LIČKA OFANZIVA
Toga jutra sve je „mirisalo“ da će to biti još jedan običan izlet. Bio je to peti dan u nizu mojih odlazaka na Plitvička jezera. Za razliku od predhodnih dana kada sam vodio Holandeze, ovaj puta moji gosti su bili Njemci. Nije da nisam volio Njemce, ali uvijek mi je bio bed, kada sam se vozio kroz Liku pričati im o dobro poznatim „junaštvima“ ličkih partizana u II Svj. ratu. Često su mi gosti bili upravo ti koji su bili učesnici toga rata. Naravno, kada bih procijenio da je koji od njih iz toga vremena, prvo bi im oko Senja ispričao o grozotama Golog otoka. Obično bi na njihovim licima znao pročitati „pa znali smo mi da je komunizam ........... , zato smo i htjeli sjebati Partizane“. Taman kada bi se uživili u moju priču, ja bi im počeo uveličavati razne Ličke ofanzive, V, VII, XII itd. Što bi se oni više mrštili ja bih izmišljao nove „partizanske ofanzive“, a od Tita bi napravio, ono, Ikonu, Sveca. Niti istinita priča o Tesli baš im i nije dobro legla. Na moju, da je Tesla bio Ličan i Hrvat, oni bi odmah da je Anštajn sigurno bio Švabo. Moš' mislit, pitaj Amere. Anštajn, izmislio tamo neke dvije tri teorije i sada je on bolji od Tesle, ma mrššš, koliko li sam ja teorija (zavjere) izmislio pa me nitko niti ne spominje.
Rekoh jutro je počelo nikako. Švabe, treće životne dobi, počeli su se ukrcavati u bus, onako po starački. Moj vozač Furiozo bio je opet pomalo nervozan i nenaspavan. Valjda je opet „tukao“ treću smjenu kod kuće. Nebi ni bilo čudo, bio je mlad i tek svježe oženjen, a ona njegova „ždrebica“ nije birala niti mjesto, niti vrijeme da ga spopadne.
Taman kada smo ukrcali i zadnju bakicu te se spremali dakrenemo, čuli smo da netko viče „halt, halt“. Ja sam odmah digao ruke u zrak i predao se. Furiozo je odmah počeo tražiti montirač ispod sjedala, taj se nikada nije lako predavao. Već kada sam pomislio da smo kidnapirani, sva zajapurena dojurila je švabica, tridesetih godina. Na sebi je imala utegnute rifle i još utegnutiju majicu. Bila je pravo osvježenje. Furiozu je ispao montirač iz ruke. Promucao je, „stavi ju odmah ovdje naprijed da je vidim u retrovizoru“. Naravno, odmah sam „preselio“ dvije bakice na druga slobodna mjesta i nju posjeo, da bi bila vidljiva u vozačevom špiglu, a i u mojoj blizini
Put do Plitvičkih jezera protekao je u dobroj atmosferi. Čak si nisam niti dozvolio polemoku o“ švabima i partizanima“. Moja pažnja je bila usmjerena na Brigitu, zgodnu njemicu. Ispričala mi je putem da se tek rastala od muža, pa pošto nemaju djece odlučila je otići na dvotjedni odmor da se malo peovede i razbistri mozak. Moj vozač Furiozo nije znao, osim pozdrava, niti riječi njemačkog, pa me počeo ispitivati, što kaže. Ja sam mu rekao da je švabica u hotelu sa mužem i troje djece, da je jako konzervativna i da nikada nebi prevarila muža. Nakon toga Furiozo je promrmljao neku psovku i više ga nije zanimao naš razgovor. Jedino što je komentirao „troje djece a tako joj dobro stoje sise, svaka čast, ni grudnjak ne nosi“. Nikada mi nije bila jasna ta njegova moć zapažanja.
U restoranu „Borje“ stali smo na ručak. Furiozo i ja opet smo „mlatili“ po mladoj janjetini i mladom luku, desert, jagode sa šlagom. Toga jutra sam u agenciji kolegama ostavio „peticiju“, žalbu na jednoličnu ishranu. Znao sam koju će to buru izazvati, ja janjetinu, a oni parizer i jogurt.
Na ulazi u Nacionalni park obavio sam tehničke formalnosti, objasnio sam im pravila kretanja i ponašanja te ih poveo nizbrdo do „velikog slapa“. Bio sam pomalo zabrinut. Ma zapravo uvijek sam bio zabrinut kada bih imao grupu starijih osoba, posebno taj dan, proljetno sunce žestoko je pržilo.
Taman kada sam krenuo sreo sam kolegu koji je isto imao grupu, te smo se nas dvojica lagano razgovarajući spuštali prema velikom slapu. U jednom sam trenutku čuo komešanje. Okrenuo sam se, na zemlji sam vidio „našu“ mladu švabicu kako leži. Odmah sam priskočio. Bila je bez svijesti. Kao da sam čuo neki glas, „jebote koje ova ima sise“. Počeo sam groznjičavo razmišljati,“ sjeti se Franjo Prve pomoći, pa polagao si vozački“. Znao sam da ju moram okrenuti na leđa, jednom rukom začepiti nos, drugom rukom uhvatiti je za sisu i onda puhati joj kroz usta ili „prešetati jezik“. Taj dio mi nije bio jasan niti na tečaju Prve pomoći. Taman kada sam htio gurnuti ruku pod majicu da joj „masiram srce“ začuo se oštri glas. „ Plac bite, ich bin doktor“. Jednog trenutka glas mi je bio poznat. Bilo mi je drago da je u blizini doktor. Kada sam podigao pogled, prepoznao sam ga, bio je to onaj tip koji je netom prije komentirao švabicine sise. Odmah sam zauzeo obrambeni položaj. Prepoznao sam u njemu lokalnog galeba, ma kojeg galeba, orla. -„ Zemljak odjebi, ako netko sada treba biti doktor onda sam to ja. Ja sam ju doveo, ja ću je oživiti i ja ću je odvesti. Ti sada gibaj“. Bio sam odlučan da danas budem „heroj“. Nešto je kroz zube opsovao. Ipak je procijenio da samnom nebi tako lako izašao na kraj.
Pristupio sam reanimaciji, onako kako sam učio na kursu. Švabici sam začepio nos, gurnio ruku pod majicu i puhnuo joj tako jako u usta da je odmah poskočila i počela kašljati. Htio sam ja još da joj dajem umjetnog disanja, ali nije se dala. Netko joj je pružio bocu sa vodom. Rekla je da joj je pao tlak, zaboravila je popiti tabletu i čim ju popije sve će biti u redu. Zahvalila mi je kiselim osmjehom, a moja grupa mi je uputila veliki aplauz. Nije prošlo niti nekoliko minuta i dok smo čekali da švabica dođe potpuno k sebi, opet se začulo komešanje. Na desetak metara od nas sada je ležala jedna pozamašna starija švabica. Prvo što mi je palo na pamet, jebote što je ovo, epidemija ili sam ja tako dobar „doktor“, valjda neću i njoj morati davati umjetno disanje. Njen suprug me smirio i rekao je da ima srčanih smetnji i da hitno treba u bolnicu. Tražio sam oko sebe komu bi uvalio bolesnicu. Primjetio sam „doktora-galeba“, - „zemljak, ajd odnesi babu gore, platiću ti“. Samo se nasmijao. –„ Pa ti si doktor, je..se , nosi si je sam“. Kako je rekao, jebeš ga, tako ja i učinio.
Uprtio sam bakicu od 100 kg na leđa. Kolega koji je bio s drugom grupom rekao mi je, -„ništa ne brini, ja ću povest i tvoje, čekaj me na povratku“. Bilo mi je lakše što je uskočio, ali svakim metrom baba mi je bila sve teža i teža. Na vrhu već nas je čekala Hitna pomoć. Kasnije sam čuo da je bakica preživjela. Bilo mi je drago.
Otišao sam do busa. Furiozo je dremao. – „Šta, već si se vratio, kako vrijeme brzo prolazi“. Nasmijao sam se zbunjenom Furiozi i ispričao mu cijeli događaj. Dio oko babe baš ga i nije zanimao, ali onaj oko švabice taj je zaokupio njegovu pažnju. – „ Kažeš davao si joj umjetno disanje, uh jebote jadna ženska“. – „ Što jadna, onako, puhnio sam joj žestoko, odmah je poskočila i došla sebi“. Furiozo se počeo smijati. – „ Došao bi i ti sebi da ti ja sada, nakon one janjetine i mladog luka puhnem u usta, pa čovjeće ti si joj promijenio krvnu sliku“. Smijao se kao lud. Gledao sam ga zbunjeno. Puhnuo sam si u dlan. Svi mirisi ručka su se osjetili i onda neka mi netko kaže da mlada janjetina i mladi luk nisu zdrava hrana.
Grupa se sa razgleda vratila zadoviljno. Kolega je dobro odradio posao. Svi su se ukrcali jedino mlade švabice nije bilo. Zabrinuto sam pitao ostale znaju li gdje je ona. Jedna od gošći mi je rekla da ona nije niti išla sa njima, već da je otišla sa onim „drugim doktorom“. Taman kada sam krenuo da je potražim, švabica se pojavila u društvu “drugog doktora“. Dugo su se“ opraštali“ pred autobusom. Furiozo je več postajao nervozan. – „ Olani malo čovjeće, ponovo će pasti u nesvjest“, dobacio je. – „Neće, neće, ima ta pluča za nas obojicu“, dobacio je galeb. – „ Znam, znam“, prmrmljao sam si u bradu. Konačno je ušla u autobu. – „ Danke Her Doctor“, dobacila mi je vragolasto, u prolazu. - „Bite, Bite“, odgovorio sam joj. – „I ja, i ja“, nadodao se i Furiozo.
U povratku Furiozo se smijuljio cijelim putem. –„ Znaš nešto si razmišljam, ova švabica garant više u životu neće okusuti janjetinu i mladi luk, nego sva sreća da i babi nisi davao umjetno disanje, ta bi „riknila“ garant“.
Čini mi se da je toga dana bila još jedna moja LIČKA OFANZIVA.

VELJAČA - ŽENSKA PREVRTAČA
O mom već legendarnom mačku Mari već sam pisao u svojim kolumnama. On je legenda. Moja kći ga je donijela samo na par dana, a ostao je 8 godina. Imao je sreću. Bio je (i ostao) pravi ljepotan. Crn, visok, gracioza, zgodan. Sve ono što ja nisam. Između nas se od prvoga dana stvorilo neko rivalstvo u kući. Sve ono što je njemu bilo dozvoljeno, meni je bilo zabranjeno. Oduvijek sam bio ljubomoran na njega. Sexao se do besvijesti po naselju, pravio mačiće,a nakon toga nije imao nikakvih obaveza. Vračao bi se kući u kasnim jutarnjim satima sav izranjavan od teških bitki koje je vodio sa mlađim nadobudnim mačorima. Naravno, moja supruga bi odmah ostavila sve poslove i vidala mu rane. A kada sam se ja vratio kući, jedne večeri, malo izubijan od jednog ljubomornog idiota koji me uhvatio u svome stanu sa njegovom suprugom, digla je toliku galamu i dreku da su susjedi mislili da me strefio srčani udar. Pozvali su i hitnu. Nikako nije prihvaćala moje objašnjenje da sam dotičnoj gospođi samo pokazivao tetovažu koju sam toga dana preslikao sa sličice onih žvakaćih guma.
„Dobro objasni mi, zašto si imao spuštene hlače“? Pitala je supruga.
„Pa kako da joj pokažem tetovažu na gornjoj butini ako ne skunem hlače“? Pravdao sam se.
„Dobro, a zašto je ona imala zadignutu haljinu“? Nastavila je.
„Pa zato što joj se svidjela moja tetovaža te je i ona htjela isto taku na istom mjestu. Morala je zadići haljinu“. Bio sam siguran da sam se izvukao.
„ Ok., pokaži meni tu tetovažu“. To sam čekao cijelo vrijeme. Zalijepio sam ja ne jednu već dvije tetovaže putem do kuće, za svaki slučaj. Močno sam spustio hlače. Tu grešku sam toga dana ponovio dva puta. Tava je poletjela u mom smjeru, eskivirao sam tavu ali ne i stolić u dnevnoj sobi. Onako spuštenih hlača pao sam preko njega, udario glavom u ormarić. Supruga mi je pomogla pružajuči mi držalo od metle. Malo prejako i malo prebrzo. Dobio sam još par udaraca po leđima. U to su dojurili i susjedi. Jedna susjeda koja se oduvijek palila na mene, vjerujući da imam srčani udar priistupila je reanimaciji usta na usta. Niti ona nije dobro prošla. Supruga je i nju napala.
„Profuknjačo jedna, vidim ja da mu se ti upucavaš već neko vrijeme, ostavaljaj mi muža i drži se poštara koji ti svaki dan kao donosi preporičene pošiljke, pa ti svaki puta treba bar pola sata da ju potpišeš“. Nije prestajala.
„Nije valjda Roman , naš poštar“. Pokušao sam smekšati napetost. Metla je ponovo sijevnila preko mojih leđa. Tada je netko rekao da je stigla hitna. Supruga je rekla da mi nije ništa i tko je uopće zvao hitnu. Meni se dolazak hitne učinio kao jedini spas. Odlučio sam prespavati ovu noć u hitnoj. Pa na kraju krajeva tamo su doktori fini ljudi, medicinske sestre u noćnoj smjeni su mlade i guzate, a i malo ću baciti karte sa vozačima do jutra do kada će se ova moje već smiriti.
U sobu je prvo ušao doktor.
„Gdje je pacijent“? Dok su mu ostali prisutni pokazivali na mene iza doktora se čuo ratnički poklič.
„Opet ti razvratniče jedan“!! Bio je to vozač hitne i suprug one kojoj sam te večeri htio opaliti tetovažu.
„Opet te nalazim spuštenih hlača, da i tu ne pokaziješ svoju tetovažu“? Doktor je bio zbunjen, muški susjedi su bili također zbunjeni. Ženski dio populacije je bio jako zainteresiran da vidi tetovažu. Ona koja mi je davala prvu pomoć izrazila je želju da bi i ona htjela jednu takvu. Odustala je kada je vidjela mrki pogled moje supruge. Situacija se nekeko smirila. Susjedi i su se razišli. Doktor im je rekao da se hitna ne smije zvati zbog svakojakih gluposti. Vozač mi je na odlasku htio prilijepiti još koju pedagošku ali moja supruga je stala ispred njega.
„Da mi više nisi pipnio muža, mlati onu svoju što se hoće tetovirati i ako netko treba da ga mlati to mogu biti samo ja“. Okrenula se prema meni i ponovo me mlatnula metlom.
„Ženo, nemoj me više braniti“. Počeo sam ju moliti. Život mi je bio ugrožen. Toga mi je trena palo na pamet kako smo mi muški totalno diskriminirani od strane ovog društva, niti imamo „hrabri telefon za pomoć“, niti imamo „sigurnu kuću“, a meni bi sada dobro došlo i jedno i drugo.
Tu noć i još mnoge druge noći prespavao sam u dnevnoj sobi. Suha hrana ozbiljno je narušila moje zdravlje. Naglo sam gubio kilograme. Sa 160 pao sam na 140. Svi su se ozbiljno zabrinuli za moje zdravlje. Počeo sam se oporavljati tek kada se ona, koja mi je davala prvu pomoć, počela hvaliti „kako stavljam tetovaže po kućama, sa vlastitim priborom“. Od toga dana sam se počeo oporavljati, za lijepu tetovažu, dame bi mi kuhale samo fina jela.
Da, bilo je to davno i još sam bio mlad, bio sam spreman puno toga podnijeti i pretrpiti. Uvrede, batine, ogovaranja, bježanje od ljubomornih muževa, osveta ostavljenih žena, slomljenih retrovozora i brisača na autu ili zakaćenih ruža na vrata auta. Sve je to nestalo.
Veljača je, a moj Maro i ja ležimo svako u svom kutu i drijemamo. Vjerujem da i on sanja o vremenima kada su se ispred nas guzatali komadi zbog kojih smo bili spremni podnijeti teške rane.
Vjerujem da je Maro bio u prednosti. On je imao veljaču, mjesec u kojem, kako kaže moj prijatelj Borko, inače veterinar, mačke skidaju gaće i postaju ortodosne kurve. Ja nikada nisam bio te sreće, uvijek bih gaće morao skidati sam, a vlastite rane, sam liječiti. Nije li i Valentinovo u velječi. Pretpostavljam da su Valentinovo izmislile žene da bi pod krinkom zaljubljenosti i romantike za malo sexa dobile i poklon. I zato ne kaže se uzalud,
VELJAČA - ŽENSKA PREVRTAČA.

MARATONAC
Toga se dana vozio maraton i to ne bilo koji maraton, već maraton „težak“ milijun kuna. Bio je to mega- maraton. Vozilo se 500 km u dvije etape, svaka po 250 km. Kada kažem „vozio“, tada mislim na to da se maraton vozio na biciklu i to ne bilo kojem biciklu, već na običnom starom biciklu bez onih „brzina“ i ostalih pizdarija koji krase današnje bicikle. To mi je zapravo i odgovaralo, jednom sam posudio od kčeri onaj noviji bicikl sa brzinama, kada sam ga počeo šaltati toliko se zblesiro da mi je na kraju pao lanac pa sam ga uprtio na leđa i donio kući. Jebeš takav bicikl koji moraš nositi. Kći kada je postala malo ozbiljnija, kupila si je onaj tipični ženski roza bicikl, sa korpom i cvijetićem sprijeda. Znao sam ja i njega provozati do grada sve dok neki klinac nije rekao: „mama jel ono peder na onom biciklu“? – „ Ma mrš čača ti je peder“, uzvratio sam mu, a mama je odmah stala u muževu obranu, „nije moj muž peder, vidiš da je napravio sina“. Htjedoh joj reći da mi mali pomalo „navlači“ susjeda ili poštara ali sam odustao. Od tada više ne vozim niti taj bicikl. Pokušala mi je supruga uvaliti neki muzejski primjerak bicikla koji je izvukla iz šupe, rijačima: „dobar je, samo mu malo kočnice ne rade“. Odmah sam ju skonto, htjela je da se smadrknem negdje u more ili neku rupetinu. Jednim bi udarcem „ubila“ dvije muhe. Riješila bi se mene i bicikla.

Nego vratimo se mi maratonu. Taj maraton smo vozili nas trojica. Nije mi bilo lako, bilo je tu uzbrdica, nizbrdica, zavoja. Cijelo vrijeme sam bio na čelu kolone sve dok me Španac, moj prijatelj, nije pokušao preteći. Nekoliko kilometara vodila se bespoštedna bitka. Odbijao sam njegove šprinteve. Dok smo bili u ravnini ponudio sam mu dil da bi bilo dobro da podijelimo lovu. Pitao me što ćemo sa onim trećim. Ne sjećam se što sam mu odgovrio, ali on je rekao da će mali imati „veliki kvar na biciklu“ i da će morati odustati. Sljedeće čega se sječam je naš zajednički ulazak u cilj pred razularenom masom koja nas je dočekala. Žene su bacale na nas grudnjake i gačice, jedna je skočila na mene i toliko me stegnula u zagrljaj i „uvalila mi puuusuuu“ da sam se toga trenutka probudio.Bio sam slomljen, oznojen i jako umoran.

U dnevnoj sobi, supruga je već pila jutarnju kavu. Začudila se što me vidi tako „rano“.
„ Nije još ni 10 a ti se već ustao. Što je, što si tako oznojen i blijed“?
„ Od maratona“, rekoh joj.
„ Kakvog maratona“, gledala me u čudu.
„Od maratona koji sam vozio noćas i molim te nemoj me maltretirati, strašno sam umoran i sve me boli. Nije to bilo kakav maraton, vozio sam maraton od 500 km i zaradio 500 tisuća kuna. Mogao sam ja zaraditi i cijeli milijun, ali sam pola podijelio sa Špancem“.
„ O jadničak moj, vidim da si umoran, nego gdje si stavio lovu“?
„ Koju lovu“? Gledao sam ju u čudu. Nikada me nije pitala za lovu, jednostavno bi uzela moj novčanik i uzela si koliko joj treba. Već sam se zabrinuo da stvarno loše izgledam, nisam navikao na takvu finoću.
„ Pa lova od maratona“?
„ Ti si stvarno nezahvalna žena, umjesto da se ponosiš mnome što sam bio prvi, ti bi još i lovu. A da si bila tamo vidjela bi oduševljenu masu kako nas pozdravljaju, a i razularene žene kako na nas bacaju grudnjake i gačice“.
„ Ooo, pa ti u snu osim što se utrkuješ usput se i kurvaš, a onda umoran meni se žališ. Jesi umoran i oznojen od maratona ili od one ženske“? Nije se dala.
„ Vidio bih ja tebe da voziš stari bicikl cijelu noć, pa da te gađaju razno-raznim odjevnim predmetima i uz to da ti se iz publike prijete ljubomorni muževi i molim te pusti me na miru da ovdje, na kauču malo odmorim“.
„ Pa idi nazad u spavaću sobu i naspavaj se“.
„ Ma nema šanse, tamo se uvijek naradim, u snu.

