VELJAČA - ŽENSKA PREVRTAČA
O mom već legendarnom mačku Mari već sam pisao u svojim kolumnama. On je legenda. Moja kći ga je donijela samo na par dana, a ostao je 8 godina. Imao je sreću. Bio je (i ostao) pravi ljepotan. Crn, visok, gracioza, zgodan. Sve ono što ja nisam. Između nas se od prvoga dana stvorilo neko rivalstvo u kući. Sve ono što je njemu bilo dozvoljeno, meni je bilo zabranjeno. Oduvijek sam bio ljubomoran na njega. Sexao se do besvijesti po naselju, pravio mačiće,a nakon toga nije imao nikakvih obaveza. Vračao bi se kući u kasnim jutarnjim satima sav izranjavan od teških bitki koje je vodio sa mlađim nadobudnim mačorima. Naravno, moja supruga bi odmah ostavila sve poslove i vidala mu rane. A kada sam se ja vratio kući, jedne večeri, malo izubijan od jednog ljubomornog idiota koji me uhvatio u svome stanu sa njegovom suprugom, digla je toliku galamu i dreku da su susjedi mislili da me strefio srčani udar. Pozvali su i hitnu. Nikako nije prihvaćala moje objašnjenje da sam dotičnoj gospođi samo pokazivao tetovažu koju sam toga dana preslikao sa sličice onih žvakaćih guma.
„Dobro objasni mi, zašto si imao spuštene hlače“? Pitala je supruga.
„Pa kako da joj pokažem tetovažu na gornjoj butini ako ne skunem hlače“? Pravdao sam se.
„Dobro, a zašto je ona imala zadignutu haljinu“? Nastavila je.
„Pa zato što joj se svidjela moja tetovaža te je i ona htjela isto taku na istom mjestu. Morala je zadići haljinu“. Bio sam siguran da sam se izvukao.
„ Ok., pokaži meni tu tetovažu“. To sam čekao cijelo vrijeme. Zalijepio sam ja ne jednu već dvije tetovaže putem do kuće, za svaki slučaj. Močno sam spustio hlače. Tu grešku sam toga dana ponovio dva puta. Tava je poletjela u mom smjeru, eskivirao sam tavu ali ne i stolić u dnevnoj sobi. Onako spuštenih hlača pao sam preko njega, udario glavom u ormarić. Supruga mi je pomogla pružajuči mi držalo od metle. Malo prejako i malo prebrzo. Dobio sam još par udaraca po leđima. U to su dojurili i susjedi. Jedna susjeda koja se oduvijek palila na mene, vjerujući da imam srčani udar priistupila je reanimaciji usta na usta. Niti ona nije dobro prošla. Supruga je i nju napala.
„Profuknjačo jedna, vidim ja da mu se ti upucavaš već neko vrijeme, ostavaljaj mi muža i drži se poštara koji ti svaki dan kao donosi preporičene pošiljke, pa ti svaki puta treba bar pola sata da ju potpišeš“. Nije prestajala.
„Nije valjda Roman , naš poštar“. Pokušao sam smekšati napetost. Metla je ponovo sijevnila preko mojih leđa. Tada je netko rekao da je stigla hitna. Supruga je rekla da mi nije ništa i tko je uopće zvao hitnu. Meni se dolazak hitne učinio kao jedini spas. Odlučio sam prespavati ovu noć u hitnoj. Pa na kraju krajeva tamo su doktori fini ljudi, medicinske sestre u noćnoj smjeni su mlade i guzate, a i malo ću baciti karte sa vozačima do jutra do kada će se ova moje već smiriti.
U sobu je prvo ušao doktor.
„Gdje je pacijent“? Dok su mu ostali prisutni pokazivali na mene iza doktora se čuo ratnički poklič.
„Opet ti razvratniče jedan“!! Bio je to vozač hitne i suprug one kojoj sam te večeri htio opaliti tetovažu.
„Opet te nalazim spuštenih hlača, da i tu ne pokaziješ svoju tetovažu“? Doktor je bio zbunjen, muški susjedi su bili također zbunjeni. Ženski dio populacije je bio jako zainteresiran da vidi tetovažu. Ona koja mi je davala prvu pomoć izrazila je želju da bi i ona htjela jednu takvu. Odustala je kada je vidjela mrki pogled moje supruge. Situacija se nekeko smirila. Susjedi i su se razišli. Doktor im je rekao da se hitna ne smije zvati zbog svakojakih gluposti. Vozač mi je na odlasku htio prilijepiti još koju pedagošku ali moja supruga je stala ispred njega.
„Da mi više nisi pipnio muža, mlati onu svoju što se hoće tetovirati i ako netko treba da ga mlati to mogu biti samo ja“. Okrenula se prema meni i ponovo me mlatnula metlom.
„Ženo, nemoj me više braniti“. Počeo sam ju moliti. Život mi je bio ugrožen. Toga mi je trena palo na pamet kako smo mi muški totalno diskriminirani od strane ovog društva, niti imamo „hrabri telefon za pomoć“, niti imamo „sigurnu kuću“, a meni bi sada dobro došlo i jedno i drugo.
Tu noć i još mnoge druge noći prespavao sam u dnevnoj sobi. Suha hrana ozbiljno je narušila moje zdravlje. Naglo sam gubio kilograme. Sa 160 pao sam na 140. Svi su se ozbiljno zabrinuli za moje zdravlje. Počeo sam se oporavljati tek kada se ona, koja mi je davala prvu pomoć, počela hvaliti „kako stavljam tetovaže po kućama, sa vlastitim priborom“. Od toga dana sam se počeo oporavljati, za lijepu tetovažu, dame bi mi kuhale samo fina jela.
Da, bilo je to davno i još sam bio mlad, bio sam spreman puno toga podnijeti i pretrpiti. Uvrede, batine, ogovaranja, bježanje od ljubomornih muževa, osveta ostavljenih žena, slomljenih retrovozora i brisača na autu ili zakaćenih ruža na vrata auta. Sve je to nestalo.
Veljača je, a moj Maro i ja ležimo svako u svom kutu i drijemamo. Vjerujem da i on sanja o vremenima kada su se ispred nas guzatali komadi zbog kojih smo bili spremni podnijeti teške rane.
Vjerujem da je Maro bio u prednosti. On je imao veljaču, mjesec u kojem, kako kaže moj prijatelj Borko, inače veterinar, mačke skidaju gaće i postaju ortodosne kurve. Ja nikada nisam bio te sreće, uvijek bih gaće morao skidati sam, a vlastite rane, sam liječiti. Nije li i Valentinovo u velječi. Pretpostavljam da su Valentinovo izmislile žene da bi pod krinkom zaljubljenosti i romantike za malo sexa dobile i poklon. I zato ne kaže se uzalud,
VELJAČA - ŽENSKA PREVRTAČA.
Post je objavljen 06.04.2013. u 01:19 sati.