LIČKA OFANZIVA
Toga jutra sve je „mirisalo“ da će to biti još jedan običan izlet. Bio je to peti dan u nizu mojih odlazaka na Plitvička jezera. Za razliku od predhodnih dana kada sam vodio Holandeze, ovaj puta moji gosti su bili Njemci. Nije da nisam volio Njemce, ali uvijek mi je bio bed, kada sam se vozio kroz Liku pričati im o dobro poznatim „junaštvima“ ličkih partizana u II Svj. ratu. Često su mi gosti bili upravo ti koji su bili učesnici toga rata. Naravno, kada bih procijenio da je koji od njih iz toga vremena, prvo bi im oko Senja ispričao o grozotama Golog otoka. Obično bi na njihovim licima znao pročitati „pa znali smo mi da je komunizam ........... , zato smo i htjeli sjebati Partizane“. Taman kada bi se uživili u moju priču, ja bi im počeo uveličavati razne Ličke ofanzive, V, VII, XII itd. Što bi se oni više mrštili ja bih izmišljao nove „partizanske ofanzive“, a od Tita bi napravio, ono, Ikonu, Sveca. Niti istinita priča o Tesli baš im i nije dobro legla. Na moju, da je Tesla bio Ličan i Hrvat, oni bi odmah da je Anštajn sigurno bio Švabo. Moš' mislit, pitaj Amere. Anštajn, izmislio tamo neke dvije tri teorije i sada je on bolji od Tesle, ma mrššš, koliko li sam ja teorija (zavjere) izmislio pa me nitko niti ne spominje.
Rekoh jutro je počelo nikako. Švabe, treće životne dobi, počeli su se ukrcavati u bus, onako po starački. Moj vozač Furiozo bio je opet pomalo nervozan i nenaspavan. Valjda je opet „tukao“ treću smjenu kod kuće. Nebi ni bilo čudo, bio je mlad i tek svježe oženjen, a ona njegova „ždrebica“ nije birala niti mjesto, niti vrijeme da ga spopadne.
Taman kada smo ukrcali i zadnju bakicu te se spremali dakrenemo, čuli smo da netko viče „halt, halt“. Ja sam odmah digao ruke u zrak i predao se. Furiozo je odmah počeo tražiti montirač ispod sjedala, taj se nikada nije lako predavao. Već kada sam pomislio da smo kidnapirani, sva zajapurena dojurila je švabica, tridesetih godina. Na sebi je imala utegnute rifle i još utegnutiju majicu. Bila je pravo osvježenje. Furiozu je ispao montirač iz ruke. Promucao je, „stavi ju odmah ovdje naprijed da je vidim u retrovizoru“. Naravno, odmah sam „preselio“ dvije bakice na druga slobodna mjesta i nju posjeo, da bi bila vidljiva u vozačevom špiglu, a i u mojoj blizini
Put do Plitvičkih jezera protekao je u dobroj atmosferi. Čak si nisam niti dozvolio polemoku o“ švabima i partizanima“. Moja pažnja je bila usmjerena na Brigitu, zgodnu njemicu. Ispričala mi je putem da se tek rastala od muža, pa pošto nemaju djece odlučila je otići na dvotjedni odmor da se malo peovede i razbistri mozak. Moj vozač Furiozo nije znao, osim pozdrava, niti riječi njemačkog, pa me počeo ispitivati, što kaže. Ja sam mu rekao da je švabica u hotelu sa mužem i troje djece, da je jako konzervativna i da nikada nebi prevarila muža. Nakon toga Furiozo je promrmljao neku psovku i više ga nije zanimao naš razgovor. Jedino što je komentirao „troje djece a tako joj dobro stoje sise, svaka čast, ni grudnjak ne nosi“. Nikada mi nije bila jasna ta njegova moć zapažanja.
U restoranu „Borje“ stali smo na ručak. Furiozo i ja opet smo „mlatili“ po mladoj janjetini i mladom luku, desert, jagode sa šlagom. Toga jutra sam u agenciji kolegama ostavio „peticiju“, žalbu na jednoličnu ishranu. Znao sam koju će to buru izazvati, ja janjetinu, a oni parizer i jogurt.
Na ulazi u Nacionalni park obavio sam tehničke formalnosti, objasnio sam im pravila kretanja i ponašanja te ih poveo nizbrdo do „velikog slapa“. Bio sam pomalo zabrinut. Ma zapravo uvijek sam bio zabrinut kada bih imao grupu starijih osoba, posebno taj dan, proljetno sunce žestoko je pržilo.
Taman kada sam krenuo sreo sam kolegu koji je isto imao grupu, te smo se nas dvojica lagano razgovarajući spuštali prema velikom slapu. U jednom sam trenutku čuo komešanje. Okrenuo sam se, na zemlji sam vidio „našu“ mladu švabicu kako leži. Odmah sam priskočio. Bila je bez svijesti. Kao da sam čuo neki glas, „jebote koje ova ima sise“. Počeo sam groznjičavo razmišljati,“ sjeti se Franjo Prve pomoći, pa polagao si vozački“. Znao sam da ju moram okrenuti na leđa, jednom rukom začepiti nos, drugom rukom uhvatiti je za sisu i onda puhati joj kroz usta ili „prešetati jezik“. Taj dio mi nije bio jasan niti na tečaju Prve pomoći. Taman kada sam htio gurnuti ruku pod majicu da joj „masiram srce“ začuo se oštri glas. „ Plac bite, ich bin doktor“. Jednog trenutka glas mi je bio poznat. Bilo mi je drago da je u blizini doktor. Kada sam podigao pogled, prepoznao sam ga, bio je to onaj tip koji je netom prije komentirao švabicine sise. Odmah sam zauzeo obrambeni položaj. Prepoznao sam u njemu lokalnog galeba, ma kojeg galeba, orla. -„ Zemljak odjebi, ako netko sada treba biti doktor onda sam to ja. Ja sam ju doveo, ja ću je oživiti i ja ću je odvesti. Ti sada gibaj“. Bio sam odlučan da danas budem „heroj“. Nešto je kroz zube opsovao. Ipak je procijenio da samnom nebi tako lako izašao na kraj.
Pristupio sam reanimaciji, onako kako sam učio na kursu. Švabici sam začepio nos, gurnio ruku pod majicu i puhnuo joj tako jako u usta da je odmah poskočila i počela kašljati. Htio sam ja još da joj dajem umjetnog disanja, ali nije se dala. Netko joj je pružio bocu sa vodom. Rekla je da joj je pao tlak, zaboravila je popiti tabletu i čim ju popije sve će biti u redu. Zahvalila mi je kiselim osmjehom, a moja grupa mi je uputila veliki aplauz. Nije prošlo niti nekoliko minuta i dok smo čekali da švabica dođe potpuno k sebi, opet se začulo komešanje. Na desetak metara od nas sada je ležala jedna pozamašna starija švabica. Prvo što mi je palo na pamet, jebote što je ovo, epidemija ili sam ja tako dobar „doktor“, valjda neću i njoj morati davati umjetno disanje. Njen suprug me smirio i rekao je da ima srčanih smetnji i da hitno treba u bolnicu. Tražio sam oko sebe komu bi uvalio bolesnicu. Primjetio sam „doktora-galeba“, - „zemljak, ajd odnesi babu gore, platiću ti“. Samo se nasmijao. –„ Pa ti si doktor, je..se , nosi si je sam“. Kako je rekao, jebeš ga, tako ja i učinio.
Uprtio sam bakicu od 100 kg na leđa. Kolega koji je bio s drugom grupom rekao mi je, -„ništa ne brini, ja ću povest i tvoje, čekaj me na povratku“. Bilo mi je lakše što je uskočio, ali svakim metrom baba mi je bila sve teža i teža. Na vrhu već nas je čekala Hitna pomoć. Kasnije sam čuo da je bakica preživjela. Bilo mi je drago.
Otišao sam do busa. Furiozo je dremao. – „Šta, već si se vratio, kako vrijeme brzo prolazi“. Nasmijao sam se zbunjenom Furiozi i ispričao mu cijeli događaj. Dio oko babe baš ga i nije zanimao, ali onaj oko švabice taj je zaokupio njegovu pažnju. – „ Kažeš davao si joj umjetno disanje, uh jebote jadna ženska“. – „ Što jadna, onako, puhnio sam joj žestoko, odmah je poskočila i došla sebi“. Furiozo se počeo smijati. – „ Došao bi i ti sebi da ti ja sada, nakon one janjetine i mladog luka puhnem u usta, pa čovjeće ti si joj promijenio krvnu sliku“. Smijao se kao lud. Gledao sam ga zbunjeno. Puhnuo sam si u dlan. Svi mirisi ručka su se osjetili i onda neka mi netko kaže da mlada janjetina i mladi luk nisu zdrava hrana.
Grupa se sa razgleda vratila zadoviljno. Kolega je dobro odradio posao. Svi su se ukrcali jedino mlade švabice nije bilo. Zabrinuto sam pitao ostale znaju li gdje je ona. Jedna od gošći mi je rekla da ona nije niti išla sa njima, već da je otišla sa onim „drugim doktorom“. Taman kada sam krenuo da je potražim, švabica se pojavila u društvu “drugog doktora“. Dugo su se“ opraštali“ pred autobusom. Furiozo je več postajao nervozan. – „ Olani malo čovjeće, ponovo će pasti u nesvjest“, dobacio je. – „Neće, neće, ima ta pluča za nas obojicu“, dobacio je galeb. – „ Znam, znam“, prmrmljao sam si u bradu. Konačno je ušla u autobu. – „ Danke Her Doctor“, dobacila mi je vragolasto, u prolazu. - „Bite, Bite“, odgovorio sam joj. – „I ja, i ja“, nadodao se i Furiozo.
U povratku Furiozo se smijuljio cijelim putem. –„ Znaš nešto si razmišljam, ova švabica garant više u životu neće okusuti janjetinu i mladi luk, nego sva sreća da i babi nisi davao umjetno disanje, ta bi „riknila“ garant“.
Čini mi se da je toga dana bila još jedna moja LIČKA OFANZIVA.

