E NEČEŠ RAZBOJNČE

Danas za ručak, faširanci (polpete) sa keljom. Jako fini. Volim faširance, ali nekada sam ih mrzio iz dna duše. Razlog, razlog je moj bivši prijatelj Branko. Taj obožava faširance, a on ima njuh kao najbolji pas tartufar. Nekada sam imao osjećaj da ih njuši, još dok ih supruga mijesi ili je u pitanju bila „dojava“. To nikada nisam saznao.
Vrijeme ručka, zvono na vratima i evo ti Njega. Nisam škrtac, ali on nema mjere. Sedam - osam faširanaca on spraši, a da ni zraka ne uzme. Ako slučajno ostane, nakon ručka još koji, on pristojno zamoli da mu moja supruga zapakuju, za njegovu suprugu. Ma moš' mislit. Smanđa on njih putem do kuće.
Trajalo je to godinama. Trpio sam stoički svu tu golgotu, poniženja.
- „ Gospođo, ručak vam je po običaju bio maestralan“. Obično bi rekao nakon osmog faširanca.
- Hvala, hvala. Još jedino ti cijeniš moje kuhanje. Ova banda niti ne primjećuje moj trud.
Htjedoh se pobuniti, reći da to nije istina, da ja, svaki puta kada mije je ručak fin, kažem:
- „ Draga, hvala ti na ovom finom ručku“.
Kada mi se ručak ne sviđa, ja opet iskreno kažem: „Ovo je užasno, ja to neću jesti“.
Naravno, pohvale se zaboravljaju, a pokude se pamte. Zašto? Zato što onaj peder stalno hvali njene faširance. Iz protesta, jedno vrijeme ih nisam niti htio jesti. Jebali ga faširanci.
Kulminacija je bila jednoga dana kada sam Branka pozvao da riješi jedan problem oko struje. Ja se obično ne petljam oko stvari u koje se ne razumijem, a u jako malo se stvari, u posljednje vrijeme i razumijem.
Branko je, za razliku od mene okorjeli škrtac. Od njega pare ne traži. Taj će radije dati bubreg nego izvaditi pare iz džepa. U životu pamtim samo, da je platio dva puta kavu i to u Casinu, gdje kava košta 2 kn. E tu se raspištoljio.
Kao što rekoh, pozvao sam Branka da mi popravi nešto oko struje toga dana. Nisam ga nadgledao što i koliko radi. Bilo mi je samo bitno da riješi taj problem i da mi supruga prestane nabrajati kako sam nesposoban i da nisam nizašto.
Nakon što je kvar otklonjen, supruga, kao dobra i fino odgojena domaćica upitala ga je koliko je dužna. Branko je kao iz topa izvalio.
- „ Materijal 75, toliko i ruke, znači 150 Kn“.
Mislio sam da se šali. Kada mu je supruga dala lovu, bez pardona je stavio u džep. Gledao sam ga netremice, nisam mogao vjerovati. Primijetio je moj pogled.
- „ A čuj, biznis je biznis“, reče on.
Supruga nas je pozvala na ručak. Nije odbio, po običaju.
Na meniju su bili faširanci, očekivano. Majstor je majstor. Gledao sam ga netremice kako jede, ne kako jede, kako ždere. Mrzio sam ga. Tada mi je na pamet pala ideja.
- „ Uzmi još malo, ma daj, nemoj da to ostane“. Nudio sam ga neprestano. Supruga me promatrala sa dozom radoznalosti. Poznaje me dobro. Znala je da mi je u glavi „pakleni plan“.
- „Jesi se dobro najeo, može još jedno pivo“?
Naravno, nije odbio. Ma popio bi taj i antifriz samo da je mukte.
Nakon što je završio sa pivom, popio je i kavu i smazao četiri kolača. Samo sam ga gledao. Nisam vjerovao da tako sitan čovjek može toliko toga strpati u sebe, a za nas debele pričaju, koliko možemo pojesti. On sigurno ima gliste ili trakavicu, zaključio sam.
- „E sada kada smo gotovi sa ručkom, mogli bi napraviti i obračun“, rekoh mu.
- „Ma neee, gospođa je već platila“.
- „Je, gospođa je platila, ali ti nisi platio ovo što si pojeo“. Rekoh mu.
- „ Pa nećeš valjda“, pobunila se supruga.
- „ Hoću, hoću i te kao“.
Uzeo sam papir i olovku i počeo:
- „Juha 15 kuna puta dva tanjura, 30 kuna. Faširanci 9 komada po 10 kuna, 90 kuna, prilog kelj tri tanjura po 15 kuna, 45 kuna, četiri kolača.............. E pa prijatelju moj, sve skupa 270 kuna. Ok. Pošto je sve u kućnoj radinosti i pošto je u fušu, dajem ti popust na PDV i još 15%, ukupno
40 %, znači duguješ mi 150 kuna. I da znaš, to mislim ozbiljno“.
Supruga je htjela uložiti protest.
- „Ti ni pisss“. Zaprijetio sam prstom prema supruzi. Znala je da sam nezgodan kada sam ljut.
Branko me samo zbunjeno gledao. Nije mogao vjerovati svojim očima. Vidio je da sam istinski ljut. Izvadio je novce.
- „Dobro već kada sam ovaj ručak platio, spakuj mi barem ovih pet faširanaca, za ponijet“.
- „Ne može. Volim ja faširance i drugi dan, onako hladne, kao meza“.
Nakon toga sam danima odrađivao odgojno- pedagoške mjere. Šišao čemprese, travu, plijevio cvijetnjak. Nisam se bunio. Pa ipak, ja sam još muško. Možda? Ali imam svoj ponos i tko mi dirne u faširce u brke ću mu reći:
- „E NEČEŠ RAZBOJNIČE“.