Fressssssh

Tri dana do godišnjeg

Umoran sam, umor mi je preplavio svaku stanicu, dani do godišnjeg mi prolaze nekako sporije nego inače.

U zadnje vrijeme radim na poslu fizički više nego ikada prije, ne moram, mogao bi cijeli dan provesti u klimatiziranom uredu, i lamentirat o glupostima, ali mi se ne da.

Radije nešto navlačim, ili naganjam viličarom.

Kad se samo sjetim koliko sam viličara ima u nekim bivšim firmama, i koliko sam propustio jer sam gubio vrijeme po poslovnim ručkovima, umjesto da sam jahao na viličaru.

Moje tijelo se povremeno buni zbog napora kojem ga izlažem, ali s druge strane ta intenzivna tjelesna aktivnost, mi koristi što se tiče drugih zdravstvenih tegoba, koje neusporedivo lakše podnosim nego ranije.

Jutros me zatekla vijest da je preminuo kolega bloger.

Ja sam se sa strahom od smrti barem na neko vrijeme obračunao, a obračun je bio težak, strah je bio paralizirajući, neugodan, razarajući, i bili smo sami u tom okršaju, ja i strah, jer lukavac kakav je uvjerio je i jače od mene, da im nitko ne može pomoći.

Od tada na smrt gledam racionalnije i uglavnom je doživljavam nečim nepravednim, odnosno mogu reći da me nije strah smrti, nego bi mi bilo žao umrijeti.

S preminulim kolegom se nisam baš uvijek slagao, odnosno neka razmimoilaženja u stavovima, su na taj način dominirala, da smo se i o gomili stvari u kojima smo mogli naći suglasje rijetko, ili nismo uopće razgovarali.

Sada kad su ta naše razmimoilaženja postala potpuno bespredmetna, mogu reći da mi je iskreno žao čovjeka, jer mislim da je bio dobar čovjek privržen obitelji, koji kao ni ja i većina nas ovdje bez obzira koliko se razlikovali, i imali oprečna mišljenja o bilo čemu, nikome ne bi učinio ništa lošega, a to je jedino što se od čovjeka očekuje, da bi ga mogli nazvati Čovjekom.

U konačnici nadam se da sam barem što se tiče toga, da završetak našeg ovozemaljskog života nije i konačan kraj, ja bio u pravu.