VELJAČA - ŽENSKA PREVRTAČA
O mom već legendarnom mačku Mari već sam pisao u svojim kolumnama. On je legenda. Moja kći ga je donijela samo na par dana, a ostao je 8 godina. Imao je sreću. Bio je (i ostao) pravi ljepotan. Crn, visok, gracioza, zgodan. Sve ono što ja nisam. Između nas se od prvoga dana stvorilo neko rivalstvo u kući. Sve ono što je njemu bilo dozvoljeno, meni je bilo zabranjeno. Oduvijek sam bio ljubomoran na njega. Sexao se do besvijesti po naselju, pravio mačiće,a nakon toga nije imao nikakvih obaveza. Vračao bi se kući u kasnim jutarnjim satima sav izranjavan od teških bitki koje je vodio sa mlađim nadobudnim mačorima. Naravno, moja supruga bi odmah ostavila sve poslove i vidala mu rane. A kada sam se ja vratio kući, jedne večeri, malo izubijan od jednog ljubomornog idiota koji me uhvatio u svome stanu sa njegovom suprugom, digla je toliku galamu i dreku da su susjedi mislili da me strefio srčani udar. Pozvali su i hitnu. Nikako nije prihvaćala moje objašnjenje da sam dotičnoj gospođi samo pokazivao tetovažu koju sam toga dana preslikao sa sličice onih žvakaćih guma.
„Dobro objasni mi, zašto si imao spuštene hlače“? Pitala je supruga.
„Pa kako da joj pokažem tetovažu na gornjoj butini ako ne skunem hlače“? Pravdao sam se.
„Dobro, a zašto je ona imala zadignutu haljinu“? Nastavila je.
„Pa zato što joj se svidjela moja tetovaža te je i ona htjela isto taku na istom mjestu. Morala je zadići haljinu“. Bio sam siguran da sam se izvukao.
„ Ok., pokaži meni tu tetovažu“. To sam čekao cijelo vrijeme. Zalijepio sam ja ne jednu već dvije tetovaže putem do kuće, za svaki slučaj. Močno sam spustio hlače. Tu grešku sam toga dana ponovio dva puta. Tava je poletjela u mom smjeru, eskivirao sam tavu ali ne i stolić u dnevnoj sobi. Onako spuštenih hlača pao sam preko njega, udario glavom u ormarić. Supruga mi je pomogla pružajuči mi držalo od metle. Malo prejako i malo prebrzo. Dobio sam još par udaraca po leđima. U to su dojurili i susjedi. Jedna susjeda koja se oduvijek palila na mene, vjerujući da imam srčani udar priistupila je reanimaciji usta na usta. Niti ona nije dobro prošla. Supruga je i nju napala.
„Profuknjačo jedna, vidim ja da mu se ti upucavaš već neko vrijeme, ostavaljaj mi muža i drži se poštara koji ti svaki dan kao donosi preporičene pošiljke, pa ti svaki puta treba bar pola sata da ju potpišeš“. Nije prestajala.
„Nije valjda Roman , naš poštar“. Pokušao sam smekšati napetost. Metla je ponovo sijevnila preko mojih leđa. Tada je netko rekao da je stigla hitna. Supruga je rekla da mi nije ništa i tko je uopće zvao hitnu. Meni se dolazak hitne učinio kao jedini spas. Odlučio sam prespavati ovu noć u hitnoj. Pa na kraju krajeva tamo su doktori fini ljudi, medicinske sestre u noćnoj smjeni su mlade i guzate, a i malo ću baciti karte sa vozačima do jutra do kada će se ova moje već smiriti.
U sobu je prvo ušao doktor.
„Gdje je pacijent“? Dok su mu ostali prisutni pokazivali na mene iza doktora se čuo ratnički poklič.
„Opet ti razvratniče jedan“!! Bio je to vozač hitne i suprug one kojoj sam te večeri htio opaliti tetovažu.
„Opet te nalazim spuštenih hlača, da i tu ne pokaziješ svoju tetovažu“? Doktor je bio zbunjen, muški susjedi su bili također zbunjeni. Ženski dio populacije je bio jako zainteresiran da vidi tetovažu. Ona koja mi je davala prvu pomoć izrazila je želju da bi i ona htjela jednu takvu. Odustala je kada je vidjela mrki pogled moje supruge. Situacija se nekeko smirila. Susjedi i su se razišli. Doktor im je rekao da se hitna ne smije zvati zbog svakojakih gluposti. Vozač mi je na odlasku htio prilijepiti još koju pedagošku ali moja supruga je stala ispred njega.
„Da mi više nisi pipnio muža, mlati onu svoju što se hoće tetovirati i ako netko treba da ga mlati to mogu biti samo ja“. Okrenula se prema meni i ponovo me mlatnula metlom.
„Ženo, nemoj me više braniti“. Počeo sam ju moliti. Život mi je bio ugrožen. Toga mi je trena palo na pamet kako smo mi muški totalno diskriminirani od strane ovog društva, niti imamo „hrabri telefon za pomoć“, niti imamo „sigurnu kuću“, a meni bi sada dobro došlo i jedno i drugo.
Tu noć i još mnoge druge noći prespavao sam u dnevnoj sobi. Suha hrana ozbiljno je narušila moje zdravlje. Naglo sam gubio kilograme. Sa 160 pao sam na 140. Svi su se ozbiljno zabrinuli za moje zdravlje. Počeo sam se oporavljati tek kada se ona, koja mi je davala prvu pomoć, počela hvaliti „kako stavljam tetovaže po kućama, sa vlastitim priborom“. Od toga dana sam se počeo oporavljati, za lijepu tetovažu, dame bi mi kuhale samo fina jela.
Da, bilo je to davno i još sam bio mlad, bio sam spreman puno toga podnijeti i pretrpiti. Uvrede, batine, ogovaranja, bježanje od ljubomornih muževa, osveta ostavljenih žena, slomljenih retrovozora i brisača na autu ili zakaćenih ruža na vrata auta. Sve je to nestalo.
Veljača je, a moj Maro i ja ležimo svako u svom kutu i drijemamo. Vjerujem da i on sanja o vremenima kada su se ispred nas guzatali komadi zbog kojih smo bili spremni podnijeti teške rane.
Vjerujem da je Maro bio u prednosti. On je imao veljaču, mjesec u kojem, kako kaže moj prijatelj Borko, inače veterinar, mačke skidaju gaće i postaju ortodosne kurve. Ja nikada nisam bio te sreće, uvijek bih gaće morao skidati sam, a vlastite rane, sam liječiti. Nije li i Valentinovo u velječi. Pretpostavljam da su Valentinovo izmislile žene da bi pod krinkom zaljubljenosti i romantike za malo sexa dobile i poklon. I zato ne kaže se uzalud,
VELJAČA - ŽENSKA PREVRTAČA.

MARATONAC
Toga se dana vozio maraton i to ne bilo koji maraton, već maraton „težak“ milijun kuna. Bio je to mega- maraton. Vozilo se 500 km u dvije etape, svaka po 250 km. Kada kažem „vozio“, tada mislim na to da se maraton vozio na biciklu i to ne bilo kojem biciklu, već na običnom starom biciklu bez onih „brzina“ i ostalih pizdarija koji krase današnje bicikle. To mi je zapravo i odgovaralo, jednom sam posudio od kčeri onaj noviji bicikl sa brzinama, kada sam ga počeo šaltati toliko se zblesiro da mi je na kraju pao lanac pa sam ga uprtio na leđa i donio kući. Jebeš takav bicikl koji moraš nositi. Kći kada je postala malo ozbiljnija, kupila si je onaj tipični ženski roza bicikl, sa korpom i cvijetićem sprijeda. Znao sam ja i njega provozati do grada sve dok neki klinac nije rekao: „mama jel ono peder na onom biciklu“? – „ Ma mrš čača ti je peder“, uzvratio sam mu, a mama je odmah stala u muževu obranu, „nije moj muž peder, vidiš da je napravio sina“. Htjedoh joj reći da mi mali pomalo „navlači“ susjeda ili poštara ali sam odustao. Od tada više ne vozim niti taj bicikl. Pokušala mi je supruga uvaliti neki muzejski primjerak bicikla koji je izvukla iz šupe, rijačima: „dobar je, samo mu malo kočnice ne rade“. Odmah sam ju skonto, htjela je da se smadrknem negdje u more ili neku rupetinu. Jednim bi udarcem „ubila“ dvije muhe. Riješila bi se mene i bicikla.

