CIAO MRNJAO

Gledam mjesecima „ovu moju“ kako guta te Turske serije. Sada je definitivno nastala frka. TV kuće koje ih prikazuju, namjerno su „preklopile“ termine. Što gledati, što ne gledati, dis is a kveščon. Naravno, Tv uvijek ima rješenje. Reprize. Tako prva repriza počinje već u 9 sati a.m. pa u podne, pa u 2 p.m. (u pm), itd. O Sulji se priča na sve strane. Tako sam i ja odlučio jedan dan, kada nije bilo sporta na Tv-u i sam da ga pogledam. Moram reći komadi (ženski) nisu ni tako loši, po mom ukusu malo previše obučeni i zakopčani do vrata, no dobro, u pitanju je povijest, ali onaj Sulejman ima močne brke, što je je. Tada se sjetih da se i „ova moja“ u mene zaljubila zbog mojih močnih brkova (iako sada već pomalo i sumnjam da je ikada bila zaljubljena u mene, u uvjerenju sam da me je odabrala zbog mojih dobrih gena).
Pitam ja nju zašto joj se sviđaju te Turske serije kada imaju iritantan jezik, nema sexa, golotinje, a ona kaže da sam ja seljačina koja ne vidi osim glumaca da Turci fantastično prikazuju svoje ljepote, kulturu, običaje. Nakon takvog objašnjenja ja bih trebao povjerovati u to. Moš' mislit. Pa ja sam, da bi se uvjerio u to dali Sheron Stone u „Sirovim strastima“ ima gačice ili ne, kupio video program za montažu filmova. Da bi se uvjerio morao sam zaustaviti sliku u desetinki sekunde u trenutku kada ona u kratkoj crvenoj haljini prebacuje nogu preko noge. Tako da „ova moja“, priču o kulturi i običajima može objesiti mačku o rep. Pali se ona na brke onog vražjeg Sulje. Zato sam i ja odlučio pustiti ponovo brkove. Hoću da izgledam kao Suljo.
Za razliku od nekih Tv kuća, neke se bave i ozbiljnijim temama. Npr., dali je jedan naš nogometaš, nakon postignutog gola, pozdravio „ustaškim pozdravom“. Jedni kažu da je, drugi da nije. Jedan sam od sretnika koji je gledao tu utakmicu u živo i znam što sam vidio, ali neke „kolege“ novinari gledali su najvjerovatnije neku drugu utakmicu. Tako da je jedan uspio zaustaviti nogometaševu ruku u zraku, pa to izgleda kao „nacistički pozdrav“. Zato različita tumačenja, različitih ljudi, koji nemaju pametnijeg posla, mogu napraviti veliko zlo potpuno nedužnim i nevinim ljudima. Svako onaj ko malo zna o ovom prošlom ratu, zna da su na temelju nekih iskrivljenih tumačenja i izmišljenih događaja, mahom stradavali nevini ljudi.
Sjetih se da su ljudi, imajući bujnu maštu, pravili problema i sebi i drugima, od davnina. Zbog toga je skoro nastradala i moja susjeda Jasmina.
Jasmina je bila vrlo lijepa mlada žena koja je u Istru došla sa svojim mužem Kemalom iz Bosne. Kemal je znao reći:“Kada sam oteo moju Jasu“. Tada je to bilo normalno u Bosni, „oteti si curu i tajno se oženiti“.
Bili smo susjedi. Nije da nisam škicao Jasminu, ali ona stara „ne čopaj kokoške iz susjedovog dvorišta“ bila mi je na pameti.
Jednoga dana, krajem sedamdesetih dojurio je do mene moj susjed Kemal.
„ Ubiću je, kurva. Ma znao sam ja, osjećao“.
„Kemo, koji ti je ku***“?
„Jasmina mi se jebava sa susjedom Đanijem“.
„Ma daj, otkud ti to, ne lupaj gluposti, pa ti si glumac za njega, kako si saznao“?
„Vidi, jutros ja idem na posao i sretnem susjeda Đanija na parkingu. Ja njemu - Dobro jutro, a on će meni- Ćao“.
„Dobro i“? Postao sam već nestrpljiv.
