SRETNO VAM SKIJANJE
Sjećam se bio je ponedjeljak, mjesec prosinac 92' godine. Kako pamtim te datume? Sve događaje koji su promijenili moj život pamtim, iako onaj švabo Alhaimer, pokušava da mi zamuti pamčenje, neuspijeva u tome. Dan da je bio ponedjeljak pamtim po tome što smo svakog ponedjeljka za večeru „tukli“ po pohancima koji su ostali od nedjeljnog ručka i to ne po bilo kakvim pohancima, već po batkovima koje je obožavao „ljubi ga majka“. Moja supruga se držala načela da hrane uvijek treba biti dovoljno u koliko nam dođu gosti. Zato je kuhala količine kao da očekuje „vojsku spasa“. Danas, kada smo u kući ostali samo nas dvoje, ne mijenja naviku.
„Neka se nađe, možda nam neko svrati pa da imamo čime ga počastiti“.
„Ženo božija, ko da nam svrati, pa mjesecima nam nitko ne zalazi u kuću, ajde priznajem da su nekada i znali doći neki gosti ali samo da bi ispipali mogu li posuditi neku lovu na malo duži period, sada kada su namirisali da love nema, nitko nam niti ne dolazi. Ne dolazi nam ni onaj majstor za peć od kada nema rakije u kući, namirisao je i on krizu, a neznam jesi li primjetila da se niti mačak ne vraća kući svakoga dana“.
„Neka, neka se nađe, možda neko ipak navrati“, ona je i dalje bila uporna.
Ali danas sam je provalio dok sam „tukao“ po posljednjim komadima odojka koji su ostali od zadnjih praznika. Cilj joj je skuhati što više, tako da se to razvuće na par dana. Već sam počeo roktati od ovoga odojka.
Kao što sam i počeo, bio je ponedjeljak 92' godine. Za vrijeme večere moja kći je sazvala zbor stanara naše kuće. Bio sam pomalo iznenađen ali i ljut. Zna se tko može sazvati zbor stanara! Predsjednik, a predsjednik sam ja, ali kada sam pogledao u suprugu i sina bilo mi je jasno. Prisutni kvorum je već odradio pripremni sastanak, a ovaj večeras je samo formalnost koju treba pro forme verificirati. Kći je počela:
„Vidi tata, svi koji si to mogu priuštiti idu poslije nove godine na skijanje. Jedino mi idemo kod bake na kolinje. Mi smo odlučili da prekinemo tu tradiciju i da ove godine svi zajedno odemo lijepo na skijanje. Dobro, ti se groziš hladnoće, ali u hotelu je bazen sa lijepim pogledom na skijalište. Ti ćeš se lijepo banjati i gledati mene i brata kako skijamo, mama će uživati u šetnji i svi sretni“.
Nisam mogao samo tako ovu njihovu podlu odluku prihvatiti, iako, ruku na srce, bila mi je već puna kapa odlaska na kolinje svake godine. O nekoj promjeni i sam sam razmišljao ali skijanje, to mi niti jednog trenutka nije padalo na pamet. Neke toplice sa vrelom vodom, e to mi je često padalo na pamet.
„Od kuda tebi ideja da si mi to „možemo priuštiti“. Bacio sam značajan pogled prema supruzi koja je složila nevinu facu.
„Vidi ja jesam još mala ali nisam glupa. Na sebi imaš toliko zlata da bi se postidili i lokalni đilkoši. Kupio si si novi auto, a mama, kada misli da mi spavamo, svako veće tuće po kalkulatoru i nešto zbraja. U onoj crnoj torbi, koju nikada pred nama ne otvaraš, nosiš jedan pištolj, a u onoj „oficirskoj“ drugi. Pa naoružaniji si nego NATO. Pričaš o tome da planiraš kupiti kuću. Čini mi se da se ima“.
Taman kada sam htio da dignem galamu, supruga me strogo pogledala.
„Ni pisnuo da nisi, djeca hoće na skijanje, idemo na skijanje. Ovdje ti je broj telefona hotela koji se njima sviđa, sutra ih nazovi i rezerviraj 14 dana, zapravo ja sam već rezervirala, ti samo sutra uplati“.
Pokušao sam smanjiti broj dana, ali njen pogled je govorio sve. Nakon sastanka svi su bili sretni. Na stol je, za desert, stigla zdjela puna šnenokli. Znali su sve moje slabosti.
Hotel na samom skijalištu, predivno, u hotelu pola ljudi iz moga grada, neopisivo. Neka, neka su samo supruga i djeca sretna. Prvi dan sam išao sa djecom iznajmiti opremu. Pošto su još bili mali dobro sam se uznojio noseći svu opremu do staze. Trebalo je naći i učitelja skijanja. Napokon kada sam sve obaveze riješio odlučih konačno otići na hotelski bazen i lijepo se izbanjati. Ulazak u „grijani“ bazen, brrr. Voda je bila hladnija nego vanjska temperatura. Nakon deset minuta sam poplavio, potražio sam spas u sauni. Za saunu sam se bolje pripremio. Ponio sam novine, cigarete. Nadao sam se da ću unutra zateći neku dobru koku za neformalno druženje. Sauna je bila prazna. Ona debela baba što me vodila u saunu čudno me gledala. „Ovo vam je prvi puta u životu da idete u saunu“? „Ma neee, uf koliko sam ja puta već bio“. Morao sam slagati da ne ispadnem seljak. Baba je nestala. Nakon dvije minute počeo sam teško disati, u trećoj više nisam imao zraka, a u petoj sam počeo gubiti svijest. Iz saune sam izletio brzinom metka. Jebale vas i vaše banje i vaše saune. Otišao sam na aperitiv bar na cugu, bio sam ljut. Na aperitivu sam našao Vilija, dugogodišnjeg prijatelja koji je sa porodicom bio smješten u susjednom hotelu. Kada je čuo da ne skijam počeo me nagovarati da sutra iznajmim opremu, da uzmem učitelja skijanaja i da će mi se sigurno svidjeti.
