FORCA ARCHEOLOGI
Zanimanje arheolog je jedno, vjerujem, lijepo i časno zanimanje. Iako ruku na srce nikada nisam razumio ljude da čuće po cijeli dan i nekom četkicom i špahtlom prevrću zemlju ne bi li našli neki stari zub koji je ispao nekoj babi koja je očito bolovala od paradentoze. Rijetki se mogu pohvaliti da su pronašli nešto vrijedno i staro, ali ok., to je njihov odabir i njihov život i ja to poštujem. Na kraju krajeva to zanimanje su sami odabrali.
Ali kao što u svakom poslu ima profesionalaca i neprofesionalaca tako ih ima i u arheologiji. Danas većinu ljudi u Hrvatskoj možemo nazvati pasivni arheolozi. Svi nešto prekopavaju. Neki po kontejnerima, neki po prošlosti.
Zanimljiva je priča koju mi je ispričao jedan prijatelj iz mog rodnog mjesta. Kopajući ručno jarak pored mjesne crkve u koji trebaju postaviti telefonski kabel, iskopali su 18 zlatnika. Pošto se zna da su ljudi iz moga kraja na glasu kao pošteni ljudi, odmah su taj slučaj prijavili i predali zlatnike gradskom muzeju. Navodno su se putem izgubila četiri zlatnika, ali kako kaže moj prijatelj, „nisu bili nešto niti veliki pa je moguće da su ispali u transportu“. Izbila je zlatna groznica. Nakon toga, još nekoliko godina, cijelo mjesto je kopalo i tražilo zlatnike pod parolom, „gdje ima 18 iman ih još“. Pokupovali su detektore metala, lopate u ruke i u kopanje. Naravno, jedino što su uspjeli iskopati, bili su čepovi od pive stari nekoliko desetaka godina, Najbolje je prošla baba čiji vrt graniči sa crkvenim dvorištem. Ona je par godina imala besplatno prekopan vrt.
Tu vrstu arheologa ja nazivam arheolozi amateri i oni nisu opasni, dapače, znaju biti i simpatični. Opasni su oni koji uporno gledaju u nazad. Neki bi ih nazvali povjesničari. Ja ih nazivam, arheolozi – grobari. Oni permanentno i ciljano prevrću po grobovima, tražeći aveti prošlosti. Podsjećajući nas, kako je fašista Musolini godinama ugnjetavao ovaj naš siroti i napačeni narod da bi nakon toga u galopu dojahao onaj komunjara Tito i rasterao „bandu“, reći će jedni, izvršio pokolj i genocid, reći će drugi. Naravno svako navija za svoje. S toga razumijem navijače nogometnih ili nekih drugih sportskih klubova, kada kroz ovu jadnu i sivu svakodnevnicu, izražavaju svoje frustracije. Ali za razliku od ovih, oni se nadmeću tko je bolji ili tko će u nedjelju biti bolji. To im je način da se „isprazne“, da zaborave koliko su jadni u današnjoj neimašti. S toga mi je još nejasnije zašto dva lika, koja svakoga mjeseca inkasiraju po nekoliko tisuća €, imaju potrebu da se amaterski bave i arheologijom, prekapanjem po grobovima, zazivanjem Musolinija, Tita i još nekih likova iz prošlosti.
Psi imaju prirodan nagon da zakapaju svoju hranu, obično zakapaju kosti. Mene već pomalo hvata panika kada god moj susjed kopa u vrtu, da nebi iskopaju koju kost. Poznavajući ga, on bi to odmah proglasio kostima vlastitog djeda, kojeg su ubili tamo negdje na Solunskom frontu. Kako su se te kosti našle u njegovom vrtu, mislim da bi on i za to imao uvjerljivo objašnjenje.
Prije nekoliko dana i ja sam sebe uhvatio da se i ja pomalo bavim arheologijom. Naime sreo sam jednu svoju ljubav iz mladosti. Ona se ne može još nazvati arheološkim eksponatom. Sjećam se kako sam po njoj usavršavao svoje arheološke vještine baveći se i speologijom i alpinizmom. Danas, gledajući je u ovim poodmaklim godinama, još se dobro drži iako su se planine pomalo smanjile i vjerujem smekšale, ali još je zadržala onaj sjaj u očima. Tada mi je palo na pamet, kada bi se ona dvojica, koja zazivaju aveti, na moj način bavila arheologijom, istinski bi uživali u tom plemenitom zvanju. I da se ponovo potrude da počnu da istražuju po bespućima neke dobro držeće dame, siguran sam da bi vikali na sav glas: FORCA ARCHEOLOGI.