VIDIMO SE NEGDJE, TAMO
Na tom izletu odlučio sam jednostavno briljirati. Za to sam imao i dobar razlog. Moja supruga bila je dio grupe koju sam vodio na taj izlet u Italiju. Zapravo, ona je znala gdje radim, što radim, ali nije znala detalje. Puno puta je bila ljuta na mene što danima ostaje sama sa našom djecom koja su tada bila vrtičkog uzrasta. Trebalo ih je svakoga jutra buditi u ranim jutarnjim satima prije nego što ide na posao, odvesti ih pješice, onako pospane u vrtić,a onda nakon napornog dana ići ponovo po njih, te se „boriti“ sama sa njima cijelo poslijepodne. Znala mi je često reći: „dok ti po svijetu luftaš guzicu ja se borim sa ovo dvoje hahara, a onda dodješ kući prigovoriš kako to odgajam djecu, promijeniš kofer i opet odeš“. Znao sam da joj je bilo teško, ali moj nemirni duh nije mi dozvoljavao da propustim priliku da „besplatno“ putujem po svijetu.
Taj izlet bio je idealna prilika da i ona vidi da moj posao nije samo lunjanje po svijetu i uživanje. Čini mi se da sam već u jednoj od svojih kolumni i opisivao neke događaje sa tog izleta. Bio je to brodski izlet, Rimini, Ravena, San Marino. Kao što sam već napomenuo, tada sam se stvarno dobro pripremio, nakon te pripreme bez problema sam se mogao prijaviti na Fakultet i polagati neki stručni ispit. Posebno sam angažirao starijeg kolegu nepresušnog znanja inače specijalistu za izlete po Italiji. Bio sam spreman. Posebno sam se ponosio svojim umiječem čitanja freski u crkvama. Test sam imao nekoliko tjedana ranije kada sam vodio grupu profesora povijesti iz Zagreba na sedmodnevni izlet po Italiji. Na kraju toga izleta dobio sam mnogo pohvala. Iznio sam im i neke podatke koje niti oni nisu znali, a posebno sam ih inpresionirao svojim umiječem čitanja freski u Talijanskim bazilikama.
Nakon Riminija obilazili smo San Marino. Tu sam sa mojim damama, koje su btw. bile u večini u mom busu koji smo koristili za dnevne obilaske, uživao u razgerdima vjerskih i kulturnih spomenika. Čak me je i jedna suprugina kolegica koja je bila Muslimanske vjeroispovijesti, javno pred svima pohvalila da imam tako zanimljive priče, te da ona naprosto uživa u njima. Naravno, to mi je jako godilo.
Nakon San Marina, treći dan na redu je bila Ravena. Taj grad posebno volim, ne zbog Dantea već zbog mnogih lijepih priča koje sam imao u svom repertuaru. Tu sam mogao pokazati svu raskoš svoga znanja. Toga dana u autobusu bila je dobra atmosfera. Red viceva, onih „masnih“, red priča o povijesnim zbivanjima začinjenih ponekim sexi detaljem, pa ponovo pokoji vic i vrijeme nam je brzo odmicalo. Dolaskom do Bazilike San Vitale, pred kojom je bila gužva toga dana, zamolio sam moje gošće da se strpe pola sata dok se gužva malo ne stiša. Znao sam da su, kada je gužva i svečenici u crkvama pomalo nervozni pa nerado gledaju na vodiće koji u crkvama „kradu“ njihov posao, naime, oni bi to rado odradili za sto tisuća lira koje obično uzmu za 15 minuta obajašnjavanja nečega što im ja i sam znam objasniti.
Dok je trajala pauza ja sam odveo suprogu na capucino u obližnji kafić gdje me je konobar ljubazno pozdravio izgovarajuči moje ime. Moja supruga i njene dvije kolegice koje su nam se priključile bile su inpresionirane, „pa njega znaju i u Raveni“, rekla je jedna. Te sam godine često bio na toj turi, koliko se sječam svih tih godina 54 puta. Naravno, uvijek sam pio kavu u tom kafiću, a Romeu (konobaru), često sam znao donijeti naše domaće maslinovo ulje i bisku. Jako je bio srdačan, konačno je upoznao i moju suprugu na koju je toliko navalio da sam mu se morao zaprijetiti u šali.
Za to vrijeme moje gošće su trgovale sa uličnim prodavačima. Čuo sam veseli smijeh iz njihovog pravca. Znao sam da se dobro zabavljaju iako nisam znao koji je razlog tog veselog smijeha.
Konačno sam i ja ušao sa svojom grupom u Baziliku. Svečenici su se već razišli pobravši svoju „pinku“ od drugih grupa, a ja sam konačno došao na svoje. Mojoj grupi su se priključili i ostali gosti koje su vodili ostali kolege te je moja kolegica prepustila meni da „odradim“ ovaj dio u Bazilici San Vitale. Znala je i ona da sam tu na svom terenu.
Odradio sam sve briljantno, čak sam imao i toliko vremena da im objasnim kako se čitaju freske. Naravno, ne u detalje. Bio sam jako ponosan na sebe. U očima moje supruge vidio sam da se i ona ponosi samnom.
Na povratku u Rimini iz rukava sam izvukao najbolje viceve. Autobus se tresao od smijeha mojih gošći, sve je bilo idalno.
S obzirom da smo za nekoliko trenutaka trebali stiči u luku Rimini gdje nas je čekao brod, bio je to idealan trenutak da se oprostim od mojih gošći već uvježbanim govorom koji sam koristio uvijek kada sam htio impresionirate moje goste na izletima. Naravno, prije oproštaja hti sam provjeriti koliko su bile zadovoljne samnom i mojim vođenjem. Dobio sam veliki aplauz, što je značilo da su bile jako zadovoljne. Tu je proradio i moj ego, naravno nije mi bilo dosta, tada sam ih upitao,“što vam se najviše svidilo na ovom putovanju i što vas je ostavilo bez riječi“. Očekivao sam nove hvalospjeve o tome kako sam ja briljantan, pametan, načitan.
Bolje da ih o tom detalju nisam ništa pitao, naime, sve su u jedan glas odgovorile, „crnac“. Bio sam totalno zbunje, nisam znao o čemu se radi. „Koji crnac“? Zbunjeno sam ih upitao.“ Ovaj koji nam je prodao ovo“. Sve su u rukama držale malog majmunčića iz kojeg bi kada bi ga se malo stisnulo iskočio oveći crveni pišo.
Moja supruga i ja dobili smo svako po jednog majmunčića na poklon uz obrazloženje. „Tebi Franjo da se sjetiš ovoga izleta, a za tvoju suprugu, dok ti lunjaš po svijetu, neka ju on podsjeća na tebe“.
Bio sam potpuno zbunjen i nesretan. To je bio veliki udarac na moj ego. Zar nakon tolikog truda i zalaganja one najviše pamte crnca i majmunčića sa crvenim pišom. Nisam mogao vjerovati. Moram li reći da moj posljednji adut, dobro uvježbani oproštajni govor nisam ni održao, bio sam jako nesretan.
Ove priče sam se sjetio kada sam prije nekoliko dana sreo jednu od učesnica toga izleta koja mi je rekla, „znaš puno sam putovala na izlete, ali onaj izlet sa tobom u Italiju bio je nezaboravan. Svima sam pričala kako si nam ti lijepo i zanimljivo pričao povjesne priče i kao je bilo lijepo i zanimljivo ići sa tobom na izlet“ . Malog majmunčića sa crvenim pišom, na moje olakšanje, nije spomenila. Bilo mi je drago da sam nakon 25 godina doživio sadisfakciju i da sam rehabilitiran na najljepši mogući način. Toga sam trenutka odlučio. Vračam se ponovo u turizam. Još ja imam snage i volje uveseljavati ljude na izletima. Odluka je pala, otvaram turističku agenciju, pa ako ponovo doživim poniženje od malog majmunčića s crvenim pišom, sada ću biti mudriji i 25 godina stariji. VIDIMO SE NEGDJE, TAMO.

MONEY, MONEY, MONEY
Nikada u životu nisam imao više od 1.ooo Chf (Švicarskih franaka), a onda kao grom iz vedra neba stiže pismo. Dobijam obavijest iz banke da se hitno javim i dođem na razgvor, pošto im dugujem 25.000 Chf. S nevjericom sam gledao u taj dopis. Znam da sam prije 8 godina podigao neki kredit za kupovinu nekretnine, ali se ne sjećam da sam dobio neke Chf, siguran sam da sam dobio Kune, pošto sam iste, isti dan izbrojao dva puta i predao prodavatelju.
Odmah sam provjerio dokumentaciju (koju moja supruga ćuva decenijama uz obrazloženje, „neka, mjesta ima dovoljno, kruha ne traži, a možda zatreba“. Puno puta sam se ljutio na nju zbog svih tih silnih uplatnica, rješenja, opomena, ali ona sve uporno čuva. Danas sam joj zahvalan na tome.
U banku sam otišao dobro pripremljen. Nekoliko dana sam vračao film da se sjetim na koji način sam dizao kredit. Nekako sam uspio posložiti mozaik.
Naravno, u banci su bili prilično arogantni, a te tipove volim najviše, tu sam na svom terenu. Frajera koji mi je počeo pametkovati pustio sam da ispuca cijeli šanžer. Kada je ostao bez municije krenuo sam u kontra napad. Počeo se znojiti, zamuckivati. Na kraju je predložio da odemo u ured direktorice pa da sa njom zajedno nađemo neko rješenje.
Direktoricu sam poznavao. Upravo ona mi je nudila kredit. Naravno, pobijao sam sve njene argumente i tražio, za razliku od nje, prihvatljivo rješenje za obije strane. Znao sam da ona ima instrukcije „odozgo“.
Bio sam prilično miran sve dok me nije izazvala riječima, „pa mogli ste diči kredit i u €, a vi ste izabrali Chf, tko Vam je kriv.
Nakon tih riječi bio sam stvarno ljut. „Draga moja direktorice, upravo ste mi Vi nudili kredit i to na slijedeći način. Moram Vam to slikovito opisati“.
„ Ponudili ste mi mladu, zgodnu, atraktivnu djevojku, za koju ne moram platiti učešće. Kamata samo 3,49%, rata minimalna, rok otplate 25 godina. Naravno to je kredit sa valutnom klauzulom u Chf. A s druge strane, da bi pokazali Vašu poslovnost i raznolikost ponudili ste mi, staru krezubu babu, uz učešće od 15%, sa kamatom od 5,49% i otplatom na 15 godina. Naravno, ta baba je bila u €. Izgledam li ja Vama kao tip koji se pali na stare babe“?
U sobi je na trenutak nastao tajac, tada se ona slatko nasmijala.
„ Ako Vas to može utješiti i ja dugujem 50.000 Chf, samo je meni, izgleda neko prodao priču o zgodnom mladom frajeru“. Tada smo se, u vlastitom jadu i muci, nasmijali zajedno“.
Ovu sam događaj ispričao u trenutku kada se za nas na sudu bore ljudi koji su doživjeli istu sudbinu kao i mi, od strane manipulatora i lopova koji su, ne samo kod nas, bacili ljude u jad i bijedu. Te prevare nisu bili lišeni niti ljudi za koje bi trebalo predpostaviti da su znali cijeli scenario. Obično scenario za dobar film pišu ljudi koji su uvijek u sjeni. S toga, ne ljutite se na ove male ljude, oni dijele istu sudbinu kao i mi i vjerujte, nije im lako. Treba imati živaca brojati tuđe novce svakoga dana. Za njih ne važi ono pravilo, tko pretače med malo i prste poliže.

KAD SAM BIO MLAĐAN KUHAR JA

Bio je to za mene prvi dolazak na more, napunio sam tek nešto više od 15 g. Nisu to bile godine kada smo mi djeca išli na more u okviru školskih ekskurzija ili sa roditeljima. Samo privilegirani su imali tu priliku i čast, ja nisam bio među njima.
Autobus je, u tada mali Istarski gradić, stigao u ranim jutarnjim satima, bio je to moj prvi susret sa morem. Informirao sam se ja jako dobro prije polaska. Oni koji su već bili na moru, pričali su mi o „velikoj plavoj vodi“, o drugoj strani obale koja se ne vidi prostim okom.
- „S druge strane je Italija, ali nju ne možeš vidjeti, a more, more je duboko sigurno 10m“.
Tim saznanjem bio sam zapanjen, koja dubina?
Pa ja sam se do sada kupao i ronio do najviše 3 m dubine.
Izašavši iz autobusa u ranim jutarnjim satima, dočekao me je polu osvijetljeni trg, moji suputnici brzo su se razišli, „moje veze“ nigdje nije bilo. Očito je zaboravio na mene i zaspao. Ništa, rekoh sam sebi, valja čekati. Prošetao sam do rive, nigdje nikoga, valjalo se i popiškiti u more. I dok sam se ja tako upoznavao sa morem pogled mi je pobjegao na drugu obalu, kad tamo sve svijetli. Vidi se osvijetljena velika zgrada, nekoliko manjih, dosta lampi. Prvo što mi je palo na pamet.
-„Koji su to lažovi, rekoše mi da se druga strana, Italija, ne može vidjeti prostim okom, a ja ju vidim, šta vidim, mogao bih za par minuta doplivati do nje. U tom razmišljanju prekide me jedan strogi glas.
- „ Zar se tu piša seljačino jedna, vadi „ličnu kartu“. Milicija, još mi je to trebalo. Počeli su me ispitivati, zašto sam došao, tko mi je „veza“, što ću raditi itd.
Bio sam isprepadan, odgovarao sam mehanički. Oni su poznavali „moju vezu“. – „To je dobar momak, nemoj da ga osramotiš“, rekoše mi. – „Nisi nam rekao što ćeš raditi“? – „ Biću kuhar“, rekoh ponosno. Milicija me povezla do hotela, rekoše da im je usput. Za vrijeme vožnje mi se učinilo da me voze „prema Italiji“. Uplašio sam se. Prvo more, pa Italija. Previše.
--„ Zašto me vozite u Italiju“? Upitah.
– „ Koju crnu Italiju. Vozimo te u hotel u kojem ćeš raditi“, rekoše. Nisam se dao smesti.
– „Aaaa, neeee, dok sam ja piškio gledao sam na drugu obalu, u Italiju. Je, da su me lagali, oni moji, da se druga obala ne vidi, ali ja sam ju vidio“.
Obojica su se počela smijati, stariji se sažalio nadamnom,
- „ Sinko to nije Italija, to je zaljev, a s druge strane zaljeva je hotel u kojem ćeš raditi“. Bilo me stid.
U hotelu su me primili ljubazno. Pojavila se i „moja veza“. Pomogao mi je srediti papirologiju i da se smjestim. Odveo me da zadužim „kuharsku uniformu“: pepita hlače, bijela kuharska bluza i visoka kuharska kapa. Odmah sam se presvukao, valjalo se javiti šefu i početi kuhati. Divio sam se sam sebi.
– „Sada ili nikada“, rekoh.
– „Od danas si prava kuharčina“.
Ma znao sam ja već tada ponešto skuhati: juhu, jaja na oko, kajganu, kuhano jaje, sendvič, a dosta, ni ne trebam više znati, pametan sam ja i brzo učim. Tadašnja generacija je, za razliku od današnje, ponešto i znala skuhati. Glad silu ne bira, rekoše stari ljudi.
Apropo toga, nedavno me pitao moj sin koji je bliže 30-toj nego 20-toj.
– „Tata kada pečeš jaja, dali prvo u tavu staviš jaja ili ulje“? Došlo mi je da se ubijem.
Prvi susret sa kuhinjom za mene je bio šokantan.Velika ko' sportska dvorana, puno ljudi u bijelom. Upoznali su me sa šefom.
– „Aaa, ti si onaj novi „pomoćni kuhar“. Bravo. Čekamo te“.
Uhvatila me trema, samo da mi ne da da skuham nešto komplicirano. Bar da mi da da skuham jaja ili tako nešto, pomislih. Šef me brzo riješio agonije.
– „Mali, sviđaš mi se, od danas te unapređujem, postaješ šef. Šef "crnog suđa".
-- "Pogledaj ove „crne šerpe i lonce“, treba ih dobro oribati, kada to sve napraviš, oribati kuhinju, a za vrijeme večere biti ćeš glavni na stroju za pranje suđa“, a nakon večere opet oribati kuhinju".
Majko rođena, toliko prljavih i zagorenih šerpi nikada nisam vidio na jednom mjestu.
Uronio sam u „crne dubine“ šerpi iz kojih sam izronio na kraju sezone.

Kada sam se vratio kući nakon sezone svima sam pričao kako sam radio kao kuhar u jednom elitnom hotelu na moru u Istri.
Danas često odem na kavu u taj hotel i prisjetim se vremena prije 40 g. Ponekad mi potekne i suza. Ipak je šefovanje među šerpama odredilo moj daljnji život. Uvijek se sjetim one, KAD SAM BIO MLAĐAN KUHAR JA.

DVOSTRUKA ŠIHTA
Danas sam se nakon nekoliko tjedana izbivanja ponovo prošmucao gradom. Očekivao sam, pošto je 8. Mart da ću sresti koju “koku“ da se izljubimo. Rano jutarnje tuširanje, pa brijanje, pomno odabrana trenirka koju nosim samo u svečanim prilikama. Trebao jeto biti znak da ću možda i uspjeti zavaliti neki zvučniji poljubac. Nabacio sam ja i losion, koji sam, btw. ukrao sinu prije nekoliko godina i zaštekao ga u ormar ispod gaća. Tu je bio najsigurniji. Po mojim gaćama, već duži period, nitko ne vršlja. Izađoh ja vesel iz kuće i odmah naletim na susjeda. Znao sam da taj dan neće baš završiti kako sam planirao. Inače, moj susjed Stanko je obrtnik. Čini mi se da u posljednje vrijeme sve češće obrće dugove kao i večina nas.
- „Bravo susjed, baš dobro da sam te sreo. Reci mi molim te, ti si pametan čovijek, što su to fiksalne kase“?
- „Stanko, kao prvo to se ne kaže fiksalne, već fiskalne kase, a kao drugo, što te to zanima“?
- „Ma isti klinac, ili fiksalne ili fiskalne, reci ti meni oće' li oni mene zajebat, mislim poreznici“?
- „Neće Stanko,to su za one koji naplačuju keš i ne izdaju račune“.
- „Pa i ja naplačujem keš i ne izdajem račune“.
- „Stanko, tu se misli na ugostitelje, ne na vas male obrtnike“. Već sam bio pomalo nervozan. Dok sam Stanku objašnjavao pizdariju oko tih kasa, prošle su već tri dobrostojeće raspuštenice, a one su bile u mom planu da im čestitam 8. Mart. Znao sam svaki njihov korak. Odlazile bi svakoga jutra oko 8,30 u market i vračale se oko 10 h, iako im je trgovina na 100 m. Naravno, nakon kupovine bi se grupirale u obližnjem kafiću, te vjerujem pretresale njima aktuelne teme. Koja ima novog švalera ili koji je tip slobodan strijelac. Ali Stanko nije prestajao.
- „Znači ja nemoram imati tu kasu, super, znao sam ja da ćeš ti meni pomoći. Za ovo imaš gratis čišćenje bojlera“.
- „Kako ide posao, Slavko“? Upitah ga da bi dobio na vremenu. Očekivao sam onu mladu medicinsku sestru da se vrati iz trgovine, nju ne smijem propustiti. Bilo mi je drago što sam stavio malo više kolonjske, bar neće izlapiti.
- „Kako ide posao? Šugavo. I što odradiš sve je teže naplatiti. U zadnje vrijeme imam problema, nigdje keša. Sve češće mi se dešava da ove ženske nude da „prebijemo“ posao, onako, znaš. A znaš i sam da je moja Marta još mlada, treba tu „raditi“ svake večeri. Skače po meni ko' neka ždrebica, da ti budem iskren, sex mi se počeo gaditi. Onda uz to još me i ove ženske napadaju, samo da ne moraju platiti. Znaš ti i sam da sam ja jeftin, moj rad košta 50 – 100 kuna, ali to njih ne briga“.
U meni je toga trenutka proradio poduzetnički duh.
- „Kažeš nude ti se umjesto plačanja“?
- „Ma da, ne možeš vjerovati, a sada pred sezonu kada dođu slovenke, to ti je ludnica. Da sam pastuh, nebi to sve mogao izdržati“. Od toga trena imao je moju potpunu pažnju.
- „Vidi Slavko, ja ti se, kao što sigurno znaš bavim i financijskim savjetovanjem, imam ja za tebe poslovan prijedlog“.
- „Ma znam ja da se ti time baviš i da si jako uspješan, to se vidi po tvom autu koji je skoro punoljetan, a i po škurama koje nisi ofarbao već 5 godina. Jebalo majku koga si ti uspješno posavjerovao“. Ovime se doveo na rub incidenta. Nije da nije bio u pravu ali kod mene je prevladao razum. Stisnuo sam zube i prešutio njegovu opasku.
- „Slavko budi ozbiljan, imam za tebe jedan dobar prijedlog. Ajd' da se uortačimo“.
- „Kako da se uortačimo, pa ti neznaš ni napumpati gumu na autu, odšarafiti šaraf, promijeniti gumicu na špini, još mi stvarnosamo ti trebaš“.
- „Slavko, mislio sam ovako. Kada imaš situaciju da ti određena dama ne može platiti posao i ponudi ti sex, ti pozoveš mene, ja to „odradim“ za tebe, a ti taj iznos knjižiš u onu „crnu biljećnicu“ na moj konto. Znaš da ću ti ja jednoga dana to platiti, mora i mene jednom krenuti“.
- „Ti nisi normalan, kao prvo ti si mojih godina, nisi u cvijetu mladosti. Očeš' da te udari srčani“? Nije se dao.
- „Slavko ovo je biznis. Ovime ti zadržavaš klijente, odnosno klijentice, ja za malo love tebi činim uslugu. A da bi sve bilo potpuno čisto i transparentno, evo to će te koštati 30%“.
- „Ne razumijem, kakvih 30%“.
- „Pa ako tvoj posao vrijedi 100 kn, i ja ga „odradim“ umjesto tebe, ti mene teretiš, u „crnoj knjizi“ za 70 kn. Jel' pošteno“? Dok sam mu izlagao svoj biznis plan u glavi mi je digitron radio velikom brzinom. Znači jednom tjedno puta četiri to je četiri puta mjesečno po sedamdeet kuna, ukupno 280, plus one tabletice El'direct 220 kn, ukupno 500 kn. Malo previše, ali toliko plačam i za MaxTv sa sportskim paketom i onim paketom za odrasle. Paket za odrasle mi znači više neče trebati, a jebeš sportski paket, i tako su sve utakmice namještene. Znači odjavim MaxTv, ženi uvalim onu analognu antenu da gleda Turke uz obrazloženje da su isključili MaxTv, neće posumnjati, nebi bilo prvi puta. Biznis plan je bio idealan još sam samo čekao Slavkov pristanak.
Toga trenutka na ulici se pojavila Marta, Slavkova nova žena. Bila je mlađa jedno 15 g. od Slavka.
- „Evo ide ona moja aždaja, kidam“. Slavko je nestao kao duh. Pokušao sam mu doviknuti da malo razmisli o mojo ideji, ali više ga nije bilo u mom vidokrugu.
- „Susjed nečeš mi čestitati 8. Mart“? Nisam se ni snašao a Marta me već cmoknula, onako, malo žešće.
- „Imaš dobar losion, onako jebački“. Prvi puta me nije grizla savjest što sam „otuđio“ sinov losion, mali je imao ukusa. Poduzetnički duh se u meni ponovo probudio. U koliko bi Slavko pristao na ortakluk ja bih mogao, dok on radi, malo češće posječivati ovu njegovu nezasitnu ždrebicu. Zvalo bi se to DVOSTRUKA ŠIHTA.