„Cijeli dan ti ja razmišljam. Što mu je to – Ćao. Nikako nisam mogao shvatiti- Ćao. Tako ti ja razmišljam, Ćao, Ćao, pa rimuje se sa mrnjauo. Mrnjauo, tako se glasaju mačke, a mačke vole mlijeko, a mlijeko daje krava“.
„ Dobro iiiiii“. Sada sam već gubio živce.
„Vidi, ja sam muško, ja nikako nemogu biti krava. Đani je htio reći da sam ja bik, a bik ima rogove. Znači, htio je reći –Dobro jutro rogonjooooooo. Zašto bi on mene nazivao rogonjom ako se ne jebava sa mojom Jasminom. Jooojjjjj, ubiću i nju i njega. Kurvaaaaaa“.
„ Stani Kemo, jesi normalan. Pa Ćao ti je pozdrav kao i zdravo. Đani ti je rekao, zdravo susjed. Pa di bi Jasmina tebe varala sa Đanijem, ajd da si rekao samnom, još nekako“. Pokušao sam se našaliti.
„Ej nemoj, isčakijaću i tebe, bona. Kažeš ćao je po Istarski zdravo. Dobro, malo si me smirio al' držaću ih ja na oku, za svaki slučaj“.
Ovo je primjer kako pogrešno protumačena samo jedna riječ može donijeti puno nesreće ljudima.
Tako sam ja spasio dva, tri života, jedan, dva braka. Jasmina mi je od tada, svaki puta, na moj mig, pravila baklave, urmašice i mnoge fine Bosanske delicije. Nakon nekoliko godina sam saznao da ju je Đani ipak opalio. Kemo je jednoga dana samo nestao. Neki su pričali da je otišao u Italiju za nekom Talijankom. Jasmina je bila tužna, jedno vrijeme sam ju „samo ja“ tješio, čak smo i nekoliko tjedana živjeli zajedno, a onda je jednog dana rekla:
„Idem za Njemačku i ne vračam se više.
Ispratio sam ju. Na odlasku, samo se nasmješila, kratko zatrubila i rekla: CIAO MRNJAO.

USPOMENA NA NAŠU DRAGU PRIJATELJICU

Toga sam dana ostao malo duže na poslu. Došavši kući, umoran i gladan zatekao sam moga prijatelja kako sa mojom suprugom kafeniše. Nisam se iznenadio tom posjetu, bila su to vremena kada smo još bili mladi i intenzivno smo se družili.
„ Čovječe pa ti radiš kao crnac. Nego, imam jednu molbu, supruga bi mi, bar mi se tako čini, trebala roditi. Možeš li je odvesti u bolnicu“?
„ Ma nema frke, ima li već trudove? Dali je hitno“?
„ Ma ne, samo ti ručaj pa idemo polako“.
Naravno, ja sam komotno ručao. Čak smo i popili kavu. Kada smo se spustili do parkinga u njegovom autu sam primjetio i njegov suprugu. Ja sam zapravo cijelo vrijeme bio u uvjerenju da nas ona čeka kod kuće.
„Pa čoječe, supruga ti je tu, pa što si ju ostavio u autu, što nije došla gore u stan“?
„ Jesi normalan, pa da mi se porodi na stepenicama“.
Kada smo sjeli u moj auto, samo što sam krenuo, začuo se krik „jojjjjjj“, uplašio sam se. Bili su to trudovi.
„ Pa ti već imaš trudove, koliko su česti“?
„ Neznam koliko, ali znam da vraški boliiii“. Odgovorila mi je ona.
Pogledao sam na sat. Novi jauk bio je u roku dvije minute. Kroz glavu mi je proletila misao. Pa jebote, porodiče mi se u autu. Prijatelju sam postavio najgluplje pitanje:
„ Znaš li ti išta o porodu“?
„ Jesi normalan, kako bih znao“?
„ Pa radio si jednu sezonu u veterinarskoj ambulanti, moraš nešto znati“!
„ Jesam, cijepio sam kokoške, ali nisam ih porađao“.
Frka je bila na vrhuncu. Do bolnice u Kopru (tada su se tamo naša djeca porađala), bilo je oko pola sata žestoke vožnje. Frka je došla do vrhunca kada je prijateljeva supruga zavikala.
„ Otišla mi je plodna voda, jebemti, cijeli sam ti auto za........“.
„ Ma jebeš auto, samo se ti drži, nedaj da izađe“.
