MARATONAC
Toga se dana vozio maraton i to ne bilo koji maraton, već maraton „težak“ milijun kuna. Bio je to mega- maraton. Vozilo se 500 km u dvije etape, svaka po 250 km. Kada kažem „vozio“, tada mislim na to da se maraton vozio na biciklu i to ne bilo kojem biciklu, već na običnom starom biciklu bez onih „brzina“ i ostalih pizdarija koji krase današnje bicikle. To mi je zapravo i odgovaralo, jednom sam posudio od kčeri onaj noviji bicikl sa brzinama, kada sam ga počeo šaltati toliko se zblesiro da mi je na kraju pao lanac pa sam ga uprtio na leđa i donio kući. Jebeš takav bicikl koji moraš nositi. Kći kada je postala malo ozbiljnija, kupila si je onaj tipični ženski roza bicikl, sa korpom i cvijetićem sprijeda. Znao sam ja i njega provozati do grada sve dok neki klinac nije rekao: „mama jel ono peder na onom biciklu“? – „ Ma mrš čača ti je peder“, uzvratio sam mu, a mama je odmah stala u muževu obranu, „nije moj muž peder, vidiš da je napravio sina“. Htjedoh joj reći da mi mali pomalo „navlači“ susjeda ili poštara ali sam odustao. Od tada više ne vozim niti taj bicikl. Pokušala mi je supruga uvaliti neki muzejski primjerak bicikla koji je izvukla iz šupe, rijačima: „dobar je, samo mu malo kočnice ne rade“. Odmah sam ju skonto, htjela je da se smadrknem negdje u more ili neku rupetinu. Jednim bi udarcem „ubila“ dvije muhe. Riješila bi se mene i bicikla.
Nego vratimo se mi maratonu. Taj maraton smo vozili nas trojica. Nije mi bilo lako, bilo je tu uzbrdica, nizbrdica, zavoja. Cijelo vrijeme sam bio na čelu kolone sve dok me Španac, moj prijatelj, nije pokušao preteći. Nekoliko kilometara vodila se bespoštedna bitka. Odbijao sam njegove šprinteve. Dok smo bili u ravnini ponudio sam mu dil da bi bilo dobro da podijelimo lovu. Pitao me što ćemo sa onim trećim. Ne sjećam se što sam mu odgovrio, ali on je rekao da će mali imati „veliki kvar na biciklu“ i da će morati odustati. Sljedeće čega se sječam je naš zajednički ulazak u cilj pred razularenom masom koja nas je dočekala. Žene su bacale na nas grudnjake i gačice, jedna je skočila na mene i toliko me stegnula u zagrljaj i „uvalila mi puuusuuu“ da sam se toga trenutka probudio.Bio sam slomljen, oznojen i jako umoran.
U dnevnoj sobi, supruga je već pila jutarnju kavu. Začudila se što me vidi tako „rano“.
„ Nije još ni 10 a ti se već ustao. Što je, što si tako oznojen i blijed“?
„ Od maratona“, rekoh joj.
„ Kakvog maratona“, gledala me u čudu.
„Od maratona koji sam vozio noćas i molim te nemoj me maltretirati, strašno sam umoran i sve me boli. Nije to bilo kakav maraton, vozio sam maraton od 500 km i zaradio 500 tisuća kuna. Mogao sam ja zaraditi i cijeli milijun, ali sam pola podijelio sa Špancem“.
„ O jadničak moj, vidim da si umoran, nego gdje si stavio lovu“?
„ Koju lovu“? Gledao sam ju u čudu. Nikada me nije pitala za lovu, jednostavno bi uzela moj novčanik i uzela si koliko joj treba. Već sam se zabrinuo da stvarno loše izgledam, nisam navikao na takvu finoću.
„ Pa lova od maratona“?
„ Ti si stvarno nezahvalna žena, umjesto da se ponosiš mnome što sam bio prvi, ti bi još i lovu. A da si bila tamo vidjela bi oduševljenu masu kako nas pozdravljaju, a i razularene žene kako na nas bacaju grudnjake i gačice“.
„ Ooo, pa ti u snu osim što se utrkuješ usput se i kurvaš, a onda umoran meni se žališ. Jesi umoran i oznojen od maratona ili od one ženske“? Nije se dala.
„ Vidio bih ja tebe da voziš stari bicikl cijelu noć, pa da te gađaju razno-raznim odjevnim predmetima i uz to da ti se iz publike prijete ljubomorni muževi i molim te pusti me na miru da ovdje, na kauču malo odmorim“.
„ Pa idi nazad u spavaću sobu i naspavaj se“.
„ Ma nema šanse, tamo se uvijek naradim, u snu.
Post je objavljen 06.04.2013. u 01:15 sati.