AGENT NAPRIJED, OSTALI STOJ
Drug Sreto je bio stari partizan. Neki stariji stanovnici moga grada, pričaju da je stigao iz Južne Srbije početkom 50'. Imao je kuću na atraktivnoj lokaciji, sa velikim dvorištem. Dvorište je bilo pomno uređeno i bilo je uređeno u duhu II Svjetskog rata. Nekoliko malih topova, jedna mala haubica, neka postolja za topove. Pretpostavka je da je drug Sreto bio topdžija u ratu.
Priča se da je u naš grad stigao da bi malo uveo reda i „sredio“ ostatke koji su još simpatizirali i veličali Musolinija i njegova (ne)djela. Obnašao je dužnost komandira Milicije nekoliko godina do umirovljenja. Nakon što mu je umrla supruga, živio je sam u velikoj kući. Iako je imao visoku mirovinu, dodatno je zarađivao i iznajmljivanjem apartmana turistima.
Tih godina privatni smještaj u našem gradu proživljavao je najsvijetlije dane. Tražio se krevet više. Neki su iznajmljivali i travnjake u svom dvorištu za mlađe turiste, koji su spavali u vrečama za spavanje. Nekako imam osjećaj da je tada bilo više turista nego danas.
Apartmani druga Srete punili bi se onoga trenutka kada bi kolega koji radi na privatnom smještaju popunio i zadnji krevet. Tih godina i ja sam radio u poznatoj turističkoj agenciji u kojoj sam bio zadužen za izlete.
Toga sam se dana stvarno dosađivao, jutarnji brod za Veneciju isplovio je bez nekih stresova, nekoliko autobusnih izleta ispratio sam još u jutarnjim satima tako da nisam imao nekih obaveza sve do večernji sati kada bi dočekao brod i autobuse na povratku i primio izvještaje vodića.
Kolega koji je radio na privatnom smještaju, toga dana imao je pune ruke posla. Rješavao je reklamacije, pritužbe, selio goste u slobodne apartmane. U agenciji smo imali i nekoliko mladiča koji su bili zaduženi da goste odvedu u apartman. Oni su imali male motoriće, te bi njima vozili ispred auta gostiju do apartmana. Sistem smještaja gostiju bio je dobro organiziran i razrađen.
Pošto su i momci koje prate goste toga dana bili jako zauzeti, kolega me zamolio da jednu grupu mladih Nizozemaca odvedem do apartmana druga Srete.
Kuća druga Srete odmah se svidjela mladim gostima. Imala je pogled na more, a i plaža je bila u blizini. Na vrata sam zvonio nekoliko puta. Nitko mi se nije javljao, ali kada sam kretao iz agencije kolega me upozorio da možda drug Sreto ima „Siestu“. Nakon nekoliko minuta kroz vrata je provirila sjeda glava starijeg gospodina.
„Šta oš' i koji si ti“?
„Gospodine Sreto, ja sam iz agencije i doveo sam vam goste“.
„ Kao prvo, ja nisam nikakav gospodin, kao drugo, koji su ovi“.
„Nizozemci“. Brzo sam odgovorio.
„Koji“?
„Nizozemci, zapravo Holanđani“.
„Agent, dobro jesu Holanđani ili oni kako si reko'. Zapravo nema ni veze, važno da nisu Švabe ili Talijani, te ne primam, sačekaj“.
Pokušao sam mu ja objasniti da ja nisam agent, nego da samo radim u agenciji, ali drug Sreto je zalupio vratima.
Čekali smo nekoliko minuta. Gosti su me pitali ima li problema, malo su čudno gledali po dvorištu Sretino naoružanje. Da bi ublažio prve utiske, ispričao sam im da je g. Sreto radio u muzeju i da obožava starine, a naročito oružje iz II Svj. rata. To ih je malo smirilo.
Nakon nekoliko minuta, vrata su se ponovo otvorila i izašao je drug Sreto.
„Agent napred, ostali stoj. Slušaj agent, sada ovim Holadezima prevodi“. Ušli smo u kuću.
„Agent prevodi. Ovdje je kuhinja, u njoj nema kuhanja, može samo ćaj, kava ili podgrijati mlijeko. Ovo je spavača soba i služi samo za spavanje. Nemoj da ja čujem neku galamu. Agent, prevodiš li ti što ti ja kažem“.
„Prevodim, prevodim, druže Sreto“.
„E onda dobro, prevodi dalje. Ovo ovdje je bojler, on je uvijek na 2 i nemoj da bi ga odvrnili na 3, ja ću kontrolirati. Pušenja nema nigdje osim na terasi i nemoj da ja vidim svugdje pikavce,. Agent, prevodiš li ti“?
Naravno, gostima nisam preveo niti 20% onoga što je drug Sreto rekao. S obzirom da je kuća bila na odličnoj lokaciji, gostima se odmah svidjela, a nisu niti razumili komande koje je drug Sreto zadao.
Kada sam se vratio u agenciju kolega se nije prestajao smijati.
„Dali je bilo, agent naprijed ostali stoj“? Tada mi je ispričao o svom prvom susretu sa drugom Sretom, kada mu je doveo neke Talijane.
„Sreto je, kada je saznao da su mu Talijani ušli u kuću, izvadio pušku i i istjerao i Talijane i mene, od tada više ne pušta turiste u kuću dok ne provjeri tko su i od kuda su, uz vojničku komandu AGENT NAPRIJED, OSTALI STOJ“.

NIJE SVAKO ZLO ZA ZLO
Prije svakoga rata predhodi onaj medijski rat. Zadatak „plačenika“ koje sebe nazivaju novinari je da posiju sjeme mržnje među narodom. Oni su obično instruirani od strane agenata tajnih službi, a informacije koje plasiraju imaju cilj zavaditi „male ljude“.
Ratovi obično počinju teškim topništvom, pa lakim topništvom, a na kraju napada pješadija. Upravo u medijskom ratu ovi novinarčići su pješadija. Nema tih 100 € za koje oni nebi prodali svoj obraz. Ruku na srce, pitanje je dali oni uopće i imaju obraz. Toliko pokušavaju biti ubjedljivi u , kao oni kažu, informacijama iz povjerljivih izvora, da na kraju i sami u to povjeruju. Naravno, oni nisu svjesni da su roba sa kratkim rokom trajanja, s toga nastoje taj svoj rok, bombastičnim izvještajima pretvoriti u senzaciju koja će se pamtiti. Oni su svesni da će uvijek imati svoju „publiku“ željnu skandala i senzacija. Pametnija populacija „pješadije“ je shvatila da se treba baviti „političkim novinarstvom“, ne sportom, ne kulturom, već politikom. Neki su pokušali sa „žutilom“, tko je koga gdje zguzio. Pa veći bi interes bio kada bi se pričalo tko koga nije zguzio, a mogao je. Tada bi se mogla otvoriti široka rasprava o tome „zašto nije“? Oni pametniji su shvatili da je u politici najveći kurveraj.
Ovaj uvod sam napravio da bih pojasnio koliko su mediji prisutni u našoj svakodnevnici i koliko ovisimo o njima, te koliko kreiraju našu svakodnevnicu. O tome govori i moj prijatelj Miro, umirovljenik, bivši novinar.
Sa Mirom sam nedavno, nakon dužeg vremena, popio kavicu u gradu. Razgovori i debate sa njim uvijek su me ispunjavale. Naravno, ponekad se nisam slagao sa njegovim viđenjem pojedinih događaja ali sam redovno sa guštom čitao njegove članke.
Na moje pitanje kako si, Miro je počeo dobro poznatu penzionersku priču.
„ Što da ti kažem, živim život prosječnog penzionera. Novine preko interneta, radio, pokoja knjiga, televizija. Televizija naravno ako od one moje uspijem nešto i pogledati. Kada ona preko dana pogleda reprizu svih Turskih serija, valjda da utvrdi gradivo, onda na večer slijedi lepeza novih, već od 18 sati. To maltretiranje traje do kasno u noć. Nikada nisam vjerovao da mediji toliko mogu utjecati na razmišljanje jedne osobe. Od kada gleda te Turske serije ja ti jedem pite na sto načina, Bosanski lonac, burek na više načina i ostale delicije koje ona vidi da se kuhaju u tim serijama. Da se razumijemo, nemam ja ništa protiv tih jela ali ponekad bi ja pojeo i nešto „normalno“.
„Kako stojiš sa seksom“? Upitah ga.
„Ha, sa seksom? Predpostavljam da misliš s onim kod kuće? Tu ti je situacija slična onoj kao u serijama. Taman kada pomisliš da bi nešto moglo biti situacija se zafrkira. Sve ti je to utjecaj ovih Turskih serija, niti u njima se ne sexaju. Zato nedaj ženi da gleda te serije, one ženama pomute mozak“.
Na tu opasku htio sam mu reći da je malo kasno, ali prešutio sam tu činjenicu.
„ Nego imam ti ja sreće da se u stan preko puta našeg uselila jedna mlada raspuštenica. Ona ne gleda te Turske serije, nego ti ona voli gledati onu seriju „Sex i grad“. Zato, NIJE SVAKO ZLO ZA ZLO.

VALENTININO VALENTINOVO
Za Valentinu sam čuo sasvim slučajno. Naime, uz jutarnju kavicu, moja voditeljica na radiju počela se žaliti kolegici kako njen suprug svakodnevno odlazi u kuću gđe. Valentine da joj izvrši neke popravke, te da joj se od toga dana sexualni život srozao na nulu. Sumnja ona da njen suprug malo švrlja sa gđom. Valentinom.
Nisam puno obraćao pozornost na te tračeraje sve dok nije rekla da je čula kako Valentina voli majstore te da svi oni koji nešto znaju popraviti redovito posjćuju gđu. Valentinu. Ta izjava je u potpunosti zaokupila moju pažnju. „Znaš, malo sam istražila, taj babac i ne izgleda loše za svoje godine, uvijek je lijepo dotjerana, a linija joj je kao da ima dvadeset“. Tada je potpuno zaokupila moju pažnju.
Odlučio sam malo se raspitati o gđi. Valentini. Za to je idealan bio Nikola, majstor za sve. Bio je najtraženija osoba u naselju.
Nikolu sam našao u obližnjem kafiću. Tu je bila njegova kancelarija. Konobarice su mu bile, između ostalog i tajnice. Nakon drugog konjaka počeo sam oprezno ispitivati Nikolu. Kada sam spomemuo gđu. Valentinu, naglo se uozbiljio.
„Da nisi i ti postao neki majstor? Vidi, ja se ne mješam u te tvoje medije, zato te molim da se ni ti ne mješaš u moje majstorluke“. Bio je smrtno ozbiljan.
Odmah sam znao, Nikola je zapišo svoj teren i spreman ga je braniti do posljednje kapi krvi. Naš razgovor je bio završen. Otišao je ljut. Znao sam da sam napravio grešku, Nikola je bio vrlo važna karika moga domaćinstva, kao što mi je bilo važno prijateljstvo sa mesarom ,doktorom, direktorom banke i šefom policije.
Dodatne informacije odlučio sam potražiti kod jedne kolegice koja je bila informiranija od CNN-a.
„ Gđa. Valentina ti je stigla u naš grad sredinom 80-ih“.Počela je kolegica. „Došla je raditi u jedan hotel kao kuharska pomoćnica. Kažu da je bila vrlo vrijedna tako da je, zahvaljujući svojim „umiječima“, već za tjedan dana napredovala u kuharicu, a idućih par dana i u šefovu asistenticu. Kažu da je bila vrlo pedantna, tako da je šefa tjerala da bar jednom dnevno, a nekada i dva puta, rade „inventuru“ u skladištu. Nakon sezone šef je završio od napora u bolnici,na intenzivnoj. U hotelu je radio i Franko, mladi kućni majstor. Kažu da je bio vrlo mlad, tek došao iz vojske. Tih, miran i povučen mladić. Bio je na udaru svih sezonki. Kada je Valentina saznala da je jedinac, te da su mu roditelji vrlo bogati. Bacila se na Franka. Priča se da su njegovi roditelji prodali neko veliko zemljište uz mor. Valentina se odmah „ na smrt“ zaljubila u Franka. Čini se da se on baš i nije puno branio. Zaruke su bile za tjedan dana, a svadba, zbog hitnosti, za mjesec dana. Pričalo se da je Valentina isfolirala trudnoću. Kako bilo da bilo, Frankovi roditelji su im kupili kuću u našem naselju. Kuća je ogromna, sa velikim stanom i pet apartamana za iznajmljivanje turistima. Tako da gđa. Valentina više nije morala raditi. Na žalost, Franko nije dugo uživao u svemu tome. Poginuo je mlad. Kažu da je zaspao od iscrpljenosti, za volanom. Tako je gđa. Valentina sa nepunih 30 ostala mlada udovica. Neki su je zvali i“ vesela udovica“. Pošto ima veliku kuću, uvijek ima potrebe za kućnim majstorima, tako da je oni redovito obilaze. Više od toga vam ja ne znam reći“. Kolegica je bila više nego temeljita.
To su bile vrlo vrijedne informacije. Treba se pod hitno ubaciti u tu mašineriju. Ali kako? Gledao sam svoje ruke, pa u mojoj kući supruga mijenja sijalice i gumice na špinama. Ja sam anti talent za majstorluke. Znači to otpada, moram udariti s boka ili od pozadi, ova druga varijanta je zagolicala moju maštu.
Sljedećeg dana sam kupio bocu finog crnog vina i buketić cvijeća. Odlučio sam udariti u glavu, za početak. Vrata mi je otvorila jedna vrlo zgodna dama srednjih godina. Iako je bila u kućnom ogrtaču, konture njenog skladnog tijela su se jasno nadzirale.
„Ooooo, evo meni medijskog čovjeka, uđite samo“. Bila je vrlo ljubazna. „Kada ste nazvali da hoćete napraviti samnom intevju o položaju žene u našem gradu malo ste me zbunili. Nije mi bilo odmah jasno o kojem položaju mislite, ja vam naime volim sve položaje“. Šeretski se nasmijala. Pružio sam joj vino i cvijeće.
„ Zar ni ti više ne možeš? Nisi se valjda i ti učlanio u udrugu mlohava čuna“? Bila je odjednom ozbiljna.
„ Tko ja, ma neeeee, ja sam još, ono ...“. Moram priznati da me malo zbunila.
„ Primjetila sam da ovi moji majstori, što su uključeni u udrugu, u posljednje vrijeme samo donose poklone umjesto.......ma znaš, pa sam se uplašila. Oni nastoje kompenzirati“.
„A koji su to članovi udruge“? U meni je proradila novinarska znatiželja.
„Ma ovi moji majstori. Vidi, da se ne foliramo. Ja znam zašto si ti došao. Dolazi kod neme i doktor, a nisam bolesna i policajac a nisam kriminalac, a i onaj narednik, vojno lice, a ne pravim ratne planove. Ali ima problem, što su stariji, duže piju kavu, češće idu na wc, rjeđe dolaze ali kada dođu uvijek donesu neki poklon. Nego ako je tako, o kojem položaju si ti mislio“? Bila je direktna.
Nakon nekoliko dana sreo sam Florijana, ljudinu od čovjeka. Majstor za vodu, poštem i od riječi.
„Vidio sam te neki dan da izlaziš iz kuće gđe. Valentine. Da se nisi i ti bacio u majstore“? Upitao me.
„Ma neee. Bio sam kod nje u vezi nekog intervjua za radio“:
Sumnjičavo me pogledao.
Florijan je bio oženjen za Fiorelu za koju sumnjam da je ikada bila žensko. Što je starija sve više me podsjeća na moga djeda. A u dane kada se zaboravi obrijati tada je bila isti on. Florijan je za razliku od Fiorele,bio tih, samozatajan tip. Bio je omiljen kod ljudi zbog svoje stručnosti i poštenja. Iako vjerujem da je tu bilo i malo sažaljenja. Treba se svako jutro i buditi kraj osobe koja je bila sušta suprotnost Florijanu. Kojeg li cinizma Fiorela (cvijetić). Dok sam o tome razmišljao, Florijan je nastavio.
„Ja ti više ne idem raditi kod gđe. Valentine. Zamisli, zadnji puta kada sam kod nje radio ona ti je meni počela priču kako se njoj ne isplati mene plačati, da sam preskup te ako hoću, ona će skinuti gaće“. Gledao sam ga sa znatiželjom. Nije valjda i Florijan???
„ Znaš ja sam joj lijepo rekao. Gospođo, a što će meni vaše gaće, meni su prevelike, a mojoj Fioreli premale, nego vi meni lijepo platite i da ja odem“. Nisam izdržao, prasnio sam u smjeh. Florijan me samo čudno gledao.
Prije par dana prošao sam pored kuće gđe. Valentine. Upravo tada u kuću je ulazio jedan naočit mladić. Primjetila me i dok je mladića puštala u kuću namignula mi je vragolasto. Tada sam shvatio da je došlo do smjene generacije.
Dok ostale žene jednom godišnje imaju svoje Valentinovo za to vrijeme gđa Valentina svaki dan slavi VALENTININO VALENTINOVO.

PROZOR NE SMIJE PASTI
Toga sam dana čuo „jezikovu juhu“ od supruge. Počela je nabrajati kako sam neodgovoran, da se kuća raspada, da sve špine (pipe) u kući cure, da veš mašinu „hvata“ svaki dan po kupatilu, da kiper na prozoru ne radi i samo čeka kada će prozor pasti i povrijediti nekoga itd. Stojički sam podnosio sve njene kritike znajući da je u pravu. Bez riječi sam otišao u trgovinu i kupio gumice za špine, pozvao majstora za veš mašinu. Naravno, majstor je toga dana i još nekoliko narednih dana bio jako zaposlen, pa tek kada sam mu obečao dvostruku naknadu, obećao je svratiti da vidi kakav je kvar. Sve kvarove sam riješio osim prozora. Za njega mi treba cijeli dan. Odlučio sam to ostaviti za drugi dan.
Toga dana trudio sam se biti jako fin. Otišao sam u kupovinu u supermarket, obavio kupovinu na tržnicu. Kupio sam i za suprugu buketić cvijeća. Bila je zadovoljna. Ispričao sam joj se što sam ju malo zanemario pravdajući se da puno radim, ali da to nije razlog i da mi je jako žao. Pala je od prve. Naime bio je petak, a petak je bio dan kada sam sa dečkima išao na kuglanje, a nakon toga na kartanje. Znao sam da toga dana moram biti jako fin da supruga ne bi uložila veto na moj večernji izlazak.
Na mom odlasku zamolila me je da ne ostanem kasno, kći ima malu temperaturu. Rekoh joj da ću se pokušati izvući što prije, ali da ima među nama ovih što su kraće od nas u braku pa se zna desiti da ih supruge ne puste van. Šonje, rekoh joj. Njihove žene su za tebe nula, primitivke. Pokušao sam dobiti pokoji bod podilaženjem.
Naravno, veče je počelo po planu, ali nije tako i završilo. Nakon kuglanja i kartanja, pala je i večera. Netko je donio gitaru i harmoniku i tada je dernek počeo. Kada je slavlje i vrijeme brzo prolazi. U jednom momentu netko je rekao da je četiri sata i da je vrijeme da se pođe kući. Na šanku smo popili još po koju putnu. Počelo je svanjivati.
Putem do kuće smišljao sam izgovor za suprugu. Bili smo još mladi bračni par tako da još nisam iskoristio niti pola arsenala svojih dobro razrađenih i uvjerljivih izgovora. Do sada mi je dobro išlo. Nisam još, bar sam tako mislio, uhvačen u laži.
Plašeći se da ne probudim suprugu, odlučio sam privući fotelju do krevetića naše kčeri i tako malo „ubiti oko“. Plan je bio jednostavan, a uvjerljiv.
„Jebem ti prozor“. Probudila me psovka moje supruge. Skočio sam iz fotelje. „ Ovdje smrdi kao u birtiji, pa čovječe ugušit češ se u vlastitom smradu, pogledaj se na što ličiš, pa ti si totalno neodgovoran, fuj, bježi u kupatilo. Obečao si se brzo vratiti, a ti se vračaš pijan kao zadnji klošar. Misliš li ti uopče na obitelj, na svoje dijete“?
Znao sam da moram krenuti u kontraofanzivu. Finta da sam bio kući oko ponoći upalila je već nekoliko puta s obzirom da supruga ide rano na spavanje.
„Ti meni pričaš o odgovornosti, kada sam stigao kući oko ponoći mala je jako plakala pa sam ju presvukao i nahranio, vidio sam da ima malo i temperaturu pa sam zato ostao uz nju spavajući na fotelji. Ti mi pričaš o odgovornosti“. Pucao sam rafalno. Gledala me zbunjeno. Nije rekla niti riječ. Okrenula se i vratila u spavaču sobu. Bio sam ponosan sam na sebe. Ona će mene starog mačka. E neće.
Od propuha kiper na prozoru se otvorio. Postojala je opasnost da se i onaj zadnji nosač slomi i da cijeli prozor padne. Priskočio sam i na vrijeme ga uhvatio. Bio je težak. Tada se na vratima spavaće sobe pojavila supruga s našom kćerkom u naručju.
„ Vidiš, ono dijete koje si ti nočas previjao i nahranio od sinoć je samnom u krevetu, nas dvije smo zajedno spavale cijelu noć“.
Oblio me hladan znoj. Bio sam provaljen. Znao sam, od toga dana ništa više neće biti isto. Ruke su mi se počele tresti.
„ A i da znaš, nije ovo prvi puta da sam te uhvatila u laži“.
Sada mi je bilo muka. Prozor je bio sve teži. Jedino što mi je toga trenutka padalo na pamet je da, PROZOR NE SMIJE PASTI.

