Fressssssh

Slučaj Tomaša Masaryka

Zadnjih dana se često spominje Tomaš Masaryk, da je živ štucalo bi mu se, nakon milijun godina Hrvati od kojih mnogi znaju gdje je ta ulica u Zagrebu napokon znaju, barem oni koje zanima i ko je bio Tomaš Masryk.

O Masryku se priča jer postoji mogućnost da ostane bez svoje ulice u Zagrebu, što je u određenim krugovima u Hrvatskoj pa i na blogu, a pogotovo kod naše blogočehinje i blogoslovakinje izazvalo uznemirenost.

Realno gledajući razloga za uznemirenost baš i nema, ništa se neće dogoditi ako Masaryk ostane bez ulice, promet će se dalje nastaviti, stanovi će tamo bit skupi, pješaci će stajat pred izlozima.

Masaryk je dobio ulicu u Zagrebu prvenstveno zbog toga što je zagovarao jedinstvenu Jugoslavensku državu, što je u jednom povjesnom trenutku bila i težnja većine hrvatskog naroda. To što je hrvatski narod u toj jedinstvenoj državi, onoj prvoj, i onoj drugoj, prošao kao bos po trnju svakako nije krivnja Tomaša Masryka.

Obzirom da je hrvatski narod nadam se jednom zauvijek napustio ideju jedinstvene jugoslavenske države, nema pretjerano ni razloga da Masaryka časti ulicom, bilo bi primjerenije da ulica nosi ime recimo Vaclava Havela, našeg suvremenika, i osvjedočenog prijatelja i podupiratelja neovisne Republike Hrvatske.

Kad bi mene osobno neko pitao, ja ne bi mijenjao ime ulice, iz prostog razloga jer, ulica nosi to ime već milijun godina Masaryk se nije nešto ogriješio i Hrvatsku i Hrvate, ali ako i ostane bez ulice nema nikakve potrebe za dramom.

Ja razumijem i naše blogočehinju i blogoslovakinju, i njihovu uznemirenost, vjerojatno zbog njihovog porijekla Masaryk njima nešto i predstavlja, meni osobno ne, nemam ništa protiv čovjeka, ali iskreno Havel mi je draži da ne govorimo o nekim drugim česima.

Dobro bi bilo da se i vas dvije sjetite te uznemirenosti idući put kad budete pljuvale po Hrvatskoj predsjednici koju je ipak većina nas izabrala, ili po vjernicima ili bilo kojoj sastavnici hrvatskog nacionalnog korpusa, nije to lijepo.

Meni je totalno sumanuta fascinacija smrću, i potreba ljudi da budu bliski umrlima.

Neki dan je bila godišnjica smrti Dinu Dvorniku, znači Dinu ne Dini, Dina je žensko, i gomila ljudi pa i neki koje poznam, su laprdali po fejsu ono ka da su bili najbolji prijatelji, a pouzdano znam da s čovikon nisu rič u životu progovorili, i nikad nisu kupili njegov CD.

Isto tako gledam danas ove proljeve s pokojnim Ljubišom Samardžićem, majke ti ka da su ovce s njim pasli.

Vruće vjetrove i slična sranja je gledala moja mater i njena ekipa jer nije bilo turski sapunica, kad san ja bio mlad niko ko je drža do sebe nije gleda tu onda domaću kinematografiju jer je ruku na srce bila teški šund sa svim tim teškim kožama i ostalim budalaštinama, kad mi neko kaže da je pratio tu mainstream jugoslavensku kinematografiju, to je isto ka da mi kaže da je sluša Rokere s Moravu ili Jasnu Zlokić.

I sad ta moja generacija, a o mlađima da ne govorim svršava nad tužnom sudbinom Ljubiša Samardžića.

Da se odma razumimo, vi koji ste godište moje matere vas razumin vi ste to gledali, ali brate vi od 50 i mlađi, dajte se saberite.