U glavi sam pravio plan, od veterinarskog pomoćnika nema koristi. Treba biti na sve spreman. Bacio sam pogled unazad. Tjeme glavice bebe već se naziralo. Dobro, imam jaknu za umotati dijete, prva pomoć je tu. Škare za pupkovinu, škare, e te jebene škare nemam ali imam zube. Smirio sam se. U Kopar sam uletio velikom brzinom, sirenu sam stiskao cijelo vrijeme. Vozači su već bili naviknuti na ovakve situacije, pa su se sklanjali.
„ Stavi ruku i drži da dijete još ne izađe“. Davao sam naređenja prijatelju.
„ Kako ću ja“?
„ Samo stavi ruku i ne mudruj, sada ćemo stići, evo još ova ulica desno i tu smo“.
Uletio sam u tu ulicu brzinom Šumahera ali bolnice nema.
„ Jebote, pa di je bolnica, nisu je valjda premjestili“? Nisam mogao vjerovati.
Naišao je jedan pješak.
„ Gospod kje je, kako se kliče, jebote, di je porodilište“?
„ Jarane, promašio si ulicu, vrati se pa prva lijevo i to ti je tamo, očel bit muško“.
Joj kako sam bio sretan što sam sreo zemu.
Glavica djeteta se već dobro nadzirala. Prijatelj je dobro odrađivao svoj posao. Konačno sam pogodio ulicu. Bolnica pred nama. Uletio sam u predvorje. Neka debela sestra je nešto čitala kroz debele naočale.
„ Gospa brzo, žena se poradja“!!
„ Ja ja, polako, polako, pa kaj je ne dopeljate“.
„ Mamicu ti da ti mamicu, djetetova glava je već vani, brzo“.
Onako krupna skočila je sa stolice i sa još jednim bolničarem otišla po porodilju. Nisu joj dali da legne na kolica. Ušla je na nogama. Nakon minutu, možda dvije, izašla je sestra sa malom bebicom zamotanom u bijele gaze.
„ Evo tata, dobili ste kćer“. Obratila se mom prijatelju.
„ A neee, nije to moja beba, moju suprugu su sada prije minutu uveli u rađaonu“.
„ Upravo vam to i govorim, odmah se porodila čim je legla na stol“.
Bili smo obojica zbunjeni, ali neizmjerno sretni. Na svijet je došla još jedana mlada dama.
Bilo je to prije, ako se ne varam 24 godine. Ovih dana je ta ista mlada dama rodila sina. Nadam se ne u istim okolnostima kao što je nju rodila njena mama. Na žalost, njena mama nije više sa nama. Napustila nas je prije nekoliko mjeseci izgubivši svoju posljednju bitku.
Ostaje tuga da taj mali dječaćić nikada neće upoznatu tu dragu malu ženicu velikog srca. Ostaje žal, da se nismo stigli oprostiti, pozdraviti. Možda je tako i bolje. Neka nam ostanu u sječanju samo lijepe uspomene.
Dok se jedan život gasi, drugi se rađa. E pa dječaće, sretno ti bilo, a nama ostaje
USPOMENA NA NAŠU DRAGU PRIJATELJICU.

E NEČEŠ RAZBOJNČE

Danas za ručak, faširanci (polpete) sa keljom. Jako fini. Volim faširance, ali nekada sam ih mrzio iz dna duše. Razlog, razlog je moj bivši prijatelj Branko. Taj obožava faširance, a on ima njuh kao najbolji pas tartufar. Nekada sam imao osjećaj da ih njuši, još dok ih supruga mijesi ili je u pitanju bila „dojava“. To nikada nisam saznao.
Vrijeme ručka, zvono na vratima i evo ti Njega. Nisam škrtac, ali on nema mjere. Sedam - osam faširanaca on spraši, a da ni zraka ne uzme. Ako slučajno ostane, nakon ručka još koji, on pristojno zamoli da mu moja supruga zapakuju, za njegovu suprugu. Ma moš' mislit. Smanđa on njih putem do kuće.
Trajalo je to godinama. Trpio sam stoički svu tu golgotu, poniženja.
- „ Gospođo, ručak vam je po običaju bio maestralan“. Obično bi rekao nakon osmog faširanca.
- Hvala, hvala. Još jedino ti cijeniš moje kuhanje. Ova banda niti ne primjećuje moj trud.
