Fressssssh

Druga priča

I tako smo nas šestero, toliko nas je bilo u ekipi počeli s pripremama.
Tribalo je uvježbat razvlačit šator, naučit sve o bojnin otrovin, o bumbama, rašpama i rivolverima, davat umitničko disanje i masažu srca, i zamatat ljude ka mumije, i još čitat karte, i to one topografske a ne od tarota ka vidoviti Milani.

Obziron da smo bili lini svaki od nas je naučija ono šta mu je bilo najlakše, pa pola toga nije naučija niko.

Na natjecanje smo bili katastrofa, skoro najgori, i taman smo mislili kako je sve finilo i kako ćemo dalje Morat ić u školu, kad je doša profa i reka da idemo na regionalno, samo da će doć neki novi.

Od stare ekipe smo ostali ja, Sreja, i Silva, a novi su bili, smišna lumenica
Kata iz Žrnovnice, izviđačica Sanja s Brda, i šahista Filip.

Nas 6 smo postali mješovita ekipa Split dva, pa je doša profa i održa nan govor, i reka kako smo dobili priliku, da dobijemo priliku predstavljat Hrvatsku, na saveznom natjecanju, kako je to velika stvar, i kako moramo uvik bit ponosni Hrvati.

Mene su više od svega zanimale ove dvi nove, Kata je bila onako jako nježna, i mila, pa bi se Čovik rastopija kraj nje, a Sanja plavuša, cvikerašica, koja je pomalo muškobanjastim stilom oblačenja, neuspješno prikrivala raskošne atribute kojiM je raspolagala.

I tako smo se nas šestero odlučili pobijedit, na regionalnom, i počeli se spremat, meni je najveći gušt bija kad smo ove nove zamotavali, dok smo vježbali prvu pomoć.

Možda bi mi bilo lakše da je došla samo jedna nova, ovako san se mora odlučivat a to nije bilo lako, taman bi se ja posvetija Kati, onda bi ona Sanja došla i bubnila ma pa bi se smijala i bižala od mene, dok na kraju ne bi pustila da je uvatin, pa bi dok san je ja drža u zagrljaju da mi opet ne utekne, vikala glupane pusti me i umirala od smija.

Mislin ono zašto se u takin situacijama ženske ne dogovoru, nego vako mi muški moramo letat sa cvita na cvit ka bumbari, pa se umorimo.

Pripreme su tako prolazile u idiličnom raspoloženju, a mi smo postajali sve bolja ekipa, nas tri muška smo iza škole pušili, a nekad je i Silvana dolazila, pa bi dimila s nama i kašljala, njon se sviđa šahista, pa se zamalo nije udavila duvanon, samo da bi bila blizu njega.

Onda je došlo regijonalno, to bi bilo nako ka prvenstvo Dalmacije, pa smo posli prvog dana bili odlični, i znali smo da ako budemo dobri na maršu da bi mogli pobjedit.
Bili smo jako uzbuđeni, i svi su gledali u mene i šahistu, on je mora pronalazit orjentire a ja san mora birat rutu, pa smo se dogovarali i hrabrili ka da idemo na Staljingrad, a ne mantat po Lovrincu i po Kili.

Kad je doša drugi dan, skontali smo da je slučajno ili možda ipak ne, zadana ista ruta ka i na općinskom, pa smo obziron da smo sve znali pomeli konkurenciju, i tako je mješovita ekipa Splita dva, dobila mogućnost da se izbori za mogućnost, da predstavlja Hrvatsku na saveznom natjecanju.

Republičko natjecanje je bilo u Gospiću, i nas šestero smo nastavili s pripremama, a Sanja se upisala u školu stranih jezika na Njemački isto ka i ja, pa smo i tamo bili skupa.

U to doba u škole stranih jezika nije upisivalo ka sad, više se nako pričalo na mote, a ja san sebi obeća, sićate se u onoj drugoj priči da ću naučit Njemački i da me niko neće zajebavat.