NIJE SVAKO ZLO ZA ZLO
Prije svakoga rata predhodi onaj medijski rat. Zadatak „plačenika“ koje sebe nazivaju novinari je da posiju sjeme mržnje među narodom. Oni su obično instruirani od strane agenata tajnih službi, a informacije koje plasiraju imaju cilj zavaditi „male ljude“.
Ratovi obično počinju teškim topništvom, pa lakim topništvom, a na kraju napada pješadija. Upravo u medijskom ratu ovi novinarčići su pješadija. Nema tih 100 € za koje oni nebi prodali svoj obraz. Ruku na srce, pitanje je dali oni uopće i imaju obraz. Toliko pokušavaju biti ubjedljivi u , kao oni kažu, informacijama iz povjerljivih izvora, da na kraju i sami u to povjeruju. Naravno, oni nisu svjesni da su roba sa kratkim rokom trajanja, s toga nastoje taj svoj rok, bombastičnim izvještajima pretvoriti u senzaciju koja će se pamtiti. Oni su svesni da će uvijek imati svoju „publiku“ željnu skandala i senzacija. Pametnija populacija „pješadije“ je shvatila da se treba baviti „političkim novinarstvom“, ne sportom, ne kulturom, već politikom. Neki su pokušali sa „žutilom“, tko je koga gdje zguzio. Pa veći bi interes bio kada bi se pričalo tko koga nije zguzio, a mogao je. Tada bi se mogla otvoriti široka rasprava o tome „zašto nije“? Oni pametniji su shvatili da je u politici najveći kurveraj.
Ovaj uvod sam napravio da bih pojasnio koliko su mediji prisutni u našoj svakodnevnici i koliko ovisimo o njima, te koliko kreiraju našu svakodnevnicu. O tome govori i moj prijatelj Miro, umirovljenik, bivši novinar.
Sa Mirom sam nedavno, nakon dužeg vremena, popio kavicu u gradu. Razgovori i debate sa njim uvijek su me ispunjavale. Naravno, ponekad se nisam slagao sa njegovim viđenjem pojedinih događaja ali sam redovno sa guštom čitao njegove članke.
Na moje pitanje kako si, Miro je počeo dobro poznatu penzionersku priču.
„ Što da ti kažem, živim život prosječnog penzionera. Novine preko interneta, radio, pokoja knjiga, televizija. Televizija naravno ako od one moje uspijem nešto i pogledati. Kada ona preko dana pogleda reprizu svih Turskih serija, valjda da utvrdi gradivo, onda na večer slijedi lepeza novih, već od 18 sati. To maltretiranje traje do kasno u noć. Nikada nisam vjerovao da mediji toliko mogu utjecati na razmišljanje jedne osobe. Od kada gleda te Turske serije ja ti jedem pite na sto načina, Bosanski lonac, burek na više načina i ostale delicije koje ona vidi da se kuhaju u tim serijama. Da se razumijemo, nemam ja ništa protiv tih jela ali ponekad bi ja pojeo i nešto „normalno“.
„Kako stojiš sa seksom“? Upitah ga.
„Ha, sa seksom? Predpostavljam da misliš s onim kod kuće? Tu ti je situacija slična onoj kao u serijama. Taman kada pomisliš da bi nešto moglo biti situacija se zafrkira. Sve ti je to utjecaj ovih Turskih serija, niti u njima se ne sexaju. Zato nedaj ženi da gleda te serije, one ženama pomute mozak“.
Na tu opasku htio sam mu reći da je malo kasno, ali prešutio sam tu činjenicu.
„ Nego imam ti ja sreće da se u stan preko puta našeg uselila jedna mlada raspuštenica. Ona ne gleda te Turske serije, nego ti ona voli gledati onu seriju „Sex i grad“. Zato, NIJE SVAKO ZLO ZA ZLO.