Htjedoh se pobuniti, reći da to nije istina, da ja, svaki puta kada mije je ručak fin, kažem:
- „ Draga, hvala ti na ovom finom ručku“.
Kada mi se ručak ne sviđa, ja opet iskreno kažem: „Ovo je užasno, ja to neću jesti“.
Naravno, pohvale se zaboravljaju, a pokude se pamte. Zašto? Zato što onaj peder stalno hvali njene faširance. Iz protesta, jedno vrijeme ih nisam niti htio jesti. Jebali ga faširanci.
Kulminacija je bila jednoga dana kada sam Branka pozvao da riješi jedan problem oko struje. Ja se obično ne petljam oko stvari u koje se ne razumijem, a u jako malo se stvari, u posljednje vrijeme i razumijem.
Branko je, za razliku od mene okorjeli škrtac. Od njega pare ne traži. Taj će radije dati bubreg nego izvaditi pare iz džepa. U životu pamtim samo, da je platio dva puta kavu i to u Casinu, gdje kava košta 2 kn. E tu se raspištoljio.
Kao što rekoh, pozvao sam Branka da mi popravi nešto oko struje toga dana. Nisam ga nadgledao što i koliko radi. Bilo mi je samo bitno da riješi taj problem i da mi supruga prestane nabrajati kako sam nesposoban i da nisam nizašto.
Nakon što je kvar otklonjen, supruga, kao dobra i fino odgojena domaćica upitala ga je koliko je dužna. Branko je kao iz topa izvalio.
- „ Materijal 75, toliko i ruke, znači 150 Kn“.
Mislio sam da se šali. Kada mu je supruga dala lovu, bez pardona je stavio u džep. Gledao sam ga netremice, nisam mogao vjerovati. Primijetio je moj pogled.
- „ A čuj, biznis je biznis“, reče on.
Supruga nas je pozvala na ručak. Nije odbio, po običaju.
Na meniju su bili faširanci, očekivano. Majstor je majstor. Gledao sam ga netremice kako jede, ne kako jede, kako ždere. Mrzio sam ga. Tada mi je na pamet pala ideja.
- „ Uzmi još malo, ma daj, nemoj da to ostane“. Nudio sam ga neprestano. Supruga me promatrala sa dozom radoznalosti. Poznaje me dobro. Znala je da mi je u glavi „pakleni plan“.
- „Jesi se dobro najeo, može još jedno pivo“?
Naravno, nije odbio. Ma popio bi taj i antifriz samo da je mukte.
Nakon što je završio sa pivom, popio je i kavu i smazao četiri kolača. Samo sam ga gledao. Nisam vjerovao da tako sitan čovjek može toliko toga strpati u sebe, a za nas debele pričaju, koliko možemo pojesti. On sigurno ima gliste ili trakavicu, zaključio sam.
- „E sada kada smo gotovi sa ručkom, mogli bi napraviti i obračun“, rekoh mu.
- „Ma neee, gospođa je već platila“.
- „Je, gospođa je platila, ali ti nisi platio ovo što si pojeo“. Rekoh mu.
- „ Pa nećeš valjda“, pobunila se supruga.
- „ Hoću, hoću i te kao“.
Uzeo sam papir i olovku i počeo:
- „Juha 15 kuna puta dva tanjura, 30 kuna. Faširanci 9 komada po 10 kuna, 90 kuna, prilog kelj tri tanjura po 15 kuna, 45 kuna, četiri kolača.............. E pa prijatelju moj, sve skupa 270 kuna. Ok. Pošto je sve u kućnoj radinosti i pošto je u fušu, dajem ti popust na PDV i još 15%, ukupno
40 %, znači duguješ mi 150 kuna. I da znaš, to mislim ozbiljno“.
Supruga je htjela uložiti protest.
- „Ti ni pisss“. Zaprijetio sam prstom prema supruzi. Znala je da sam nezgodan kada sam ljut.
Branko me samo zbunjeno gledao. Nije mogao vjerovati svojim očima. Vidio je da sam istinski ljut. Izvadio je novce.
- „Dobro već kada sam ovaj ručak platio, spakuj mi barem ovih pet faširanaca, za ponijet“.
- „Ne može. Volim ja faširance i drugi dan, onako hladne, kao meza“.