Nego vratimo se mi maratonu. Taj maraton smo vozili nas trojica. Nije mi bilo lako, bilo je tu uzbrdica, nizbrdica, zavoja. Cijelo vrijeme sam bio na čelu kolone sve dok me Španac, moj prijatelj, nije pokušao preteći. Nekoliko kilometara vodila se bespoštedna bitka. Odbijao sam njegove šprinteve. Dok smo bili u ravnini ponudio sam mu dil da bi bilo dobro da podijelimo lovu. Pitao me što ćemo sa onim trećim. Ne sjećam se što sam mu odgovrio, ali on je rekao da će mali imati „veliki kvar na biciklu“ i da će morati odustati. Sljedeće čega se sječam je naš zajednički ulazak u cilj pred razularenom masom koja nas je dočekala. Žene su bacale na nas grudnjake i gačice, jedna je skočila na mene i toliko me stegnula u zagrljaj i „uvalila mi puuusuuu“ da sam se toga trenutka probudio.Bio sam slomljen, oznojen i jako umoran.

U dnevnoj sobi, supruga je već pila jutarnju kavu. Začudila se što me vidi tako „rano“.
„ Nije još ni 10 a ti se već ustao. Što je, što si tako oznojen i blijed“?
„ Od maratona“, rekoh joj.
„ Kakvog maratona“, gledala me u čudu.
„Od maratona koji sam vozio noćas i molim te nemoj me maltretirati, strašno sam umoran i sve me boli. Nije to bilo kakav maraton, vozio sam maraton od 500 km i zaradio 500 tisuća kuna. Mogao sam ja zaraditi i cijeli milijun, ali sam pola podijelio sa Špancem“.
„ O jadničak moj, vidim da si umoran, nego gdje si stavio lovu“?
„ Koju lovu“? Gledao sam ju u čudu. Nikada me nije pitala za lovu, jednostavno bi uzela moj novčanik i uzela si koliko joj treba. Već sam se zabrinuo da stvarno loše izgledam, nisam navikao na takvu finoću.
„ Pa lova od maratona“?
„ Ti si stvarno nezahvalna žena, umjesto da se ponosiš mnome što sam bio prvi, ti bi još i lovu. A da si bila tamo vidjela bi oduševljenu masu kako nas pozdravljaju, a i razularene žene kako na nas bacaju grudnjake i gačice“.
„ Ooo, pa ti u snu osim što se utrkuješ usput se i kurvaš, a onda umoran meni se žališ. Jesi umoran i oznojen od maratona ili od one ženske“? Nije se dala.
„ Vidio bih ja tebe da voziš stari bicikl cijelu noć, pa da te gađaju razno-raznim odjevnim predmetima i uz to da ti se iz publike prijete ljubomorni muževi i molim te pusti me na miru da ovdje, na kauču malo odmorim“.
„ Pa idi nazad u spavaću sobu i naspavaj se“.
„ Ma nema šanse, tamo se uvijek naradim, u snu.

VIDIMO SE NEGDJE, TAMO
Na tom izletu odlučio sam jednostavno briljirati. Za to sam imao i dobar razlog. Moja supruga bila je dio grupe koju sam vodio na taj izlet u Italiju. Zapravo, ona je znala gdje radim, što radim, ali nije znala detalje. Puno puta je bila ljuta na mene što danima ostaje sama sa našom djecom koja su tada bila vrtičkog uzrasta. Trebalo ih je svakoga jutra buditi u ranim jutarnjim satima prije nego što ide na posao, odvesti ih pješice, onako pospane u vrtić,a onda nakon napornog dana ići ponovo po njih, te se „boriti“ sama sa njima cijelo poslijepodne. Znala mi je često reći: „dok ti po svijetu luftaš guzicu ja se borim sa ovo dvoje hahara, a onda dodješ kući prigovoriš kako to odgajam djecu, promijeniš kofer i opet odeš“. Znao sam da joj je bilo teško, ali moj nemirni duh nije mi dozvoljavao da propustim priliku da „besplatno“ putujem po svijetu.
Taj izlet bio je idealna prilika da i ona vidi da moj posao nije samo lunjanje po svijetu i uživanje. Čini mi se da sam već u jednoj od svojih kolumni i opisivao neke događaje sa tog izleta. Bio je to brodski izlet, Rimini, Ravena, San Marino. Kao što sam već napomenuo, tada sam se stvarno dobro pripremio, nakon te pripreme bez problema sam se mogao prijaviti na Fakultet i polagati neki stručni ispit. Posebno sam angažirao starijeg kolegu nepresušnog znanja inače specijalistu za izlete po Italiji. Bio sam spreman. Posebno sam se ponosio svojim umiječem čitanja freski u crkvama. Test sam imao nekoliko tjedana ranije kada sam vodio grupu profesora povijesti iz Zagreba na sedmodnevni izlet po Italiji. Na kraju toga izleta dobio sam mnogo pohvala. Iznio sam im i neke podatke koje niti oni nisu znali, a posebno sam ih inpresionirao svojim umiječem čitanja freski u Talijanskim bazilikama.
Nakon Riminija obilazili smo San Marino. Tu sam sa mojim damama, koje su btw. bile u večini u mom busu koji smo koristili za dnevne obilaske, uživao u razgerdima vjerskih i kulturnih spomenika. Čak me je i jedna suprugina kolegica koja je bila Muslimanske vjeroispovijesti, javno pred svima pohvalila da imam tako zanimljive priče, te da ona naprosto uživa u njima. Naravno, to mi je jako godilo.
Nakon San Marina, treći dan na redu je bila Ravena. Taj grad posebno volim, ne zbog Dantea već zbog mnogih lijepih priča koje sam imao u svom repertuaru. Tu sam mogao pokazati svu raskoš svoga znanja. Toga dana u autobusu bila je dobra atmosfera. Red viceva, onih „masnih“, red priča o povijesnim zbivanjima začinjenih ponekim sexi detaljem, pa ponovo pokoji vic i vrijeme nam je brzo odmicalo. Dolaskom do Bazilike San Vitale, pred kojom je bila gužva toga dana, zamolio sam moje gošće da se strpe pola sata dok se gužva malo ne stiša. Znao sam da su, kada je gužva i svečenici u crkvama pomalo nervozni pa nerado gledaju na vodiće koji u crkvama „kradu“ njihov posao, naime, oni bi to rado odradili za sto tisuća lira koje obično uzmu za 15 minuta obajašnjavanja nečega što im ja i sam znam objasniti.
Dok je trajala pauza ja sam odveo suprogu na capucino u obližnji kafić gdje me je konobar ljubazno pozdravio izgovarajuči moje ime. Moja supruga i njene dvije kolegice koje su nam se priključile bile su inpresionirane, „pa njega znaju i u Raveni“, rekla je jedna. Te sam godine često bio na toj turi, koliko se sječam svih tih godina 54 puta. Naravno, uvijek sam pio kavu u tom kafiću, a Romeu (konobaru), često sam znao donijeti naše domaće maslinovo ulje i bisku. Jako je bio srdačan, konačno je upoznao i moju suprugu na koju je toliko navalio da sam mu se morao zaprijetiti u šali.
Za to vrijeme moje gošće su trgovale sa uličnim prodavačima. Čuo sam veseli smijeh iz njihovog pravca. Znao sam da se dobro zabavljaju iako nisam znao koji je razlog tog veselog smijeha.
Konačno sam i ja ušao sa svojom grupom u Baziliku. Svečenici su se već razišli pobravši svoju „pinku“ od drugih grupa, a ja sam konačno došao na svoje. Mojoj grupi su se priključili i ostali gosti koje su vodili ostali kolege te je moja kolegica prepustila meni da „odradim“ ovaj dio u Bazilici San Vitale. Znala je i ona da sam tu na svom terenu.
Odradio sam sve briljantno, čak sam imao i toliko vremena da im objasnim kako se čitaju freske. Naravno, ne u detalje. Bio sam jako ponosan na sebe. U očima moje supruge vidio sam da se i ona ponosi samnom.
Na povratku u Rimini iz rukava sam izvukao najbolje viceve. Autobus se tresao od smijeha mojih gošći, sve je bilo idalno.
S obzirom da smo za nekoliko trenutaka trebali stiči u luku Rimini gdje nas je čekao brod, bio je to idealan trenutak da se oprostim od mojih gošći već uvježbanim govorom koji sam koristio uvijek kada sam htio impresionirate moje goste na izletima. Naravno, prije oproštaja hti sam provjeriti koliko su bile zadovoljne samnom i mojim vođenjem. Dobio sam veliki aplauz, što je značilo da su bile jako zadovoljne. Tu je proradio i moj ego, naravno nije mi bilo dosta, tada sam ih upitao,“što vam se najviše svidilo na ovom putovanju i što vas je ostavilo bez riječi“. Očekivao sam nove hvalospjeve o tome kako sam ja briljantan, pametan, načitan.
Bolje da ih o tom detalju nisam ništa pitao, naime, sve su u jedan glas odgovorile, „crnac“. Bio sam totalno zbunje, nisam znao o čemu se radi. „Koji crnac“? Zbunjeno sam ih upitao.“ Ovaj koji nam je prodao ovo“. Sve su u rukama držale malog majmunčića iz kojeg bi kada bi ga se malo stisnulo iskočio oveći crveni pišo.
Moja supruga i ja dobili smo svako po jednog majmunčića na poklon uz obrazloženje. „Tebi Franjo da se sjetiš ovoga izleta, a za tvoju suprugu, dok ti lunjaš po svijetu, neka ju on podsjeća na tebe“.
Bio sam potpuno zbunjen i nesretan. To je bio veliki udarac na moj ego. Zar nakon tolikog truda i zalaganja one najviše pamte crnca i majmunčića sa crvenim pišom. Nisam mogao vjerovati. Moram li reći da moj posljednji adut, dobro uvježbani oproštajni govor nisam ni održao, bio sam jako nesretan.
Ove priče sam se sjetio kada sam prije nekoliko dana sreo jednu od učesnica toga izleta koja mi je rekla, „znaš puno sam putovala na izlete, ali onaj izlet sa tobom u Italiju bio je nezaboravan. Svima sam pričala kako si nam ti lijepo i zanimljivo pričao povjesne priče i kao je bilo lijepo i zanimljivo ići sa tobom na izlet“ . Malog majmunčića sa crvenim pišom, na moje olakšanje, nije spomenila. Bilo mi je drago da sam nakon 25 godina doživio sadisfakciju i da sam rehabilitiran na najljepši mogući način. Toga sam trenutka odlučio. Vračam se ponovo u turizam. Još ja imam snage i volje uveseljavati ljude na izletima. Odluka je pala, otvaram turističku agenciju, pa ako ponovo doživim poniženje od malog majmunčića s crvenim pišom, sada ću biti mudriji i 25 godina stariji. VIDIMO SE NEGDJE, TAMO.