FORCA ARCHEOLOGI
Zanimanje arheolog je jedno, vjerujem, lijepo i časno zanimanje. Iako ruku na srce nikada nisam razumio ljude da čuće po cijeli dan i nekom četkicom i špahtlom prevrću zemlju ne bi li našli neki stari zub koji je ispao nekoj babi koja je očito bolovala od paradentoze. Rijetki se mogu pohvaliti da su pronašli nešto vrijedno i staro, ali ok., to je njihov odabir i njihov život i ja to poštujem. Na kraju krajeva to zanimanje su sami odabrali.
Ali kao što u svakom poslu ima profesionalaca i neprofesionalaca tako ih ima i u arheologiji. Danas većinu ljudi u Hrvatskoj možemo nazvati pasivni arheolozi. Svi nešto prekopavaju. Neki po kontejnerima, neki po prošlosti.
Zanimljiva je priča koju mi je ispričao jedan prijatelj iz mog rodnog mjesta. Kopajući ručno jarak pored mjesne crkve u koji trebaju postaviti telefonski kabel, iskopali su 18 zlatnika. Pošto se zna da su ljudi iz moga kraja na glasu kao pošteni ljudi, odmah su taj slučaj prijavili i predali zlatnike gradskom muzeju. Navodno su se putem izgubila četiri zlatnika, ali kako kaže moj prijatelj, „nisu bili nešto niti veliki pa je moguće da su ispali u transportu“. Izbila je zlatna groznica. Nakon toga, još nekoliko godina, cijelo mjesto je kopalo i tražilo zlatnike pod parolom, „gdje ima 18 iman ih još“. Pokupovali su detektore metala, lopate u ruke i u kopanje. Naravno, jedino što su uspjeli iskopati, bili su čepovi od pive stari nekoliko desetaka godina, Najbolje je prošla baba čiji vrt graniči sa crkvenim dvorištem. Ona je par godina imala besplatno prekopan vrt.
Tu vrstu arheologa ja nazivam arheolozi amateri i oni nisu opasni, dapače, znaju biti i simpatični. Opasni su oni koji uporno gledaju u nazad. Neki bi ih nazvali povjesničari. Ja ih nazivam, arheolozi – grobari. Oni permanentno i ciljano prevrću po grobovima, tražeći aveti prošlosti. Podsjećajući nas, kako je fašista Musolini godinama ugnjetavao ovaj naš siroti i napačeni narod da bi nakon toga u galopu dojahao onaj komunjara Tito i rasterao „bandu“, reći će jedni, izvršio pokolj i genocid, reći će drugi. Naravno svako navija za svoje. S toga razumijem navijače nogometnih ili nekih drugih sportskih klubova, kada kroz ovu jadnu i sivu svakodnevnicu, izražavaju svoje frustracije. Ali za razliku od ovih, oni se nadmeću tko je bolji ili tko će u nedjelju biti bolji. To im je način da se „isprazne“, da zaborave koliko su jadni u današnjoj neimašti. S toga mi je još nejasnije zašto dva lika, koja svakoga mjeseca inkasiraju po nekoliko tisuća €, imaju potrebu da se amaterski bave i arheologijom, prekapanjem po grobovima, zazivanjem Musolinija, Tita i još nekih likova iz prošlosti.
Psi imaju prirodan nagon da zakapaju svoju hranu, obično zakapaju kosti. Mene već pomalo hvata panika kada god moj susjed kopa u vrtu, da nebi iskopaju koju kost. Poznavajući ga, on bi to odmah proglasio kostima vlastitog djeda, kojeg su ubili tamo negdje na Solunskom frontu. Kako su se te kosti našle u njegovom vrtu, mislim da bi on i za to imao uvjerljivo objašnjenje.
Prije nekoliko dana i ja sam sebe uhvatio da se i ja pomalo bavim arheologijom. Naime sreo sam jednu svoju ljubav iz mladosti. Ona se ne može još nazvati arheološkim eksponatom. Sjećam se kako sam po njoj usavršavao svoje arheološke vještine baveći se i speologijom i alpinizmom. Danas, gledajući je u ovim poodmaklim godinama, još se dobro drži iako su se planine pomalo smanjile i vjerujem smekšale, ali još je zadržala onaj sjaj u očima. Tada mi je palo na pamet, kada bi se ona dvojica, koja zazivaju aveti, na moj način bavila arheologijom, istinski bi uživali u tom plemenitom zvanju. I da se ponovo potrude da počnu da istražuju po bespućima neke dobro držeće dame, siguran sam da bi vikali na sav glas: FORCA ARCHEOLOGI.

SEKSUALNI ODGOJ
Nije mi običaj da se petljam u politiku, niti da ju komentiram. O politici i političkim zbivanjima imam svoje mišljenje. Zbog činjenice da se mnogi ne bi složili sa mojim stavovima i razmišljanjima, držim se one dalmatinske, Meštrove izreke „neću politiku u moju butigu“. Ali kako je i Meštar često bivao uvučen u politička zbivanja, tako su i mene ovih dana, htjeli to oni ili ne uvukli u komentiranje nekih događanja.
Ovih dana diže se velika prašina oko Zdravstvenog odgoja, kako ga neki zovu, dok ga drugi zovu Sexualni odgoj. Popovi, oni manje rangirani svojoj pastvi na Misama prodaju svoju teoriju o sexualnom odgoju. Oni više rangirani, e ti već imaju priliku da preko medija objasne „kako se prave djeca“. Pa već kada je tako i ja si uzimam slobododu da prokomentiram aktualna zbivanja oko te teme. Za razliku od njih, ja sam službeno napravio dvoje djece, neslužbeno, samo Bog zna.
U mom djetinjstvu o sexu smo prva saznanja sticali od starijih tipova koji su se hvalili svojim sexualnim vratolomijama. Danas vidim da je to bila hrpa laži, ali jbg. bolje išta nego ništa. O spolnim organima saznao sam sve već u ranoj mladosti. Mi djeca sa sela nismo nosili gaće skoro do polaska u školu. Tako da smo odmah vidjeli razliku između piše i nepiše. Nismo se puno čudili, a čemu se i čuditi, samo što sam ja dugo mislio da su se curice porezale. Zbog te činjenice ja sam svoga pišu čuvao ko zjenica oka. Pošto igračaka za igru baš i nije bilo, jedina zanimacija nam je bila natezati pišu po cijeli dan. Jedino bi zanimljivo bilo kada bi se taj vražiji pišo znao probuditi,e to je kod curica izazivalo čuđenje. Igrali smo se mi i mame i tate, pa doktora. Sexualni vrhunac u tim igrama bi bio kada bi muž dreknuo na ženu, „ ženo donesi der jednu ladnu pivu“. Naravno, djeca su oponašala svoje roditelje. Djeca i danas oponašaju roditelje. Djeca i danas kopiraju roditelje htjeli oni to ili ne, s toga u koliko se u kući priča o tim stvarima tada i djecato kao spužve upijaju. Ja ne pamtim da sam u svom djetinjstvu ikada vidjeo da je moj otac poljubio mamu onako „filmski“ (tako smo mi nekada nazivali dugi poljubac potpomognut jezikom), danas takav poljubac zovu „žvaljenje“ (es ti romantike).
Kako smo odrastali tako smo i mi postajali znatiželjniji. Edukacija nam je bila zajednička. Svi smo čitali ČIK, jedini porno časopis. Tada smo saznali da se djeca „prave“, a ne da ih donose rode. Naravno, saznali smo i da se curice nisu porezale. Počele su intenzivne špijunaže i voajerizmi. Bušile su se rupe u školskim wc-ima. Gledali smo curice kako idu piškiti i bilo nam je to ful cool, iako smo iste te curice godinama gledali kako bez gačica piške pred nama kao što smo i mi to radili pred njima. Prvi susret sa dlačicama kod djevojčica bio je za nas veliki šok, mi smo za to rekli, „narasli su joj brkovi među nogama“. E na te curice smo već gledali sa strahopoštovanjem.
Ma škicele su one i nas. Bacale su poglede na neše međunožje i procjenjivale veličinu tako da smo mi, malo educiraniji zarolali čarapu i gurnuli u gaće. Neka se ima.
Tako je tekao naš sexualni odgoj. Da li sam kasnije, kada sam se tom tematikom počeo intenzivnije baviti, bio zakinut. Mislim da nisam. Jedino sam kod prvog ljubljenja skoro pao u nesvijest. Zaboravio sam disati. Dobro, kasnije je bilo i nekih grešaka u koracima, ali se nisu drastičnije odrazili na moj sexualni život. Bilo je tu puno mistike, ponekada i straha ali sve sam pregrmio i bez sexualnog odgoja.
Treba li danas uvesti za djecu Sexualni odgoj u škole, stvarno ne znam. O tome nemam neko svoje mišljenje. Ali me jedino brine činjenica da se možda gubi dio draži, dio nepoznatog, dio erotike, a s druge strane, tvrditi da bi djeca trebala učiti matematiku na način iz moga vremena (brojalice i tabla), a ne koristiti računalo bilo bi glupo sa moje strane. Činjenica je da ja danas nisam ništa lošiji matematičar, iako je brojalica i tabla sa kredom bila moj pribor za učenje, od današnje generacije koja putem računala to puno brže izračuna. Poanta ove priče je da i ja i ovi mladi ljudi moramo u konačnici dobiti isti rezultat. Time hoću reći da brže i ne znači bolje. Pogotovo ako se radi o sexu, tu je brzina poželjna samo u koliko je muž u blizini. S toga dragi moji stručnjaci, savršeno me zaboli hoćete li ili nećete uvesti sexualni odgoj u škole. Ja se prebacujem na Hrvatski jezik. Od sada proučavam padeže. Malo ču se duže zadržati oko Instrumentala (s kim ili s čim), dok sam do sada proučavao Genitiv (koga, čega).
Zdravi mi i veseli bili uz Zdravstveni i SEXUALNI ODGOJ.

SRETNO VAM SKIJANJE
Sjećam se bio je ponedjeljak, mjesec prosinac 92' godine. Kako pamtim te datume? Sve događaje koji su promijenili moj život pamtim, iako onaj švabo Alhaimer, pokušava da mi zamuti pamčenje, neuspijeva u tome. Dan da je bio ponedjeljak pamtim po tome što smo svakog ponedjeljka za večeru „tukli“ po pohancima koji su ostali od nedjeljnog ručka i to ne po bilo kakvim pohancima, već po batkovima koje je obožavao „ljubi ga majka“. Moja supruga se držala načela da hrane uvijek treba biti dovoljno u koliko nam dođu gosti. Zato je kuhala količine kao da očekuje „vojsku spasa“. Danas, kada smo u kući ostali samo nas dvoje, ne mijenja naviku.
„Neka se nađe, možda nam neko svrati pa da imamo čime ga počastiti“.
„Ženo božija, ko da nam svrati, pa mjesecima nam nitko ne zalazi u kuću, ajde priznajem da su nekada i znali doći neki gosti ali samo da bi ispipali mogu li posuditi neku lovu na malo duži period, sada kada su namirisali da love nema, nitko nam niti ne dolazi. Ne dolazi nam ni onaj majstor za peć od kada nema rakije u kući, namirisao je i on krizu, a neznam jesi li primjetila da se niti mačak ne vraća kući svakoga dana“.
„Neka, neka se nađe, možda neko ipak navrati“, ona je i dalje bila uporna.
Ali danas sam je provalio dok sam „tukao“ po posljednjim komadima odojka koji su ostali od zadnjih praznika. Cilj joj je skuhati što više, tako da se to razvuće na par dana. Već sam počeo roktati od ovoga odojka.
Kao što sam i počeo, bio je ponedjeljak 92' godine. Za vrijeme večere moja kći je sazvala zbor stanara naše kuće. Bio sam pomalo iznenađen ali i ljut. Zna se tko može sazvati zbor stanara! Predsjednik, a predsjednik sam ja, ali kada sam pogledao u suprugu i sina bilo mi je jasno. Prisutni kvorum je već odradio pripremni sastanak, a ovaj večeras je samo formalnost koju treba pro forme verificirati. Kći je počela:
„Vidi tata, svi koji si to mogu priuštiti idu poslije nove godine na skijanje. Jedino mi idemo kod bake na kolinje. Mi smo odlučili da prekinemo tu tradiciju i da ove godine svi zajedno odemo lijepo na skijanje. Dobro, ti se groziš hladnoće, ali u hotelu je bazen sa lijepim pogledom na skijalište. Ti ćeš se lijepo banjati i gledati mene i brata kako skijamo, mama će uživati u šetnji i svi sretni“.
Nisam mogao samo tako ovu njihovu podlu odluku prihvatiti, iako, ruku na srce, bila mi je već puna kapa odlaska na kolinje svake godine. O nekoj promjeni i sam sam razmišljao ali skijanje, to mi niti jednog trenutka nije padalo na pamet. Neke toplice sa vrelom vodom, e to mi je često padalo na pamet.
„Od kuda tebi ideja da si mi to „možemo priuštiti“. Bacio sam značajan pogled prema supruzi koja je složila nevinu facu.
„Vidi ja jesam još mala ali nisam glupa. Na sebi imaš toliko zlata da bi se postidili i lokalni đilkoši. Kupio si si novi auto, a mama, kada misli da mi spavamo, svako veće tuće po kalkulatoru i nešto zbraja. U onoj crnoj torbi, koju nikada pred nama ne otvaraš, nosiš jedan pištolj, a u onoj „oficirskoj“ drugi. Pa naoružaniji si nego NATO. Pričaš o tome da planiraš kupiti kuću. Čini mi se da se ima“.
Taman kada sam htio da dignem galamu, supruga me strogo pogledala.
„Ni pisnuo da nisi, djeca hoće na skijanje, idemo na skijanje. Ovdje ti je broj telefona hotela koji se njima sviđa, sutra ih nazovi i rezerviraj 14 dana, zapravo ja sam već rezervirala, ti samo sutra uplati“.
Pokušao sam smanjiti broj dana, ali njen pogled je govorio sve. Nakon sastanka svi su bili sretni. Na stol je, za desert, stigla zdjela puna šnenokli. Znali su sve moje slabosti.
Hotel na samom skijalištu, predivno, u hotelu pola ljudi iz moga grada, neopisivo. Neka, neka su samo supruga i djeca sretna. Prvi dan sam išao sa djecom iznajmiti opremu. Pošto su još bili mali dobro sam se uznojio noseći svu opremu do staze. Trebalo je naći i učitelja skijanja. Napokon kada sam sve obaveze riješio odlučih konačno otići na hotelski bazen i lijepo se izbanjati. Ulazak u „grijani“ bazen, brrr. Voda je bila hladnija nego vanjska temperatura. Nakon deset minuta sam poplavio, potražio sam spas u sauni. Za saunu sam se bolje pripremio. Ponio sam novine, cigarete. Nadao sam se da ću unutra zateći neku dobru koku za neformalno druženje. Sauna je bila prazna. Ona debela baba što me vodila u saunu čudno me gledala. „Ovo vam je prvi puta u životu da idete u saunu“? „Ma neee, uf koliko sam ja puta već bio“. Morao sam slagati da ne ispadnem seljak. Baba je nestala. Nakon dvije minute počeo sam teško disati, u trećoj više nisam imao zraka, a u petoj sam počeo gubiti svijest. Iz saune sam izletio brzinom metka. Jebale vas i vaše banje i vaše saune. Otišao sam na aperitiv bar na cugu, bio sam ljut. Na aperitivu sam našao Vilija, dugogodišnjeg prijatelja koji je sa porodicom bio smješten u susjednom hotelu. Kada je čuo da ne skijam počeo me nagovarati da sutra iznajmim opremu, da uzmem učitelja skijanaja i da će mi se sigurno svidjeti.
Za večerom sam ispričao supruzi i djeci kako sam proveo dan. Ostali su ozbiljni iako sam im u očima mogao isčitati podsmjehe. Znali su da im je daljnji ostanak ugrožen u koliko mi ili si pod hitno ne nađem neku zanimaciju. Tada sam im rekao da mi je prijatelj predložio da i ja učim skijati i da ozbiljno razmatram tu mogučnost. Svi su bili oduševljeni.
Jutarnji odlazak na skijalište. Odlučio sam odmah iz garderobe iskijati na stazu. Pa šta, vidio sam ja i veće mulce od sebe da skijaju. Prva mala uzbrdica. Stigao sam skoro do vrha, rekoh skoro. Tada sam krenuo u nazad. Iza mene je bilo desetak djece, neka škola skijanja. Porušio sam ih kao domino kocke. Dojurila je neka ženska, ja sam još ležao raskrečen kao žaba. Pored mene su prolazili neki poznanici iz moga grada, ma šta neki. Prolazili su svi koji su bili u hotelu. Kao da su jedan drugom javljali da ja ležim raskrečen kao žaba. Pomoći niotkud. Tada je na mene počela vikati i ona njihova učiteljica skijanja. Konačno spas. Pomogao mi je Janez, moj učitelj skijanja. Utješio me. „Ništa strašno, to se svakome od nas desilo samo ljudi zaboravljaju, dobro, baš da desetero djece srušiš i nije uobičajeno, al' jbg“.
Nikada nisam volio školu, a ovu skijašku, e nju sam odmah zamrzio. Janez i ja radili smo na baby stazi s tim da su mala dječica imala privilegiju da se „tanjurom“ (sky lift) voze gore. Meni su zabranili kada sam pokidao treći konopac koji je držao „tanjur“. Morao sam „stepati“gore, nakon svakog spuštanja. Nakon tri dana već sam dobro napredovao. Najviše sam napredovao u padanju. Imao sam i svoj fan klub. Na stazi nakojoj sam ja učio znalo se skupiti stotinjak gledatelja. Kasnije sam čuo da su organizirali i internu kladionicu. Nakon škole skijanja, koja je trajala svakoga dana po 2 sata, bio sam toliko umoran da bi otišao prileći. Trajalo bi to i do večere. Na večeri o skijanju nije nitko pričao, svi su se pravili ludi, bilo im je neugodno. Tada sam odlučio. Proskijaću pa makar mi to bilo zadnje.
Sljedečeg jutra Janez me čekao na baby stazi.
„Janez idemo odmah na onu dugačku i široku stazu, Dosta je zajebancije. Hoću da skijam a ne da zabavljam ljude“. Janez me pokušavao odgovoriti da nisam još spreman, da je preopasno. Nisam se dao. Krenuli smo na onu „opasnu“ stazu. Moji fanovi su išli za nama. Toga ih je jutra bilo nešto više. Dolazak na automat za poništavanje karata za žičaru mi je i danas trauma. Opet ta mala uzbrdica i opet sam skoro stigao do vrha, skoro. Opet je iza mene bila škola skijanja i opet sam ih sve oborio. Ona učiteljica skijanja bila je prava kučka. Opet se derala na mene kao da je luda. Nije im bilo dosta što se ona dere na mene, nego su i neke mame počele dreku na mene. Od toga dana niti moja djeca me više nisu zvala tata.
Stigao sam na vrh. Upitao sam prvog koji je došao do mene dali je to Triglav. Bilo je jezoviti visoko. Tada je stigao i Janez. Ja sam se toliko ukopao štapovima u snijeg da sam ih jedva izvukao. Nakon sat i po vremena Janez i ja smo stigli do kraja staze. Dočekao me aplauz mojih fanova ali i razočaranje što nisam niti jednom pao. Janez me pohvalio. Otišli smo popiti kuhanu rakiju. Tu smo našli i onu bijesnu učiteljicu, Nakon treće rakije sve mi je oprostila.Tada mi je Janez priznao.
„Znaš, ti i jedna slijepa djevojka ste mi do sada bili najteži učenici, a 25 godina radim kao učitelj skijanja“.
Janezu sam dao otkaz, ostali smo dobri prijatelji još dugo godina nakon toga. Kada god bi proskijao pored njega uvijek je svojim učenicima, sa suzama radosnicama u očima govorio o meni.
Odlazak na skijanje za moju obitelj nakon te 93' godine postalo je redovito. Obišli smo mnoga skijališta. Upoznali nove prijatelje. Družili se i zabavljali. Nikada nisam ozbiljnije pao, čak mogu reći da sam i dobro skijao s obzirom na moje porijeklo i zemljopisnu pripadnost.Danas više ne odlazim na skijanje. Djeca su porasla, mi smo ostarili, tako da nam ostaju samo lijepe uspomene na ta vremena. Jedino što za kraj mogu poručiti svima koji ovih dana odlaze na skijanje: SRETNO VAM SKIJANJE i uživajte u životu.

