Fressssssh

Navijači turbofolka

Jutros sam se probudio malo prije šest, kao i svaki drugi dan, i odlučio nastaviti spavati, pa sam se drugi put probudio u devet.

Nemam pojma kad sam zadnji put spavao do devet, sad sidin isprid kuće, slušam tičice kako cvrkuću, negdi laje pas, neki Pivac kukuriče, miriše pokošena trava, a neka kokoš se uzjebala, ka da cili svit mora znat da je ona snila jaje.

Pari mi se da sam uša u neku sliku od onih naivnih fotografa.

Kokoš me podsjeća na neke blogerice, same će se pripoznat.

Kolega Mariano je Pisa o knjizi koja mu je značajno utjecala na život, pa san i ja počeo razmišljati, a to je uvik opasno, iman li ja taku neku knjigu.

Onda san se sitija knjige, odnosno svoga staroga, koji je iako je radija ka crnac, šta je politički nekorektno ali je činjenica pa samim time i istina, ma šta čuveni hrvatski mislilac Bojan Glavašević rekao o tome, uvik nešto čita.

Tako da je jedna od upečatljiviji slika iz djetinjstva, slika starog kako u Nedilje kao što je ova u jutrima kao što je ovo, leži u krevetu, skuplja snagu za idući naporni tjedan i čita.

Ko zna možda sam i ja zato kao klinac volio čitati, kao što kolegica ipsilonka kaže, možda bi da je stari nediljom ujutro navija turbofolk, i plesa sirtaki po kući, moj život bio drugačiji.

Bila je ta jedna knjiga, koja je nekako uvijek odlazila i vraćala se, stalno je neki od prijatelja, uvijek muškarci, ne sjećam se da je nekad knjigu posudila žena, posuđivao knjigu, i uvijek je bila diskusija kad bi se vratila, i uvijek se dio diskusije odvijao ispod glasa da ne čuju zle uši.

Tako sam ja negdje između Fantomasa i petnaestogodišnjeg kapetana pročitao Sedam tisuća dana u Sibiru, što je zajedno s fragmentima diskusija koje sam ulovio prisluškujući odrasle, poglavito one šotovoće dijelove protiv zlih ušiju, razvio dječački odnos prema totalitarizmu, komunizmu, gulazima, Golim otocima, Gradiškama, Križnim putevima, jednako kao i prema Jasenovcima Dachauima, Treblinkama, jer me je stari od ondašnjeg sistema označen kao nepodoban, kao trinaestogodišnjaka odveo u Dachau i objasnio mi što se tu događalo, iako sam ja silno želio ić gledat Bayerna.

Pročitao sam ja Sedam tisuća dana u Sibiru i kasnije, i prepoznao da je u knjizi bilo autocenzure, valjda jer je jedino takva mogla biti objavljena, ko zna da li bi ikad bila objavljena da nije bilo onih događanja sedamdeset prve, koja se potpuno pogrešno predstavljaju kao nekakav nacionalistički pokret, ali su ipak donijela dašak slobode.

Ko zna možda bi bilo bolje da su Marianova sestra i moj stari navijali turbofolk, ali siguran sam da ih ni ja ni Mariano ne bi mijenjali za ništa na ovom svijetu.