MONEY, MONEY, MONEY
Nikada u životu nisam imao više od 1.ooo Chf (Švicarskih franaka), a onda kao grom iz vedra neba stiže pismo. Dobijam obavijest iz banke da se hitno javim i dođem na razgvor, pošto im dugujem 25.000 Chf. S nevjericom sam gledao u taj dopis. Znam da sam prije 8 godina podigao neki kredit za kupovinu nekretnine, ali se ne sjećam da sam dobio neke Chf, siguran sam da sam dobio Kune, pošto sam iste, isti dan izbrojao dva puta i predao prodavatelju.
Odmah sam provjerio dokumentaciju (koju moja supruga ćuva decenijama uz obrazloženje, „neka, mjesta ima dovoljno, kruha ne traži, a možda zatreba“. Puno puta sam se ljutio na nju zbog svih tih silnih uplatnica, rješenja, opomena, ali ona sve uporno čuva. Danas sam joj zahvalan na tome.
U banku sam otišao dobro pripremljen. Nekoliko dana sam vračao film da se sjetim na koji način sam dizao kredit. Nekako sam uspio posložiti mozaik.
Naravno, u banci su bili prilično arogantni, a te tipove volim najviše, tu sam na svom terenu. Frajera koji mi je počeo pametkovati pustio sam da ispuca cijeli šanžer. Kada je ostao bez municije krenuo sam u kontra napad. Počeo se znojiti, zamuckivati. Na kraju je predložio da odemo u ured direktorice pa da sa njom zajedno nađemo neko rješenje.
Direktoricu sam poznavao. Upravo ona mi je nudila kredit. Naravno, pobijao sam sve njene argumente i tražio, za razliku od nje, prihvatljivo rješenje za obije strane. Znao sam da ona ima instrukcije „odozgo“.
Bio sam prilično miran sve dok me nije izazvala riječima, „pa mogli ste diči kredit i u €, a vi ste izabrali Chf, tko Vam je kriv.
Nakon tih riječi bio sam stvarno ljut. „Draga moja direktorice, upravo ste mi Vi nudili kredit i to na slijedeći način. Moram Vam to slikovito opisati“.
„ Ponudili ste mi mladu, zgodnu, atraktivnu djevojku, za koju ne moram platiti učešće. Kamata samo 3,49%, rata minimalna, rok otplate 25 godina. Naravno to je kredit sa valutnom klauzulom u Chf. A s druge strane, da bi pokazali Vašu poslovnost i raznolikost ponudili ste mi, staru krezubu babu, uz učešće od 15%, sa kamatom od 5,49% i otplatom na 15 godina. Naravno, ta baba je bila u €. Izgledam li ja Vama kao tip koji se pali na stare babe“?
U sobi je na trenutak nastao tajac, tada se ona slatko nasmijala.
„ Ako Vas to može utješiti i ja dugujem 50.000 Chf, samo je meni, izgleda neko prodao priču o zgodnom mladom frajeru“. Tada smo se, u vlastitom jadu i muci, nasmijali zajedno“.
Ovu sam događaj ispričao u trenutku kada se za nas na sudu bore ljudi koji su doživjeli istu sudbinu kao i mi, od strane manipulatora i lopova koji su, ne samo kod nas, bacili ljude u jad i bijedu. Te prevare nisu bili lišeni niti ljudi za koje bi trebalo predpostaviti da su znali cijeli scenario. Obično scenario za dobar film pišu ljudi koji su uvijek u sjeni. S toga, ne ljutite se na ove male ljude, oni dijele istu sudbinu kao i mi i vjerujte, nije im lako. Treba imati živaca brojati tuđe novce svakoga dana. Za njih ne važi ono pravilo, tko pretače med malo i prste poliže.

KAD SAM BIO MLAĐAN KUHAR JA

Bio je to za mene prvi dolazak na more, napunio sam tek nešto više od 15 g. Nisu to bile godine kada smo mi djeca išli na more u okviru školskih ekskurzija ili sa roditeljima. Samo privilegirani su imali tu priliku i čast, ja nisam bio među njima.
Autobus je, u tada mali Istarski gradić, stigao u ranim jutarnjim satima, bio je to moj prvi susret sa morem. Informirao sam se ja jako dobro prije polaska. Oni koji su već bili na moru, pričali su mi o „velikoj plavoj vodi“, o drugoj strani obale koja se ne vidi prostim okom.
- „S druge strane je Italija, ali nju ne možeš vidjeti, a more, more je duboko sigurno 10m“.
Tim saznanjem bio sam zapanjen, koja dubina?
Pa ja sam se do sada kupao i ronio do najviše 3 m dubine.
Izašavši iz autobusa u ranim jutarnjim satima, dočekao me je polu osvijetljeni trg, moji suputnici brzo su se razišli, „moje veze“ nigdje nije bilo. Očito je zaboravio na mene i zaspao. Ništa, rekoh sam sebi, valja čekati. Prošetao sam do rive, nigdje nikoga, valjalo se i popiškiti u more. I dok sam se ja tako upoznavao sa morem pogled mi je pobjegao na drugu obalu, kad tamo sve svijetli. Vidi se osvijetljena velika zgrada, nekoliko manjih, dosta lampi. Prvo što mi je palo na pamet.
-„Koji su to lažovi, rekoše mi da se druga strana, Italija, ne može vidjeti prostim okom, a ja ju vidim, šta vidim, mogao bih za par minuta doplivati do nje. U tom razmišljanju prekide me jedan strogi glas.
- „ Zar se tu piša seljačino jedna, vadi „ličnu kartu“. Milicija, još mi je to trebalo. Počeli su me ispitivati, zašto sam došao, tko mi je „veza“, što ću raditi itd.
Bio sam isprepadan, odgovarao sam mehanički. Oni su poznavali „moju vezu“. – „To je dobar momak, nemoj da ga osramotiš“, rekoše mi. – „Nisi nam rekao što ćeš raditi“? – „ Biću kuhar“, rekoh ponosno. Milicija me povezla do hotela, rekoše da im je usput. Za vrijeme vožnje mi se učinilo da me voze „prema Italiji“. Uplašio sam se. Prvo more, pa Italija. Previše.
--„ Zašto me vozite u Italiju“? Upitah.
– „ Koju crnu Italiju. Vozimo te u hotel u kojem ćeš raditi“, rekoše. Nisam se dao smesti.
– „Aaaa, neeee, dok sam ja piškio gledao sam na drugu obalu, u Italiju. Je, da su me lagali, oni moji, da se druga obala ne vidi, ali ja sam ju vidio“.
Obojica su se počela smijati, stariji se sažalio nadamnom,
- „ Sinko to nije Italija, to je zaljev, a s druge strane zaljeva je hotel u kojem ćeš raditi“. Bilo me stid.
U hotelu su me primili ljubazno. Pojavila se i „moja veza“. Pomogao mi je srediti papirologiju i da se smjestim. Odveo me da zadužim „kuharsku uniformu“: pepita hlače, bijela kuharska bluza i visoka kuharska kapa. Odmah sam se presvukao, valjalo se javiti šefu i početi kuhati. Divio sam se sam sebi.
– „Sada ili nikada“, rekoh.
– „Od danas si prava kuharčina“.
Ma znao sam ja već tada ponešto skuhati: juhu, jaja na oko, kajganu, kuhano jaje, sendvič, a dosta, ni ne trebam više znati, pametan sam ja i brzo učim. Tadašnja generacija je, za razliku od današnje, ponešto i znala skuhati. Glad silu ne bira, rekoše stari ljudi.
Apropo toga, nedavno me pitao moj sin koji je bliže 30-toj nego 20-toj.
– „Tata kada pečeš jaja, dali prvo u tavu staviš jaja ili ulje“? Došlo mi je da se ubijem.
Prvi susret sa kuhinjom za mene je bio šokantan.Velika ko' sportska dvorana, puno ljudi u bijelom. Upoznali su me sa šefom.
– „Aaa, ti si onaj novi „pomoćni kuhar“. Bravo. Čekamo te“.
Uhvatila me trema, samo da mi ne da da skuham nešto komplicirano. Bar da mi da da skuham jaja ili tako nešto, pomislih. Šef me brzo riješio agonije.
– „Mali, sviđaš mi se, od danas te unapređujem, postaješ šef. Šef "crnog suđa".
-- "Pogledaj ove „crne šerpe i lonce“, treba ih dobro oribati, kada to sve napraviš, oribati kuhinju, a za vrijeme večere biti ćeš glavni na stroju za pranje suđa“, a nakon večere opet oribati kuhinju".
Majko rođena, toliko prljavih i zagorenih šerpi nikada nisam vidio na jednom mjestu.
Uronio sam u „crne dubine“ šerpi iz kojih sam izronio na kraju sezone.