SRETNA VAM NOVA GODINA
„Biš' ti mogao sada sexati“. To pitanje uputila mi je mlada dama koja je znala da se na nju „palim“ u svim prilikama.
Godilo bi mi to pitanje da se toga trenutka nisam nalazio na sedežnici 30 m iznad zemlje koja je uz to i bila trenutno u kvaru. Ne samo što je bila u kvaru, već je svako toliko proklizala u nazad nekoliko metara. S obzirom da se ja grozim visina i hladnoće moram li spomenuti da je temperatura toga trenutka bila znatno ispod ništice. Bio sam smrznut i uplašen. A sve je počelo sasvim slučajno, barem sam ja tako mislio.
Toga dana skijao sam na baby stazi, dobro ne baš na baby, ali na stazi za početnike. Nakon 105-tog kruga do mene su doskijale moje dvije prijateljice.
„Hej, ideš sa nama, znamo super stazu, lagana je ali duga. Prava uživancija“.
Priznajem da mi je već dosadila ova na kojoj sam skijao, a i neki roditelji su me čudno gledali. Čuo sam jedan komentar nekog bapca koja se igrala sa unučućima. „Stari konj tu se skija sa djecom“.
„Ok, idem sa vama ali bez jurcanja i ostalih perverzija, pliz“.
„Ma di b mi“, u glas su odgovorile.
Da sam tada znao da mi je to najgora skijaška odluka ostao bih i dalje na baby stazi, ali ne, ja sam htio biti frajer.
Prvi šok sam doživio kada su me moje „dame“ dovele na vrh fis staze. Bila je kratka ali strma, ma što strma, nisam vidio dno, kao da je zavrnuto ispod mene.
„ Vi niste normalne, pa ja ni mrtav ne idem na tu stazu, izgubiću glavu“
„ Ma daj ne budi šonjo, dva tri zavoja i dolje si, a kada se spustiš dobičeš nagradu“. Šeretski se nasmijala jedna od njih uz jebozovan pogled.“ Vruču nagradu“.
Nisam se više dvoumio, pa što, skijao sam ja i na gorim stazama, na gorim da, ali na strmijim sigurno ne.
Tu stazu pravi skijaši odrade za cca pola minute, ja sam ju „pilio“ oko pola sata. Naravno, moje prijateljice su samo mrdnule par puta guzovima i bile su na dnu. Moji guzovi su cijelo vrijeme strugali po snijegu dok mi je koljeno gornje noge udaralo u bradu. Bilo je strašno. Konačno sam se spustio i u stilu Alberta Tombe dojurio do „Bajte“ pred kojom su njih dvije ispijale po tko zna koju vruču rakiju.
„Pa di si čovječe, rakija ti se već ohladila pa smo je mi morale popiti, naruči si novu, a možeš i nama zavrnuti novu rundu“. Oči su im se već caklile. Ona mlađa mi je prišapnula.
„Ti si moj heroj, danas si moj, dođi zamnom kada popiješ rakiju“. Odmah sam naručio duplu, malo alkohola ne škodi. Nakon što smo popili krenula je prema „tanjuru“ (žičara).
„Pazi da ne nagnjeteš jajca, trebaće ti“, zavodnički se nasmijala. Vožnja na „tanjuru“ trajala je, za mene, neuobičajeno dugo. Moje prijateljice su bile ispred mene tako da sam se zabavljao procjenjujući koja od njih ima bolju guzu. Dolaskom na vrh, nemalo sam se iznenadio kada smo „presjedali“ na sedežnicu. Bila je za dvije osobe, tako da je ona „starija“ prijateljica otišla sama a ja sam ostao sa ovom mlađom. Sedežnicom sam se do sada vozio samo jednom i to kao šetač, nisam niti tu vožnju zapamtio po dobru. Nakon desetak minuta vožnje prijateljica mi je objašnjavala postupak silaska sa sedežnice, kako držati štapove, gdje staviti skije, kada se iskijati sa sjedala. Sve mi je to bilo ful komplicirano ali najgore mi je bilo što sam tako visoko, uz to puše neugodan vjetar, hladno je, na brkove mi se nahvatalo inje. Taman kada sam pomislio da gore ne može biti, sedežnica se zaustavila. Pretrnio sam, tada je krenula par metara u nazad tada sam se ..........Nisam bio siguran dali sam napravio ono ili ono drugo ili možda oboje.
„Biš' ti mogao sada sexati“? Upravo toga trenutka stigla mi je ta ponuda. Spasili su me majstori koji su baš tada osposobili žičaru koja je krenula. Na vrhu nas je dočelala naša prijateljica. Ona mlađa odmah joj se požalila da mi je ponudila sex ali da se ja nisam izjasnio, a to znači da sam ju odbio, a pošto sam ju odbio smatra da više ne treba gubiti vrijeme samnom te da je život prekratak i da ona ide tražiti nekoga tko je za sex.
Obe su nestale u vidu magle. Ostao sam zbunjen na samom vrhu neke planine. Nije bile druge mogučnosti nego se spustiti skijama do dna. Obavio sam razgovor sam sa sobom, pa što, ako sam prošao onu fis stazu, proći ću ja i ovu. Procjenjivao sam skijaše koji su pristizali, već po opremi i markama skija vidjelo se da su to vrhunski skijaši. Okrenuo sam se tražeći još koji alternativni izlaz. Pažnju mi je privukla jedna oglasna ploča sa shemom staze. Na ploči je pisalo na nekoliko jezika.
„Ova staza je u kategoriji „Crnih staza“, izuzetno je opasna, ledena i strma te se preporuča samo naprednim skijašima“.
Na dno sam došao nakon nekoliko sati. Svi su me čekali. Finiš sam odradio besprijekorno. Aplauz je bio glasan. U zagrljaj su mi dojurila supruga i djeca. Bilo je dirljivo. Jako su mi se radovali. Supruga mi je nježno prišapnula.
„ Davaj lovu, sve pare si jutros uzeo sa sobom, djeca i ja smo cijeli dan bez novaca i gladni i žedni“. Tada mi je bilo jasno zašto mi se toliko raduju.
Jebeš skijanje, tko me i nagovori da se naučim skijati, a one dvije „oštrokonđe“, e te će mi platiti. Nikome nisam pričao što mi se desilo. Rekao sam samo da sam htio iskušati svoje skijaške sposobnosti.

„Što ovdje smrdi, kao da se neko ......fuj“. Brzo sam se udaljio u pravcu sobe. Treba se istuširati i presvući. Uskoro počinje doček nove godine. Neki će slaviti u restoranu, neki na skijalištu, a ja, ja ću se povući u krevet i liječiti zadobivene rane. Prijateljima ću poručiti samo SRETNA VAM NOVA GODINA.

OBRTNIK I PARTNER
Svakoga dana napadaju me s nekim telefonskim anketama. Dali sam ovo, dali sam ono. Imam li redovitiu ...., bože me prosti. Mogu li još ......, a ako ne mogu oni imaju rješenje za mene, pa koliko puta tjedno to radim, e ludih li ljudi, koliko puta tjedno. Bolje da pitaju koliko puta godišnje ili dvogodišnje, petogodišnje. Vrhunac je bio prije par dana kada me je jedna mlada dama prozvala poduzetnikom.
Ja joj rekoh: „ drago dijete ja ti nisam poduzetnik, ja sam obrtnik“.
„Nemožete vi biti obrtnik u koliko imate tvrtku, vi ste poduzetnik“. „ Da, ja imam tvrtku, ali sam obrtnik. U toj tvrtki obrčem dugove i ništa ne poduzimam, znači da sam obrtnik“.
Potrajalo bi naše uvjeravanje i duže da joj nisam održao predavanje iz Hrvatskog jezika.
„Vidi drago dijete. Poduzetnik je riječ nastala iz izvedenice – nešto poduzeti u vezi ....., a pošto ja već godinama ništa ne poduzimam niti na jednom polju, nemogu biti poduzetnik“. „ Obrtnik je riječ nastala iz izvedenice obrtati nešto ili nekoga, e vidiš, akcenat je na nešto a još više na nekoga. Zato ti mogu reči da sam ja bio obrtnk još davnih godina kada sam, najčešće obrtao nekoga, po mogučnosti na leđa, ako taj netko nije imao neke druge želje“. „Nakon toga sam postao poduzetnik, znači poduzimao sam određene radnje u svrhu stvaranja kapitala i materijalnih dobara. Naravno i dalje sam se bavio obrtništvom ali više onako, u fušu“. „Prolazile su godine i ja sam ti sve manje fušario. Postao sam uzorni građanin ove države. Čim nešto počinješ raditi legalno, to se više ne može nazvati fušem. Ruku na srce, nitko te niti ne kntrolira koliko si revan, kada si u legali“.
Zbunjeno me slušala, ali se ja nisam dao.
„Vidiš, ja sam ti od danas u štrajku. Onaj peder od direktora nije mi dao plaču od veljače. Pa što on misli od čega ja da živim. Sve dok ne dobijem plaču, ne radim, pa neka se on slika“.
„ Oprostite, ali meni ovdje piše da ste vi direktor“.
„Jesam, ja sam direktor ali ja sam i radnik, znači: radnik-direktor, jedini zaposleni u firmi“
„Znači vi ste sami sebi u štrajku“?
„Ne gospođice, niste razumjeli. U štrajku je radnik. Kakva bi to bila firma da štrajka i direktor i radnik. To štrajka onaj peder koji misli da ima neka prava u ovoj firmi. Nema on nikakvih prava, on ima da radi što mu se naredi, ali neeee, on filozofira, traži beneficije, K 15, Božičnicu, godišnji 4 tjedna. Ma dobiće on nogom u tur“.
„Sada tek ništa ne razumijem, a tko je vlasnik tvrtke“
„ Tu sam vas čekao, vlasnica tvrtke je moja supruga. E ta je tek zajebana. Nju vam zanima samo profit. Lova, lova, lova. Jednostavno me prisiljava da budem poduzetnik. Kada bi ja i pokušao da malo skrenem i da postanem obrtnik, ona me okrene nazad. „Nema obrtanja idemo raditi, troškovi života su skupi“. „ I tako vam ja non-stop radim. Najčešće obrčem dugove, pretačem šuplje u prazno, plate niti onako nema. Baš me briga. Vrijeme prolazi, staž i godine idu. Rezervirao sam si mjesto u staračkom domu i čim odem u mirovinu selim se tamo. Biće tamo komada kao u priči, pa se nadam da ću onda moći ponovo obnoviti svoj obrt iz mladosti i ponovo početi obrtati. Pa to je kao kada jednom naučiš voziti bicikl. Princip je isti, sve su ostalo nijanse, dobro, 40-50 godina starije nijanse, ali Bože moj. Tako čemo moj radnik i ja i dalje biti OBRTNIK I PARTNER.

SRETAN VAM BOŽIĆ BOBRI LJUDI
Božićni praznici uduvijek su bili dani okupljanja obitelji,kičenje jelke salon bombonima, razmjenjivanja poklona, bogate trpeze. Kolači, pečenke, raznorazna fina pića na stolu i nekako tih dana svi su fini jedni prema drugima.
Tako je bilo i u mom djetinjstvu, sve do jednog Božića koji pamtim još i dan danas. Nekako za Božić je pravilo da se slavi u krugu obitelji i da se neide u goste toga dana. To pravilo nije vrijedilo jedino za nas djecu. Mi smo već od ranih jutarnjih sati odlazili kod rodbine u čestitanje. Naravno, čestitari bi bili počaščeni kolačima, za poklon bi dobili pokoji „salon bombon“, jabuku, dva-tri orasa, a dobiti maranču, e to se dobijalo samo u bogatijim kućama. Bili smo zadovoljni. O nekim igračkama nije bilo niti riječ.“ Božić je dan Isusovog rođenja i treba ga proslaviti skromno i u molitv“, uvijek je govorila moja baka.
Odlazak u goste na dan Božića bio je dozvoljen samo onima koji su druge vjeroispovijesti. Tako je u našu kuću, na čestitare dolazilo nekoliko obitelji druge vjeroispovijesti. Svi su oni bili dragi prijatelji mojih roditelja, te su ih oni također pozivali „na svoj Božić“. Bili su to dragi ljudi koji bi, nama djeci, donijeli pokoji sitni poklončić.
Među njima, isticao se Momčilo, ljudina od sto i koju kilu koji je obožavao mamine kremšnite, a tko nije. Mama i tetka (mamina sestra), bile su vrhunske kuharice, a njihove kremšnite, e to su bile delicije o kojima se pričalo u nekoliko sela. Onako visoke, sa puno žute kreme, a između gornje korice i žute kreme, šaum pjena (pjena od bjelanjaka sa šečerom), pa hrskave (a ne gnjecave) korice, prste za polizati.
Toga Božića mama i tetka napravile su nekoliko plehova kremšnita, dan prije božića. Toga dana nisam bio kod kuće, imao sam neodgodivih obaveza oko pripreme za čestitanje, a i snijeg je već pao tako da sam morao pripremiti svoje klizaljke koje smo napravili moj djed i ja. Obično dan pred praznike obrezuju se kolači pa je to idealna prilika da se naklopaš kolača, a nitko ti to ne broji u količinu pojedenoga. Naravno, toga dana propustio sam i oblizivanje šerpi u kojima su se pripremale kreme za kolače, drugim riječima izvisio sam. No ipak nisam bio tužan, provjerom inventurnog stanja u smočnici (ili Špajzu), procijenio sam da mogu računati barem na tri, pa možda i na četiri kriške kremšnite, što je za sedmogodišnjeg dječaka u razvoju bila i dostatna količina.
Dan Božića. Rano izjutra sam krenuo u čestitanje. Dobro me išlo. Dobio sam od djeda i jednu petstodinarku uz uvijet da nikome nesmijem reći. Vrijeme ručka nakon mise. Grizla me savjest, onako, malo. Mama nam je svakom od djece za milodar (lemojziju) dala po dvijesto dinara. Isfolirao sam onoga koji skuplja lovu smotavši novčanicu među prstima. Ma oprostiće mi Bog. Zna on da trebam tu lovu da si kupim novu loptu. Inače nikada neću zaigrati za prvu ekupu moje ulice (tko je imao loptu taj je bio glavni).
Ručak. Molitva prije ručka. U gostima nam je i Momčilo sa suprugom, sitnom ženicom ali vrlo glasnom. Rućak je bio jako fin. Bilo je tu svega, od purice, do kobasa. Za takav blagdan treba nešto i žrtvovati, mi smo žrtvovali jednog starog purana (e neka mu, ganjao me godinama po dvorištu) i jednu svinju, onako oko 250 kg, za praznike, a pravo kolinje će biti za nekoliko dana, još četiri komada, da se nađe, nedaj bože suše, poplave ili neke elementarne nepogodode. S tom teorijom sam se odmah složio, nedaj Bože, neka se ima.
Na stol je stigla kremšnita. Danas kada vratim film tada mi je izgledala, onako, nježno kao Merlinka kada pjeva Kenediju „Happy birtday“, prpošno kao one plesačice u „Mulen Rougeu“, izazovno kao .......bože me prosti, skrenuh sa kremšnita na sex. Rekoh na stol su stigle kremšnite.
Oduvijek sam govorio da u našoj kući ima duhova. Zbog toga sam dobijao šamare. Baka je hodala po kući sa križem u rukama i nešto mrmljala, valjda se molila. Vješala je češnjak po zidu. Mislim da mi je jedino ona vjerovala. Kako objasniti činjenicu da se naša kuća napunila čestitarima onoga trenutka kada je mama na stol stavila kremšnite, ako nema duhova.
Prebrojao sam pristigle goste. Pomnožio, podijelio, zbrojio i oduzeo, po mojo računici još je nekoliko kocki kremšnite bilo viška ako ......... E to ako se i dogodilo.
Pošto je bio Božić, mi djeca nismo smjeli ići van (pa Božić se slavi u krugu obitelji), nego smo imali svoje male „anatomske“ stolice, koje je izradio moj djed za svakog svog unuka. Sjedili smo uz peć i neprimjetno (nismo smjeli buljiti u goste) brojali koliko jedu. Moja mama je imala teoriju, prvo gosti, pa kada gosti odu što ostane pojedu djeca. Na plehu je ostalo još četiri kocke kremšnite. Momčilo je nakon maminog nutkanja izjavio da više nemože niti disati koliko se najeo. Odmah mi se svidio, na prvu, ali ona njegova kržljavica, e ta nema mjere. „Ja bih mogla još jednu“, pa još jednu. Sada me je već uhvatila panika. Nas je troje djece, a ostale su još dvije kremšnite. Kada je posegnila, na mamino nagovaranje (jezik pregrizla) i po onu zadnju tada sam skočio, „pojede ova i moju kremšnitu“. Natao je tajac. Momčilova žena se posramila. Ja sam počeo plakati. Gosti su se brzo počeli opraštati. Močilo mi je tutnuo u džep petsto dinara. Mama je bila posramljena, brat je kratko prokomentirao „najebo si brajo“. Znao sam to i sam. Razmišljao sam, čim će me mama tući, šlauf od veš mašine, šnura od pegle ili držalo od partriša. Neznam što je gore. Nakon što je mama ispratila goste slijedilo je verbalno maltretiranje u smislu „što će ti ljudi misliti o nama, ja sam nesreća ove kuće, zbog mene se svi stide“. Brat mi je u prolazu opalio jednu pedagošku iza uha i otišao pojesti onu jedinu šnitu koja je ostala. Mama me prebila sa žnurom od pegle (tada su žnure bile mobilne, sa dva utikača). Nakon toga je iznijela na stol novi pleh kremšniti. „Evo ti žderonja pa se sada najedi koliko te volja“. Kome je bilo do kremšnita nakon tolike sramote i bruke. Mrzio sam kremšnite ali sam ipak pojeo četiri zacrtane kriške, iz inata. Jedino me u dobrom raspoloženju držalo saznanje da sada imam lovu za novu kožnu loptu. Od sutra sam ja novi kapiten ekipe. Što na kraju reći osim. SRETAN VAM BOŽIĆ DOBRI LJUDI.

RADUJ NAM SE NARODE
Prije nekoliko dana sreo sam starog poznanika kojeg istini za volju nisam vidio duže vrijeme, iako živimo u istom gradu. Valjda nas ne vežu više isti interesi i zanimacije, a znali smo mi, nije da nismo, zaružiti vražje. Bilo je to vrijeme kada smo bili mlađi i poletniji. Danas nam se razgovori svode na pitanje „kako tvoja prostata“ ili pitanja na sličnu temu.
Kaže mi poznanik da svaki tjedan čita moju kolumnu na 5portalu, ali da sam već pomalo dosadan sa svojim pričama iz davnina i zašto ne pišem o današnjim aktuelnim temama iz svijeta shou biza ili o političarima?
Rekoh mu, vidi: „od komada iz shou biza moju pažnju više ne može zaokupiti niti jedna coca, muški me nisu nikada niti zanimali, a zadnji komad koji je zaokupio moju pažnju je dama koja je snimila mali filmić, a sada što se mene tiče, može snimiti i cjelovečernji film, đaba joj ga bilo“.
Nije da ta dotična dama nije imala uticaja na moj „društveni“ život, pa ipak sam ja bio među rijetkima, neprikosnoveni vlasnik tog video uratka. Toliko sam ga ljubomorno čuvao da niti jednoj dami nisam dozvolio da ga pogleda sama, čisto zbog „zaštite intelektualnog vlasništvom nad uratkom“, a muškima ga nisam nita dao da ga gledaju. Pa neće oni na moj račun ...............
Što se politike i političara tiće, nisam dovoljno inteligentan da izmišljam neke stvari o njima. Pa oni toliko traju na političkoj sceni da mi se čini da mi je o njima pričala, još u Titovo doba, moja guvernanta. O nekima kao „dobrim i časnim drugovima Komunistima“, a o nekima kao „elementima iz emigracije koji su spremni ...........“. Danas mi se čini da je malo navlačila na lijevo, pošto je prema ovim prvima bila malo blaža, a možda je bila i ubačeni element, vanjski ili unutrašnji neprijatelj, ko bi ga znao. S toga zaboravite na shou biz i na političare, toga ako Bog da, neće biti u mojim kolumnama, jedino ako me jako naljute.
Da nebi bilo da su moje priče starije i od mene, donosim Vam kronologiju događanja oko pucanja jedne je..ne cijevi od vode. Mjesto događanja: moja kuća, danas.
PUKNUTA CIJEV OD VODE
Danas sanacija. Dolazi bager, ja sretan, rekao cijenu, ja nesretan. Počeo kopati, ja sretan, prvo pukao kabel od telefona, ja nesretan, kopa dalje, ja sretan, puče cijev od vode ja nesretan, sanirana cijev, ja sretan, kopa dalje, ja i dalje sretan. Naletio na kabel od struje ja umro (od straha), sva sreća promašio ga, ja i dalje sretan. Provjera vodovodne instalacije, ja sretan, voda i dalje curi negdje, ja nesretan. Zaključak, na pogrešnom mjestu kopano, ja nesretan. Bagerista žuri nekamo, ja nesretan, plačam ništa urađeno, bagerista sretan. On žurno odlazi, ja nesretan. Dolazi susjed, on sretan. Ispituje propituje, ja neurozan. Htjedoh ga stjerat u ....., a on će meni,“ sada ćemo to riješiti“ i premosti dvije pipe, moju i svoju. Susjed sretan. Ja imam vodu i konačno se mogu podaprat,ja sretan. Bagerista lapio lovu i ode sretan. Vodovod će me oderat za "potrošenu" vodu i on sretan. HT će me oderat za pokidani kabel, sretan. Ostala iskopana rupa koja čeka bolje dane, žena nesretna. Ja joj kažem da može bit sretna, jebeš cijev, telefonski kabel, moglo je biti i gore, a ona pita kako? „Što ja znam kako, al' moglo je biti, tako ljudi uvijek kažu. Na kraju, živi smo i zdravi“, ona polusretna. Skupili se susjedi, nemaju telefon, internet MaxTv. Traže krivca. Ja im kažem da je bagerista kidnio, oni nesretni. Kažem im ja da sam prijavio puknuće telefonskog kabla i da je uobičajeno vrijeme popravka do osam dana (lažem), oni kolektivno nesretni, kažem im ja da sam uspio srediti da sutra, urgentno poprave telefon, oni kolektivno sretni, bolje i sutra nego za osam dana.RADUJ NAM SE NARODE.

CIAO MRNJAO

Gledam mjesecima „ovu moju“ kako guta te Turske serije. Sada je definitivno nastala frka. TV kuće koje ih prikazuju, namjerno su „preklopile“ termine. Što gledati, što ne gledati, dis is a kveščon. Naravno, Tv uvijek ima rješenje. Reprize. Tako prva repriza počinje već u 9 sati a.m. pa u podne, pa u 2 p.m. (u pm), itd. O Sulji se priča na sve strane. Tako sam i ja odlučio jedan dan, kada nije bilo sporta na Tv-u i sam da ga pogledam. Moram reći komadi (ženski) nisu ni tako loši, po mom ukusu malo previše obučeni i zakopčani do vrata, no dobro, u pitanju je povijest, ali onaj Sulejman ima močne brke, što je je. Tada se sjetih da se i „ova moja“ u mene zaljubila zbog mojih močnih brkova (iako sada već pomalo i sumnjam da je ikada bila zaljubljena u mene, u uvjerenju sam da me je odabrala zbog mojih dobrih gena).
Pitam ja nju zašto joj se sviđaju te Turske serije kada imaju iritantan jezik, nema sexa, golotinje, a ona kaže da sam ja seljačina koja ne vidi osim glumaca da Turci fantastično prikazuju svoje ljepote, kulturu, običaje. Nakon takvog objašnjenja ja bih trebao povjerovati u to. Moš' mislit. Pa ja sam, da bi se uvjerio u to dali Sheron Stone u „Sirovim strastima“ ima gačice ili ne, kupio video program za montažu filmova. Da bi se uvjerio morao sam zaustaviti sliku u desetinki sekunde u trenutku kada ona u kratkoj crvenoj haljini prebacuje nogu preko noge. Tako da „ova moja“, priču o kulturi i običajima može objesiti mačku o rep. Pali se ona na brke onog vražjeg Sulje. Zato sam i ja odlučio pustiti ponovo brkove. Hoću da izgledam kao Suljo.
Za razliku od nekih Tv kuća, neke se bave i ozbiljnijim temama. Npr., dali je jedan naš nogometaš, nakon postignutog gola, pozdravio „ustaškim pozdravom“. Jedni kažu da je, drugi da nije. Jedan sam od sretnika koji je gledao tu utakmicu u živo i znam što sam vidio, ali neke „kolege“ novinari gledali su najvjerovatnije neku drugu utakmicu. Tako da je jedan uspio zaustaviti nogometaševu ruku u zraku, pa to izgleda kao „nacistički pozdrav“. Zato različita tumačenja, različitih ljudi, koji nemaju pametnijeg posla, mogu napraviti veliko zlo potpuno nedužnim i nevinim ljudima. Svako onaj ko malo zna o ovom prošlom ratu, zna da su na temelju nekih iskrivljenih tumačenja i izmišljenih događaja, mahom stradavali nevini ljudi.
Sjetih se da su ljudi, imajući bujnu maštu, pravili problema i sebi i drugima, od davnina. Zbog toga je skoro nastradala i moja susjeda Jasmina.
Jasmina je bila vrlo lijepa mlada žena koja je u Istru došla sa svojim mužem Kemalom iz Bosne. Kemal je znao reći:“Kada sam oteo moju Jasu“. Tada je to bilo normalno u Bosni, „oteti si curu i tajno se oženiti“.
Bili smo susjedi. Nije da nisam škicao Jasminu, ali ona stara „ne čopaj kokoške iz susjedovog dvorišta“ bila mi je na pameti.
Jednoga dana, krajem sedamdesetih dojurio je do mene moj susjed Kemal.
„ Ubiću je, kurva. Ma znao sam ja, osjećao“.
„Kemo, koji ti je ku***“?
„Jasmina mi se jebava sa susjedom Đanijem“.
„Ma daj, otkud ti to, ne lupaj gluposti, pa ti si glumac za njega, kako si saznao“?
„Vidi, jutros ja idem na posao i sretnem susjeda Đanija na parkingu. Ja njemu - Dobro jutro, a on će meni- Ćao“.
„Dobro i“? Postao sam već nestrpljiv.
„Cijeli dan ti ja razmišljam. Što mu je to – Ćao. Nikako nisam mogao shvatiti- Ćao. Tako ti ja razmišljam, Ćao, Ćao, pa rimuje se sa mrnjauo. Mrnjauo, tako se glasaju mačke, a mačke vole mlijeko, a mlijeko daje krava“.
„ Dobro iiiiii“. Sada sam već gubio živce.
„Vidi, ja sam muško, ja nikako nemogu biti krava. Đani je htio reći da sam ja bik, a bik ima rogove. Znači, htio je reći –Dobro jutro rogonjooooooo. Zašto bi on mene nazivao rogonjom ako se ne jebava sa mojom Jasminom. Jooojjjjj, ubiću i nju i njega. Kurvaaaaaa“.
„ Stani Kemo, jesi normalan. Pa Ćao ti je pozdrav kao i zdravo. Đani ti je rekao, zdravo susjed. Pa di bi Jasmina tebe varala sa Đanijem, ajd da si rekao samnom, još nekako“. Pokušao sam se našaliti.
„Ej nemoj, isčakijaću i tebe, bona. Kažeš ćao je po Istarski zdravo. Dobro, malo si me smirio al' držaću ih ja na oku, za svaki slučaj“.
Ovo je primjer kako pogrešno protumačena samo jedna riječ može donijeti puno nesreće ljudima.
Tako sam ja spasio dva, tri života, jedan, dva braka. Jasmina mi je od tada, svaki puta, na moj mig, pravila baklave, urmašice i mnoge fine Bosanske delicije. Nakon nekoliko godina sam saznao da ju je Đani ipak opalio. Kemo je jednoga dana samo nestao. Neki su pričali da je otišao u Italiju za nekom Talijankom. Jasmina je bila tužna, jedno vrijeme sam ju „samo ja“ tješio, čak smo i nekoliko tjedana živjeli zajedno, a onda je jednog dana rekla:
„Idem za Njemačku i ne vračam se više.
Ispratio sam ju. Na odlasku, samo se nasmješila, kratko zatrubila i rekla: CIAO MRNJAO.

