35 dana do Božića
U susjednom prijateljskom i nesvrstanom Vilajetu, hrvatski predstavnik izabran glasovima Muslimana, imenova je Marinu Mlinarević Soptu koja gradi karijeru, pljucajuć po Hrvatima, koji su ako se Sejdu Komšića i Marinu Bajramović pita, zatucani nacionalisti, skloni korupciji koji su eto zaslužili da im Muslimani ili ko bilo već bira predstavnike, koji će onda birat veleposlanike.
Ispostavilo se međutim kod imenovanja dotične za veleposlanici da ista ima završenu tek srednju školu, što samo po sebi i nije neki krimen, osim ako nemat namjeru postati veleposlanik i pritom ne lažete da ste završili fakultet.
U stvari jebe se nas šta se događa u Vilajetu, ova epizodica poslužila nam je da se podsjetimo kako je jedan takav slučaj kad su htjeli lika sa srednjom školom uvalit za veleposlanika, bio onaj kad je aenes, tijo Poslat u Amerike, svog čovika.
Aenes je inače partija koja ima manje od 1 posto potpore, a koja je zato šta je sa svojih nekoliko ručica u Saboru omogućila onom anemičnom govnu da ostane na vlasti, dobila pravo da se iživljava na obrazovnom sustavu.
Taj aenes je onda odlučijo provodit reformu i metijo psihički bolesnu osobu koja sama sebi organizira dočeke po školama di jon dičica recitiraju i plješću ka svojedobno drugu Titu.
Inače ja sam jedno vrijeme, kad sam se doselio u Zagreb, jer mi je bila potrebna kakva takva stabilnost, radio u jednoj velikoj državnoj firmi.
Kad sam odlazio iz te velike državne firme u privatni sektor na značajno veću plaću, svi su mi govorili da sam lud.
U toj velikoj državnoj firmi se doduše radilo efektivno možda sat vremena dnevno, popravljala se plaća izmišljenim službenim putovanjima, isplaćivali su se nekakvi viškovi, uzimala se lova preko fiktivnih ugovora iz student servisa, imala su se službena vozila, telefoni, moglo se Radit i radilo se u fušu za vrijeme radnog vremena, naručivale su se nikom potrebne studije od prijatelja i rodbine pa se s njima dijelila lova, plaća nije bila neka, oko osam tisuća kuna, ali ako je čovjek bio dovoljno snalažljiv da se dokopa nekog mjesta na kojem je mogao potpisivati račune, mogao je računati i na pet do deset posto provizije, koju bi ionako ako neće on uzeo neko drugi.
Eto valjda su meni zato svi govorili da sam lud, ja sam naime potpisivao u toj velikoj državnoj firmi godišnje 15-20 milijuna kuna računa, i budala otišao u privatni sektor.
Kad sam dao otkaz, direktor mi je rekao ja ti ne mogu povećat plaću, ali nać ćemo neki način, Dat ću ti nekoga, ti ne moraš ništa Radit, samo to sve drži pod nadzorom.
ja ne mrzim djelatnike u javnom sektoru, nemam nikakvih osjećaja prema njima samo me pati kad mi neko sere, jednako tako ne volim ni radnike u realnom sektoru, ni prema njima nemam nikakvih osjećaja, a pogotovo ne prema poduzetnicima koji kad bi samo dio energije koju ulažu u to kako zajebat državu, poslovne partnere i vlastite djelatnike, uložili u razvoj vlastitih firmi di bi nam bio kraj
jednostavno mi smo društvo zatrovano negativnom selekcijom u kojem najbolje prosperiraju sve vrste parazita, i jedino nas može spasiti uvođenje demokracije i kapitalizma, dok se to ne dogodi mi ćemo biti nesretno društvo opterećeno stockholmskim sindromom kao posljedicom terora uhljeba
kad bi se uveli demokracija i kapitalizam, imaocima partijskih knjižica i njihovoj bližoj i daljoj rodbini bi pao mrak na oči
problem nije mali jer imaoca partijskih knjižica s obiteljima ima preko milijun i predstavljaju najveću organiziranu snagu u našem društvu, i jedino ujedinjavanjem svih ostalih oni se mogu svrgnuti s vlasti, što će biti veliki problem, jer je poplavom kojekakvih idiota koji su se predstavljali kao neka treća opcija, sve skupa ridikulizirano, i stvoran je dojam da je promjena nemoguća
osnovna pogreška u poimanju problema je odmah u startu kad se traži treća opcija, da bi se tražila treća opcija trebale bi već postojati dvije, što kod nas nije slučaj jer oni koji se predstavljaju kao dvije opcije su u stvari samo frakcije jedne te iste opcije
dakle mi tražimo drugu opciju, jer kao što reče čuveni hrvatski mislilac, postojimo mi ili oni
mi smo mi, a oni su imaoci bilo koje od partijskih knjižica, od one saveza komunista do ovih novovjekih, i njihove obitelji, ološ koji je iz koristoljublja spreman rođenu mater prodat, ili je jebat ko onaj međimurac neki dan
i nemojte mi samo pričat o tome da u partijama ima i poštenih ljudi, šta je pošten čovjek imao tražiti u savezu komunista, ili hadezeju, esdepeju i tako dalje
pošten čovik je ako se i zajeba pa uša u tako nešto, uteka i dugo plaka pod tušem i vika, zašto, zašto
|