Kada sam se vratio kući nakon sezone svima sam pričao kako sam radio kao kuhar u jednom elitnom hotelu na moru u Istri.
Danas često odem na kavu u taj hotel i prisjetim se vremena prije 40 g. Ponekad mi potekne i suza. Ipak je šefovanje među šerpama odredilo moj daljnji život. Uvijek se sjetim one, KAD SAM BIO MLAĐAN KUHAR JA.

DVOSTRUKA ŠIHTA
Danas sam se nakon nekoliko tjedana izbivanja ponovo prošmucao gradom. Očekivao sam, pošto je 8. Mart da ću sresti koju “koku“ da se izljubimo. Rano jutarnje tuširanje, pa brijanje, pomno odabrana trenirka koju nosim samo u svečanim prilikama. Trebao jeto biti znak da ću možda i uspjeti zavaliti neki zvučniji poljubac. Nabacio sam ja i losion, koji sam, btw. ukrao sinu prije nekoliko godina i zaštekao ga u ormar ispod gaća. Tu je bio najsigurniji. Po mojim gaćama, već duži period, nitko ne vršlja. Izađoh ja vesel iz kuće i odmah naletim na susjeda. Znao sam da taj dan neće baš završiti kako sam planirao. Inače, moj susjed Stanko je obrtnik. Čini mi se da u posljednje vrijeme sve češće obrće dugove kao i večina nas.
- „Bravo susjed, baš dobro da sam te sreo. Reci mi molim te, ti si pametan čovijek, što su to fiksalne kase“?
- „Stanko, kao prvo to se ne kaže fiksalne, već fiskalne kase, a kao drugo, što te to zanima“?
- „Ma isti klinac, ili fiksalne ili fiskalne, reci ti meni oće' li oni mene zajebat, mislim poreznici“?
- „Neće Stanko,to su za one koji naplačuju keš i ne izdaju račune“.
- „Pa i ja naplačujem keš i ne izdajem račune“.
- „Stanko, tu se misli na ugostitelje, ne na vas male obrtnike“. Već sam bio pomalo nervozan. Dok sam Stanku objašnjavao pizdariju oko tih kasa, prošle su već tri dobrostojeće raspuštenice, a one su bile u mom planu da im čestitam 8. Mart. Znao sam svaki njihov korak. Odlazile bi svakoga jutra oko 8,30 u market i vračale se oko 10 h, iako im je trgovina na 100 m. Naravno, nakon kupovine bi se grupirale u obližnjem kafiću, te vjerujem pretresale njima aktuelne teme. Koja ima novog švalera ili koji je tip slobodan strijelac. Ali Stanko nije prestajao.
- „Znači ja nemoram imati tu kasu, super, znao sam ja da ćeš ti meni pomoći. Za ovo imaš gratis čišćenje bojlera“.
- „Kako ide posao, Slavko“? Upitah ga da bi dobio na vremenu. Očekivao sam onu mladu medicinsku sestru da se vrati iz trgovine, nju ne smijem propustiti. Bilo mi je drago što sam stavio malo više kolonjske, bar neće izlapiti.
- „Kako ide posao? Šugavo. I što odradiš sve je teže naplatiti. U zadnje vrijeme imam problema, nigdje keša. Sve češće mi se dešava da ove ženske nude da „prebijemo“ posao, onako, znaš. A znaš i sam da je moja Marta još mlada, treba tu „raditi“ svake večeri. Skače po meni ko' neka ždrebica, da ti budem iskren, sex mi se počeo gaditi. Onda uz to još me i ove ženske napadaju, samo da ne moraju platiti. Znaš ti i sam da sam ja jeftin, moj rad košta 50 – 100 kuna, ali to njih ne briga“.
U meni je toga trenutka proradio poduzetnički duh.
- „Kažeš nude ti se umjesto plačanja“?
- „Ma da, ne možeš vjerovati, a sada pred sezonu kada dođu slovenke, to ti je ludnica. Da sam pastuh, nebi to sve mogao izdržati“. Od toga trena imao je moju potpunu pažnju.
- „Vidi Slavko, ja ti se, kao što sigurno znaš bavim i financijskim savjetovanjem, imam ja za tebe poslovan prijedlog“.
- „Ma znam ja da se ti time baviš i da si jako uspješan, to se vidi po tvom autu koji je skoro punoljetan, a i po škurama koje nisi ofarbao već 5 godina. Jebalo majku koga si ti uspješno posavjerovao“. Ovime se doveo na rub incidenta. Nije da nije bio u pravu ali kod mene je prevladao razum. Stisnuo sam zube i prešutio njegovu opasku.
- „Slavko budi ozbiljan, imam za tebe jedan dobar prijedlog. Ajd' da se uortačimo“.
- „Kako da se uortačimo, pa ti neznaš ni napumpati gumu na autu, odšarafiti šaraf, promijeniti gumicu na špini, još mi stvarnosamo ti trebaš“.
- „Slavko, mislio sam ovako. Kada imaš situaciju da ti određena dama ne može platiti posao i ponudi ti sex, ti pozoveš mene, ja to „odradim“ za tebe, a ti taj iznos knjižiš u onu „crnu biljećnicu“ na moj konto. Znaš da ću ti ja jednoga dana to platiti, mora i mene jednom krenuti“.
- „Ti nisi normalan, kao prvo ti si mojih godina, nisi u cvijetu mladosti. Očeš' da te udari srčani“? Nije se dao.
- „Slavko ovo je biznis. Ovime ti zadržavaš klijente, odnosno klijentice, ja za malo love tebi činim uslugu. A da bi sve bilo potpuno čisto i transparentno, evo to će te koštati 30%“.
- „Ne razumijem, kakvih 30%“.
- „Pa ako tvoj posao vrijedi 100 kn, i ja ga „odradim“ umjesto tebe, ti mene teretiš, u „crnoj knjizi“ za 70 kn. Jel' pošteno“? Dok sam mu izlagao svoj biznis plan u glavi mi je digitron radio velikom brzinom. Znači jednom tjedno puta četiri to je četiri puta mjesečno po sedamdeet kuna, ukupno 280, plus one tabletice El'direct 220 kn, ukupno 500 kn. Malo previše, ali toliko plačam i za MaxTv sa sportskim paketom i onim paketom za odrasle. Paket za odrasle mi znači više neče trebati, a jebeš sportski paket, i tako su sve utakmice namještene. Znači odjavim MaxTv, ženi uvalim onu analognu antenu da gleda Turke uz obrazloženje da su isključili MaxTv, neće posumnjati, nebi bilo prvi puta. Biznis plan je bio idealan još sam samo čekao Slavkov pristanak.
Toga trenutka na ulici se pojavila Marta, Slavkova nova žena. Bila je mlađa jedno 15 g. od Slavka.
- „Evo ide ona moja aždaja, kidam“. Slavko je nestao kao duh. Pokušao sam mu doviknuti da malo razmisli o mojo ideji, ali više ga nije bilo u mom vidokrugu.
- „Susjed nečeš mi čestitati 8. Mart“? Nisam se ni snašao a Marta me već cmoknula, onako, malo žešće.
- „Imaš dobar losion, onako jebački“. Prvi puta me nije grizla savjest što sam „otuđio“ sinov losion, mali je imao ukusa. Poduzetnički duh se u meni ponovo probudio. U koliko bi Slavko pristao na ortakluk ja bih mogao, dok on radi, malo češće posječivati ovu njegovu nezasitnu ždrebicu. Zvalo bi se to DVOSTRUKA ŠIHTA.

