LEGENDA KAŽE
Neka baci kamen onaj koji nije nikada slagao. Ne, nije me strah da će me i jedan kamen pogoditi ali, koga god pitate dali je lažov ili dali ikada laže, sačuvaj bože da će priznati. Evo ja priznajem, lagao sam puno puta i znam da ću, ovaj ostatak života, puno puta slagati. Lažemo u mnogim situacijama, htjeli mi to priznati ili ne. Što je laž, definirajmo je. Laž je ne govoriti istinu, ili, laž je iskriviti istinu, ili laž je ......... e jbg., laž je naprosto prilagoditi trenutnu situaciju trenutku u kojem treba izreći misao u kojoj sebe ili sebi drage osobe stavljaš u povoljniji položaj, a one manje drage u nepovoljni.
E za ovu definiciju bi se i sami filozofi potukli.
Priznajem, najviše puta sam lagao supruzi, ali to je humana laž, da sam joj svaki puta govorio istinu, jadnica bi već davno završila na psihijatriji. Ovako, ona je živa i zdrava, zadovoljna životom i sretna već 30 godina.
Djeci sam također lagao, ali to su bile one sitne laži tipa, bio sam ti danas na školskoj predstavi, bila si izvrsna, iako, nisam bio na predstavi ( danas mi je zbog toga jako žao), a ranije sam nazvao ženu da mi ispriča koju je ulogu igrala moja kći i koje je tematike predstave.
Ipak, najveće laži izrekao sam radeći u turizmu. Nisu to bile tako krupne laži nego su to bile sitne laži upućene masi ljudi. Nikada neću zaboraviti svoje dvije, tri najveće laži:
Za svaki izlet sam se oduvijek temeljito pripremao. Bio sam specijalista za mnoge izlete: Venecija, Rimini, Ravena, San Marino, Firenca, Budimpešta itd. Najjači sam bio na tkz. „domaćim izletima“, tu sam imao vrhunske učitelje.
- „Za domaći sindikalni izlet bitno je zadovoljiti nekoliko stvari. Da imaš nekoliko stotina viceva u rukavu, da im organiziraš vrhunsku klopu i zabavu, a za sex ne brini, oni koji su imali namjeru posexsati se, ućiniće to i bez tvoje pomoči“. Rekao mi je stariji iskusni kolega, veteran domaćih izleta.
Lagao bih kada bi tvrdio da je svaki izlet prošao bez grešaka i problema, naš narod bi rekao „puno ljudi, puno čudi“, tako je i na izletima. Uvijek se u grupi nađe neki nezadovoljnik. Najviše sam problema znao imati sa „povrijeđenim“ tajnicama, u koliko bi direktor na izlet poveo i svoju suprugu. E tada bi one bile upravo te koje bi pokušale „minirati“ cijeli izlet. U tim trenutcima dolazi do izražaja psihologija vodiča. Treba prepoznati nastalu situaciju. Ili namjestiti tajnici nekoga da ju potuca ili ju ............
Naravno, cijeli je kolektiv znao da direktor „zadovoljava“potrebe izvjesne dame, dok je jedino ona bila u uvjerenju da je to njihova velika tajna, a tamo gdje se sve zna, sposoban vodič također sve sazna. Ja sam bio jedan od onih koji bi do druge pauze na autocesti saznao sve tajne o sexualnim sklonostima u grupi, koju bi vodio na izlet, što znači, da svaki kolektiv „ima svoju babu“. Prepoznati takvu osobu u grupi bilo je neprocjenjivo.
Toga dana dobio sam informaciju da sa kolegicom, koja je bila još pripravnik, vodim dva autobusa na trodnevni izlet ISTRATOUR. Manje više taj izlet mi je bio dobro poznat te nije tražio posebne pripreme, osim što je u njega bio uključen i Rovinj. Rovinj sam poznavao površno. Privatni odlasci na večere ili kod prijatelja u goste, ali sa one druge strane, turističke, nisam ga baš dobro poznavao. Pošto sam se uvijek dobro pripremio za svaki izlet, nekoliko dana ranije otišao sam u Rovinj da osobno prođem cijelu rutu. Provjerim sve o čemu ću pričati toga dana pri obilasku grada. Zapravo, nakon što sam obišao sva mjesta, shvatio sam da o Rovinju puno toga već znam. Bio sam spreman.