USPOMENA NA NAŠU DRAGU PRIJATELJICU

Toga sam dana ostao malo duže na poslu. Došavši kući, umoran i gladan zatekao sam moga prijatelja kako sa mojom suprugom kafeniše. Nisam se iznenadio tom posjetu, bila su to vremena kada smo još bili mladi i intenzivno smo se družili.
„ Čovječe pa ti radiš kao crnac. Nego, imam jednu molbu, supruga bi mi, bar mi se tako čini, trebala roditi. Možeš li je odvesti u bolnicu“?
„ Ma nema frke, ima li već trudove? Dali je hitno“?
„ Ma ne, samo ti ručaj pa idemo polako“.
Naravno, ja sam komotno ručao. Čak smo i popili kavu. Kada smo se spustili do parkinga u njegovom autu sam primjetio i njegov suprugu. Ja sam zapravo cijelo vrijeme bio u uvjerenju da nas ona čeka kod kuće.
„Pa čoječe, supruga ti je tu, pa što si ju ostavio u autu, što nije došla gore u stan“?
„ Jesi normalan, pa da mi se porodi na stepenicama“.
Kada smo sjeli u moj auto, samo što sam krenuo, začuo se krik „jojjjjjj“, uplašio sam se. Bili su to trudovi.
„ Pa ti već imaš trudove, koliko su česti“?
„ Neznam koliko, ali znam da vraški boliiii“. Odgovorila mi je ona.
Pogledao sam na sat. Novi jauk bio je u roku dvije minute. Kroz glavu mi je proletila misao. Pa jebote, porodiče mi se u autu. Prijatelju sam postavio najgluplje pitanje:
„ Znaš li ti išta o porodu“?
„ Jesi normalan, kako bih znao“?
„ Pa radio si jednu sezonu u veterinarskoj ambulanti, moraš nešto znati“!
„ Jesam, cijepio sam kokoške, ali nisam ih porađao“.
Frka je bila na vrhuncu. Do bolnice u Kopru (tada su se tamo naša djeca porađala), bilo je oko pola sata žestoke vožnje. Frka je došla do vrhunca kada je prijateljeva supruga zavikala.
„ Otišla mi je plodna voda, jebemti, cijeli sam ti auto za........“.
„ Ma jebeš auto, samo se ti drži, nedaj da izađe“.
U glavi sam pravio plan, od veterinarskog pomoćnika nema koristi. Treba biti na sve spreman. Bacio sam pogled unazad. Tjeme glavice bebe već se naziralo. Dobro, imam jaknu za umotati dijete, prva pomoć je tu. Škare za pupkovinu, škare, e te jebene škare nemam ali imam zube. Smirio sam se. U Kopar sam uletio velikom brzinom, sirenu sam stiskao cijelo vrijeme. Vozači su već bili naviknuti na ovakve situacije, pa su se sklanjali.
„ Stavi ruku i drži da dijete još ne izađe“. Davao sam naređenja prijatelju.
„ Kako ću ja“?
„ Samo stavi ruku i ne mudruj, sada ćemo stići, evo još ova ulica desno i tu smo“.
Uletio sam u tu ulicu brzinom Šumahera ali bolnice nema.
„ Jebote, pa di je bolnica, nisu je valjda premjestili“? Nisam mogao vjerovati.
Naišao je jedan pješak.
„ Gospod kje je, kako se kliče, jebote, di je porodilište“?
„ Jarane, promašio si ulicu, vrati se pa prva lijevo i to ti je tamo, očel bit muško“.
Joj kako sam bio sretan što sam sreo zemu.
Glavica djeteta se već dobro nadzirala. Prijatelj je dobro odrađivao svoj posao. Konačno sam pogodio ulicu. Bolnica pred nama. Uletio sam u predvorje. Neka debela sestra je nešto čitala kroz debele naočale.
„ Gospa brzo, žena se poradja“!!
„ Ja ja, polako, polako, pa kaj je ne dopeljate“.
„ Mamicu ti da ti mamicu, djetetova glava je već vani, brzo“.
Onako krupna skočila je sa stolice i sa još jednim bolničarem otišla po porodilju. Nisu joj dali da legne na kolica. Ušla je na nogama. Nakon minutu, možda dvije, izašla je sestra sa malom bebicom zamotanom u bijele gaze.
„ Evo tata, dobili ste kćer“. Obratila se mom prijatelju.
„ A neee, nije to moja beba, moju suprugu su sada prije minutu uveli u rađaonu“.
„ Upravo vam to i govorim, odmah se porodila čim je legla na stol“.
Bili smo obojica zbunjeni, ali neizmjerno sretni. Na svijet je došla još jedana mlada dama.
Bilo je to prije, ako se ne varam 24 godine. Ovih dana je ta ista mlada dama rodila sina. Nadam se ne u istim okolnostima kao što je nju rodila njena mama. Na žalost, njena mama nije više sa nama. Napustila nas je prije nekoliko mjeseci izgubivši svoju posljednju bitku.
Ostaje tuga da taj mali dječaćić nikada neće upoznatu tu dragu malu ženicu velikog srca. Ostaje žal, da se nismo stigli oprostiti, pozdraviti. Možda je tako i bolje. Neka nam ostanu u sječanju samo lijepe uspomene.
Dok se jedan život gasi, drugi se rađa. E pa dječaće, sretno ti bilo, a nama ostaje
USPOMENA NA NAŠU DRAGU PRIJATELJICU.

E NEČEŠ RAZBOJNČE

Danas za ručak, faširanci (polpete) sa keljom. Jako fini. Volim faširance, ali nekada sam ih mrzio iz dna duše. Razlog, razlog je moj bivši prijatelj Branko. Taj obožava faširance, a on ima njuh kao najbolji pas tartufar. Nekada sam imao osjećaj da ih njuši, još dok ih supruga mijesi ili je u pitanju bila „dojava“. To nikada nisam saznao.
Vrijeme ručka, zvono na vratima i evo ti Njega. Nisam škrtac, ali on nema mjere. Sedam - osam faširanaca on spraši, a da ni zraka ne uzme. Ako slučajno ostane, nakon ručka još koji, on pristojno zamoli da mu moja supruga zapakuju, za njegovu suprugu. Ma moš' mislit. Smanđa on njih putem do kuće.
Trajalo je to godinama. Trpio sam stoički svu tu golgotu, poniženja.
- „ Gospođo, ručak vam je po običaju bio maestralan“. Obično bi rekao nakon osmog faširanca.
- Hvala, hvala. Još jedino ti cijeniš moje kuhanje. Ova banda niti ne primjećuje moj trud.
Htjedoh se pobuniti, reći da to nije istina, da ja, svaki puta kada mije je ručak fin, kažem:
- „ Draga, hvala ti na ovom finom ručku“.
Kada mi se ručak ne sviđa, ja opet iskreno kažem: „Ovo je užasno, ja to neću jesti“.
Naravno, pohvale se zaboravljaju, a pokude se pamte. Zašto? Zato što onaj peder stalno hvali njene faširance. Iz protesta, jedno vrijeme ih nisam niti htio jesti. Jebali ga faširanci.
Kulminacija je bila jednoga dana kada sam Branka pozvao da riješi jedan problem oko struje. Ja se obično ne petljam oko stvari u koje se ne razumijem, a u jako malo se stvari, u posljednje vrijeme i razumijem.
Branko je, za razliku od mene okorjeli škrtac. Od njega pare ne traži. Taj će radije dati bubreg nego izvaditi pare iz džepa. U životu pamtim samo, da je platio dva puta kavu i to u Casinu, gdje kava košta 2 kn. E tu se raspištoljio.
Kao što rekoh, pozvao sam Branka da mi popravi nešto oko struje toga dana. Nisam ga nadgledao što i koliko radi. Bilo mi je samo bitno da riješi taj problem i da mi supruga prestane nabrajati kako sam nesposoban i da nisam nizašto.
Nakon što je kvar otklonjen, supruga, kao dobra i fino odgojena domaćica upitala ga je koliko je dužna. Branko je kao iz topa izvalio.
- „ Materijal 75, toliko i ruke, znači 150 Kn“.
Mislio sam da se šali. Kada mu je supruga dala lovu, bez pardona je stavio u džep. Gledao sam ga netremice, nisam mogao vjerovati. Primijetio je moj pogled.
- „ A čuj, biznis je biznis“, reče on.
Supruga nas je pozvala na ručak. Nije odbio, po običaju.
Na meniju su bili faširanci, očekivano. Majstor je majstor. Gledao sam ga netremice kako jede, ne kako jede, kako ždere. Mrzio sam ga. Tada mi je na pamet pala ideja.
- „ Uzmi još malo, ma daj, nemoj da to ostane“. Nudio sam ga neprestano. Supruga me promatrala sa dozom radoznalosti. Poznaje me dobro. Znala je da mi je u glavi „pakleni plan“.
- „Jesi se dobro najeo, može još jedno pivo“?
Naravno, nije odbio. Ma popio bi taj i antifriz samo da je mukte.
Nakon što je završio sa pivom, popio je i kavu i smazao četiri kolača. Samo sam ga gledao. Nisam vjerovao da tako sitan čovjek može toliko toga strpati u sebe, a za nas debele pričaju, koliko možemo pojesti. On sigurno ima gliste ili trakavicu, zaključio sam.
- „E sada kada smo gotovi sa ručkom, mogli bi napraviti i obračun“, rekoh mu.
- „Ma neee, gospođa je već platila“.
- „Je, gospođa je platila, ali ti nisi platio ovo što si pojeo“. Rekoh mu.
- „ Pa nećeš valjda“, pobunila se supruga.
- „ Hoću, hoću i te kao“.
Uzeo sam papir i olovku i počeo:
- „Juha 15 kuna puta dva tanjura, 30 kuna. Faširanci 9 komada po 10 kuna, 90 kuna, prilog kelj tri tanjura po 15 kuna, 45 kuna, četiri kolača.............. E pa prijatelju moj, sve skupa 270 kuna. Ok. Pošto je sve u kućnoj radinosti i pošto je u fušu, dajem ti popust na PDV i još 15%, ukupno
40 %, znači duguješ mi 150 kuna. I da znaš, to mislim ozbiljno“.
Supruga je htjela uložiti protest.
- „Ti ni pisss“. Zaprijetio sam prstom prema supruzi. Znala je da sam nezgodan kada sam ljut.
Branko me samo zbunjeno gledao. Nije mogao vjerovati svojim očima. Vidio je da sam istinski ljut. Izvadio je novce.
- „Dobro već kada sam ovaj ručak platio, spakuj mi barem ovih pet faširanaca, za ponijet“.
- „Ne može. Volim ja faširance i drugi dan, onako hladne, kao meza“.
Nakon toga sam danima odrađivao odgojno- pedagoške mjere. Šišao čemprese, travu, plijevio cvijetnjak. Nisam se bunio. Pa ipak, ja sam još muško. Možda? Ali imam svoj ponos i tko mi dirne u faširce u brke ću mu reći:
- „E NEČEŠ RAZBOJNIČE“.

TEŠKO JE BITI FIN

Nekada su se djeci za rođendane, imendane, te razne blagdane darivale knjige. Za one mlađe, bajke, a za one starije bon-ton. Pravila lijepog ponašanja bila su vrlo važna za obitelj. U mladosti, ustati se starijoj osobi bilo je normalno. Ne pamtim, iako sam nekoliko godina putovao autobusom i tramvajem u školu, da sam ikada sjedio. Normalno je bilo sjedalo prepustiti starijoj osobi.
Kada sam već pomalo porastao i kada su se u meni počeli buditi oni muški nagoni, taj dio odgoja mi je samo išao u prilog. Mladoj dami uzeti kaput, pridržati stolicu dok sjeda, natočiti koka kolu u čašu, zapaliti joj cigaretu. To je bilo sasvim normalno.
Dok se mnogi nisu znali služiti vilicom i nožem, jesti zatvorenih usta, ja sam već bio veteran u tome. Nije tome presudilo to što sam morao naučiti knjigu bon-tona napamet, već je presudila „drvena pedagogija“ moje mame. Nakon što bi prošao njenu „obuku“ lijepog ponašanja, nikada mi poslije nije palo na pamet da se ponašam nepristojno. Njena metoda je bila učinkovitija nego metoda bilo kojeg NATO instruktora. S njom ti nije bilo zezanja. Ono što je ona naumila da ostvari, to je i ostvarila. Sjećam se jedne zgode, kada je išla kupiti auto. Bile su to godine kada se auto morao uplaćivati unaprijed i po godinu dana. Neki sretnici su ga dobili u roku, a neki su morali čekati i dvije, tri godine. Došavši u autosalon, koji je imao parking veliki kao aerodrom i na kojem je bilo stotine novih automobila, koje je ona odmah primijetila, zatražila je razgovor sa direktorom. Naravno, direktor joj je objasnio da mora uplatiti, te da će nakon nekog vremena, a najduže za godinu dana dobiti svoj auto. Na upit, čiji su to silni auti na parkingu, direktor joj je objasnio da su ti auti također uplaćeni ranije, te da čekaju svoje nove vlasnike. Pokušala je ona i sa „mitom“, ali nije išlo (valjda je malo ponudila). Na kraju se morala pomiriti sa tom činjenicom da valja čekati. Dok je uplaćivala na blagajni, blagajnica nije skidala pogled sa nje. Mama, već pomalo iznervirana nije mogla izdržati.
- „ Dobro gospođo, što vi toliko buljite u mene“?
- „ Ma vi ste mi jako poznati, a ne mogu se sjetiti od kuda vas poznajem“.
- „ Možda s televizije“! Našalila se mama.
- „ Vi radite na televiziji“? Navalila je blagajnica.
- „ Ne, ja sam upraviteljica ženskog zatvora“.
Blagajnica je samo problijedila, naglo se ustala i rekla mami da sačeka. Vratila se nakon desetak minuta u društvu direktora, koji je nosio u rukama neke papire.
- „ Gospođo, vi zaista imate sreće. Upravo nam je jedan kupac otkazao preuzimanje auta, pa u koliko želite, možete odmah odvesti auto“.
Mama nije niti pokušala da im objasni da ona nije upraviteljica zatvora, osjećala se moćno, vlast je vlast, a slast je slast, otpjevao je Đole u svojoj baladi. Vjerujem da ju je blagajnica sanjala još noćima, biti blagajnica a ne omrsiti se malo, to je kao biti pčelar a ne polizati med.
Parola, druže snađi se, oduvijek je bila aktuelna. Još ako je bila dobro umotana u celofan, sa dozom šarma i pristojnosti, to je bila dobitna kombinacija. Tako je i moj moto bio oduvijek, „lijepa riječ i željezna vrata otvara“.

Moj prijatelj Miro je nekada bio jako nestašan omladinac. Pričalo se da se nekada bavio raznim nečasnim zanimanjima. Nas dvojica o tome nikada nismo pričali. Sada je bio porodičan čovjek i imao je svoj odvjetnički ured.
Prije nekoliko godina došao mi je u goste. Nismo se vidjeli godinama. Bio nam je to povratak u mladost. Glupirali smo se kao mala djeca. Nabacivali smo se strankinjama na plaži, jurcali gliserom po moru. Izlazili navečer bez supruga u grad. Toga vrelog ljetnjeg dana na parkingu trgovačkog centra, moj prijatelj Miro i ja, nakon što smo kupili najveću ljubenicu koja se mogla naći, u povratku prema autu, primijetili smo na podu novčanik. Bila je nesnosna vrućina. Nas dvojica, radovali smo se „ubijanju“ u ljubenici. Miro je odmah podigao novčanik, a ja sam ispred sebe primijetio mladu damu, oskudno obučenu kako to i priliči njenim godinama i vremenskim uvjetima.
- „ Oprostite, da nije vama ispa ....“. Upro sam prst prema njoj, kada se ona okrenula, moj prst našao joj se na sisi.
- „ Što je stari ćelavi, debeli perverznjak? Da ispale su mi sise, pa što onda. Daj bježi opaliće te srce.
- „ Ali oprostite, samo sam vam htio reći da vam je ispao novčanik“.
Tada joj je bilo fakat neugodno. Počela je mucati, nespretno se izvinjavati. Pošto je ljubenica bila jako teška, samo smo se nasmijali i otišli. Miro nije vozio u pravcu kuće, na moj upit kuda sada idemo, Miro je odgovorio:
- „ Nakon ovog tvog uboda u sisu odlučio sam da te, u njeno ime, počastim ćevapima i pivom“.
- „ Kako u njeno ime“?
- „ Pa vidi, kada se ona počela derinjati na tebe, ja sam malo zavirio u novčanik, kada sam vidio da je puna love, ja sam na brzinu izvukao 200 kuna, zbog deranja, izvukao bih ja 500 ali odbio sam ti 300 na ubod u sisu, onako, kao tjelesna bol“.
- „ Miro, znaš da ne odobravam ovaj tvoj čin, ja sam jedan jako fino odgojen muškarac, ali jebiga, ponekad TEŠKO JE BITI FIN (a i pošten).