AGENT NAPRIJED, OSTALI STOJ
Drug Sreto je bio stari partizan. Neki stariji stanovnici moga grada, pričaju da je stigao iz Južne Srbije početkom 50'. Imao je kuću na atraktivnoj lokaciji, sa velikim dvorištem. Dvorište je bilo pomno uređeno i bilo je uređeno u duhu II Svjetskog rata. Nekoliko malih topova, jedna mala haubica, neka postolja za topove. Pretpostavka je da je drug Sreto bio topdžija u ratu.
Priča se da je u naš grad stigao da bi malo uveo reda i „sredio“ ostatke koji su još simpatizirali i veličali Musolinija i njegova (ne)djela. Obnašao je dužnost komandira Milicije nekoliko godina do umirovljenja. Nakon što mu je umrla supruga, živio je sam u velikoj kući. Iako je imao visoku mirovinu, dodatno je zarađivao i iznajmljivanjem apartmana turistima.
Tih godina privatni smještaj u našem gradu proživljavao je najsvijetlije dane. Tražio se krevet više. Neki su iznajmljivali i travnjake u svom dvorištu za mlađe turiste, koji su spavali u vrečama za spavanje. Nekako imam osjećaj da je tada bilo više turista nego danas.
Apartmani druga Srete punili bi se onoga trenutka kada bi kolega koji radi na privatnom smještaju popunio i zadnji krevet. Tih godina i ja sam radio u poznatoj turističkoj agenciji u kojoj sam bio zadužen za izlete.
Toga sam se dana stvarno dosađivao, jutarnji brod za Veneciju isplovio je bez nekih stresova, nekoliko autobusnih izleta ispratio sam još u jutarnjim satima tako da nisam imao nekih obaveza sve do večernji sati kada bi dočekao brod i autobuse na povratku i primio izvještaje vodića.
Kolega koji je radio na privatnom smještaju, toga dana imao je pune ruke posla. Rješavao je reklamacije, pritužbe, selio goste u slobodne apartmane. U agenciji smo imali i nekoliko mladiča koji su bili zaduženi da goste odvedu u apartman. Oni su imali male motoriće, te bi njima vozili ispred auta gostiju do apartmana. Sistem smještaja gostiju bio je dobro organiziran i razrađen.
Pošto su i momci koje prate goste toga dana bili jako zauzeti, kolega me zamolio da jednu grupu mladih Nizozemaca odvedem do apartmana druga Srete.
Kuća druga Srete odmah se svidjela mladim gostima. Imala je pogled na more, a i plaža je bila u blizini. Na vrata sam zvonio nekoliko puta. Nitko mi se nije javljao, ali kada sam kretao iz agencije kolega me upozorio da možda drug Sreto ima „Siestu“. Nakon nekoliko minuta kroz vrata je provirila sjeda glava starijeg gospodina.
„Šta oš' i koji si ti“?
„Gospodine Sreto, ja sam iz agencije i doveo sam vam goste“.
„ Kao prvo, ja nisam nikakav gospodin, kao drugo, koji su ovi“.
„Nizozemci“. Brzo sam odgovorio.
„Koji“?
„Nizozemci, zapravo Holanđani“.
„Agent, dobro jesu Holanđani ili oni kako si reko'. Zapravo nema ni veze, važno da nisu Švabe ili Talijani, te ne primam, sačekaj“.
Pokušao sam mu ja objasniti da ja nisam agent, nego da samo radim u agenciji, ali drug Sreto je zalupio vratima.
Čekali smo nekoliko minuta. Gosti su me pitali ima li problema, malo su čudno gledali po dvorištu Sretino naoružanje. Da bi ublažio prve utiske, ispričao sam im da je g. Sreto radio u muzeju i da obožava starine, a naročito oružje iz II Svj. rata. To ih je malo smirilo.
Nakon nekoliko minuta, vrata su se ponovo otvorila i izašao je drug Sreto.
„Agent napred, ostali stoj. Slušaj agent, sada ovim Holadezima prevodi“. Ušli smo u kuću.
„Agent prevodi. Ovdje je kuhinja, u njoj nema kuhanja, može samo ćaj, kava ili podgrijati mlijeko. Ovo je spavača soba i služi samo za spavanje. Nemoj da ja čujem neku galamu. Agent, prevodiš li ti što ti ja kažem“.
„Prevodim, prevodim, druže Sreto“.
„E onda dobro, prevodi dalje. Ovo ovdje je bojler, on je uvijek na 2 i nemoj da bi ga odvrnili na 3, ja ću kontrolirati. Pušenja nema nigdje osim na terasi i nemoj da ja vidim svugdje pikavce,. Agent, prevodiš li ti“?
Naravno, gostima nisam preveo niti 20% onoga što je drug Sreto rekao. S obzirom da je kuća bila na odličnoj lokaciji, gostima se odmah svidjela, a nisu niti razumili komande koje je drug Sreto zadao.
Kada sam se vratio u agenciju kolega se nije prestajao smijati.
„Dali je bilo, agent naprijed ostali stoj“? Tada mi je ispričao o svom prvom susretu sa drugom Sretom, kada mu je doveo neke Talijane.
„Sreto je, kada je saznao da su mu Talijani ušli u kuću, izvadio pušku i i istjerao i Talijane i mene, od tada više ne pušta turiste u kuću dok ne provjeri tko su i od kuda su, uz vojničku komandu AGENT NAPRIJED, OSTALI STOJ“.

NIJE SVAKO ZLO ZA ZLO
Prije svakoga rata predhodi onaj medijski rat. Zadatak „plačenika“ koje sebe nazivaju novinari je da posiju sjeme mržnje među narodom. Oni su obično instruirani od strane agenata tajnih službi, a informacije koje plasiraju imaju cilj zavaditi „male ljude“.
Ratovi obično počinju teškim topništvom, pa lakim topništvom, a na kraju napada pješadija. Upravo u medijskom ratu ovi novinarčići su pješadija. Nema tih 100 € za koje oni nebi prodali svoj obraz. Ruku na srce, pitanje je dali oni uopće i imaju obraz. Toliko pokušavaju biti ubjedljivi u , kao oni kažu, informacijama iz povjerljivih izvora, da na kraju i sami u to povjeruju. Naravno, oni nisu svjesni da su roba sa kratkim rokom trajanja, s toga nastoje taj svoj rok, bombastičnim izvještajima pretvoriti u senzaciju koja će se pamtiti. Oni su svesni da će uvijek imati svoju „publiku“ željnu skandala i senzacija. Pametnija populacija „pješadije“ je shvatila da se treba baviti „političkim novinarstvom“, ne sportom, ne kulturom, već politikom. Neki su pokušali sa „žutilom“, tko je koga gdje zguzio. Pa veći bi interes bio kada bi se pričalo tko koga nije zguzio, a mogao je. Tada bi se mogla otvoriti široka rasprava o tome „zašto nije“? Oni pametniji su shvatili da je u politici najveći kurveraj.
Ovaj uvod sam napravio da bih pojasnio koliko su mediji prisutni u našoj svakodnevnici i koliko ovisimo o njima, te koliko kreiraju našu svakodnevnicu. O tome govori i moj prijatelj Miro, umirovljenik, bivši novinar.
Sa Mirom sam nedavno, nakon dužeg vremena, popio kavicu u gradu. Razgovori i debate sa njim uvijek su me ispunjavale. Naravno, ponekad se nisam slagao sa njegovim viđenjem pojedinih događaja ali sam redovno sa guštom čitao njegove članke.
Na moje pitanje kako si, Miro je počeo dobro poznatu penzionersku priču.
„ Što da ti kažem, živim život prosječnog penzionera. Novine preko interneta, radio, pokoja knjiga, televizija. Televizija naravno ako od one moje uspijem nešto i pogledati. Kada ona preko dana pogleda reprizu svih Turskih serija, valjda da utvrdi gradivo, onda na večer slijedi lepeza novih, već od 18 sati. To maltretiranje traje do kasno u noć. Nikada nisam vjerovao da mediji toliko mogu utjecati na razmišljanje jedne osobe. Od kada gleda te Turske serije ja ti jedem pite na sto načina, Bosanski lonac, burek na više načina i ostale delicije koje ona vidi da se kuhaju u tim serijama. Da se razumijemo, nemam ja ništa protiv tih jela ali ponekad bi ja pojeo i nešto „normalno“.
„Kako stojiš sa seksom“? Upitah ga.
„Ha, sa seksom? Predpostavljam da misliš s onim kod kuće? Tu ti je situacija slična onoj kao u serijama. Taman kada pomisliš da bi nešto moglo biti situacija se zafrkira. Sve ti je to utjecaj ovih Turskih serija, niti u njima se ne sexaju. Zato nedaj ženi da gleda te serije, one ženama pomute mozak“.
Na tu opasku htio sam mu reći da je malo kasno, ali prešutio sam tu činjenicu.
„ Nego imam ti ja sreće da se u stan preko puta našeg uselila jedna mlada raspuštenica. Ona ne gleda te Turske serije, nego ti ona voli gledati onu seriju „Sex i grad“. Zato, NIJE SVAKO ZLO ZA ZLO.

