VIDIMO SE NEGDJE, TAMO
Na tom izletu odlučio sam jednostavno briljirati. Za to sam imao i dobar razlog. Moja supruga bila je dio grupe koju sam vodio na taj izlet u Italiju. Zapravo, ona je znala gdje radim, što radim, ali nije znala detalje. Puno puta je bila ljuta na mene što danima ostaje sama sa našom djecom koja su tada bila vrtičkog uzrasta. Trebalo ih je svakoga jutra buditi u ranim jutarnjim satima prije nego što ide na posao, odvesti ih pješice, onako pospane u vrtić,a onda nakon napornog dana ići ponovo po njih, te se „boriti“ sama sa njima cijelo poslijepodne. Znala mi je često reći: „dok ti po svijetu luftaš guzicu ja se borim sa ovo dvoje hahara, a onda dodješ kući prigovoriš kako to odgajam djecu, promijeniš kofer i opet odeš“. Znao sam da joj je bilo teško, ali moj nemirni duh nije mi dozvoljavao da propustim priliku da „besplatno“ putujem po svijetu.
Taj izlet bio je idealna prilika da i ona vidi da moj posao nije samo lunjanje po svijetu i uživanje. Čini mi se da sam već u jednoj od svojih kolumni i opisivao neke događaje sa tog izleta. Bio je to brodski izlet, Rimini, Ravena, San Marino. Kao što sam već napomenuo, tada sam se stvarno dobro pripremio, nakon te pripreme bez problema sam se mogao prijaviti na Fakultet i polagati neki stručni ispit. Posebno sam angažirao starijeg kolegu nepresušnog znanja inače specijalistu za izlete po Italiji. Bio sam spreman. Posebno sam se ponosio svojim umiječem čitanja freski u crkvama. Test sam imao nekoliko tjedana ranije kada sam vodio grupu profesora povijesti iz Zagreba na sedmodnevni izlet po Italiji. Na kraju toga izleta dobio sam mnogo pohvala. Iznio sam im i neke podatke koje niti oni nisu znali, a posebno sam ih inpresionirao svojim umiječem čitanja freski u Talijanskim bazilikama.
Nakon Riminija obilazili smo San Marino. Tu sam sa mojim damama, koje su btw. bile u večini u mom busu koji smo koristili za dnevne obilaske, uživao u razgerdima vjerskih i kulturnih spomenika. Čak me je i jedna suprugina kolegica koja je bila Muslimanske vjeroispovijesti, javno pred svima pohvalila da imam tako zanimljive priče, te da ona naprosto uživa u njima. Naravno, to mi je jako godilo.
Nakon San Marina, treći dan na redu je bila Ravena. Taj grad posebno volim, ne zbog Dantea već zbog mnogih lijepih priča koje sam imao u svom repertuaru. Tu sam mogao pokazati svu raskoš svoga znanja. Toga dana u autobusu bila je dobra atmosfera. Red viceva, onih „masnih“, red priča o povijesnim zbivanjima začinjenih ponekim sexi detaljem, pa ponovo pokoji vic i vrijeme nam je brzo odmicalo. Dolaskom do Bazilike San Vitale, pred kojom je bila gužva toga dana, zamolio sam moje gošće da se strpe pola sata dok se gužva malo ne stiša. Znao sam da su, kada je gužva i svečenici u crkvama pomalo nervozni pa nerado gledaju na vodiće koji u crkvama „kradu“ njihov posao, naime, oni bi to rado odradili za sto tisuća lira koje obično uzmu za 15 minuta obajašnjavanja nečega što im ja i sam znam objasniti.
Dok je trajala pauza ja sam odveo suprogu na capucino u obližnji kafić gdje me je konobar ljubazno pozdravio izgovarajuči moje ime. Moja supruga i njene dvije kolegice koje su nam se priključile bile su inpresionirane, „pa njega znaju i u Raveni“, rekla je jedna. Te sam godine često bio na toj turi, koliko se sječam svih tih godina 54 puta. Naravno, uvijek sam pio kavu u tom kafiću, a Romeu (konobaru), često sam znao donijeti naše domaće maslinovo ulje i bisku. Jako je bio srdačan, konačno je upoznao i moju suprugu na koju je toliko navalio da sam mu se morao zaprijetiti u šali.