Za večerom sam ispričao supruzi i djeci kako sam proveo dan. Ostali su ozbiljni iako sam im u očima mogao isčitati podsmjehe. Znali su da im je daljnji ostanak ugrožen u koliko mi ili si pod hitno ne nađem neku zanimaciju. Tada sam im rekao da mi je prijatelj predložio da i ja učim skijati i da ozbiljno razmatram tu mogučnost. Svi su bili oduševljeni.
Jutarnji odlazak na skijalište. Odlučio sam odmah iz garderobe iskijati na stazu. Pa šta, vidio sam ja i veće mulce od sebe da skijaju. Prva mala uzbrdica. Stigao sam skoro do vrha, rekoh skoro. Tada sam krenuo u nazad. Iza mene je bilo desetak djece, neka škola skijanja. Porušio sam ih kao domino kocke. Dojurila je neka ženska, ja sam još ležao raskrečen kao žaba. Pored mene su prolazili neki poznanici iz moga grada, ma šta neki. Prolazili su svi koji su bili u hotelu. Kao da su jedan drugom javljali da ja ležim raskrečen kao žaba. Pomoći niotkud. Tada je na mene počela vikati i ona njihova učiteljica skijanja. Konačno spas. Pomogao mi je Janez, moj učitelj skijanja. Utješio me. „Ništa strašno, to se svakome od nas desilo samo ljudi zaboravljaju, dobro, baš da desetero djece srušiš i nije uobičajeno, al' jbg“.
Nikada nisam volio školu, a ovu skijašku, e nju sam odmah zamrzio. Janez i ja radili smo na baby stazi s tim da su mala dječica imala privilegiju da se „tanjurom“ (sky lift) voze gore. Meni su zabranili kada sam pokidao treći konopac koji je držao „tanjur“. Morao sam „stepati“gore, nakon svakog spuštanja. Nakon tri dana već sam dobro napredovao. Najviše sam napredovao u padanju. Imao sam i svoj fan klub. Na stazi nakojoj sam ja učio znalo se skupiti stotinjak gledatelja. Kasnije sam čuo da su organizirali i internu kladionicu. Nakon škole skijanja, koja je trajala svakoga dana po 2 sata, bio sam toliko umoran da bi otišao prileći. Trajalo bi to i do večere. Na večeri o skijanju nije nitko pričao, svi su se pravili ludi, bilo im je neugodno. Tada sam odlučio. Proskijaću pa makar mi to bilo zadnje.
Sljedečeg jutra Janez me čekao na baby stazi.
„Janez idemo odmah na onu dugačku i široku stazu, Dosta je zajebancije. Hoću da skijam a ne da zabavljam ljude“. Janez me pokušavao odgovoriti da nisam još spreman, da je preopasno. Nisam se dao. Krenuli smo na onu „opasnu“ stazu. Moji fanovi su išli za nama. Toga ih je jutra bilo nešto više. Dolazak na automat za poništavanje karata za žičaru mi je i danas trauma. Opet ta mala uzbrdica i opet sam skoro stigao do vrha, skoro. Opet je iza mene bila škola skijanja i opet sam ih sve oborio. Ona učiteljica skijanja bila je prava kučka. Opet se derala na mene kao da je luda. Nije im bilo dosta što se ona dere na mene, nego su i neke mame počele dreku na mene. Od toga dana niti moja djeca me više nisu zvala tata.
Stigao sam na vrh. Upitao sam prvog koji je došao do mene dali je to Triglav. Bilo je jezoviti visoko. Tada je stigao i Janez. Ja sam se toliko ukopao štapovima u snijeg da sam ih jedva izvukao. Nakon sat i po vremena Janez i ja smo stigli do kraja staze. Dočekao me aplauz mojih fanova ali i razočaranje što nisam niti jednom pao. Janez me pohvalio. Otišli smo popiti kuhanu rakiju. Tu smo našli i onu bijesnu učiteljicu, Nakon treće rakije sve mi je oprostila.Tada mi je Janez priznao.
„Znaš, ti i jedna slijepa djevojka ste mi do sada bili najteži učenici, a 25 godina radim kao učitelj skijanja“.
Janezu sam dao otkaz, ostali smo dobri prijatelji još dugo godina nakon toga. Kada god bi proskijao pored njega uvijek je svojim učenicima, sa suzama radosnicama u očima govorio o meni.
Odlazak na skijanje za moju obitelj nakon te 93' godine postalo je redovito. Obišli smo mnoga skijališta. Upoznali nove prijatelje. Družili se i zabavljali. Nikada nisam ozbiljnije pao, čak mogu reći da sam i dobro skijao s obzirom na moje porijeklo i zemljopisnu pripadnost.Danas više ne odlazim na skijanje. Djeca su porasla, mi smo ostarili, tako da nam ostaju samo lijepe uspomene na ta vremena. Jedino što za kraj mogu poručiti svima koji ovih dana odlaze na skijanje: SRETNO VAM SKIJANJE i uživajte u životu.