Obilazak Rovinja bio je predviđen drugoga dana našeg izleta, grupa je bila sastavljena od stotinjak djelatnika uprave jedne tvrtke. Večer prije, jako smo se dobro proveli u jednom Pulskom hotelu. Neki su se napili, neki potucali, sve u svemu svi su bili dobro raspoloženi i pomalo umorni. Tu noć trebali smo prespavati u jednom rovinjskom hotelu pa sam osjetio da treba sve pod hitno skratiti kako bi moji gosti napravili reprizu sinoćnje večeri.
Sve je počelo kako sam i planirao, osim što su mi autobusi stali na drugi parking nego što sam isplanirao. Odlučio sam malo okrenuti smjer odlaska do Crkve Sv. Eufemije, te sam umjesto prvo planiranom ulicom Grisia (ulicom umjetnika) odlučio do crkve doći nekim sporednim ulicama. U daljini sam pratio zvonik na crkvi, ali ulice staroga grada baš i nisu posložene prema mojim željama tako da sam primijetio da me „vuku“ put sjevernih zidina grada. Naravno, da sam išao i tim putem bilo bi ok, Rovinjski stari grad je na poluotoku, ali ja sam se htio što prije riješiti grupe i u lijepom hotelu popiti svoj kapuciner. Krenuo sam presjeći sporednim ulicama. Ispred sebe sam vidio zvonik crkve. Bio sam zadovoljan. Prva ulica lijevo, pa odmah desno i evo me iza crkve Sv. Eufemije. Yes brus. Prva lijevo ok, ali sljedeća desno, e tu je već problem, sljedeća ulica je bila slijepa ulica. Niti to ne bi bio problem da iza mene nije stotinu ljudi. Obično bi u ovakvoj situaciji oni neiskusni stali, ispričali se i vratili se nazad. Pokupili posprdne komentare tipa:
- „Ma ovaj pojma nema kuda nas vodi“.
Meni to kao iskusnom starom vuku nije padalo na pamet. Ja sam išao dalje, prema zidu slijepe ulice. Mlada kolegica koja je išla uz moj bok počela me potezati za rukav.
- „ Ej, slijepa ulica, jesi lud, kuda ćeš“?
- „ Mir, samo me prati“.
- „ Ti si potpuni luđak, ako nas iščupaš iz ove situacije ja ću ti ga popušiti“.
Osmjeh nije silazio sa moga lica. Imao sam plan. Ni plan A, ni plan B, već plan X.
- „ Evo dragi moji, sada se sigurno pitate zašto sam vas doveo u ovu slijepu ulicu. Pogledajte ove zidine. Legenda kaže da su ove zidine i ova ulica, za stari grad Rovinj, najzaslužnije što u povijesti, Rovinj nikada nije bio pokoren sa morske strane. Naime, ova ulica stoji pod čudnim kutom, tako da sa mora niti jedna topovska kugla nikada nije moglo pogoditi ovu ulicu, ma gdje se neprijatelj nalazio, a ova ulica je bila, strateški bedem obrane grada“.
Čulo se odobravanje mase. Mašta vidi svašta. Tada sam odlučio svoju laž malo podebljati.
- „ Pogledajte gore ovu rupu na zidinama. Kroz ovu rupu bila je proturena topovska cijev topa, koji je sa montažnih skela pucao po neprijatelju koji je napadao sa mora. Niti mnogi rovinjci ne znaju za ovu priču, a sada, nakon što poslikate ove zidine i rupu, idemo do crkve“.
Foto aparati su počeli škljocati. Na veliko se slikala rupa koja je po meni bila rupa u nekom dimnjaku pa ju je domaćin malo proširio zbog boljeg cuga.
Ostatak dana prošao je ok., dobio sam mnoge pohvale na račun moga poznavanja Rovinja i znamenitosti grada. Toliko sam bio uvjerljiv da je i moja mlada kolegica povjerovala u tu priču. Koncem večeri upitah ju što je sa njenim obećanjem.
- „ Malo mi je čudna ona tvoja priča, ali izvukao si nas bez obzira na sve“.
- „ Ma daj ne budi luda, koja ulica, koji topovi, zapamti, u koliko se želiš baviti ovim poslom, najvažnije ti je znati se snaći u svakoj prilici, ako nije istina, na laž nadodaš,
LEGENDA KAŽE.
Post je objavljen 19.10.2012. u 20:54 sati.