Božićna priča
27.12.2020
Danas je mome sinu rođendan.
Bio je idealan kandidat za pravo na izbor, ja student, ona maturantica, bez ikakvih prihoda, bez podrške bližnjih, danas mu je trideset četvrta, zove se Hrvoje.
Lani sam na današnji dan uzeo zadnje novce iz kućnog budžeta i otišao u Linz, da moj sin ne bi sam, na svoj rođendan čekao operaciju njegovog tek rođenog sina, sa vrlo neizvjesnim ishodom, i tako smo nas dvojica okovani strahom uvjeravali jedan drugoga kako će sve biti dobro.
Svog unuka sam vidio prvi put na intenzivnoj neonatologiji na Rebru, minutu nakon što mi je liječnik rekao da je čudo da je živ, i da svaki trenutak može umrijeti.
Uopće vam se neću trudit objašnjavat kako sam se osjećao, dok sam nakon tog razgovora hodao prema inkubatoru, a još manje ću se truditi objasnit vam tu plimu ljubavi koju sam osjetio kad sam prvi put dodirnuo to malo biće.
Tu noć sam se molio Bogu da barem doživi jutro, dok moji sinovi dođu do Zagreba.
Na Božićno jutro u svitanje sam bio na Rebru, sa onim predivnim ljudima gore, jer je naš mali dječak, prošlog Božića letio za Linz, pošto mu unatoč silnoj želji i trudu naši liječnici nisu mogli pomoći.
Ovim postom u stvari želim iskazat zahvalnost, liječnicima i osoblju bolnice u Dubrovniku, koji su ga spašavali i spasili iako je to nadilazilo njihove mogućnosti, od kojih niko nije otišao doma, čak ni oni koji nisu ništa mogli pomoći, dok on nije poletio za Zagreb, liječniku u KB Rebro, koji je napustio svoju obitelj i u ponoć ga došao primiti iako nije bio dežuran, ljudima iz ureda vlade republike Hrvatske, i ureda predsjednice, koji su 16 minuta nakon upita dubrovačke bolnice, odobrili i poslali vladin avion u Dubrovnik da ga preveze na Rebro, pilotima, i liječničkoj ekipi koja ga je i za vrijeme leta oživljavala, kompletnoj ekipi s intenzivne neonatologije na Rebru, matičarki u matičnom uredu Maksimir, koja je zanemarila procedure i protokole da bi mu izdala potrebne dokumente, službenicama MUP a u Petrinjskoj koje su izvele gomilu akrobacija i ekspresno mu napravile putovnicu, taksisti iz lanjske božićne priče koji mu je dao blagoslovljenu sliku Isusa koju je njemu majka dala da ga čuva, posadi vladinog aviona, ekipi iz HZZO a koja je sve riješila a da nije trebalo donijeti ni jednu potvrdu ili komad papira, a koji su platili operaciju od 150.000 eura, i naravno liječnicima i osoblju bolnice u Linzu.
Znate u stvari nema tog straha kojeg ljubav, ona prava ne može pobijediti, ljubav je svemoćna, jer da nije ne znam kako bi ovo sve preživjeli, a jesmo jer smo se držali zajedno, i ja sam neizmjerno ponosan na moje sinove, nevistu, moju dragu, mamino zlato, moju bivšu, njenog muža, moju svastiku, prijatelje i sve ostale, uključujući i vas nekoliko, koji su mi pomogli da sve to skupa preživim.
Na trenutke mi se činilo da će me neisplakane suze ugušit, ali jednostavno ih si nisam mogao priuštit, dijelom zato jer je neko morao uvijek biti priseban, a dijelom i zato jer me bilo strah ako im dopustim da krenu, da nikada neće prestati.
U ovih godinu dana smo prošli koješta, i dug je put još pred nama, naš mali vilenjak, je neki dan proslavio prvi rođendan, i nikad neću znati bi li ga ovoliko volili da se sve ovo skupa nije dogodilo, ali sam uvjeren da ga ni u kom slučaju ne bi volili više, veća ljubav od ove ne postoji.
Inače često se postavlja pitanje jesmo li se za ovakvu Hrvatsku borili, ja eto mogu mirne duše reći da kad je bilo najteže, da je Hrvatska i svaki pojedinac koji je na bilo koji način sudjelovao u ovoj Božićnoj priči, bila baš onakva za kakvu sam se ja borio.
11.04.2020
Danas je moj vilenjak, zato što ne živimo recimo u Skandinaviji, gdje takove podvrgavaju pravu na izbor veseli petnaestomjesečni dječak, koji polako hvata korak i nadoknađuje vrijeme provedeno na respiratoru i ecmo uređaju.
Za njega bi infekcija mogla bit kobna, i zato ga ko zna do kada neću moć zagrlit.
Nadam se da su vam sada barem malo jasniji moji stavovi, o pravu na izbor, o onima koji laprdaju o teorijama zavjere, i onima kojima eto neko brani tako dragocjenu slobodu kretanja, i onima koji mi pljuju po domovini.
Naime ja najiskrenije mislim da, ne zaslužuju zrak koji udišu, i nema to veze s nikakvim svjetonazorom, to ima veze s mojim unukom.
Ne mora značit da sam u pravu, iskreno nije me ni briga, oko života i zdravlja svog unuka i svih ostalih unuka, majki, očeva i djedova, ne pregovaram s nikim.
Neka im Bog oprašta jer ne znaju što čine, ja nemam tu snagu, jako me iscrpljuje i silan trud koji ulažem da ih ne mrzim.
Vama braćo i sestre katolici, želim da ovog Uskrsa nađete utjehu, snagu i vjeru u uskrsnuće, Sretan vam Uskrs, i da nikada ne testirate svoju vjeru, čekajuć hoće li neko koga volite više od života, prodisat kad ga skinu s ecmoa.
|