VALENTININO VALENTINOVO
Za Valentinu sam čuo sasvim slučajno. Naime, uz jutarnju kavicu, moja voditeljica na radiju počela se žaliti kolegici kako njen suprug svakodnevno odlazi u kuću gđe. Valentine da joj izvrši neke popravke, te da joj se od toga dana sexualni život srozao na nulu. Sumnja ona da njen suprug malo švrlja sa gđom. Valentinom.
Nisam puno obraćao pozornost na te tračeraje sve dok nije rekla da je čula kako Valentina voli majstore te da svi oni koji nešto znaju popraviti redovito posjćuju gđu. Valentinu. Ta izjava je u potpunosti zaokupila moju pažnju. „Znaš, malo sam istražila, taj babac i ne izgleda loše za svoje godine, uvijek je lijepo dotjerana, a linija joj je kao da ima dvadeset“. Tada je potpuno zaokupila moju pažnju.
Odlučio sam malo se raspitati o gđi. Valentini. Za to je idealan bio Nikola, majstor za sve. Bio je najtraženija osoba u naselju.
Nikolu sam našao u obližnjem kafiću. Tu je bila njegova kancelarija. Konobarice su mu bile, između ostalog i tajnice. Nakon drugog konjaka počeo sam oprezno ispitivati Nikolu. Kada sam spomemuo gđu. Valentinu, naglo se uozbiljio.
„Da nisi i ti postao neki majstor? Vidi, ja se ne mješam u te tvoje medije, zato te molim da se ni ti ne mješaš u moje majstorluke“. Bio je smrtno ozbiljan.
Odmah sam znao, Nikola je zapišo svoj teren i spreman ga je braniti do posljednje kapi krvi. Naš razgovor je bio završen. Otišao je ljut. Znao sam da sam napravio grešku, Nikola je bio vrlo važna karika moga domaćinstva, kao što mi je bilo važno prijateljstvo sa mesarom ,doktorom, direktorom banke i šefom policije.
Dodatne informacije odlučio sam potražiti kod jedne kolegice koja je bila informiranija od CNN-a.
„ Gđa. Valentina ti je stigla u naš grad sredinom 80-ih“.Počela je kolegica. „Došla je raditi u jedan hotel kao kuharska pomoćnica. Kažu da je bila vrlo vrijedna tako da je, zahvaljujući svojim „umiječima“, već za tjedan dana napredovala u kuharicu, a idućih par dana i u šefovu asistenticu. Kažu da je bila vrlo pedantna, tako da je šefa tjerala da bar jednom dnevno, a nekada i dva puta, rade „inventuru“ u skladištu. Nakon sezone šef je završio od napora u bolnici,na intenzivnoj. U hotelu je radio i Franko, mladi kućni majstor. Kažu da je bio vrlo mlad, tek došao iz vojske. Tih, miran i povučen mladić. Bio je na udaru svih sezonki. Kada je Valentina saznala da je jedinac, te da su mu roditelji vrlo bogati. Bacila se na Franka. Priča se da su njegovi roditelji prodali neko veliko zemljište uz mor. Valentina se odmah „ na smrt“ zaljubila u Franka. Čini se da se on baš i nije puno branio. Zaruke su bile za tjedan dana, a svadba, zbog hitnosti, za mjesec dana. Pričalo se da je Valentina isfolirala trudnoću. Kako bilo da bilo, Frankovi roditelji su im kupili kuću u našem naselju. Kuća je ogromna, sa velikim stanom i pet apartamana za iznajmljivanje turistima. Tako da gđa. Valentina više nije morala raditi. Na žalost, Franko nije dugo uživao u svemu tome. Poginuo je mlad. Kažu da je zaspao od iscrpljenosti, za volanom. Tako je gđa. Valentina sa nepunih 30 ostala mlada udovica. Neki su je zvali i“ vesela udovica“. Pošto ima veliku kuću, uvijek ima potrebe za kućnim majstorima, tako da je oni redovito obilaze. Više od toga vam ja ne znam reći“. Kolegica je bila više nego temeljita.
To su bile vrlo vrijedne informacije. Treba se pod hitno ubaciti u tu mašineriju. Ali kako? Gledao sam svoje ruke, pa u mojoj kući supruga mijenja sijalice i gumice na špinama. Ja sam anti talent za majstorluke. Znači to otpada, moram udariti s boka ili od pozadi, ova druga varijanta je zagolicala moju maštu.
Sljedećeg dana sam kupio bocu finog crnog vina i buketić cvijeća. Odlučio sam udariti u glavu, za početak. Vrata mi je otvorila jedna vrlo zgodna dama srednjih godina. Iako je bila u kućnom ogrtaču, konture njenog skladnog tijela su se jasno nadzirale.
„Ooooo, evo meni medijskog čovjeka, uđite samo“. Bila je vrlo ljubazna. „Kada ste nazvali da hoćete napraviti samnom intevju o položaju žene u našem gradu malo ste me zbunili. Nije mi bilo odmah jasno o kojem položaju mislite, ja vam naime volim sve položaje“. Šeretski se nasmijala. Pružio sam joj vino i cvijeće.
„ Zar ni ti više ne možeš? Nisi se valjda i ti učlanio u udrugu mlohava čuna“? Bila je odjednom ozbiljna.
„ Tko ja, ma neeeee, ja sam još, ono ...“. Moram priznati da me malo zbunila.
„ Primjetila sam da ovi moji majstori, što su uključeni u udrugu, u posljednje vrijeme samo donose poklone umjesto.......ma znaš, pa sam se uplašila. Oni nastoje kompenzirati“.
„A koji su to članovi udruge“? U meni je proradila novinarska znatiželja.
„Ma ovi moji majstori. Vidi, da se ne foliramo. Ja znam zašto si ti došao. Dolazi kod neme i doktor, a nisam bolesna i policajac a nisam kriminalac, a i onaj narednik, vojno lice, a ne pravim ratne planove. Ali ima problem, što su stariji, duže piju kavu, češće idu na wc, rjeđe dolaze ali kada dođu uvijek donesu neki poklon. Nego ako je tako, o kojem položaju si ti mislio“? Bila je direktna.
Nakon nekoliko dana sreo sam Florijana, ljudinu od čovjeka. Majstor za vodu, poštem i od riječi.
„Vidio sam te neki dan da izlaziš iz kuće gđe. Valentine. Da se nisi i ti bacio u majstore“? Upitao me.
„Ma neee. Bio sam kod nje u vezi nekog intervjua za radio“:
Sumnjičavo me pogledao.
Florijan je bio oženjen za Fiorelu za koju sumnjam da je ikada bila žensko. Što je starija sve više me podsjeća na moga djeda. A u dane kada se zaboravi obrijati tada je bila isti on. Florijan je za razliku od Fiorele,bio tih, samozatajan tip. Bio je omiljen kod ljudi zbog svoje stručnosti i poštenja. Iako vjerujem da je tu bilo i malo sažaljenja. Treba se svako jutro i buditi kraj osobe koja je bila sušta suprotnost Florijanu. Kojeg li cinizma Fiorela (cvijetić). Dok sam o tome razmišljao, Florijan je nastavio.
„Ja ti više ne idem raditi kod gđe. Valentine. Zamisli, zadnji puta kada sam kod nje radio ona ti je meni počela priču kako se njoj ne isplati mene plačati, da sam preskup te ako hoću, ona će skinuti gaće“. Gledao sam ga sa znatiželjom. Nije valjda i Florijan???
„ Znaš ja sam joj lijepo rekao. Gospođo, a što će meni vaše gaće, meni su prevelike, a mojoj Fioreli premale, nego vi meni lijepo platite i da ja odem“. Nisam izdržao, prasnio sam u smjeh. Florijan me samo čudno gledao.
Prije par dana prošao sam pored kuće gđe. Valentine. Upravo tada u kuću je ulazio jedan naočit mladić. Primjetila me i dok je mladića puštala u kuću namignula mi je vragolasto. Tada sam shvatio da je došlo do smjene generacije.
Dok ostale žene jednom godišnje imaju svoje Valentinovo za to vrijeme gđa Valentina svaki dan slavi VALENTININO VALENTINOVO.