BAŠ ME BRIGA KOLIKO JE TRAJALO

Dali ste se ikada zapitali tko je izmislio sat? Guglao sam po internetu i ništa. Pretpostavljam da ga je izmislio neki vražji Švabo ili Švicarac. Švabe su pedantno i točni, mogli bi i oni biti, ali sve mi to više miriše, da ne kažem smrdi, na Švicarca. Pa ne kaže se uzalud, „točan ko švicarski sat“. Ti vražji Švicarci su bili moj omiljeni narod, sve dok me nije zajebo onaj njihov Franak, jebli ga oni. Od kada me je on zavio u crno, mrzim sve švicarsko, osim sira. E tu su pravi majstori.
Pretpostavljam da su sat izmislili da bi se ljudi držali nekog reda. Ja više ne nosim sat, mene više nitko ni ne čeka, pa s toga, više mi ni ne treba. A imao sam ja i Rolex i Brajtling, naravno lažnjaci, ali nikada neću zaboraviti Start. To je bio sat koji sam dobio od kuma na krizmi. Oooo, to je bio sat i po. Težak oko pola kile, Ruski. Dugo sam se pitao zašto mi se čini da mi je lijeva ruka duža od one desne. Sada znam, od Starta. Još ga imam na slikama. Kada smo se kum i ja slikali nakon krizme, kum je strogo naredio, „izbaci lijevu ruku da se vidi sat“. Tako je i dan danas taj sat ostao moj legendarni sat.
Kada bi išli malo filozofski definirati, što je uloga sata, mnogi bi odgovorili da je njegova uloga bla bla bla, a ja bih rekao da je njegova uloga zagorčati čovjeku život.
To sam osjetio već u ranoj mladosti.
- „ Jesam ti ja rekla da se moraš vratiti do osam. Za pet minuta da si kod kuće ili ......“, ma ne da mi se više nabrajati zašto sam sve bio kažnjavan, samo zbog tog vražjeg sata.
Škola, to je bilo vrijeme kada se ozbiljnije trebalo pratiti koliko je sati. Ima li netko među nama da svoje kašnjenje u školu nije pravdao sa ono, „kasnio mi sat“. Ma kasnio je tebi, da ti ne kažem što. Zakrnjo si ti malo duže.
Kada smo malo porasli, hormoni podivljali, opet sat.
- „ Ljubavi, vidimo se večeras u osam“.
Zašto baš u osam. Zar nije moglo biti, „ vidimo se kada zađe sunce za horizont“, bilo bi to ljepše, a i romantičnije. Onda kažemo da su ljudi sve manje romantični, naravno, sat je kriv i za taj dio. Mogao bih nabrajati u nedogled zašto je sat za sve kriv. Vrhunac je bio, kada je neki kreten izmislio sat sa onom kukavicom, što svaki sat izlijeće i počne kukati, kuku, kuku, pa koliko sati, ona toliko puta zakuka. Još je veći kreten onaj koji je izmislio sat, koji osim što kuka svaki sat, kuka svakih pola sata. E to je vrhunac idiotizma.
Kada sam kao svadbeni dar dobio veliki zidni sat sa kukavicom, nije dugo kukala. Zavrnuo sam joj vrat nakon tjedan dana. Sat sam još ostavio neko vrijeme iz poštovanja prema rođaku koji ga je poklonio kao svadbeni dar. Moram li naglasiti da je to bio rođak sa ženine strane. Mojoj rodbini se to nije moglo dogoditi. Oni su poklanjali usisivače. Nakon svadbe, kada smo supruga i ja gledali darove, ustanovili smo da imamo 16 usisavača. Sve blizanci. Da sve bude još tragičnije, isti takav usisavač, na velikoj rasprodaji sam kupio i ja, da usrećim suprugu. Što je žena bez usisavača? O svadbenim poklonima ne bih u detalje, odmah mi skoči tlak. Vraćam se na satove, ne na satove, na onaj sat, svadbeni poklon. On je trajao sve dok jednoga dana nisam primijetio da moja supruga, za vrijeme onoga (ne bih o detaljima, onoga), bulji u sat. E sad, dali je to neki fetiš pa ju to rajca ili mi mjeri vrijeme. Ok., ako je fetiš dobro, svi mi imamo neke fetiše. Ja sam se dugo palio na svilenu odjeću sve dok na užetu kod moje susjede nisam vidio, na sušenju, njene svilene gaće, namjerno ne koristim umanjenicu, gaćice. Prvo sam pomislio da je neka posteljina.
- „ Susjed vidite kako sam se ponovila, kupila sam donji veš u Beču“.
Pa jebote i ti Austrijanci nisu normalni. Od tada, kada god vidim na nekoj dami svileno donje rublje, odmah ju zamolim da ga skine. Ne mogu da ga gledam više na ženama.
Kao što rekoh, buljila je u sat. Što li gleda? Kukavice više nema, sigurno mi štopa vrijeme. Odlučih da produžim seansu do maksimuma.
- „ Bingo, tri minute i tri sekunde, rekord“. Samo je promrmljala.
Bio sam povrijeđen. Pa što ona hoće, maraton. Pa nisam ja Gabriel Selasije. Neka pita Borkovu ženu. Njegov rekord je, dok je na Tv-u trajala reklama od Coca – Cole i to ona skraćena verzija.
Odlučih se prebaciti na svoj teren.
- „ Vidi, nogomet se igra, sa svim zamjenama, sa 28 igrača, plus tri sudca, a u zadnje vrijeme su dodali još dva, pa je to sve skupa 33 učesnika, a utakmica traje 90 minuta. Sada ti podijeli 90 minuta na njih 33 i ispada manje od tri minute po učesniku i gleda ih milijunski auditorium“. Bio sam ponosan na svoju opservaciju.
- „ Da dragi, ali oni driblaju, šutiraju, zabijaju, zato ih i gledaju, pitaš li se ti zašto ti nemaš publiku“?
Nisam ništa odgovorio. Drugo jutro sata više nije bilo. Odradio sam kondicijski dio priprema. Maznuo dvije rakijice. Došlo je novo vrijeme. Moje vrijeme, pa ti sada štopaj. I na kraju krajeva BAŠ ME BRIGA KOLIKO JE TRAJALO.
Sada umjesto sata, na tom mjestu visi kalendar.

TUCAJ, TUCAJ

Moj brak, nakon toliko godina, proživljava najdublju krizu. Supruga već danima „reži“ na mene. U početku nisam razumio razloge njene ljutnje, ali danas mi je sve sasula u oči.
Naime, svako poslijepodne oko 16 sati zazvoni kućni telefon, baš u vrijeme kada nas dvoje uživamo u poslijepodnevnoj kavici. S druge strane, nakon što se supruga javi, mlade dame inzistiraju na tome da razgovaraju samnom.
- „Dobar dan, vi ste gospodin Franjo? Radimo istraživanje javnog .........“.
Nekog sranja obično. Ali ja sam toliko sretan što rade istraživanje, a ne potraživanje, da mi ne pada na pamet da otkačim te dame, pa se upuštam u razgovor. Mlade su to damice i imaju milozvučan glas. Ponekad me pokušavaju zbuniti, ali ja se ne dam. Ima tu razno raznih istraživanja. Na primjer, jučer me Teodora pitala:
- „ Što vam se više sviđa, AJfon ili AJpod“?
- „ Zlato moje, meni ti je jako fin AJvar“. Htjedoh joj reći da mi se sviđa i Ispod, ali me supruga tako strogo pogledala da sam se ............., ne bih u detalje.
Teodoru sam oduševio odgovorom. Toliko se smijala da sam se uplašio da se ne zaguci od smijeha.
Volim i ona sexualna istraživanja. Tada se obično udaljim od stola kako supruga ne bi čula moje odgovore. E tu se izlažem na pasja kola.
Obično me takvi pozivi jako oraspolože. Postao sam već ovisnik o njima. Neki dan, u uobičajeno vrijeme ovih poziva, zazvonio je telefon. Malo prije termina. Supruga se javila po običaju. Vidio sam na njoj da je nabrijana da odbrusi kako me nema, ali bila je jako ljubazna. Bilo mi je sumnjivo ali .......
- „ Dobar dan, zovem iz banke, prema evidenciji dugujete .....“.
- „ Mršššššššššš“.
- „ Zamisli ti ovog idiota iz banke, pa tko njemu daje za pravo da ometa moj poslijepodnevni mir i uživanje u kavici u društvu moje drage ženice“.
Samo me pogledala. Da pogled ubija ja bih već davno bio pokojni. To me već pomalo ljuti. Ove polovnjače od pedeset godina vade se na valunge i razna sranja koja im se dešavaju u tim godinama. Sada već prepoznajem te simptome. U početku su me zbunjivali. Vani ciča zima a ona se počinje skidati, iz čistog mira počinje vikati na mene. Posebno je opasna situacija kada ju opali valunga, a ona priprema ručak. E to su trenutci kada moj život ne vrijedi ništa, pogotovo kada u rukama ima nož. Zato u jutarnjima satima držim odškrinuta vrata. Ako zagusti, hitno se povlačim na rezervne položaje.
Kada malo bolje pogledam, žene su oduvijek bile u prednosti. Mi muški se ne možemo izvlačiti „na one dane“, na pms, valunge. Jedino nam je ostalo da se izvlačimo na impotenciju, ali ovi vražji doktori izmislili su neke L'directe, Viagre i koje čega. Prije par dana u ljekarni sam tražio jedne tablete za želudac, naravno, nisu ih imali, ali kada sam pitao imaju li tablete za potenciju mlada ljekarnica počela mi ih je nabrajati a da se nije niti zabunila. Nisam izdržao.
- „ Znači lijekove za potenciju imate, a za moj želudac nemate“. Bio sam ciničan.
- „ Znate, da je kod vas uredu ono (pokazala je tamo), ne bi vam trebali niti lijekovi za želudac“. Nije mi ostala dužna
Htjedoh joj objasniti da ja nemam problema s tim, ali kada sam vidio njen pogled pun sažaljevanja, naprosto sam odustao.
Tu ljekarnu sam prekrižio za vijeke vjekova. Bio sam istinski ljut.
- „ Balavica jedna, ne zna ona sa kim ima posla, kada sam ja .....“.
- „ Što kada si ti, pa vidiš da su te svi prokužili, sve tvoje priče svode sa na aorist“?
E sada sam i suprugu prekrižio, svađa bi kulminirala da nije zazvonio telefon.
- „ Evo opet jedna od onih tvojih, jedino još njih možeš folirati“.
S druge strane bila je, meni omiljena sugovornica, Marina. Po glasu je bila malo starija koka.
S njom sam se već skompo. Obećala mi je ponuditi prijateljstvo na fejsu. Znala je sve o meni. Kako i ne bi, kada tamo sve piše.
Mnoge stvari, kod moje supruge, koje do sada nije niti primjećivala, počele su je nervirati. Npr. moje pjevanje. Zapravo, nakon svakog razgovora sa onim „istraživačkim“ damama, sama po sebi bi mi u uho dolazila ona pjesma: „Hany, Hany, pliz, pliz, ja bi jedan liz, liz“. To bih ja znao pjevati cijelo večer.
Nakon razgovora sa Marinom, moje pjevanje je bila kap koja je prelila čašu. Valjda ju je opičila, ponovo, ona vražja valunga. Nisam niti primijetio kada je nestala na par minuta. Kada se vratila, na stol ispred mene bacila je neku vrećicu.
- „ Evo ti orasi, pa malo TUCAJ, TUCAJ, mulac jedan.

LEGENDA KAŽE
Neka baci kamen onaj koji nije nikada slagao. Ne, nije me strah da će me i jedan kamen pogoditi ali, koga god pitate dali je lažov ili dali ikada laže, sačuvaj bože da će priznati. Evo ja priznajem, lagao sam puno puta i znam da ću, ovaj ostatak života, puno puta slagati. Lažemo u mnogim situacijama, htjeli mi to priznati ili ne. Što je laž, definirajmo je. Laž je ne govoriti istinu, ili, laž je iskriviti istinu, ili laž je ......... e jbg., laž je naprosto prilagoditi trenutnu situaciju trenutku u kojem treba izreći misao u kojoj sebe ili sebi drage osobe stavljaš u povoljniji položaj, a one manje drage u nepovoljni.
E za ovu definiciju bi se i sami filozofi potukli.
Priznajem, najviše puta sam lagao supruzi, ali to je humana laž, da sam joj svaki puta govorio istinu, jadnica bi već davno završila na psihijatriji. Ovako, ona je živa i zdrava, zadovoljna životom i sretna već 30 godina.
Djeci sam također lagao, ali to su bile one sitne laži tipa, bio sam ti danas na školskoj predstavi, bila si izvrsna, iako, nisam bio na predstavi ( danas mi je zbog toga jako žao), a ranije sam nazvao ženu da mi ispriča koju je ulogu igrala moja kći i koje je tematike predstave.
Ipak, najveće laži izrekao sam radeći u turizmu. Nisu to bile tako krupne laži nego su to bile sitne laži upućene masi ljudi. Nikada neću zaboraviti svoje dvije, tri najveće laži:
Za svaki izlet sam se oduvijek temeljito pripremao. Bio sam specijalista za mnoge izlete: Venecija, Rimini, Ravena, San Marino, Firenca, Budimpešta itd. Najjači sam bio na tkz. „domaćim izletima“, tu sam imao vrhunske učitelje.
- „Za domaći sindikalni izlet bitno je zadovoljiti nekoliko stvari. Da imaš nekoliko stotina viceva u rukavu, da im organiziraš vrhunsku klopu i zabavu, a za sex ne brini, oni koji su imali namjeru posexsati se, ućiniće to i bez tvoje pomoči“. Rekao mi je stariji iskusni kolega, veteran domaćih izleta.
Lagao bih kada bi tvrdio da je svaki izlet prošao bez grešaka i problema, naš narod bi rekao „puno ljudi, puno čudi“, tako je i na izletima. Uvijek se u grupi nađe neki nezadovoljnik. Najviše sam problema znao imati sa „povrijeđenim“ tajnicama, u koliko bi direktor na izlet poveo i svoju suprugu. E tada bi one bile upravo te koje bi pokušale „minirati“ cijeli izlet. U tim trenutcima dolazi do izražaja psihologija vodiča. Treba prepoznati nastalu situaciju. Ili namjestiti tajnici nekoga da ju potuca ili ju ............
Naravno, cijeli je kolektiv znao da direktor „zadovoljava“potrebe izvjesne dame, dok je jedino ona bila u uvjerenju da je to njihova velika tajna, a tamo gdje se sve zna, sposoban vodič također sve sazna. Ja sam bio jedan od onih koji bi do druge pauze na autocesti saznao sve tajne o sexualnim sklonostima u grupi, koju bi vodio na izlet, što znači, da svaki kolektiv „ima svoju babu“. Prepoznati takvu osobu u grupi bilo je neprocjenjivo.
Toga dana dobio sam informaciju da sa kolegicom, koja je bila još pripravnik, vodim dva autobusa na trodnevni izlet ISTRATOUR. Manje više taj izlet mi je bio dobro poznat te nije tražio posebne pripreme, osim što je u njega bio uključen i Rovinj. Rovinj sam poznavao površno. Privatni odlasci na večere ili kod prijatelja u goste, ali sa one druge strane, turističke, nisam ga baš dobro poznavao. Pošto sam se uvijek dobro pripremio za svaki izlet, nekoliko dana ranije otišao sam u Rovinj da osobno prođem cijelu rutu. Provjerim sve o čemu ću pričati toga dana pri obilasku grada. Zapravo, nakon što sam obišao sva mjesta, shvatio sam da o Rovinju puno toga već znam. Bio sam spreman.
Obilazak Rovinja bio je predviđen drugoga dana našeg izleta, grupa je bila sastavljena od stotinjak djelatnika uprave jedne tvrtke. Večer prije, jako smo se dobro proveli u jednom Pulskom hotelu. Neki su se napili, neki potucali, sve u svemu svi su bili dobro raspoloženi i pomalo umorni. Tu noć trebali smo prespavati u jednom rovinjskom hotelu pa sam osjetio da treba sve pod hitno skratiti kako bi moji gosti napravili reprizu sinoćnje večeri.
Sve je počelo kako sam i planirao, osim što su mi autobusi stali na drugi parking nego što sam isplanirao. Odlučio sam malo okrenuti smjer odlaska do Crkve Sv. Eufemije, te sam umjesto prvo planiranom ulicom Grisia (ulicom umjetnika) odlučio do crkve doći nekim sporednim ulicama. U daljini sam pratio zvonik na crkvi, ali ulice staroga grada baš i nisu posložene prema mojim željama tako da sam primijetio da me „vuku“ put sjevernih zidina grada. Naravno, da sam išao i tim putem bilo bi ok, Rovinjski stari grad je na poluotoku, ali ja sam se htio što prije riješiti grupe i u lijepom hotelu popiti svoj kapuciner. Krenuo sam presjeći sporednim ulicama. Ispred sebe sam vidio zvonik crkve. Bio sam zadovoljan. Prva ulica lijevo, pa odmah desno i evo me iza crkve Sv. Eufemije. Yes brus. Prva lijevo ok, ali sljedeća desno, e tu je već problem, sljedeća ulica je bila slijepa ulica. Niti to ne bi bio problem da iza mene nije stotinu ljudi. Obično bi u ovakvoj situaciji oni neiskusni stali, ispričali se i vratili se nazad. Pokupili posprdne komentare tipa:
- „Ma ovaj pojma nema kuda nas vodi“.
Meni to kao iskusnom starom vuku nije padalo na pamet. Ja sam išao dalje, prema zidu slijepe ulice. Mlada kolegica koja je išla uz moj bok počela me potezati za rukav.
- „ Ej, slijepa ulica, jesi lud, kuda ćeš“?
- „ Mir, samo me prati“.
- „ Ti si potpuni luđak, ako nas iščupaš iz ove situacije ja ću ti ga popušiti“.
Osmjeh nije silazio sa moga lica. Imao sam plan. Ni plan A, ni plan B, već plan X.
- „ Evo dragi moji, sada se sigurno pitate zašto sam vas doveo u ovu slijepu ulicu. Pogledajte ove zidine. Legenda kaže da su ove zidine i ova ulica, za stari grad Rovinj, najzaslužnije što u povijesti, Rovinj nikada nije bio pokoren sa morske strane. Naime, ova ulica stoji pod čudnim kutom, tako da sa mora niti jedna topovska kugla nikada nije moglo pogoditi ovu ulicu, ma gdje se neprijatelj nalazio, a ova ulica je bila, strateški bedem obrane grada“.
Čulo se odobravanje mase. Mašta vidi svašta. Tada sam odlučio svoju laž malo podebljati.
- „ Pogledajte gore ovu rupu na zidinama. Kroz ovu rupu bila je proturena topovska cijev topa, koji je sa montažnih skela pucao po neprijatelju koji je napadao sa mora. Niti mnogi rovinjci ne znaju za ovu priču, a sada, nakon što poslikate ove zidine i rupu, idemo do crkve“.
Foto aparati su počeli škljocati. Na veliko se slikala rupa koja je po meni bila rupa u nekom dimnjaku pa ju je domaćin malo proširio zbog boljeg cuga.
Ostatak dana prošao je ok., dobio sam mnoge pohvale na račun moga poznavanja Rovinja i znamenitosti grada. Toliko sam bio uvjerljiv da je i moja mlada kolegica povjerovala u tu priču. Koncem večeri upitah ju što je sa njenim obećanjem.
- „ Malo mi je čudna ona tvoja priča, ali izvukao si nas bez obzira na sve“.
- „ Ma daj ne budi luda, koja ulica, koji topovi, zapamti, u koliko se želiš baviti ovim poslom, najvažnije ti je znati se snaći u svakoj prilici, ako nije istina, na laž nadodaš,
LEGENDA KAŽE.

A ŠTO SAM TI JA REKLA
Prije nekoliko dana odlučio sam montirati moj „novi“ motor na čamac. Pod novi mislim, kupljen preko oglasa.
„ Prodajem Yamahu vanbrodski motor, kao nov, ima samo oko 10 sati rada, redovito servisiran, zlužio kao pomoćni motor na velikoj jedrilici“.
Naravno odmah sam nazvao vlasnika i rekao da sam ja ozbiljan kupac. Na telefon se javila jedna gospođa koja mi reče da joj suprug „naviiga“ po svijetu, a ona podaje motor. Kada sam je upitao dali bih trebao nešto znati o tom motoru. Gospođa se uvrijedila. Zar ja mislim da je ona nepoštena, ako tako mislim ništa od trgovine jer ima ona već druge kupce koji samo čekaju da ja odustanem, da je njen suprug ozbiljan čovjek kojeg, u njegovom kraju, svi poznaju i cijene i bla bla bla. Da njoj nije drago što ona prodaje u ime supruga i da joj se javljaju tipovi sa svakakvim nemoralnim ponuda, ali da joj ja djelujem tako fin i da imam jako ugodan glas od kojeg je prolaze trnci. Naravno meni je to bilo sasvim dovoljno da me šarmira iako mi je supruga rekla da bi bilo dobro da nazovem nekoga od svojih jarana iz toga kraja, pa neka sve provjere , da su to ipak veliki novci i da ne bi trebao vjerovati nekoj šuši „na riječ“. Samo sam je popreko pogledao, da pogled ubija ona više Trsta ne bi vidjela, iako, u podsvijesti mi je zvonilo zvono na uzbunu. Kada god bi mi supruga, koja je inače dobrica u duši, izrazila sumnju u neki moj postupak, redovito bi bila u pravu, a to je meni bilo sve teže i teže priznati, a i strašno me nerviralo što je sve češće u pravu.
Trebam li reći da je Yamaha, toga dana, svaki puta palila od prve, do posljednji puta. Dijagnoza, Yamaha zaribala.
Zovem ja žensku na telefon: „Pretplatnik trenutno ne može prihvatiti vaš poziv“ i tako danima. E da mi se samo javi, rekao bih ja njoj što ju ide. Da je ona obična štraca, da ja nisam pao na njene komplimente koje mi je dijelila, da mene ne može smantati neka ženturača preko telefona i da ju jebo onaj njen što naviga.
Sada ja ludujem po kući, psujem dalmatince, ajduka, Karana i Keruma, jebem im Pipi uz duž i poprijeko, a supruga se samo smješka. Sada još čekam onu dobro poznatu rečenicu:
„A što sam ti ja rekla. Svih ovih godina si mogao već shvatiti da sam ja uvijek u pravu, to ti je naprosto ženska intuicija koju vi muški nikada nećete shvatiti, pošto vi razmišljate mudima a mi žene mozgom, čim je ženska mahnula repom ti si na to pao kao srednjoškolac“.
Ja ju samo čekam, ako tu rečenicu izgovori, definitivno slijedi razvod braka, uz nekoliko klauzula. Mora se obvezati da će i dalje kuhati dva obroka dnevno, prati i peglati. Spremati zamnom razbacane stvari. Pronalaziti stvari koje je od mene sakrio onaj vražji švabo. Podsjećati me da popijem tablete. Potjerati me na tuširanje pošto već mirišem na pokošeno sijeno u kojem leži crknuta mačka.
Stavio bih ja tu još koje čega. Neka zna da rastava braka nije mačji kašalj.
Mislim da je i supruga svjesna što ju čeka u koliko izgovori tu mrsku rečenicu, pa šuti, smješka se i misli u sebi, A ŠTO SAM TI JA REKLA?