Nakon toga sam danima odrađivao odgojno- pedagoške mjere. Šišao čemprese, travu, plijevio cvijetnjak. Nisam se bunio. Pa ipak, ja sam još muško. Možda? Ali imam svoj ponos i tko mi dirne u faširce u brke ću mu reći:
- „E NEČEŠ RAZBOJNIČE“.

TEŠKO JE BITI FIN

Nekada su se djeci za rođendane, imendane, te razne blagdane darivale knjige. Za one mlađe, bajke, a za one starije bon-ton. Pravila lijepog ponašanja bila su vrlo važna za obitelj. U mladosti, ustati se starijoj osobi bilo je normalno. Ne pamtim, iako sam nekoliko godina putovao autobusom i tramvajem u školu, da sam ikada sjedio. Normalno je bilo sjedalo prepustiti starijoj osobi.
Kada sam već pomalo porastao i kada su se u meni počeli buditi oni muški nagoni, taj dio odgoja mi je samo išao u prilog. Mladoj dami uzeti kaput, pridržati stolicu dok sjeda, natočiti koka kolu u čašu, zapaliti joj cigaretu. To je bilo sasvim normalno.
Dok se mnogi nisu znali služiti vilicom i nožem, jesti zatvorenih usta, ja sam već bio veteran u tome. Nije tome presudilo to što sam morao naučiti knjigu bon-tona napamet, već je presudila „drvena pedagogija“ moje mame. Nakon što bi prošao njenu „obuku“ lijepog ponašanja, nikada mi poslije nije palo na pamet da se ponašam nepristojno. Njena metoda je bila učinkovitija nego metoda bilo kojeg NATO instruktora. S njom ti nije bilo zezanja. Ono što je ona naumila da ostvari, to je i ostvarila. Sjećam se jedne zgode, kada je išla kupiti auto. Bile su to godine kada se auto morao uplaćivati unaprijed i po godinu dana. Neki sretnici su ga dobili u roku, a neki su morali čekati i dvije, tri godine. Došavši u autosalon, koji je imao parking veliki kao aerodrom i na kojem je bilo stotine novih automobila, koje je ona odmah primijetila, zatražila je razgovor sa direktorom. Naravno, direktor joj je objasnio da mora uplatiti, te da će nakon nekog vremena, a najduže za godinu dana dobiti svoj auto. Na upit, čiji su to silni auti na parkingu, direktor joj je objasnio da su ti auti također uplaćeni ranije, te da čekaju svoje nove vlasnike. Pokušala je ona i sa „mitom“, ali nije išlo (valjda je malo ponudila). Na kraju se morala pomiriti sa tom činjenicom da valja čekati. Dok je uplaćivala na blagajni, blagajnica nije skidala pogled sa nje. Mama, već pomalo iznervirana nije mogla izdržati.
- „ Dobro gospođo, što vi toliko buljite u mene“?
- „ Ma vi ste mi jako poznati, a ne mogu se sjetiti od kuda vas poznajem“.
- „ Možda s televizije“! Našalila se mama.
- „ Vi radite na televiziji“? Navalila je blagajnica.
- „ Ne, ja sam upraviteljica ženskog zatvora“.
Blagajnica je samo problijedila, naglo se ustala i rekla mami da sačeka. Vratila se nakon desetak minuta u društvu direktora, koji je nosio u rukama neke papire.
- „ Gospođo, vi zaista imate sreće. Upravo nam je jedan kupac otkazao preuzimanje auta, pa u koliko želite, možete odmah odvesti auto“.
Mama nije niti pokušala da im objasni da ona nije upraviteljica zatvora, osjećala se moćno, vlast je vlast, a slast je slast, otpjevao je Đole u svojoj baladi. Vjerujem da ju je blagajnica sanjala još noćima, biti blagajnica a ne omrsiti se malo, to je kao biti pčelar a ne polizati med.
Parola, druže snađi se, oduvijek je bila aktuelna. Još ako je bila dobro umotana u celofan, sa dozom šarma i pristojnosti, to je bila dobitna kombinacija. Tako je i moj moto bio oduvijek, „lijepa riječ i željezna vrata otvara“.

Moj prijatelj Miro je nekada bio jako nestašan omladinac. Pričalo se da se nekada bavio raznim nečasnim zanimanjima. Nas dvojica o tome nikada nismo pričali. Sada je bio porodičan čovjek i imao je svoj odvjetnički ured.