Za to vrijeme moje gošće su trgovale sa uličnim prodavačima. Čuo sam veseli smijeh iz njihovog pravca. Znao sam da se dobro zabavljaju iako nisam znao koji je razlog tog veselog smijeha.
Konačno sam i ja ušao sa svojom grupom u Baziliku. Svečenici su se već razišli pobravši svoju „pinku“ od drugih grupa, a ja sam konačno došao na svoje. Mojoj grupi su se priključili i ostali gosti koje su vodili ostali kolege te je moja kolegica prepustila meni da „odradim“ ovaj dio u Bazilici San Vitale. Znala je i ona da sam tu na svom terenu.
Odradio sam sve briljantno, čak sam imao i toliko vremena da im objasnim kako se čitaju freske. Naravno, ne u detalje. Bio sam jako ponosan na sebe. U očima moje supruge vidio sam da se i ona ponosi samnom.
Na povratku u Rimini iz rukava sam izvukao najbolje viceve. Autobus se tresao od smijeha mojih gošći, sve je bilo idalno.
S obzirom da smo za nekoliko trenutaka trebali stiči u luku Rimini gdje nas je čekao brod, bio je to idealan trenutak da se oprostim od mojih gošći već uvježbanim govorom koji sam koristio uvijek kada sam htio impresionirate moje goste na izletima. Naravno, prije oproštaja hti sam provjeriti koliko su bile zadovoljne samnom i mojim vođenjem. Dobio sam veliki aplauz, što je značilo da su bile jako zadovoljne. Tu je proradio i moj ego, naravno nije mi bilo dosta, tada sam ih upitao,“što vam se najviše svidilo na ovom putovanju i što vas je ostavilo bez riječi“. Očekivao sam nove hvalospjeve o tome kako sam ja briljantan, pametan, načitan.
Bolje da ih o tom detalju nisam ništa pitao, naime, sve su u jedan glas odgovorile, „crnac“. Bio sam totalno zbunje, nisam znao o čemu se radi. „Koji crnac“? Zbunjeno sam ih upitao.“ Ovaj koji nam je prodao ovo“. Sve su u rukama držale malog majmunčića iz kojeg bi kada bi ga se malo stisnulo iskočio oveći crveni pišo.
Moja supruga i ja dobili smo svako po jednog majmunčića na poklon uz obrazloženje. „Tebi Franjo da se sjetiš ovoga izleta, a za tvoju suprugu, dok ti lunjaš po svijetu, neka ju on podsjeća na tebe“.
Bio sam potpuno zbunjen i nesretan. To je bio veliki udarac na moj ego. Zar nakon tolikog truda i zalaganja one najviše pamte crnca i majmunčića sa crvenim pišom. Nisam mogao vjerovati. Moram li reći da moj posljednji adut, dobro uvježbani oproštajni govor nisam ni održao, bio sam jako nesretan.
Ove priče sam se sjetio kada sam prije nekoliko dana sreo jednu od učesnica toga izleta koja mi je rekla, „znaš puno sam putovala na izlete, ali onaj izlet sa tobom u Italiju bio je nezaboravan. Svima sam pričala kako si nam ti lijepo i zanimljivo pričao povjesne priče i kao je bilo lijepo i zanimljivo ići sa tobom na izlet“ . Malog majmunčića sa crvenim pišom, na moje olakšanje, nije spomenila. Bilo mi je drago da sam nakon 25 godina doživio sadisfakciju i da sam rehabilitiran na najljepši mogući način. Toga sam trenutka odlučio. Vračam se ponovo u turizam. Još ja imam snage i volje uveseljavati ljude na izletima. Odluka je pala, otvaram turističku agenciju, pa ako ponovo doživim poniženje od malog majmunčića s crvenim pišom, sada ću biti mudriji i 25 godina stariji. VIDIMO SE NEGDJE, TAMO.