USPOMENA NA NAŠU DRAGU PRIJATELJICU
Toga sam dana ostao malo duže na poslu. Došavši kući, umoran i gladan zatekao sam moga prijatelja kako sa mojom suprugom kafeniše. Nisam se iznenadio tom posjetu, bila su to vremena kada smo još bili mladi i intenzivno smo se družili.
„ Čovječe pa ti radiš kao crnac. Nego, imam jednu molbu, supruga bi mi, bar mi se tako čini, trebala roditi. Možeš li je odvesti u bolnicu“?
„ Ma nema frke, ima li već trudove? Dali je hitno“?
„ Ma ne, samo ti ručaj pa idemo polako“.
Naravno, ja sam komotno ručao. Čak smo i popili kavu. Kada smo se spustili do parkinga u njegovom autu sam primjetio i njegov suprugu. Ja sam zapravo cijelo vrijeme bio u uvjerenju da nas ona čeka kod kuće.
„Pa čoječe, supruga ti je tu, pa što si ju ostavio u autu, što nije došla gore u stan“?
„ Jesi normalan, pa da mi se porodi na stepenicama“.
Kada smo sjeli u moj auto, samo što sam krenuo, začuo se krik „jojjjjjj“, uplašio sam se. Bili su to trudovi.
„ Pa ti već imaš trudove, koliko su česti“?
„ Neznam koliko, ali znam da vraški boliiii“. Odgovorila mi je ona.
Pogledao sam na sat. Novi jauk bio je u roku dvije minute. Kroz glavu mi je proletila misao. Pa jebote, porodiče mi se u autu. Prijatelju sam postavio najgluplje pitanje:
„ Znaš li ti išta o porodu“?
„ Jesi normalan, kako bih znao“?
„ Pa radio si jednu sezonu u veterinarskoj ambulanti, moraš nešto znati“!
„ Jesam, cijepio sam kokoške, ali nisam ih porađao“.
Frka je bila na vrhuncu. Do bolnice u Kopru (tada su se tamo naša djeca porađala), bilo je oko pola sata žestoke vožnje. Frka je došla do vrhunca kada je prijateljeva supruga zavikala.
„ Otišla mi je plodna voda, jebemti, cijeli sam ti auto za........“.
„ Ma jebeš auto, samo se ti drži, nedaj da izađe“.
U glavi sam pravio plan, od veterinarskog pomoćnika nema koristi. Treba biti na sve spreman. Bacio sam pogled unazad. Tjeme glavice bebe već se naziralo. Dobro, imam jaknu za umotati dijete, prva pomoć je tu. Škare za pupkovinu, škare, e te jebene škare nemam ali imam zube. Smirio sam se. U Kopar sam uletio velikom brzinom, sirenu sam stiskao cijelo vrijeme. Vozači su već bili naviknuti na ovakve situacije, pa su se sklanjali.
„ Stavi ruku i drži da dijete još ne izađe“. Davao sam naređenja prijatelju.
„ Kako ću ja“?
„ Samo stavi ruku i ne mudruj, sada ćemo stići, evo još ova ulica desno i tu smo“.
Uletio sam u tu ulicu brzinom Šumahera ali bolnice nema.
„ Jebote, pa di je bolnica, nisu je valjda premjestili“? Nisam mogao vjerovati.
Naišao je jedan pješak.
„ Gospod kje je, kako se kliče, jebote, di je porodilište“?
„ Jarane, promašio si ulicu, vrati se pa prva lijevo i to ti je tamo, očel bit muško“.
Joj kako sam bio sretan što sam sreo zemu.
Glavica djeteta se već dobro nadzirala. Prijatelj je dobro odrađivao svoj posao. Konačno sam pogodio ulicu. Bolnica pred nama. Uletio sam u predvorje. Neka debela sestra je nešto čitala kroz debele naočale.
„ Gospa brzo, žena se poradja“!!
„ Ja ja, polako, polako, pa kaj je ne dopeljate“.
„ Mamicu ti da ti mamicu, djetetova glava je već vani, brzo“.
Onako krupna skočila je sa stolice i sa još jednim bolničarem otišla po porodilju. Nisu joj dali da legne na kolica. Ušla je na nogama. Nakon minutu, možda dvije, izašla je sestra sa malom bebicom zamotanom u bijele gaze.
„ Evo tata, dobili ste kćer“. Obratila se mom prijatelju.
„ A neee, nije to moja beba, moju suprugu su sada prije minutu uveli u rađaonu“.
„ Upravo vam to i govorim, odmah se porodila čim je legla na stol“.
Bili smo obojica zbunjeni, ali neizmjerno sretni. Na svijet je došla još jedana mlada dama.
Bilo je to prije, ako se ne varam 24 godine. Ovih dana je ta ista mlada dama rodila sina. Nadam se ne u istim okolnostima kao što je nju rodila njena mama. Na žalost, njena mama nije više sa nama. Napustila nas je prije nekoliko mjeseci izgubivši svoju posljednju bitku.
Ostaje tuga da taj mali dječaćić nikada neće upoznatu tu dragu malu ženicu velikog srca. Ostaje žal, da se nismo stigli oprostiti, pozdraviti. Možda je tako i bolje. Neka nam ostanu u sječanju samo lijepe uspomene.
Dok se jedan život gasi, drugi se rađa. E pa dječaće, sretno ti bilo, a nama ostaje
USPOMENA NA NAŠU DRAGU PRIJATELJICU.
Post je objavljen 23.11.2012. u 21:31 sati.