PROZOR NE SMIJE PASTI
Toga sam dana čuo „jezikovu juhu“ od supruge. Počela je nabrajati kako sam neodgovoran, da se kuća raspada, da sve špine (pipe) u kući cure, da veš mašinu „hvata“ svaki dan po kupatilu, da kiper na prozoru ne radi i samo čeka kada će prozor pasti i povrijediti nekoga itd. Stojički sam podnosio sve njene kritike znajući da je u pravu. Bez riječi sam otišao u trgovinu i kupio gumice za špine, pozvao majstora za veš mašinu. Naravno, majstor je toga dana i još nekoliko narednih dana bio jako zaposlen, pa tek kada sam mu obečao dvostruku naknadu, obećao je svratiti da vidi kakav je kvar. Sve kvarove sam riješio osim prozora. Za njega mi treba cijeli dan. Odlučio sam to ostaviti za drugi dan.
Toga dana trudio sam se biti jako fin. Otišao sam u kupovinu u supermarket, obavio kupovinu na tržnicu. Kupio sam i za suprugu buketić cvijeća. Bila je zadovoljna. Ispričao sam joj se što sam ju malo zanemario pravdajući se da puno radim, ali da to nije razlog i da mi je jako žao. Pala je od prve. Naime bio je petak, a petak je bio dan kada sam sa dečkima išao na kuglanje, a nakon toga na kartanje. Znao sam da toga dana moram biti jako fin da supruga ne bi uložila veto na moj večernji izlazak.
Na mom odlasku zamolila me je da ne ostanem kasno, kći ima malu temperaturu. Rekoh joj da ću se pokušati izvući što prije, ali da ima među nama ovih što su kraće od nas u braku pa se zna desiti da ih supruge ne puste van. Šonje, rekoh joj. Njihove žene su za tebe nula, primitivke. Pokušao sam dobiti pokoji bod podilaženjem.
Naravno, veče je počelo po planu, ali nije tako i završilo. Nakon kuglanja i kartanja, pala je i večera. Netko je donio gitaru i harmoniku i tada je dernek počeo. Kada je slavlje i vrijeme brzo prolazi. U jednom momentu netko je rekao da je četiri sata i da je vrijeme da se pođe kući. Na šanku smo popili još po koju putnu. Počelo je svanjivati.
Putem do kuće smišljao sam izgovor za suprugu. Bili smo još mladi bračni par tako da još nisam iskoristio niti pola arsenala svojih dobro razrađenih i uvjerljivih izgovora. Do sada mi je dobro išlo. Nisam još, bar sam tako mislio, uhvačen u laži.
Plašeći se da ne probudim suprugu, odlučio sam privući fotelju do krevetića naše kčeri i tako malo „ubiti oko“. Plan je bio jednostavan, a uvjerljiv.
„Jebem ti prozor“. Probudila me psovka moje supruge. Skočio sam iz fotelje. „ Ovdje smrdi kao u birtiji, pa čovječe ugušit češ se u vlastitom smradu, pogledaj se na što ličiš, pa ti si totalno neodgovoran, fuj, bježi u kupatilo. Obečao si se brzo vratiti, a ti se vračaš pijan kao zadnji klošar. Misliš li ti uopče na obitelj, na svoje dijete“?
Znao sam da moram krenuti u kontraofanzivu. Finta da sam bio kući oko ponoći upalila je već nekoliko puta s obzirom da supruga ide rano na spavanje.
„Ti meni pričaš o odgovornosti, kada sam stigao kući oko ponoći mala je jako plakala pa sam ju presvukao i nahranio, vidio sam da ima malo i temperaturu pa sam zato ostao uz nju spavajući na fotelji. Ti mi pričaš o odgovornosti“. Pucao sam rafalno. Gledala me zbunjeno. Nije rekla niti riječ. Okrenula se i vratila u spavaču sobu. Bio sam ponosan sam na sebe. Ona će mene starog mačka. E neće.
Od propuha kiper na prozoru se otvorio. Postojala je opasnost da se i onaj zadnji nosač slomi i da cijeli prozor padne. Priskočio sam i na vrijeme ga uhvatio. Bio je težak. Tada se na vratima spavaće sobe pojavila supruga s našom kćerkom u naručju.
„ Vidiš, ono dijete koje si ti nočas previjao i nahranio od sinoć je samnom u krevetu, nas dvije smo zajedno spavale cijelu noć“.
Oblio me hladan znoj. Bio sam provaljen. Znao sam, od toga dana ništa više neće biti isto. Ruke su mi se počele tresti.
„ A i da znaš, nije ovo prvi puta da sam te uhvatila u laži“.
Sada mi je bilo muka. Prozor je bio sve teži. Jedino što mi je toga trenutka padalo na pamet je da, PROZOR NE SMIJE PASTI.

FORCA ARCHEOLOGI
Zanimanje arheolog je jedno, vjerujem, lijepo i časno zanimanje. Iako ruku na srce nikada nisam razumio ljude da čuće po cijeli dan i nekom četkicom i špahtlom prevrću zemlju ne bi li našli neki stari zub koji je ispao nekoj babi koja je očito bolovala od paradentoze. Rijetki se mogu pohvaliti da su pronašli nešto vrijedno i staro, ali ok., to je njihov odabir i njihov život i ja to poštujem. Na kraju krajeva to zanimanje su sami odabrali.
Ali kao što u svakom poslu ima profesionalaca i neprofesionalaca tako ih ima i u arheologiji. Danas većinu ljudi u Hrvatskoj možemo nazvati pasivni arheolozi. Svi nešto prekopavaju. Neki po kontejnerima, neki po prošlosti.
Zanimljiva je priča koju mi je ispričao jedan prijatelj iz mog rodnog mjesta. Kopajući ručno jarak pored mjesne crkve u koji trebaju postaviti telefonski kabel, iskopali su 18 zlatnika. Pošto se zna da su ljudi iz moga kraja na glasu kao pošteni ljudi, odmah su taj slučaj prijavili i predali zlatnike gradskom muzeju. Navodno su se putem izgubila četiri zlatnika, ali kako kaže moj prijatelj, „nisu bili nešto niti veliki pa je moguće da su ispali u transportu“. Izbila je zlatna groznica. Nakon toga, još nekoliko godina, cijelo mjesto je kopalo i tražilo zlatnike pod parolom, „gdje ima 18 iman ih još“. Pokupovali su detektore metala, lopate u ruke i u kopanje. Naravno, jedino što su uspjeli iskopati, bili su čepovi od pive stari nekoliko desetaka godina, Najbolje je prošla baba čiji vrt graniči sa crkvenim dvorištem. Ona je par godina imala besplatno prekopan vrt.
Tu vrstu arheologa ja nazivam arheolozi amateri i oni nisu opasni, dapače, znaju biti i simpatični. Opasni su oni koji uporno gledaju u nazad. Neki bi ih nazvali povjesničari. Ja ih nazivam, arheolozi – grobari. Oni permanentno i ciljano prevrću po grobovima, tražeći aveti prošlosti. Podsjećajući nas, kako je fašista Musolini godinama ugnjetavao ovaj naš siroti i napačeni narod da bi nakon toga u galopu dojahao onaj komunjara Tito i rasterao „bandu“, reći će jedni, izvršio pokolj i genocid, reći će drugi. Naravno svako navija za svoje. S toga razumijem navijače nogometnih ili nekih drugih sportskih klubova, kada kroz ovu jadnu i sivu svakodnevnicu, izražavaju svoje frustracije. Ali za razliku od ovih, oni se nadmeću tko je bolji ili tko će u nedjelju biti bolji. To im je način da se „isprazne“, da zaborave koliko su jadni u današnjoj neimašti. S toga mi je još nejasnije zašto dva lika, koja svakoga mjeseca inkasiraju po nekoliko tisuća €, imaju potrebu da se amaterski bave i arheologijom, prekapanjem po grobovima, zazivanjem Musolinija, Tita i još nekih likova iz prošlosti.
Psi imaju prirodan nagon da zakapaju svoju hranu, obično zakapaju kosti. Mene već pomalo hvata panika kada god moj susjed kopa u vrtu, da nebi iskopaju koju kost. Poznavajući ga, on bi to odmah proglasio kostima vlastitog djeda, kojeg su ubili tamo negdje na Solunskom frontu. Kako su se te kosti našle u njegovom vrtu, mislim da bi on i za to imao uvjerljivo objašnjenje.
Prije nekoliko dana i ja sam sebe uhvatio da se i ja pomalo bavim arheologijom. Naime sreo sam jednu svoju ljubav iz mladosti. Ona se ne može još nazvati arheološkim eksponatom. Sjećam se kako sam po njoj usavršavao svoje arheološke vještine baveći se i speologijom i alpinizmom. Danas, gledajući je u ovim poodmaklim godinama, još se dobro drži iako su se planine pomalo smanjile i vjerujem smekšale, ali još je zadržala onaj sjaj u očima. Tada mi je palo na pamet, kada bi se ona dvojica, koja zazivaju aveti, na moj način bavila arheologijom, istinski bi uživali u tom plemenitom zvanju. I da se ponovo potrude da počnu da istražuju po bespućima neke dobro držeće dame, siguran sam da bi vikali na sav glas: FORCA ARCHEOLOGI.