Fressssssh

Tijelo pamti

Obzirom da leđni stil po mom mišljenju koje po ničemu nije baš relevantno, služi samo odmaranju, da sam leptirovim stilom u stanju izvuć možda dva do tri zaveslaja, a da mi kraul vjerojatno izgleda ka neko dramatično utapanje, nije preostalo ništa nego plivat prsno.

Prsno je inače stil koji sam najmanje u životu koristio, mi smo to zvali ženski stil, i plivanje prsno je bilo nešto sramotno za svakog pravog dalmatinca.

Odredio sam si nekih pedeset zaveslaja kao normu, pedeset zaveslaja pa pauza pa onda opet pedeset zaveslaja i tako redom.

Danas sam plivao runde od sto zaveslaja.

Uvijek i zauvijek će mi ostat enigma kako se nismo prehladili, tih ratnih godina bilo je normalno da se smrzneš ka pizda, prvo bi nas zalila kiša ona zimska dosadna, onda bi s Velebita udarila bura i osušila onu mokru robu na nama, ako je ne bi smrzla, bilo je normalno da se ujutro probudiš, i s plišanog kreveta koji si donio iz neke napuštene i napola srušene kuće, i ugura ga u zemunicu, jer na nekim mjestima smo živjeli pod zemljom, spustiš noge u hladnu vodu koju je u zemunicu donijela neka bujica.

Ne znam stvarno i ne mogu shvatit kako se nismo prehladili, to će za mene zauvijek ostati misterij ravan onome kako se slika i ton bežično prenose na daljinu.

Jučer sam jeo ugljikohidrate pa bi mi mozak trebao raditi po Julkinom poučku, ugljikohidrati u vidu pečenog krompira su mi malo teško pali, ali me je home made burek oduševio, bio je onako nekako posebno podatan i taman dovoljno slan.

Nekad mi je malo bez veze poslije dobrog ručka piti vodu, ali me alkohol baš ne privlači, pivo mi nikad nije bilo nešto omiljeno, a vino neka mi oprosti ko god mi već treba oprostit, pijem samo ono najbolje, imam i ja pravo bit razmažen.

Danas o Oluji priča četnik početnik Aleksa, uz asistenciju četnika intelektualca Milorada, smradovi koji su i onda huškali hrvatske Srbe i obećavali im veliku Srbiju, i danas to rade, i opet ih slušaju one iste budale, koje su valjda zaboravile da kad je bilo gusto, da se četnik Milorad pritajio u Zagrebu, a četnik Aleksa nije puštao glasa u Beogradu, kad je hrvatskim Srbima bilo najteže, i početnik i intelektualac su šutili ka zadnje pizde.

S naše strane o Oluji pričaju anemični dezerteri i vječni studenti, Anemični Andrej i student Njonjo, koji ama baš nikakvu potrebu nisu osjetili da bi branili domovinu, a i matere in nisu dale da idu u rat, danas nešto lamataju jezikom, pa bi nam proslava Oluje da nije predsjednice, u čijem odlomljenom noktu ima više muškosti nego u anemičnog Andreja, studenta Njonje, početnika Alekse, i intelektualca Milorada, zajedno, obilježavanje Oluje i na jednoj i na drugoj strani bi najviše ličilo na gej paradu.

Jednom kad naši sugrađani srpske nacionalnosti shvate da su jednostavno, bili na krivoj strani povijesti, onoj gubitničkoj fašističkoj, njihovo obilježavanje Oluje će moći biti dostojanstveno, a mi ćemo valjda riješiti pitanje ovih naših bijednika na nekim slijedećim izborima, a do tada ćemo gledat gej paradu, najveću u regijonu.