Prije nekoliko godina došao mi je u goste. Nismo se vidjeli godinama. Bio nam je to povratak u mladost. Glupirali smo se kao mala djeca. Nabacivali smo se strankinjama na plaži, jurcali gliserom po moru. Izlazili navečer bez supruga u grad. Toga vrelog ljetnjeg dana na parkingu trgovačkog centra, moj prijatelj Miro i ja, nakon što smo kupili najveću ljubenicu koja se mogla naći, u povratku prema autu, primijetili smo na podu novčanik. Bila je nesnosna vrućina. Nas dvojica, radovali smo se „ubijanju“ u ljubenici. Miro je odmah podigao novčanik, a ja sam ispred sebe primijetio mladu damu, oskudno obučenu kako to i priliči njenim godinama i vremenskim uvjetima.
- „ Oprostite, da nije vama ispa ....“. Upro sam prst prema njoj, kada se ona okrenula, moj prst našao joj se na sisi.
- „ Što je stari ćelavi, debeli perverznjak? Da ispale su mi sise, pa što onda. Daj bježi opaliće te srce.
- „ Ali oprostite, samo sam vam htio reći da vam je ispao novčanik“.
Tada joj je bilo fakat neugodno. Počela je mucati, nespretno se izvinjavati. Pošto je ljubenica bila jako teška, samo smo se nasmijali i otišli. Miro nije vozio u pravcu kuće, na moj upit kuda sada idemo, Miro je odgovorio:
- „ Nakon ovog tvog uboda u sisu odlučio sam da te, u njeno ime, počastim ćevapima i pivom“.
- „ Kako u njeno ime“?
- „ Pa vidi, kada se ona počela derinjati na tebe, ja sam malo zavirio u novčanik, kada sam vidio da je puna love, ja sam na brzinu izvukao 200 kuna, zbog deranja, izvukao bih ja 500 ali odbio sam ti 300 na ubod u sisu, onako, kao tjelesna bol“.
- „ Miro, znaš da ne odobravam ovaj tvoj čin, ja sam jedan jako fino odgojen muškarac, ali jebiga, ponekad TEŠKO JE BITI FIN (a i pošten).

BAŠ ME BRIGA KOLIKO JE TRAJALO

Dali ste se ikada zapitali tko je izmislio sat? Guglao sam po internetu i ništa. Pretpostavljam da ga je izmislio neki vražji Švabo ili Švicarac. Švabe su pedantno i točni, mogli bi i oni biti, ali sve mi to više miriše, da ne kažem smrdi, na Švicarca. Pa ne kaže se uzalud, „točan ko švicarski sat“. Ti vražji Švicarci su bili moj omiljeni narod, sve dok me nije zajebo onaj njihov Franak, jebli ga oni. Od kada me je on zavio u crno, mrzim sve švicarsko, osim sira. E tu su pravi majstori.
Pretpostavljam da su sat izmislili da bi se ljudi držali nekog reda. Ja više ne nosim sat, mene više nitko ni ne čeka, pa s toga, više mi ni ne treba. A imao sam ja i Rolex i Brajtling, naravno lažnjaci, ali nikada neću zaboraviti Start. To je bio sat koji sam dobio od kuma na krizmi. Oooo, to je bio sat i po. Težak oko pola kile, Ruski. Dugo sam se pitao zašto mi se čini da mi je lijeva ruka duža od one desne. Sada znam, od Starta. Još ga imam na slikama. Kada smo se kum i ja slikali nakon krizme, kum je strogo naredio, „izbaci lijevu ruku da se vidi sat“. Tako je i dan danas taj sat ostao moj legendarni sat.
Kada bi išli malo filozofski definirati, što je uloga sata, mnogi bi odgovorili da je njegova uloga bla bla bla, a ja bih rekao da je njegova uloga zagorčati čovjeku život.
To sam osjetio već u ranoj mladosti.
- „ Jesam ti ja rekla da se moraš vratiti do osam. Za pet minuta da si kod kuće ili ......“, ma ne da mi se više nabrajati zašto sam sve bio kažnjavan, samo zbog tog vražjeg sata.