STANJE EMOTIVNOG ŠOKA
To da me moj najbliži podmladak naziva starim senilnim fosilom, starim čangrizavcem, mulcem, gnjavatorom, to već odavno znam. Valjda taj epitet čovjek dobije čim mu djeca počnu sricati rečenice, dakle povijest se ponavlja. Valjda smo i mi za naše roditelje govorili iste stvari, a tko bi se više sjetio, davno je to bilo.
Prije nekoliko dana sjedio sam na stepeništu pred kućom pod izlikom „idem malo na zrak“, a zapravo čekao sam da mlada susjeda prođe ulicom do svog auta. Vrijedilo je, kao i svaki puta do sada, doživjeti taj trenutak. Lagani dominđos, nikad kraći, visoka petica, a i minus pet u gornjem dijelu abdomena. Auto joj je bio tako parkiran da sam, htio ne htio morao vidjeti kako elegantno sjeda u svoj Fiat. Zatvaranje vrata, nakon što je sjelau auto, izmamilo je kod mene uzdah pomiješanih emocija. Da je duže trajalo, ne bi valjalo. Moje srce, koje je pretrpjelo tolike bitke i ratove, teško da bi izdržalo drugi čin ove predstave.
Učinilo mi se da, nakon mog uzdaha, čujem jeku. Taman kada sam pomislio da sam puko', pogled mi pade na okolne prozore mojih „uzornih“ susjeda, zavjese su se još njihale. Tada sam shvatio da to nije bila jeka već zvuk njihovih uzdaha. Perverznjaci stari, škicaju kroz prozor, nemaju muda face in face suočiti se sa mogućim srčanim udarom.
Nedugo zatim u susjedstvo je stigla jedna mlada mama sa svojom bebicom. Beba je imala tek nekoliko mjeseci i bezbrižno je spavala. Baš ju je bilo briga za recesiju, potrese, tsunamije, tatino pijančevanje, ona je samo bezbrižno spavala. Tada pomislih, ovo su joj najljepše godine. Čim malo poraste kreće u vrtić, pa u školu, pubertet, faks, zaposlenje ( u koliko bude imala sreće), za to vrijeme starci će šljakati kao ludi da to sve plate ( u koliko budu imali sreće da uopće i imaju gdje da rade), ona će ih nazivati starim fosilima, čangrizavcima, gnjavatorima, a onda će se udati, roditi dijete i „jovo na novo“.
Tako razmišljajući o povijesti, koja se ponavlja u vidu „životne kružnice“, u kojoj su krugovi samo drugačije veličine, o lancu koji je sastavljen od niza karika, istih ili različitih veličina, o tome da svaka karika u lancu mora biti dovoljno jaka da izdrži teret koji lanac drži i ako pukne to više nije lanac. O tome da je vrlo bitno biti u pravom trenutku na pravom mjestu. Imati dobar dar zapažanja. O tome da mlada susjeda, prema mojoj procjeni nije imala grudnjak, a procjena se bazirala prema mojim zapažanjima da joj je svaka sisa skakutala u nepravilnom ritmu i da ......
- „Bok susjed, jesi gledao vijesti“?? Zamisli molim te Amerikanci duguju Kinezima, nisam zapamtio koliko milijardi, ali duguju dva američka proračuna. Pa jebo te kako će to Amerikanci vratiti. Znaš što ja mislim? Svi smo mi najebali. Sada kada oni budu tražili od Amera da im vrate, od kuda, moraće zaratiti, a Kineza ima, a jbg. ko Kineza“.
Pogledao sam ga blijedo, a taman me krenulo, lijepe susjedine sise, milo djetešce koje se smiješi iz kolica. E sada sam stvarno bio ljut.
- „ Ma jebali te i Kinezi i Ameri, briga me za njihov dug i kako će ga oni vratiti. Pita li mene netko kako ću ja vratiti moj kredit u švicarcima? Pita li mene netko kako ću ja proživjeti ovaj mjesec, a ti me maltretiraš tu sa tim glupostima“.
- „ Kako ne razumiješ, u ovom svemiru ti si nebitni pojedinac, bit svega je da je u globalnom potrošačkom društvu prevladao potrošački mentalitet, prestalo se proizvoditi, počelo se uvoziti, lukavi Kinezi su to iskoristili, oni sve proizvode i prodaju nama. Sada nam se uvaljuju sa, kao nekim „China Shopovima“, kada si ti čuo da je i jedan Kinez umro? Nađi mi na groblju i jedan grob u kojem je zakopan Kinez, kako koji umre oni ga nadomjeste sa novim, mlađim i tako zauzimaju teritorij“.
Sada sam već bio na putu da puknem do kraja, a tako me lijepo krenulo ovo poslijepodne. Imao sam tako gorak okus u ustima, kao kada nakon finog ručka, domaćica posluži lošu kavu.

- „ Nego reci ti meni, misliš li ti da ova naša mlada susjeda nosi grudnjak ili ne“?
- „ Od kuda ti sad to, pa prije par minuta si pilio o Amerima i Kinezima, uostalom otkud ti znaš da sam ja gledao susjedu“?
- Kada sam čuo tvoj uzdah znao sam da te taj prizor može dokrajčiti. Prije neki dan je neki Psiholog na tv-u pričao da se „šokantne“ situacije mogu negativno odraziti na trenutno zdravstveno stanje osobe koja je doživjela emotivni šok, te da joj treba pristupiti na način, da joj se stanje svijesti trenutno promijeni u kontra stanje. Meni je jedino preostalo da te udarim ili ispričam ovu priču o Amerima i Kinezima, za koje znam da te oduvijek nerviraju, a udaranjem bi se doveo u situaciju da mi vratiš, ovako mi se učinilo bezbolnije“.
Blijedo sam ga gledao, nisam mogao vjerovati da mi je uništio ovo lijepo poslijepodne blebetanjem o nekom psihiću koji u kasnim noćnim satima „prodaje muda pod bubrege“ ovakvim bolesnicima koji ne mogu spavati noću.
- „ Znaš što, sada sam ponovo u emotivnom šoku od tih Amera i Kineza, daj me ponovo dovedi u novo STANJE EMOTIVNOG ŠOKA“.

NIKADA VIŠE UČITELJ

Hotel u kojem sam radio bio je ogroman. Imao je oko 1.300 ležajeva, što bi značilo, upravo je i toliko duša dolazilo u hotelski restoran na objed i to, tri puta dnevno. Hrana, klasika, uvjeti rada, katastrofa. Podizao sam nekoliko buna ali bez uspjeha. Bili su brojniji i jači od mene. S vremenom sam se i sam utopio u to sivilo.
Gosti su bili pretežno Nijemci, radnička klasa. Pošto se dobro služim tim jezikom permanentno sam bio pozivan da kolegama i šefovima prevodim kompliciranije dijaloge. Tako je bilo i toga dana. Restoranska sala bila je podijeljena na nekoliko „rajona“. Sala za Engleze, sala za Nijemce, sala za ostale zapadnjake, pa sala za istočnjake (Česi, Poljaci, Mađari), te sala za jugose. Što južnije, to tužnije.
Kao što već rekoh i toga dana imao sam zadaću da prevodim, nekoliko puta u ne baš ugodnim „uvjeravanjima“, između nezadovoljnih gostiju i tvrdoglavih šefova. Bili su to nimalo ugodni razgovori, ali ja kao dobro poznati „pacifista“ redovito bih uspio izgladiti nesporazume.
- „ Kolega, može mala pomoć“. Obratio mi se toga dana jedan kolega koji je bio u društvu jedne mlade zgodne Njemice.
Upitno sam ga pogledao.
- „ Nešto hoće ali ju ne razumijem“, reče mi.
Pogledao sam djevojku i upitao ju što mu želi reći.
- „ Cura hoće da ju naučiš nešto da kaže na hrvatskom kako bi se mogla hvaliti, kada se vrati kući, da je imala dečka hrvata na urlaubu“.
Bio mi je pun kufer tih mladih pastuha koji su samo „prašili“ strankinje, a u svoju edukaciju nisu ulagali ni pišljivog groša, za razliku od mene koji sam cijelu zimu radio na „sebi“.
Puno puta sam se pitao, kako u opće mogu spavati sa takvim tipovima koji ne znaju ni reći „skidaj gaće“, a kamoli nešto romantično. Možda, zapravo u tom činu, prije „onoga“, nije niti bilo važno znati neki strani jezik, zapravo, možda njihov „vlastiti jezik“ odradi cijelu pred-komunikaciju, možda, ali da im je išlo, išlo ih je.
Dok sam o tome razmišljao, promatrao sam tu mladu Njemicu. Imala je nešto više od 18 g., pa šta, urlaub, sunce, more, plaža i još jedan sex u nizu, super. Zna li izgovoriti ime svog novog hrvatskog „prijatelja“, ma nebitno. Kolegi, samo još jedna nova recka na pištolju, jebeš romantiku i tako sve završi na sexu.
- „ Pa što da ju naučim“?
- „ Nauči ti nju da kaže: „Mene treba jebati“. To će radovati i tebe i nas, a i njene prijatelje u Njemačkoj“.
Bio sam vidno iscrpljen te sam odlučio brzo otići na zasluženi odmor. Da ću tu mladu švabicu više sresti, šanse su bile 1 :100, dakle 0.
Nakon nekoliko dana, u prolazu me zaustavio jedan kolega koji je radio na recepciji.
- „ Ej, dobro da sam te sreo, za tebe me pitala jedna gospođa srednjih godina“.
- „ Nemoj samo o gospođama srednjih godina, te su zajebane, jednom ih opališ a one se odmah zaljube“. Bio sam u uvjerenju da je to opet neka pohotna polovnjača koja je bila aktuelna ranijih sezona.
- - „Ma neee, ova kaže da ti je bila profesorica u školi, predavala ti je matematiku, mislim da se zove Neda“.
Odmah sam je se sjetio. Bila mi je omiljena profesorica, čak sam neko vrijeme i bio zaljubljen u nju. Ja sam joj bio prva generacija nakon faxa.


Cjeli dan sam pjevao onu od Prljavaca - „Neeeedaaa, nije više tako ohola, Neeedaaa sada lakše kažeee daaaa“. Odlučio sam potražiti je odmah to veće u restoranu. Pomislih, sada, nakon toliko godina, ta razlika u godinama više se i ne vidi. Tko zna, možda mi se i ostvare dječački snovi.
Gosti sa moga „rajona“ toga su dana bili na izletu u Veneciju, kasnili su na večeru. Bila je to idealna prilika da potražim Nedu na rajonu za jugose. Taj rajon je bio na drugoj strani velikog restorana, u njega se ulazilo kao u „Geto“, na posebna vrata.
Te sam večeri obukao najljepšu košulju, lagano uštirkanu, nabacio parfem za izuzetne prilike. Treba impresionirati profesoricu u startu. Provirio sam kroz vrata, u dnu sale odmah sam je primijetio. Upravo je ulazila u restoran. Sada je bolje izgledala nego ranije. Bila je u društvu djevojčice od nekoliko godina. Muški su je škicali ispod oka pazeći da njihove „aždaje“ ne primijete kuda i u što gledaju. Znao sam da će to biti srdačan zagrljaj sa pusicom. Odlučio sam je „prepasti“ dok ne sjedne, tako će cijela sala vidjeti s kakvim se ja komadom pozdravljam i ljubim. Bilo mi je žao što nema one prepotentne gošće sa moga rajona, koju već par večeri pokušavam smuvati, da vidi „moje“ komade. Možda bi tada promijenila odluku.
- „ Dobro večer gospođo Nedo“. Moj uvježbani bariton zvučao je kao sinfonija.
Ostala je ukopana, nije mogla vjerovati da sam to ja. Taman kada smo se trebali “srdačno pozdraviti“, čuo se poznati glas.
- „ Halooo Franjo, ja naučiti, mene treba jebati, ona treba jebati, svi treba jebati“, bila je ponosna na izgovoreni pozdrav.
U Sali je nastao tajac, čuo se let muhe, tada je nastao „prasak“ od smijeha i aplauza.
E, jebiga, bila je to ona mala švabica koju je onaj idiot od kolege očito naučio puno više nego sam mu rekao. Švabica je prvo bila zbunjena, tada joj je očiti neko preveo što je rekla. Izjurila je iz sale u suzama. Bilo mi ju je žao.
Neda me samo pogledala strogo.
- „ Nisam znala da u slobodno vrijeme učiš strankinje našem jeziku“
Bilo me stid. Spasio me kolega koji mi je javio da su stigli „moji“ iz Venecije. Samo sam promrmljao Nedi da se nadam da ćemo se još vidjeti, njen osmjeh mi je davao nadu u to.
Tada sam čvrsto odlučio, NIKADA VIŠE UČITELJ.

MALA OŠ' BOMBONU

Moja Simca 1000 klizila je nečujno toga jutra praznim ulicama moga grada. Bilo je travanj početkom osamdesetih. Volio sam taj auto. Ne zato što sam se zbog njega oženio, već što je bio poseban. Često sam ga palio na guranje. Domaći mehaničari derali su me ko „Musa Kesedžiju“. Kada bi im dolazio u radionu, osmjeh bi im se razvlačio od uha do uha, evo novih 100-200 maraka. Bio je to Francuski auto, dijelovi skupi kao suho zlato i ne samo dijelovi. Redovito bi mi obračunavali troškove odlaska u Trst kao da su iznajmljivali privatni Jambo Jetza odlazak po dijelove. Tada sam, jednoga dana, rekao dosta. Odvezao sam se do Trsta, direktno u servis Simce, Prošao sam najjeftinije do sada, a Simca sada „prede“ kao usnula maca.
Tako je bilo i toga jutra. Dvostruki auspuh zagušio je i najmanji šum motora. Talijan mi je uvalio polovni radio, reče stereo. Slušao sam hitove sedamdesetih. Tada u daljini primijetih kako se lagana proljetna haljina, živih boja, lagano, u ritmu, njiše trotoarom.
Nisam mogao ne uživati u tom prizoru. Moja se Simca „šunjala“ za njom. Prvi puta mi nije bilo žao para koje sam dao za popravak.
Kao što sam već rekao, volio sam taj auto, bio je poseban. Fiće i tristači izlazili su pomalo iz mode. Fiatove aute vozili su momci starije populacije, oženjeni mahom. Stidljivo su se počeli pojavljivati i Stojadini. Svi ti auti imali su jednu manu. Sjedišta su se spuštala vrteći do besvijesti jedan kotačić od kojih si dobio ili žuljeve ili muskul fiber. Ako je svrha „obaranja“ sjedišta bio sex, dok se „oborilo“ ili si izgubio volju ili si zaboravio zašto ga obaraš. Zato sam volio Simcu, ona je imala jednu ručicu. U tren, sjedište je bilo „oboreno“. Ta ručica je bila vrlo važan dio u mom autu. Kontrolirala se prije, za vrijeme i poslije upotrebe. Čak sam radio i periodične tehničke preglede. Podmazivanje je bilo redovito.

Imala je problema sa burom koja je lagano puhala i podizala joj proljetnu haljinu. Po prvi puta sam poželio da bura zapuše malo jače. Primijetila je moje „šunjanje“. Tada sam odlučio da je vrijeme da stupim u akciju.
- „ Oprostite, koji put vodi do vašeg srca“?
Prvo me iznenađeno pogledala, tada se od srca nasmijala.
- „Odvedi me na kavu na neko fino mjesto, pa ću ti ga možda pokazati“.
Izletio sam iz auta da joj otvorim vrata. Pažljivo sam promatrao te duge elegantne noge koje manirima prave dame sjedaju u auto. Bila je vrlo elegantno obučena. Štikle su davale čvrstinu njenim nožnim mišićima. Nisam mogao a ne primijetiti da je bila vrlo lijepa, procijenio sam je da je u ranim tridesetima.
Tih dana baš i nisam bio posebno solventan ( a kada sam bio), ali odlučio sam, vodim je na kavu u Portorož. Nakon toga povratak, pa šetnja uz Lungo Mare. Moram se pokazati mojim kompićima, a onda, bože moj. Cimer leti iz sobe. Ima sreće, nedjelja je i prikazuju se dvije kino predstave.
Kavica je prošla više nego dobro. Rekla je da radi na psihijatriji na Rabu. Da je kod nas došla malo da se odmori, da je rastavljena i da sam joj ja jako drag.
Bio sam oduševljen. Iako je razlika u godinama bila velika, ma koga to briga. Doktorica je komad i po. Bio sam na putu da se zaljubim.
Nakon kavice i „uslikavanja“ pred mojom ekipom koja je bila u šetnji sa sitnom dječicom i suprugama, vidio sam poglede divljenja njihovih supruga i poglede zavisti „mojih prijatelja“.
Dan smo završili u njenom hotelu. Pomislih, cimer će mi biti sretan, a i soba nam baš i nije bila u extra stanju.
Ništa se nije desilo među nama, osim pokoja pusiaca. Odlučio sam biti đentlmen do kraja. Rekla mi je da će ostati desetak dana. Čemu žuriti. Iz hotela sam izašao kasno u noć.. Veselo sam skakutao i plesao dok sam išao prema autu. Pozvala me je na jutarnju kavu.

Toga sam jutra posebno posvetio pažnju jutarnjoj toaleti. Otišao sam i do svoga frizera da mi baci laganu frizuru. Bio sam spreman. Ovaj „trofej“ s kojim ću se „družiti“ sljedećih nekoliko dana i pojavljivati se u javnosti, podiže reiting u neslućene visine. Em doktorica, em dobar komad uz to stariji komad, e to je već u švalerskim krugovima značio level više.

Došavši pred hotel, nisam mogao, a da ne primijetim nazočnost većeg broja milicajaca i kola Hitne pomoći. Jednoga od milicajaca sam i poznavao, te ga upitah:
- „ Što se to dešava“?
- „ Ma neka luđakinja je pobjegla iz umobolnice na Rabu. Jutros je odvalila ogledalo iz kupatila u hotelu i na trgu ga stavila pred sebe i klečeći se klanjala i „pjevala“. Na kraju ga je razbila i sva se izrezala. Navodno je u ludnicu dospjela, nakon što ju je muž ostavio, ubola ga je nožem u jaja“.
Instiktivno sam skupio noge. Pomislih, koja koincidencija, luđakinja pobjegne iz ludnice na Rabu, a doktorica u istom hotelu na odmoru.
Toga se trenutka pojavila „moja doktorica“ na vrhu stepenica, sa lisicama na rukama, u pratnji dva inspektora i medicinara. Gledala me u oči. Imala je lijep osmjeh. Kada je prišla, samo se još ljepše nasmijala i tiho rekla:
- „ Hvala“.
Ostao sam zbunjen. Prije ulaska u milicijski auto, bacila je još jedan pogled.
Bio sam zbunjen, mislio sam da sanjam. Iz toga stanja prekine me glas jednog kolege koji radi u tom hotelu.
- „ Ej, nije li to onaj „tvoj“ komad od jučer“?
Naravno, sljedeća dva mjeseca bio sam tema za sprdanje moje ekipe, pa i šire.
Tada sam odlučio da pod hitno moram mijenjati pristup komadima, maniti se doktorica, profesorica i inih ica, osim kuharica, konobarica i sobarica.
Tu uvijek pali onaj ulet, MALA OŠ' BOMBONU.

DOBAR I LUD, DVA SU BRATA


Bilo je to još jedno nedjeljno prijepodne koje se nije nimalo razlikovalo od svih zimskih prijepodneva. Tu zimu sam, zbog manjka sati u firmi, provodio u „mom gradu“. Naime te sam godine došao iz vojske te sam imao manjak sati. Trebalo je „crnčiti“ dok su drugi kolege hladili jajca i uživali u zimskim delicijama. Nije niti to bilo toliko loše, uživao sam u jelima koje mi je spremao Đani, kotlete na sto načina. Često sam se pitao, zna li taj čovjek išta drugo spremiti osim kotleta. Prag moje tolerancije je vrlo visok ali sam pukao kada mi je donio ručak i objasnio mi je da mi je spremio „Pojarski kotlet“, što bi u prijevodu bilo, „pohana pljeskavica“ bez mirisa i okusa, zapravo okus je bio specifičan, činilo mi se da jedem pohovanu „vileda spužvu“.
Odlučio sam to nedjeljno jutro prođirati se po gradu, možda sretnem nekog „prijatelja“ koji će me pozvati k sebi na nedjeljni ručak. Takvih prijatelja baš i nisam imao, ali onih, koji su gradeći kuće redovito me pozivali na istovar cigle i cementa, ooo, njih sam imao bezbroj. Valjda im je moja tjelesna konstitucija osiguravala brzi istovar tereta. Jednom prilikom nas je Brane, koji je bio šef kuhinje u našem hotelu, zamolio da „dignemo“ jedno „milijun“ cigala na prvi kat njegove kuće u izgradnji. Nas nekoliko mlađih kolega odmah smo prihvatili izazov da to odradimo. Bože moj, Brane je ipak šef kuhinje, a to je garancija dobre klope do kraja ljeta. Toga dana, za večeru smo dobili oskudnu porciju špageta bolonjez, ma nebi mi ni znali da je to bolonjez da nismo pročitali na tabli, što imamo za večeru. Špageta pun tanjur, mesa ni za lijek. Bili smo totalno razočarani, toliko muke i truda za tanjur špageta. Tada sam bio istinski ljut. Odbio sam to večerati i zatražio od dežurnog kuhara razgovor sa šefom kuhinje, Branom. Kada sam upitao Branu zar smo to zaslužili nakon tolikog truda, samo me hladno pogledao.
- „ Dečki naučite se reda, danas su mi tri majstora stajala zbog vas, ako nešto obećate tada to i izvršite. Samnom nema zaje...
- „ O čemu ti pričaš, pa digli smo ti svu ciglu na kuću“.
- „ Ovo je nečuveni bezobrazluk, gubite mi se s očiju bitange jedne i zapamtite loše ćete se hraniti ove sezone“.
E sada smo stvarno bili ljuti, dogovor je pao, ujutro idemo i svu ciglu ćemo vratiti nazad pa neka si ju sam diže.
Već u 7 sati bili smo na okupu, jedan iz grupe ponio je malo „domaće ljute“, bila je u skladu sa našim raspoloženjem. Došavši na gradilište krenuli smo skidati ciglu, nakon pola sata dojurio je neki tip u autu. Uz zavjesu prašine izletio je iz auta sa „pajserom“ u ruci i počeo se derati što mi to radimo, jesmo li normalni. Goran, koji je bio najbliži da dobije pajserom po glavi, rekao mu je da ga to i nije briga, te da skidamo ciglu sa Branine kuće, pošto je ispao peder prema nama. Tip se počeo smijati kao lud. Ništa nam nije bilo jasno, na kraju nam je otkrio istinu.
- „ Dečki pa to je moja kuća, Branetova je ova pored moje“.
Hitno sam potražio onu bocu „ljute domaće“.
- „ Ja sam sinoć, nakon posla, došao sa ekipom da dignemo ciglu na kat. Kada smo vidjeli da je već gore, ništa mi nije bilo jasno, mislio sam da je moja žena našla prijepodne ekipu koja je to na brzinu odradila, ali kada je ekipa već bila tu smazali smo par kila odojka i gajbu piva“.
Tada sam povukao još jedan gutljaj „ljute domaće“.
- „ Ajd molim vas, dignite nazad ove cigle koje ste jutros skinuli, pa tko će ponovo okupiti ekipu“.
Ništa nam i drugo nije preostalo, pomislih, oni odojak, a mi špagete. Jebeš takav život.
Kada smo to završili bacili smo se na dizanje cigle na Branetovu kuću. Ipak je on šef kuhinje, spašavaj živu glavu ili još bolje, spašavaj gladni želudac.
Između nas je pao dogovor, nikome niti riječ o tome.
Poslijepodne kada sam došao na posao jedan od starijih kolega mi se obratio.
- „ Čuj, nešto bih te zamolio, ako imaš sutra vremena da sa ekipom dođete na moje gradilište, da mi dignete cigle na kat, samo, ja bih ti prije pokazao moju kuću, da nebi dizali ponovo na pogrešnu“.
Pogledao sam ga hladno, samo dobna razlika bila je razlog da glasno nisam izgovorio mjesto na koje sam ga stjerao.
Ponovo se pokazalo, DOBAR I LUD, DVA SU BRATA.