina koji je u toku jutra trebao s Dujom avionom austrijske bolnice, odletjeti na operaciju.

Izišao sam iz boksa i vidio da u to božićno jutro, kompletno osoblje, spremačice medicinske sestre i liječnici, na neonatologiji, na kojoj se tek rođena djeca bore za život imaju na glavama one smiješne rogove na kojima su prišiveni praporci koji kako se neko pomakne zvone.

U tom trenutku sam počeo vjerovati da će sve biti dobro, i od tada svaki put kad čujem praporce, teško zadržavam suze.

Vunena hobotnica je inače još uvijek s nama, bila je u krevetiću i nakon ove nadamo se zadnje operacije, inače je spremljena, ali kad je frka uvijek je poput prekaljenog ratnika učiniti sve za svog dječaka.