Škola, to je bilo vrijeme kada se ozbiljnije trebalo pratiti koliko je sati. Ima li netko među nama da svoje kašnjenje u školu nije pravdao sa ono, „kasnio mi sat“. Ma kasnio je tebi, da ti ne kažem što. Zakrnjo si ti malo duže.
Kada smo malo porasli, hormoni podivljali, opet sat.
- „ Ljubavi, vidimo se večeras u osam“.
Zašto baš u osam. Zar nije moglo biti, „ vidimo se kada zađe sunce za horizont“, bilo bi to ljepše, a i romantičnije. Onda kažemo da su ljudi sve manje romantični, naravno, sat je kriv i za taj dio. Mogao bih nabrajati u nedogled zašto je sat za sve kriv. Vrhunac je bio, kada je neki kreten izmislio sat sa onom kukavicom, što svaki sat izlijeće i počne kukati, kuku, kuku, pa koliko sati, ona toliko puta zakuka. Još je veći kreten onaj koji je izmislio sat, koji osim što kuka svaki sat, kuka svakih pola sata. E to je vrhunac idiotizma.
Kada sam kao svadbeni dar dobio veliki zidni sat sa kukavicom, nije dugo kukala. Zavrnuo sam joj vrat nakon tjedan dana. Sat sam još ostavio neko vrijeme iz poštovanja prema rođaku koji ga je poklonio kao svadbeni dar. Moram li naglasiti da je to bio rođak sa ženine strane. Mojoj rodbini se to nije moglo dogoditi. Oni su poklanjali usisivače. Nakon svadbe, kada smo supruga i ja gledali darove, ustanovili smo da imamo 16 usisavača. Sve blizanci. Da sve bude još tragičnije, isti takav usisavač, na velikoj rasprodaji sam kupio i ja, da usrećim suprugu. Što je žena bez usisavača? O svadbenim poklonima ne bih u detalje, odmah mi skoči tlak. Vraćam se na satove, ne na satove, na onaj sat, svadbeni poklon. On je trajao sve dok jednoga dana nisam primijetio da moja supruga, za vrijeme onoga (ne bih o detaljima, onoga), bulji u sat. E sad, dali je to neki fetiš pa ju to rajca ili mi mjeri vrijeme. Ok., ako je fetiš dobro, svi mi imamo neke fetiše. Ja sam se dugo palio na svilenu odjeću sve dok na užetu kod moje susjede nisam vidio, na sušenju, njene svilene gaće, namjerno ne koristim umanjenicu, gaćice. Prvo sam pomislio da je neka posteljina.
- „ Susjed vidite kako sam se ponovila, kupila sam donji veš u Beču“.
Pa jebote i ti Austrijanci nisu normalni. Od tada, kada god vidim na nekoj dami svileno donje rublje, odmah ju zamolim da ga skine. Ne mogu da ga gledam više na ženama.
Kao što rekoh, buljila je u sat. Što li gleda? Kukavice više nema, sigurno mi štopa vrijeme. Odlučih da produžim seansu do maksimuma.
- „ Bingo, tri minute i tri sekunde, rekord“. Samo je promrmljala.
Bio sam povrijeđen. Pa što ona hoće, maraton. Pa nisam ja Gabriel Selasije. Neka pita Borkovu ženu. Njegov rekord je, dok je na Tv-u trajala reklama od Coca – Cole i to ona skraćena verzija.
Odlučih se prebaciti na svoj teren.
- „ Vidi, nogomet se igra, sa svim zamjenama, sa 28 igrača, plus tri sudca, a u zadnje vrijeme su dodali još dva, pa je to sve skupa 33 učesnika, a utakmica traje 90 minuta. Sada ti podijeli 90 minuta na njih 33 i ispada manje od tri minute po učesniku i gleda ih milijunski auditorium“. Bio sam ponosan na svoju opservaciju.
- „ Da dragi, ali oni driblaju, šutiraju, zabijaju, zato ih i gledaju, pitaš li se ti zašto ti nemaš publiku“?
Nisam ništa odgovorio. Drugo jutro sata više nije bilo. Odradio sam kondicijski dio priprema. Maznuo dvije rakijice. Došlo je novo vrijeme. Moje vrijeme, pa ti sada štopaj. I na kraju krajeva BAŠ ME BRIGA KOLIKO JE TRAJALO.
Sada umjesto sata, na tom mjestu visi kalendar.